Janko Polić Kamov

(Rijeka, 17. studenog 1886. - Barcelona, 8. kolovoza 1910.)

"Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša;

rana je bila smrt ko prerane moje strasti;

iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk;

on je ko očaj s osude i plamen otpora."

(iz pjesme "Ledeni blud", Zagreb 1905)

 

Janko Polić Kamov,  hrvatski pjesnik, pripovjedač i dramatičar, rođen je 17. Studenog  1886. na Pećinama (Sušak) u Rijeci u uglednoj, imućnoj i obitelji mnogobrojnoj obitelji od četrnaestoro djece Ante i Gemme Polić.

Otac mu Ante s Hvara je doselio u Senj gdje je stekao trgovačku naobrazbu, a zatim je preselio u Rijeku te baveći se trgovinom stekao znatan imutak i ugled. Osim toga bio je javni i kulturni djelatnik: imao je bogatu biblioteku, prijateljevao je s Brnčićem, Derenčinom, Starčevićem i Supilom, dopisivao se sa Strossmayerom i Kranjčevićem, a s Politeom je izdavao reviju Prva hrvatska misao.

Janko je 1893. godine krenuo u osnovnu školu, a 1897. u gimnaziju. Kao šestogodišnjak čitao je Smičiklasa, s osam je godina zajedno s braćom izdavao kućni književni list Sokol te izvodio kućni teatar, a pisao je i pjesme o Majci Božjoj i samokresu u Harambašićevu stilu.

Bezbrižno djetinjstvo potresaju, u vrlo kratkom razdoblju, dvije smrti: 1897. godine umire sestra Marinka, a 1900. sestra Milka. Milkinu će smrt Janko opisati u noveli Žalost.

Mladi Polić kao odličan učenik upisuje se u Sušačku gimnaziju koja će postati njegovo prvo "borbeno polje". U prvim je razredima gimnazije bio radikalan nacionalist, popriličan vjerski fanatik i kulturni tradicionalist. U trećem je razredu izbačen iz gimnazije pošto je profesoru grčkoga jezika pljunuo u lice jer je dobio pozitivnu ocjenu, po njegovu mišljenju nezasluženu, samo zato što je pripadao bogatoj obitelji. Tih gimnazijskih dana osniva s kolegama Josipom Baričevićem i Mijom Radoševićem anarhističku organizaciju Cefas, koja je ujedno bila i literarno i političko udruženje, s namjerom da nabave oružje, podignu bunu i revoluciju te dinamitom i bombama dignu u zrak čitavu Hrvatsku. Organizacija se ubrzo raspala. Na očevu je intervenciju primljen u senjsku Ožegovićianu, konvikt koji je mlade odgajao u ultraklerikalnom duhu, što je na Janka djelovalo kontraproduktivno, te potpiruje dodatno njegovu anarhističko-slobodarsku buntovnu narav.

U gimnaziji će upoznati Katarinu Radošević, sestru najboljeg prijatelja Mije Radoševića, u koju će ostati zaljubljen do kraja života. U pjesmama će je nazivati Kitty, a ona će se 1906. udati za njegova drugog najboljeg prijatelja Matu Malinara.

Janko školovanje nastavlja u Senjskoj gimnaziji iz koje 1902. biva istjeran "radi nekih nediscipliniranih i protuvjerskih ispada". Iste godine pridružuje se roditeljima u Zagrebu kamo se obitelj preselila 1902. nakon očeva financijskog sloma te upisuje gornjogradsku gimnaziju i vrlo aktivno sudjeluje u protukhuenovskim demonstracijama. Slobodna Hrvatska izvan Austro-Ugarske njegov je ideal. Kamov u Zagrebu pristupa najekstremnijim pristašama i s njima dolazi u sukobe s policijom, već 1903. napušta gimnaziju pošto biva osuđen na tri mjeseca zatvora zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama.

1904. iznenada je nestao s nekom putujućom družinom te putovao Dalmacijom, Bosnom, Crnom Gorom i Slavonijom. U družini je bio šaptač i sporedni glumac, a na turneji su mu alkohol, kavane, jeftini hoteli i neuredan način života narušili zdravlje.

Do 1906. godine Kamov provodi vrijeme u Zagrebu, s kraćim odlascima u Liku i Kordun kao trgovački putnik za prodaju Singerovih šivaćih mašina.

1905. vraća se u Zagreb. Pijanči, uči, čita i počinje s književnim radom (piše Psovku, Ištipanu hartiju, Na rođenoj grudi i Tragediju mozgova). Nakon osnutka tjednika Pokret sudjeluje u njemu do smrti kao vanjski suradnik. Na Božić 1905. godine, Janko uz majku prisustvuje smrti svoga oca. Ovu će smrt Polić, nekoliko godina kasnije opisati u noveli Sloboda.

Početkom 1906. godine Polić prvi put putuje u inozemstvo. Radi zdravstvenih problema pridružuje se bratu Milutinu u Veneciji, koji je ondje na studiju glazbe. Posjećuje kazališta, biblioteke i galerije živeći na neredovitom honoraru Pokreta i pomoći brata Vladimira. No dopisništvom se ne zadovoljava jer nije kreativno. Na putovanju Gornjom Italijom impresioniraju ga tvornice, elektrika i seljaci-nadničari na latifundijama. Uskoro doživljava prvo odbijanje kritike i urednika, ali ne klone. Nakon nepunih dva mjeseca vraća se u Hrvatsku, u Zagreb gdje završava prvi odjeljak prvog dijela svog najznačajnijeg djela, romana Isušena kaljuža, Na dnu.

Shvativši da u Hrvatskoj ne može naći stalno zaposlenje ne preostaje mu ništa drugo no uputiti se još jednom u inozemstvo. Krajem 1906. godine Kamov je ponovo u Veneciji gdje se tijekom sljedećih šest mjeseci potpuno predaje stvaralačkom radu: koncipira farsu Na rođenoj grudi, piše posljednje pjesme nažalost izgubljene zbirke Na Horlinom talamu, započinje pisati drugi dio odjeljka Na dnu romana Isušena kaljuža.

Do kraja 1906. godine pripremio je za tisak dvije zbirke pjesama: Psovku i Ištipanu hartiju i dvije drame: Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi. Niti jedno nakladničko poduzeće ne želi prihvatiti ove rukopise pa oni 1907. godine uz potporu obitelji, odnosno brata Vladimira izlaze u piščevoj nakladi.

Na Božić 1906. godine, točno na godišnjicu očeve smrti, umire majka Gemma.

Riječ, djelo majke i njezin odnos prema bližnjima, Janko će dočarati i prenijeti u svojoj najboljoj drami Mamino srce iz 1909. godine.

U veljači 1907, u pismu bratu Vladimiru, Polić sastavlja svoj program i od tada sve svoje tekstove potpisuje pseudonimom Kamov.

U ožujku 1907, vraća se u Zagreb i odlučuje otići u Rim. "Rimski period" trajao je gotovo osam mjeseci i karakteriziran je njegovim dopisničkim radom i neuspjelim nastojanjima da nađe stalno zaposlenje u jednoj od hrvatskih redakcija. Tu će u ulici Via Mattatoio upoznati rimsku anarhističku i protoavangardnu skupinu mladih umjetnika kojima je pripadao i tada mladi socijalistički novinar Benito Mussolini. Njihovo će druženje Kamov opisati u pripovjetci Stjenica.

U veljači 1908. godine Polić dolazi u Firencu, gdje ostaje mjesec dana.

Početkom travnja odlazi u Rijeku da bi se po zadnji put susreo sa bratom Milutinom koji je na samrti.

Nakon Milutinove smrti, Janko provodi ljeto i ranu jesen kod brata Vladimira u Puntu, na otoku Krku. Tijekom ljeta 1908. nastaju: ciklus Samostanske drame (Orgije monaha i Djevica), tragikomedija Čovječanstvo i, nažalost izgubljena novela Skepsa koja je inspirirana Milutinovom smrću.

Započinje novelističku Knjigu lakrdija i polemizira s Antunom Gustavom Matošem.

Krajem rujna 1908, Janko preko Venecije odlazi u Torino, u kojem se zadržao jedva dva mjeseca. Ovdje započinje pisanje trećeg dijela svojeg romana: U vis.

Iz Torina, preko Genove, odlazi u Marseille gdje će ostati tri mjeseca.

U veljači 1909. godine, stiže brodom u Italiju i kratko se zadržava u Napulju a  u ožujku, preko Trsta, dolazi u Rijeku. Gotova je Knjiga lakrdija. Dovršen je i rukopis Isušene kaljuže i novela Žalost.

Proljeće i ljeto 1909. godine provodi u Puntu, na otoku Krku i u Rijeci, a zimu, prvi put nakon više godina, u Zagrebu. Nudi vlastita djela ali ne nalazi izdavača. Između ostalog, Zagrebačko kazalište odbija njegove drame.

Tijekom 1909. nastaju: drama Mamino srce, novela Sloboda i kasnije izgubljena djela, Šmrčanska trilogija, satirična pripovijest i drame Lakrdija naše dobi i Ah, žene, žene. Početkom 1910. godine ponovo nudi svoje drame Zagrebačkom kazalištu, ali ne dobiva nikakva odgovora.

Žali se na bolest u plućima, očima, prstima, 1909. neko je vrijeme ležao u bolnici u Zagrebu. Polovicom svibnja, rezigniran i razočaran, odlazi na svoje posljednje putovanje preko Genove za Marseille i Barcelonu. Španjolska ga privlači industrijom, trgovinom, političkim životom, kulturnim pluralizmom, kontrastima, nemirom i gibanjem masa, a Barcelona slikarstvom i književnom tradicijom. Početkom srpnja je u Kataloniji i nakon samo četrdeset dana provedenih u Barceloni, 8. kolovoza 1910. umire u bolnici Santa Cruz u Barceloni, usamljen, duhovno iscrpljen i nepovratno razočaran. Pokopan je bez imena na javnom groblju Sud Este u Barceloni.

Kamov djeluje u razdoblju hrvatske moderne kad dominira s jedne strane artistička linija, koja naglašava primat estetičkoga projekta, a s druge strane pristaše društveno-pragmatičnoga programatskog djelovanja s prosvjetiteljskim nakanama. Kamov ne pripada nijednoj grupaciji, nego stoji kao samosvojna, buntovna osobnost, te svojim djelom anticipira kasnije književne događaje u Hrvatskoj. U kratkome vremenskom razdoblju od 1906. do 1910. piše poeziju, prozu, drame, feljtone, članke, kritiku i eseje. Za vrijeme života objavio je samo dvije zbirke pjesama, dvije drame i neke novele, dok je sabrana djela objavio Dragutin Tadijanović tek 1956-58.

Janko Polić Kamov je prava hrvatska avangarda upravo prema školskim elementima avangardne paradigme: aktivizmu, antagonizmu, nihilizmu, agonizmu, osporavanju postojećih struktura, dehijerarhizaciji struktura, antiesteticizmu. U idejnom i koncepcijskom sloju Kamov je zacijelo revolucionaran, u hibridima, stilskoj "nečistoći", kao i općoj radikalnoj oprjeci spram ustaljenih estetskih kanona. Tako s njime u punom smislu riječi počinje hrvatska književna avangarda.

 

Djela

  • Psovka (pjesme), Zagreb, 1907.
  • Ištipana hartija (pjesme), Zagreb, 1907.
  • Tragedija mozgova (drama), Zagreb, 1907.
  • Na rođenoj grudi, Dramatizovana studija, Zagreb, 1907.
  • Ćaskanja (Feljtoni, članci, novele), Uredio i predgovor napisao V. Ćerina, Knjižara Trbojević, Rijeka, 1914.
  • Novele i eseji, Predgovor Vladimir Ćerina, Zagreb, 1938.
  • Sabrana djela
    • Svezak prvi: PJESME, NOVELE I LAKRDIJE, Uredio i bilješke napisao Dragutin Tadijanović, Otokar Keršovani, Rijeka, 1956.
    • Svezak drugi: ISUŠENA KALJUŽA, Priredio i bilješke napisao Dragutin Tadijanović, Rijeka, 1957.
    • Svezak treći: DRAME, Uredio i bilješke napisao Dragutin Tadijanović, Rijeka, 1957.
    • Svezak četvrti: ČLANCI I FELJTONI, PISMA, Uredio i bilješke napisao Dragutin Tadijanović, Rijeka, 1958.

 

Zahvaljujemo uredništvu portala www.kamov.hr na suradnji i ustupljenim materijalima




proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg