proza

Ivan Zrinušić: Devet crtica

Ivan Zrinušić (Osijek, 1981.) višestruki je finalist različitih natječaja za poeziju i prozu, uključujući i dva prethodna finala Nagrade Sedmice & Kritične mase. Za nezavisnu izdavačku kuću Slušaj najglasnije! / Bratstvo duša objavio je 'Netko nešto ništa' (2010.), 'Bilirubin' (2011.), 'Vidiš kako je lijepo' (2012.), 'Tri mrava' (2013.), 'Najbolje je da se ne javljaš' (2014.), a iz rukopisa u pripremi donosimo devet crtica.



 

1. JOYCE

 

Od prijatelja sam za rođendan dobio Joyceove »Dublince«. Svojedobno sam radio korekturu upravo tog izdanja pa imam knjigu; naravno, prijatelj to nije znao. Na prvih pedesetak stranica četiri su greške: na tri mjesta nedostaje po slovo, a jedna je točka višak. Dalo bi se govoriti i o rastavljanju riječi.

»To nije nikakav odgovor, baš nikakav.«

»U SAD-u kolega mi je išao u vojnu školu.«

»Jer kad tako idete preko ceste, može se dogoditi da vas auto ne vidi.«

Gornje su rečenice 6. studenog 2014. godine izgovorili prolaznici na osječkim ulicama. Dana 10. veljače 2016. godine na projekciji filma »Šaulov sin« u kinu Urania bilo je petero ljudi, a oko 21 h noćni čuvar na glavnoj tržnici u svojoj je kućici igrao tetris. Sve navedeno može na izvjestan način biti povezano, a i ne mora. Ne treba zaboraviti da je Suncu svejedno. 

 

 

2. PIZDA

 

Uzaludno je pokušavati razumno se ophoditi s nerazumnim čovjekom, ponavljam stvari koje bi i djetetu bile jasne bez tumačenja, kao da nemam zabavnijeg ili makar pametnijeg posla. Ne znam što to govori o meni. Prekidam kad počnem osjećati bubnjanje u sljepoočnicama – ponedjeljak je i rano je za bijes. Ohol i siguran u sebe, on ne gubi.

*

Razgovor je uporno vraćao na sebe, slično holivudskim glumcima kad ističu kako su i oni zapravo normalni; za većinu svojih promašaja krivio je razvodnjeni svijet, a drugima je pronalazio mane kao što rasni ptičar pronalazi pogođene ptice. Vikao je: »Ugasite to više, to nije glazba!« i svaka je pjesma koju je dotad pustio bila ista (dobro smo je upoznali). Pizdu je bilo teško shvaćati ozbiljno, a u cijeloj zgradi nije bilo življeg stvora od njega.

 

 

3. VARIVO OD PORILUKA

 

Recimo, varivo od poriluka kupljena u trgovačkom centru neće se moći mjeriti s varivom od poriluka kupljena na tržnici, a o crvenom luku (u trgovačkim centrima mahom uvezenu iz Španjolske) da i ne govorimo, bez obzira na način i oblik primjene.

S druge strane, prodavači na tržnici ne prezaju od toga da jeftini kineski češnjak iz trgovačkih centara preprodaju kao svoj domaći, po višoj cijeni (jedan gospodin iz Osijeka radi domaćeg češnjaka poteže motorom sve do Pitomače), a isto vrijedi i za grah trešnjevac. Osim toga, o Uskrsu cijena rotkvice i mladog luka na tržnici zna biti i trostruko viša nego u trgovačkim centrima, premda je kvaliteta tog povrća posvuda podjednaka.

Do prije deset-petnaest godina, što i nije tako davno, posjedovanje mobilnog telefona za pankere je uglavnom predstavljalo uvjerljiv simbol malograđanštine, samim tim i jedan od najočitijih predmeta poruge, a usred Zagreba još si mogao dobiti lijepe batine ako si na nogama imao crvene Conversice. U međuvremenu je serviran facebook, a modne kuće posisale su pankersku 'antimodu' pa su ulice danas pune tih istih Conversica, preuskih i prekratkih poderanih hlača, stilski prilagođenih irokeza i tsl.

Stvari se mijenjaju i svijet ide onim putom kojim želi ići, no ista ostaju lica političarâ, tog grozda šuljeva na nikad opranu čmaru civilizacije.

 

 

4. IZBJEGLICE

 

Najrazvijenija bića na Zemlji, u pravilu smatramo da je pismeni predložak daleko bolji od ekranizacije; čitajući knjigu sami snimamo film, a malo čija mašta dorasla je našoj vlastitoj.

Zato će čovjek u razgovoru rijetko pogriješiti ako se izrazi povoljno o knjizi a nepovoljno o filmu. Pokretne slike nisu dostojna zamjena za život, no pristajemo i na gore laži (kao kad kažemo: razumijem te).

*

Iza ograde pod lijenom kišom gasi se Slavonija, pretili dravski plivač davno je svukao kupaće gaće. Malokalibarski humanitarci brzo potežu osjećaje, i često im se čini da su prevareni, da su zakinuti.

 

 

5. TKO MU JE KRIV

 

Pljeskavica dostavljena u prijesnoj lepinji, vrata gradskog autobusa zatvorena pred nosom – tetovirana pankerica koja uporno vraća premalo kusura unatoč ostavljenom bakšišu, mladi alternativci kojih nema da puste posjetitelje na vlastitu izložbu.

Sitne aljkavosti i sitne podvale, valjda je i za to kriva visoka politika. Ono malo čestitosti izvrgnuto ruglu – tko mu je kriv što se nije snašao – a osuđeni smo jedni na druge. 

Oči boje meda, oči boje govna, koje deblje šminkaju dušu? Ambicija surogat uma, »ironijski odmak« i srce nikad načeto, nikad upotrijebljeno.

 

 

6. PRESJEDANJE

 

Krenuli su vlakom iz Osijeka, presjeli u Belom Manastiru, i sad sjede na drvenoj klupi blizu željezničkog kolodvora u Pečuhu, čekajući vlak za Budimpeštu. Slažu se da imaju dovoljno vremena do polaska vlaka pa se ipak premještaju u obližnji lokal. Sjedaju na terasu i naručuju kavu, rano je jutro i oboje je neispavano. Kratko vrijeme čuje se urlanje pijanih glasova, da bi ubrzo dvojica nogometnih navijača izbrijanih glava sjela za stol do njih. Jedan od njih visok je oko 165 centimetara, dok je drugi nešto niži od dva metra; prvi je snažniji, drugom majica bez rukava otkriva tetovirano rame.

Ona se ne osjeća ugodno, on osjeća trnce u vrhovima prstiju. Isprva joj pokušava skrenuti misli s te dvojice govoreći o nečem vezanom s brojevima, a onda upravlja pogled u tetoviranog: kraće vrijeme zure jedan u drugog pa se navijač vraća urlanju koje ovog puta po svoj prilici predstavlja pokušaj dozivanja konobara (njih dvoje ne zna ni riječi mađarskog). »Ma ničeg tu nema«, govori joj.

Nakon petnaestak minuta poziva konobara – plaća račun, ustaju, uzimaju prtljagu (dvije veće naprtnjače i jedna manja) pa kreću prema peronu. U izvjesnoj mjeri ide mu na živce to što mu se ona privija uz ruku. Ne sklopivši oči, vidi se kako s povezom na ustima čuči pokraj zelena kontejnera za smeće; vidi se kako sa suvozačkog mjesta promatra bijela slova na stražnjem staklu automobila ispred:

Mačka nadišla predodžbu

Kao igla zrno

Bez truda

A ti još kevćeš na povijest

Pa ukrug za repom

 

 

 

7. COSLOW 

 

U glavnoj pošti žene za šalterima broje novac, bliži se kraj radnog vremena. Jedna djevojka u uskim trapericama plaća račune, poluduga žućkasta kosa nepomično joj okružuje glavu. Okupljaju li se još filatelisti u ovom gradu? Ima li ih dovoljno za prosječan razred? Hrvatska pošta u Osijeku ima deset poslovnica. »Obično«, kažem ženi na šalteru. Traperice na djevojci izblijedjele su i poderane, danas se proizvode takve. 

Kiši dovoljno snažno da poništi volju za tumaranjem, a ja sam čovjek s mnogo pitanja i daleko manje odgovora. Kupujem jaja, špagete i paradajz u tetrapaku, smrdim po znoju i ne radujem se čitanju; takve bi dane bilo najbolje prespavati (na to smo spali). 

*

Pred gitaristom je stajalo dvanaest pedala, a mi hodamo bezuspješno tražeći piće – uvjeravam se da ništa od toga ne smije značiti ništa; tužne štikle koje se bore s kamenim ulicama Tvrđe, zgužvani bureci koji se razgrađuju u ružičastim mladim želucima; volio bih da imam više razumijevanja.

Kad ne znaš kako bi se riješio ljudi oko sebe, a ti reci istinu: one koji ostanu odvedeš na američki hamburger 100 % junetina BBQ umak coslow (!) salatica mayo chips slanina.     

 

 

8. SESTRA I BOG

 

Medicinska sestra rekla je: »Ne možete vi voljeti svojeg oca koliko ja volim Boga.« Ne sjećam se više kako je točno došlo do tog zaključka, ali samu rečenicu pamtim kao svojevrstan vrhunac dana; u čovjeku koji se probija logičkim hodnicima zdravstvenog sustava pronaći ćemo uglavnom apsurd i tupost.

Vjerujem da bi se cijela priča dala upuhati u kakvu poemu obloženu konjakom, udicama i bombama, no nisam raspoložen za to – ili mi jednostavno nedostaje talenta.

Bilo kako bilo, bolnice su obnoć krotka stratišta, a Boga smo ionako skloni prepuštati religiji (ponekad nam se ukaže u leći mobilnog telefona dok ga držimo iznad glave: profilna iz prve).

 

 

9. TEREZA

 

Tereza se znala žaliti na svoj genom: pokunjeno bi (nekad gotovo ljutito) isticala kako bi silno voljela imati šire bokove i snažnije noge. »Nikako se ne mogu udebljati.« Nije imala običaj osvrtati se na veličinu svojih grudi, premda je to područje obujmom bilo u skladu s ostatkom tijela. »Nikako se ne mogu udebljati.«

Onda bi neka njezina prijateljica rekla kako bi dala sve da ima njezinu tjelesnu građu i težinu. »Tera, žene idu po tri puta tjedno u teretanu da bi izgledale tako.« I Tereza bi se počela smiješiti.

 


     

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg