proza

Adrian Bravi: Zalizak

Adrián N. Bravi rođen je u Buenos Airesu 1963., trenutno živi u Recanatiju, Italija. Na talijanskom počinje objavljivati 2004. godine: debitirao je romanom Restituiscimi il cappotto (Fernandel, 2004.), nakon kojeg je za Nottetempo izdao romane La pelusa (2007.), Sud 1982 (2008.), Il riporto (2011.), te L’albero e la vacca (suizdanje Nottetempo/Feltrinelli 2013.) s kojim osvaja Premio Bergamo. Knjige su mu prevedene na francuski, engleski i španjolski.
Predstavljamo ga, prvi put na hrvatskom, ulomkom iz romana "Zalizak".
Adrian Bravi čitao je na programima Lit link festivala 2016 u Puli, Rijeci i Zagrebu.
Ako ste ga propustili čuti, pročitajte ovu suptilno odvaljenu prozu.



Adrian N. Bravi: Il riporto

S talijanskog prevela: Jasna Rešić

 

Ne znam zašto ali, s obzirom na to da su u razgovoru spomenuli vjetar, u tom sam trenutku dvojici mladića ispričao o svom vjenčanju s Terezom od prije četiri ili pet godina, te kako sam s njom i dvojicom fotografa koji su nas slijedili hodao stazom okruženom stoljetnim hrastovima koja nas je vodila do restorana gdje su nas rođaci i prijatelji očekivali pred ulazom. Bilo je pakleno vruće i nije bilo ni daška vjetra koji bi osušio čela natopljena znojem koja su, sada okrenuta prema nama, čekala naš dolazak. Ušli smo u salu restorana. Nama je bio namijenjen središnji stol kako bismo mogli vidjeti sve naše uzvanike te kako bi i oni s druge strane u svakom trenutku mogli vidjeti nas. Orkestar polukružnih stolova, a mi na pozornici dijelimo osmijehe te namigujemo udesno i ulijevo. Sve kako je bilo planirano, ali se u trenutku predjela dogodilo nešto što ja nisam predvidio i što nije bilo spomenuto tijekom pregovora s ugostiteljem. Kao da je na djelu kakva čarolija ("Ne isključujem mogućnost urote skovane protiv mene, iako nemam dovoljno indicija", pojasnio sam dvojici mladića), upalio se niz ventilatora raspoređenih tako da nitko ne bude pošteđen ono malo kisika nužnog da bi se podnijelo čekanje sljedova (osobito između predjela i glavnih jela), a koji su stizali u dugim vremenskim razmacima. Bio je to dio koji nisam naslutio prilikom organizacije svog vjenčanja. Ni moju ženu nije okrznula ideja takve nezgode, dapače, podigla je ruke da zahvali zaposlenicima što su pokrenuli tu prokletu mašineriju s jednim “napokon” nakon kojeg je uslijedio jedan neoprostivi “bilo je i vrijeme”.

Činjenicu da je od tog trenutka moj zalizak bio ozbiljno kompromitiran i da će mi to zasigurno uzrokovati mnogo neprilika, ona uopće nije smatrala problemom. U tom sam trenutku, vidjevši njezinu neodgovornost, shvatio da naš brak neće biti tako sretan kako smo očekivali (“Ako mladenka nije mogla vidjeti o kakvoj se situaciji tu radi, čak ni na dan vjenčanja, znači da je brak osuđen na propast”, rekao sam mladićima). Bio sam vrlo ogorčen. Za mene je vanjski svijet već bio stalna opasnost, nisam mogao pojmiti da se čak i moja svadba pretvara u zasjedu; stoga sam pomalo diskretno, opravdavajući svoju molbu problemima s vratom, upitao jednog od konobara bi li bio ljubazan i ugasio ventilator usmjeren u naša leđa (prema tom, u pravom smislu riječi, panoptičkom stolu s kojeg sam uspijevao zamijetiti gibanje kose na glavama uzvanika).

“Žao mi je,” rekao je konobar ne uzimajući me suviše ozbiljno, “povezani su: ako ugasim jedan, gase se svi.”

Odgovor mi se činio pomalo čudnim, ali sam ga svejedno prihvatio. Vjerujem da sam se čak ispričao zbog svoje molbe. Osim toga, bilo je jasno da je moj zahtjev dio nečega što nije u nadležnosti restorana. Uostalom, cijelog sam se života borio protiv propuha, zašto ne bih i na dan svojega vjenčanja? Pred sobom sam već imao predjelo, tanjur inćuna u zelenom umaku i sipice sa žara, ali još mi je više bilo stalo spasiti svoju frizuru od silovitog zapuha (povoljnog za znoj, ali nesretnog za ostalo). Tada sam nizom strateških pokreta, pomaka ruke, okreta glave i slično iznenađeno shvatio da zapuh i nije posve nepovoljan jer je, kao što sam rekao, dolazio straga, u zatiljak, a budući da moj zalizak nije bio bočni kao zalizak mojega oca, moja frizura nije značajno patila, dapače zrak mi je straga pomagao da održim kosu pod nadzorom (“Bitno da mi zrak nije dolazio s boka jer bi u tom slučaju zalizak poskočio u zrak”, rekao sam). I do tada je, prepričavao sam mladićima koji su sjeli pred špilju, sve išlo dosta dobro. Problem će se, međutim, pojaviti kad budem morao ustati kako bih pozdravio rođake ili, još gore, kad budem prisiljen okrenuti se prema svojoj ženi zbog fotografije ili kako bih joj jednostavno pohvalio inćune i sipice. Ukratko, sve me navodilo na zaključak da mi je bolje ostati miran na svom mjestu s glavom okrenutom prema središnjoj zoni polukruga i ne okretati, primjerice, pogled ustranu prema prijateljima koji su bili u dnu desno.

Jedini pokret glavom koji mi je ventilator dopuštao bio je uvijek kimanje; odmahivanje bi u tim uvjetima bilo fatalno. U tom sam stanju neizvjesnosti dovršio predjelo. Moja mi se žena obraćala, bila je sretna, iako po njezinim izrazima nikada nisam dobro shvaćao gdje završava radost, a počinje tuga. Kako god, odgovarao sam joj kako sam najbolje mogao, rukama ili joj nudeći obraz da je sasluša. Bilo mi je krivo što nije iz prve shvatila koliko mi je bilo nezgodno okretati se prema njoj, znala je za moju vječnu muku sa zračnim strujama, a nisam imao hrabrosti (tko zna zbog čega) objasniti joj da mi taj prokleti ventilator kvari svadbeni ručak.

Na kraju, u pauzi između hladnog i toplog predjela, dogodilo se ono čega sam se od početka bojao. U dnu sale ustao je jedan uzvanik, uobičajena budala koja nikada ne gleda svoja posla, i navijačkim je glasom, ne poštedjevši nas čak ni pljeskanja, počeo vikati: “Poljubac, poljubac, poljubac, poljubac.”

A zbor idiota se ujedinio, udarajući ritam ni manje ni više nego vilicama po čašama, i nastavio klicati: “Poljubac, poljubac, poljubac, poljubac.”

Uz smiješak i istovremeno crvenilo, ni izdaleka ne mareći za moju kosu, moja se žena okrenula prema meni i primila mi glavu rukama znojnim i masnim od sipica te je okrenula prema sebi kako bi me poljubila u usta. Bilo je neizbježno da mi ventilator podigne kosu s boka i iznenada me pretvoriti u ćelavca. Nisam se uspio obraniti. U isto vrijeme međutim, s obzirom na to da je ona još uvijek bila prilijepljena uz moja usta, nisam si je imao hrabrosti sâm spustiti. Tada je, ne znam da li u šali ili iz solidarnosti prema meni, od svoga stola ustao ženin brat, mladić koji se uvijek držao postrani, od kojeg nikada ne bih očekivao pomoć, i diskretno mi spustio čuperak, prikrivši što se dogodilo. Jedni su urlali, drugi su se smijali, neki su nastavili iz sveg glasa tražiti još poljubaca. Ženinom bratu kimnuo sam u znak zahvalnosti, a zatim se sâm pobrinuo da se uredim do kraja.

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg