Ilija Đurović (Podgorica, 1990.) od 2010. objavljuje u crnogorskim i regionalnim časopisima za književnost. Priče su mu objavljene u antologijama „Vranac – najbolja kratka priča 2010“ (Podgorica, 2010.), „A Sea of Words“ (Barcelona, 2011., 2012.), „Dosta je bilo priče“ (Crna Gora, Hrvatska, 2011.), Best European Fiction 2016 (Dalkey Archive Press, SAD, 2015.). Objavio je zbirku priča „Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima“ (Žuta kornjača, 2014).
CRNE RIBE
Nakon prolaska kroz Nikšić, uz rijeku, ka šumama na istoku, ulazi se u grad Plužine. S puta se vidi nepomično sivo, vještačko jezero. Iznad kafane Dildo izgrađen je novi grad. Stari je pod vodom, sedamdeset metara duboko. Bio sam na vještačkom jezeru u vještačkom gradu.
Del Arno, organizator dana SM kratke priče i vlasnik kafane Dildo, nakon dva minuta razgovora ponudio mi je piće. Popio sam prvu votku i naručio još jednu. Preko ivice kristalne čaše jezero je bilo blistava hauba u zimzelenoj dosadi.
Ono je Misi, rekao je. Vidio sam crni oblik u svjetlu. Bila je jedino biće na obali.
To je autorka iz Zagreba, više porn nego SM, upoznaćete se. Crna kosa i crna odjeća izgledali su privlačno u pejzažu borova i vode. Misi je krenula ka nama.
Uživaš, rekao je Del Arno.
Čekam da se pojavi čudovište.
Ovo je Salo, Del Arno me predstavio i pozvao nas na doručak.
Tokom jela uglavnom je pričao o sebi. Rođen je u Plužinama, živio u Podgorici, studirao u Beogradu. U Podgorici je često svraćao u Zwanglos II. Među gostima je upoznao nekoliko SM fanova. Neki od njih su pisali priče. Čitali su mu svoje stvari. Nakon dvadeset godina vratio se u Plužine i otvorio kafanu s apartmanima. Pokrenuo je portal za SM književnost i objavljivao djela prijatelja. Kad mu je uređivanje sajta dosadilo napravio je mali festival SM kratke priče i četvrtu godinu zaredom okupljao anonimne autore. Bio sam jedini gost iz Crne Gore. Misi je otkrio na slabo poznatom portalu za kvir književnost. Mene je našao na hrvatskom porno-forumu. Uprkos smrti Plužina njegovi apartmani su radili, privlačio je strance željne skupog planinskog ugođaja i od dijela zarade finansirao mali festival.
Misi je predložila da se provozamo nakon doručka. Pitali smo Del Arna što preporučuje turistima. Na komadu papira nacrtao je mapu sa imenima sela na starom putu Plužine-Žabljak. Ja idem ispred, rekla je. Sjela je na motor parkiran pored kafane. Ušao sam u kola i krenuo za njom ka izlazu iz grada.
Na skretanju ka Trsi gledao sam kako se utegnuto dupe motoristkinje naginje sa kožnog sjedišta. Udaljavali smo se od sivog jezera, livade su se završavale u planinama. Kad smo naišli na tablu sa znakom Pišče, Misi se zaustavila. Ispred kuće s krovom do zemlje, sjedio je muškarac. Podigla je vizir i pitala kuda možemo do Prutaša. Ovuda, rekao je i dlakavom rukom pokazao ulicu. A što je ovo, pitala je. Kafana. Misi se nasmijala. Jebeš festival i Del Arna, ovo mi bolje izgleda, rekla je i pogledala oko nas. Osjećao sam kako se približava novi napad. Moja pluća bila su kaktusi davljeni planinskim vazduhom. Pokušavao sam da kontrolišem disanje.
Popili smo pivo i krenuli dalje. Put je postajao teži. Ispod vrha Prutaš drugi put smo se zaustavili. Misi je izvadila flašu votke iz ranca. Rekla je kako pretpostavlja da oboje želimo provod na Del Arnovom festivalu. Skinula je usku opremu za vožnju, opkoračila me i lako nas dovela do kratkog, dosadnog orgazma. To je bilo upoznavanje tijela. Nakon pauze, iz kofera na motoru izvukla je prvu igračku tog dana. Rebrasta sprava mogla je istovremeno da uđe u analni otvor muškarca i žene. Spojio sam nas. Bio je to prvi put da sa nekim iskoristim pravu igračku. U stvarnom životu moje SM želje trulile su kao neosunčane biljke. Još od ranog puberteta najbolnija zadovoljstva bila su ono što sam želio, ali nikad nisam našao partnere za sebe. Nisam mogao da dišem ako nemam nekog da me stegne za grlo, da me vezuje i muči dok svršavamo. Kod kuće, roditeljski prezir bio je potpun od trenutka kad je majka otvorila sto u mojoj sobi i našla jeftine igračke kupljene u jedinom, slabo opremljenom seks-šopu u gradu. Umjesto stvarnih mučenja imao sam sajtove za odabrane i masturbacije s davljenjem. Djevojkama sam uvijek polako otkrivao sklonost ka povređivanju, ali sve bi na kraju pobjegle. Kad smo izvukli igračku iz nas, Misi je očistila i spakovala u torbu. Obukli smo se i krenuli.
Nakon nekoliko kilometara uspona i krivina stigli smo do Sedla. To je bio sljedeći vrh na Del Arnovoj mapi. Pratio sam kazaljku temperature motora kako se podiže ka nebu zajedno s dvije hiljade metara visokim kamenom u obliku sprave u koju bih vezao Misi i ulazio u nju iz bolnog zaleta na ljuljašci. Ponovo smo se zaustavili. Misi je pila votku i pričala. Rekla je da su njene priče roller-coasteri, skupa i kvalitetna skalamerija s koje uglavnom silaziš usran. Prije nekoliko godina otvorila je izdavačku kuću Porns&Noble i objavila prvu knjigu. Izdavači su govna, rekla je. Poljubio sam je i zamolio da me udari između nogu. Kad sam legao na travu stavila je dva prsta u mene. Lako je pronašla prostatu. Uhvatila me za testise i kombinacijom četiri stiska – tri kratka jaka, jedan duži i jači, što je bio SM citat prvih taktova Betovenove Pete simfonije – iscijedila posljednje kapi.
Tog jutra Del Arno nam je pričao o bogumilskim grobovima iznad jezera. Oni su bili sljedeća tačka na našoj mapi. Parkirali smo se na kraju asfaltiranog puta i krenuli uz liticu, do čistine između drveća. Našli smo tri izdvojena stećka okrenuta ka brani i gradu. Zbog nepomične, mrtve rijeke poželio sam da više nikad ne vidim jezero. Pogledao sam stećke i odabrao kamen s primitivnim crtežom muškarca. Misi je iz džepa izvadila kesicu meksičkog zadovoljstva. U zlatnom prahu bilo je različitih kombinacija čilija napravljenog da ne ošteti sluzokožu.
Ležao sam i gledao Misi. Spavala je. Bila je najljepša, jedina žena u mom životu. Probudila se i rekla da je vrijeme da krenemo. Vozili smo prema Plužinama. Kad smo se parkirali ispred Del Arnove kafane otišli smo do plaže. Krenula je ka jezeru. Gledao sam kako se pretvara u crnu ribu i nestaje u vodi.
Znao sam da Misi neće ponovo izaći. Otišao sam do Del Arna na večeru. Del Arno je znao za Misi. Sad si upoznao našu Pepeljugu, rekao je. Bio je pijan. Gledao je koga će od pisaca nakon prvog čitanja da odvede u najbolji apartman. Rekao sam mu da se ne osjećam dobro. Nije me slušao. Ušao sam u kola i krenuo ka Podgorici, ka zidovima što me čitavog života dijele od hrkanja roditelja u sobi pored. Napisao sam priču za Misi. U priči, okrenuo sam se na ulasku u Nikšić, kod kafane Riverside, i vratio se u vještački grad. Ostavio sam kola ispred kafane Dildo i spustio se do plaže. Sjeo sam na obalu. Ništa se nije događalo. Voda je bila odvratna. Pored mene je ležalo nekoliko gostiju SM festivala, pijanih i spremnih za jebanje. Odbio sam njihovo društvo i prespavao u šatoru s parom iz Rusije. Sljedeće večeri kamperi su otišli, ja sam ostao.
Spavao sam na plaži, kamenje je postajalo hladnije. Onda se pojavila Misi, zagrlila me i pretvorila u crnu ribu. Ušla je sa mnom u vodu i pokazala mi tajne jezera. Od tada plivamo kroz ostatke kamenih kuća, parimo se i povređujemo svakog dana. Gledamo ugojene somove kako odvlače leševe radnika hidrocentrale što upadaju u vodu i ostaju sa nama. Nikad nisam poželio da izađemo. Jezero je duboko i na dnu je grad. Kad automobili slete sa mosta sisamo njihova stakla dok sporo tonu. U zavisnosti od toga jesu li samoubice ili nesrećni slučajevi, putnici u kolima na početku pokušavaju da otvore vrata, polome prozor, trzaju se ili čekaju kraj. Niko ne izvlači davljenike i olupine. Odsjaji metalik-sivog tla naše su jedino sunce. Kroz njega ćemo plivati srećno, u vodenom bolu do kraja života.
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.