prose

Ivan Sršen: Harmattan

Ivan Sršen’s novel Harmattan deftly tracks the plight of Uhunoma, a young Nigerian woman caught in the logic-defying limbo of the German penal system for doing nothing more than trying to live a better life. But as Uhunoma learns as she comes to terms with the circumstances that have delivered her and other women to this facility, the abyss of European Union bureaucracy has little interest in the individuals whom are subjected to its whims, the same as the unforgiving Saharan
winter wind, which the novel is named after, cares not about what it relentlessly covers and smothers with dust year after year. While Uhunoma’s only crime was entering Europe without the proper papers, her incarceration brings her into close contact with myriad criminals from all over Africa and Eastern Europe—drug dealers, murderers, and women forced to make tough decisions just to survive. Harmattan tells a story that is becoming all too universal as borders the world over become more porous and less defined, both literally and figuratively. The implications of this on the human spirit transcend all boundaries.
AUTHOR BIO: Born in 1979. In 2007 he started the Zagreb-based
independent publisher Sandorf and he is also an editor, translator, writer, and literary agent. Prior to Harmattan, published in 2014 by Durieux, Sršen had published a book of short stories (2010) and a popular study on the history of Zagreb’s libraries (2010; co-authored by Daniel Glavan).
He has translated from English Croatian editions of Get in the Van by Henry Rollins and The Real Frank Zappa Book by Frank Zappa. Along with two other translators, he translated selected works of Robert Graves to Croatian, and edited Zagreb Noir for Akashic Books, while still writing novels and short stories.



 

HARMATTAN

 
(an excerpt)

                                                                  30.

Uhunoma entered the cell. Amanda was sitting on the bed with her palms behind her head. She seemed relaxed, but she was carefully monitoring Uhunoma’s movements.

“Sorry about that morning thing.” Amanda said. “Should’ve beaten you harder.”

Uhunoma moved away from the bed, not knowing what to expect.

“Ha ha, come on, don’t be scared, I’m too tired to hit you now. Come, sit!”

Uhunoma didn’t want to sit on what only last night was Nana’s bed, especially next to this violent kid. Amanda was probably five or six years younger than Uhunoma but she punched like she’d been boxing since the age of nine. But what other option did Uhunoma have? She cautiously sat on the very edge of the bed, so Amanda would have to lean forward to hit her.

“You think they’ll re-schedule the visit to the supermarket again next week since it was cancelled this week?” Uhunoma asked, straining to remove the discomfort from her voice.

Amanda looked at her like she’d just declared her desire to bed a turtle, or eat soap for breakfast. “Of course not,” she righted herself in the bed before Uhunoma could react and get up, and then put her hand on Uhunoma’s shoulder and told her the truth through contemptuous giggles, “supermarket outings are every second Thursday of the month and that’s it. Oh, my illiterate African warrior, didn’t you read the prison schedule? You gotta wait for next month, but it’s not certain they’ll put you on the list again.”

Uhunoma seemed to lose her voice. She wanted to say something, stand up to Amanda, but she didn’t have the strength to do it. Her desire to have someone feeling compassion toward her prevailed, even if it was Amanda.

“Am I ever going to get to that payphone?”

“You are not,” Amanda said with satisfaction as her pupils dilated. In the cell’s shadowy afternoon darkness Amanda seemed like an unreal being from the fantasies of lustful men. The whites of her eyes shone in the dimmed light, her pretty young face seemed to relish its own lines, and her pink palms touched various parts of her body, as if communicating with each other and playing some game of seduction, this time on Uhunoma. Perhaps it was unconscious? Or is being convinced of one’s own beauty also an expression of superiority?

Uhunoma swallowed her pride once again and tried from the beginning. “Could you help me make a phone call?”

Amanda first laughed, for about ten seconds. Then she got into Uhunoma’s face, close enough that Uhunoma felt her warm, sweet, somewhat heavy breath, but she didn’t budge. Amanda stared into her eyes, studied her lips and nose, like she was checking if some cheap and pretty dress wasn’t a knock-off. Uhunoma also looked at Amanda’s clean face, radiating youth and wildness, with no tribal scars. She was still a child, an aggressive spoiled child, the kind who wanted to fight, prove herself. Uhunoma cracked a smile, thinking about what Nana would do if she were put in a cell with Amanda.

“What are you laughing at, jungle girl? Y’all is just cut up bitches. Fucking with no feeling. I’d kill myself if I was you. Tell me, what’s it like being without a clit? What’s it feel like? Wait, wait, don’t tell me, I know, it’s like being a man, only with no dick!”

Amanda was right and Uhunoma wasn’t hurt too much by this. Almost all the girls from Benin City whose parents left the village to live in town were circumcised. It had been done for centuries. Uhunoma enjoyed sex, but she couldn’t say if it’d be better if she weren’t circumcised. Her peers didn’t do it to their children, which was enough of an answer to the question of what’s better. She silently wished that Amanda would get circumcised. She hoped she’d fall under some short-sighted aunt’s razor blade.

“Besides, what you need a payphone for anyway?” Amanda said. “Ain’t y’all in Nigeria got special powers? Ain’t y’all into voodoo, ain’t y’all fucking witches? What you need a phone for when you can connect with your thoughts. What’s it called? Telepathy. You can talk to Africa for free!”

The arrogant American just couldn’t stop, and it was becoming more and more interesting to Uhunoma.

“A minute of that phone call is worth more to me than all the telepathies of the world. I need to hear the voice of the people I love, to know they’re still alive,” Uhunoma said, more to herself.

“What are you mumbling?”

“Nothing, I’m wondering who invented the phone.”

“It wasn’t the Nigerians, that’s for sure!”

 

Read more here.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg