poetry

Gordana Benić: Four poems

Poet, journalist and a winner of the most prestigious poetry award 'Goranov vijenac', Gordana Benić was born in Split in 1950. She studied Croatian literature and philosophy in Zadar, completing her postgraduate studies in literature in Zagreb. For years she worked in Slobodna Dalmacija, the local paper, concentrating on historical monuments. In 2000 she received the Vicko Andrić conservation award for her articles on national historical monuments. Her poetry can be regarded as part of a significant movement in Croatian literature, that of the prose poem, which continues to resist fashionable trends and the commercial demands of a national literary marketplace made up as it goes along. Benić is indisputably one of the most important figures in that movement.



 

Stairway

 

    The city stopped at the point of my pen. And power multiplied like steps on a smooth dancefloor. And the evening’s necklace, like eyes strung on the track of the dark, began to rustle.
    Meshed summers behind the doors of houses and inhabitants from quiet shadows sensed this prismatic joy in the bready warmth of the sun and deaf peace of the rain.
    It happened at a troubled hour when all that is red pales, when all that yellow quietens, when every shadow rests on the oars and sails, and when a darkened track hovers over all, for no clear reason.
    And I recognised at once that condensation of violet. Of course I did: in place of the edge of the sky a city had stopped at the point of my pen.
    And I watch it, and I watch myself, standing here at the edge of the table, and my gaze is a border of lights and of angles, intricate and lazy, because it belongs to me; while  roofs and towers come down the darkened corridor, islands and seas come, sounds and city-squares come. While the I go by.

 

 

Eldorado

 

    Vulcan’s black lizard of Jabuka Island, volcanic Avalon, shapeshifts into a malignant reptile’s mobile body, a long-legged bird, membrane of a butterfly and snail. Carved in a dark hour from crooked craters overgrown with greyed grass. As the worm bores into the apple.
    Perhaps it alone, eroded from a long seed, knows the answer. The river is wide, formed by bewilderment, a symbol of history suspended. How do you continue a story you do not know? There are no woods here to make new land by rooting down, that is sure. The scars are mirrors, black masses of stone and fire, fingers of flame and tireless legs voyaging.
    Deep into the rock we enter, into great eyes, full of memory yet more of images. Around us and within us there multiply mute groups of creeping things, lizards, sable reptiles. They seem so close that we might touch them. Like everlasting sand sifted along the boats, withdrawn into shells, chased into fishing nets.
    I think: I know them well, they wander along the same path. And yet I don’t know how true the memories are, and what it is that I remember.

 

 

Isolation

 

Nothing in this room is mine.
When I close my eyes the walls move apart, slant
into thin surfaces; so quickly do they change.
Ants pull the woodwork apart, the distance between
things lessens. In the garden, the tiny tract of an
imaginary country is getting smaller. Stems transport dark sounds.
At night the paths vanish behind glazed doors;
slide over unknown horizons; the balcony, the pavement
and the street. Cocoons of plucked leaves collect in heaps
beneath the shadows. An echo cracks in the marble, flows along the corridor.
The sky wheeled through separated roofs, clouds hurried.
I see: the lawn is changing; ever weightier pillars come nearer,
within reach. Between them green or blue fabric
sinks into water. Deserted places die quickly.
Marijana M. asks: Coffee or tea? Violet raisins
shine pictured on an empty saucer.
Mistletoe grows upward in her steps, dwindling the stones.
On the stairs, ceramic flowers. Portraits of ancestors
darken in their gilt while in Venetian glass
the twilight ebbs. Cupids like orchids, their wings
spread among the shelves.
As the clouds shift I feel a blueness: the space in the
birch bark is measureless.
Crystalline leaves in the grass like a grain of rice, the wind
blows away fine fragments of wet flowers that journey about the earth.
At the picture’s height cities wide open, raised benches,
glazed parks, greenery of the river.
Birds are sleeping, concealed behind the clouds.
We sit beneath what was a family tree
pictured long ago. The past rises between us with words:
Like a house, the isolation of an extinct tongue.

 

Port Sounds

 

Sometimes ships are greater than houses,
brighter than streets. Cracks in the walls draw them together
to the city’s innermost, disperse them to the beach.
Palm shadows bleach there slowly, yellow grains
of sand crumble.
Like a shoal of red fish whose fever the seas
washed away, sunshades float at the shore's edge.
An inscription sunken in the shallows, Marinero,
hip-hop beats from the port café’s juke-box
muffle the long waves.
Torn posters on the pavement. Stairs mouldered by wet
near a white boundary wall. Fishbones everywhere,
and signboards below eaves of canvas,
their message long bleached out.
The port swells to infinity with the play of sun and clouds
and dwindles, pressed close along the sea-wall.
Stars like seeds drop from the stone-pines.
Between the benches where the sea chipped away evergreen 
steps crease. Strollers and sailors meet and pass by
exchanging voiceless messages.
I imagine their muted conversations, questions or answers,
in a dialect of Tuscany. Among strangers they have the scent
of African sands, exotic isles and chill seaweeds.
Spilled puddles share out a cubist image of the
port. Hawsers from the ships measure out the remnant of dry
land. Granite squares like pieces of black glass
on the dockside. Dull echoes under blocks of
stone. Boats sway by the breakwater like plants
braided with wet rope. Condensed damp gurgles
behind the drawbridges. Smoke or dew evaporates
from empty decks. Between the lighthouse and
the harbour master’s office ships pass without
sound, in a blurred mirror.
They drown in a haze scented with
menthol and salty dregs.

 

 

                                                                        Translated by: Kim Burton 

 

Read more of Gordana Benić's poems here.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg