proza

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Romani Elene Ferrante s razlogom su postali svjetske uspješnice i jedan od književnih fenomena ovog desetljeća, kako po odazivu publike u različitim zemljama, tako i po sudu kritike.
"Genijalna prijateljica" – prvi je dio romaneskne tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture.
Ovdje donosimo uvodna poglavlja romana, a knjigu u cjelini - što preporučujemo - možete pročitati u izdanju "Profila".
Roman je s talijanskog prevela Ana Badurina.

 Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

S talijanskog prevela Ana Badurina

PROLOG

Brisanje tragova

1.

Jutros me nazvao Rino, pomislila sam da želi još novaca i pripremila se odbiti ga. No nazvao me iz drugog razloga: njegova je majka nestala.

“Kada?”

“Prije dva tjedna.”

“I tek me sada zoveš?”

Moj mu je ton vjerojatno djelovao neprijateljski, premda nisam bila ni ljuta ni ogorčena, u njemu je bio samo tračak sarkazma. Pokušao mi je uzvratiti, ali učinio je to zbunjeno, s nelagodom, dijelom na dijalektu, dijelom na talijanskom. Rekao je da je bio uvjeren kako mu majka luta Napuljem kao obično.

“Zar i noću?”

“Znaš kakva je…”

“Znam, ali misliš li da je normalno da izbiva dva tjedna?”

“Da. Rijetko je viđaš, stanje joj se pogoršalo: nikad joj se ne spava, dolazi, odlazi, čini što hoće.”

No navečer se zabrinuo. Raspitao se kod svih, obišao sve bolnice, obratio se čak i policiji. Ništa, njegove majke nije bilo nigdje. Baš dobar sin: golem muškarac od četrdesetak godina, nije radio nikada u životu, švercer i raspikuća. Mogu misliti kako ju je pažljivo tražio. Nikako. Nema mozga, a stalo mu je samo do sebe.

“Da nije kod tebe?” upitao me iznenada.

Njegova majka? Ovdje u Torinu? Dobro je poznavao situaciju i govorio je samo reda radi. On je bio pravi putnik, došao je k meni barem desetak puta, nepozvan. Njegova majka, koju bih pak rado primila, nikada u životu nije napustila Napulj. Odgovorila sam mu:

“Naravno da nije kod mene.”

“Jesi li sigurna?”

“Rino, molim te, rekla sam ti da nije.”

“Pa kamo je onda otišla?”

Počeo je plakati, a ja sam ga pustila da uprizori svoj očaj, počelo je lažnim jecajima, nastavilo iskrenim. Kad je završio, rekla sam mu:

“Molim te, barem jednom učini što bi ona htjela: nemoj je tražiti.”

“Ma što to govoriš?”

“Govorim to što sam rekla. Nema smisla. Nauči se živjeti sam i nemoj više tražiti ni mene.”

Poklopila sam.

2.

Rinova majka zove se Raffaella Cerullo, ali svi su je uvijek zvali Lina. Ja ne, nikad nisam upotrebljavala ni njezino ime ni prezime. Za mene je već više od šezdeset godina Lila. Kad bih je samo tako, iznenada, nazvala Lina ili Raffaella, pomislila bi da je našem prijateljstvu došao kraj.

Već mi barem tri desetljeća govori kako želi nestati i izbrisati svaki svoj trag, a samo ja dobro znam što time misli. Na um joj nikada nije pao bijeg, promjena identiteta, san da drugdje započne novi život. A nikada nije pomislila ni na samoubojstvo s obzirom na to da se gnuša pomisli da Rino mora imati ikakve veze s njezinim tijelom i da se mora pobrinuti za njega. Ona je uvijek namjeravala nešto drugo: htjela se rasplinuti, htjela je da se rasprši svaka njezina stanica, da više nitko ne uspije pronaći ništa od nje. A budući da je dobro poznajem, ili barem mislim da je poznajem, uvjerena sam da je pronašla način da na ovome svijetu ne ostavi više ni vlas, nigdje.

3.

Prošlo je više dana. Provjeravala sam elektroničku poštu, onu običnu, ali bez nade. Ja sam njoj vrlo često pisala, ona mi gotovo nikada nije odgovarala: to joj je uvijek bila navika. Draže joj je bilo telefonirati ili čavrljati dugo u noć kad bih ja došla u Napulj.

Otvorila sam svoje ladice, metalne kutije u kojima čuvam kojekakve stvari. Njih nekolicinu. Mnogo sam toga bacila, osobito ono što se ticalo nje, i ona to zna. Otkrila sam da nemam ništa njezina, nijednu sliku, nijednu poruku, nijedan darak. I sama sam se iznenadila. Zar je moguće da mi svih ovih godina nije ostavila ništa svojega ili, još gore, da ja nisam htjela sačuvati ništa njezina? Moguće je.

Ovog sam puta ja nazvala Rina; nerado sam to učinila. Nije se javio ni na fiksni ni na mobitel. Nazvao me tijekom večeri, bez žurbe. Glasom je pokušavao izazvati sažaljenje.

“Vidio sam da si zvala. Imaš kakve vijesti?”

“Ne. A ti?”

“Nikakve.”

Govorio mi je besmislice. Htio je ići na televiziju, u onu emisiju koja se bavi nestalima, zatražiti pomoć, zamoliti svoju mamu da mu sve oprosti, preklinjati je da se vrati.

Strpljivo sam slušala, a zatim ga upitala:

“Jesi li pogledao u njezin ormar?”

“Zašto bih to učinio?”

Naravno, nije mu palo na um ono najočitije.

“Idi pogledati.”

Otišao je i shvatio da u njemu nema ničega, nikakve majčine odjeće, ni ljetne ni zimske, samo stare vješalice. Poslala sam ga da prekopa kuću. Nestale su cipele. Nestalo je ono malo knjiga. Nestale su sve fotografije. Nestali svi filmići. Nestalo je njezino računalo, čak i stare diskete koje su se nekada rabile, sve, sve što je imalo veze s njezinim iskustvom elektroničke čarobnice koja je vješto rabila računala još krajem šezdesetih, u doba perforiranih kartica. Rino je bio zapanjen. Rekla sam mu:

“Uzmi si vremena koliko želiš, ali zatim me nazovi i reci mi jesi li pronašao ijednu pribadaču koja joj pripada.”

Nazvao me narednoga dana, bio je vrlo uzbuđen.

“Nema ničega.”

“Ama baš ničega?”

“Ničega. Izrezala se sa svih fotografija na kojima smo bili zajedno, čak i s onih na kojima sam malo dijete.”

“Jesi li dobro pogledao?”

“Posvuda.”

“Čak i u podrumu?”

“Rekao sam ti, posvuda. Nestala je čak i kutija s dokumentima: što ja znam, starim rodnim listovima, ugovorima s telefonskim kompanijama, odrescima plaćenih režija. Što to znači? Netko je sve ukrao? Što traže? Što žele od moje majke i mene?”

Ohrabrila sam ga, rekla mu da se smiri. Vjerojatno nitko ne želi ništa, osobito ne od njega.

“Mogu li doći i provesti neko vrijeme kod tebe?”

“Ne možeš.”

“Molim te, ne mogu spavati.”

“Snađi se, Rino, ne znam kako bih ti pomogla.”

Poklopila sam, a kad me on ponovno nazvao, nisam se javila. Sjela sam za pisaći stol.

Lila kao i obično želi pretjerati, pomislila sam.

Preko svake mjere proširuje koncept traga. Ne želi nestati samo ona, sada, u šezdeset i šestoj godini, već i izbrisati cijeli život koji je ostavila za sobom.

Osjetila sam da sam jako ljuta.

Da vidimo tko će ovog puta dobiti, rekla sam samoj sebi. Uključila sam računalo i počela zapisivati svaki detalj naše priče, sve ono što mi je ostalo u sjećanju.

DJETINJSTVO

Priča o don Achilleu

1.

Naše prijateljstvo počelo je kad smo se Lila i ja odlučile uspeti mračnim stubama koje su, stubu po stubu, krak za krakom, vodile do vrata don Achilleova stana.

Sjećam se ljubičastog svjetla u dvorištu, mirisa mlake proljetne večeri. Mame su pripremale večeru, bilo je vrijeme za povratak kućama, ali mi smo se zadržale, izazova radi bez riječi iskušavale svoju hrabrost. Već neko smo vrijeme i u školi i izvan nje samo to činile. Lila bi zavukla cijelu ruku u crni otvor šahta, a zatim bih to odmah i ja učinila, dok bi mi srce snažno tuklo u nadi da mi žohari neće jurnuti po koži, a štakori me ugristi. Lila bi se uzverala na prozor gospođe Spagnuolo u prizemlju, objesila se za željeznu šipku kojom prolazi uže za prostiranje rublja, zaljuljala se i potom pustila da padne na pločnik, a zatim bih to odmah i ja učinila, premda sam se plašila da ću pasti i ozlijediti se. Lila bi si pod kožu zarila hrđavu zihericu koju je ne znam kada pronašla na ulici, ali ju je čuvala u džepu kao da je dar kakve vile, dok sam ja promatrala kako joj njezin metalni vršak u dlanu prokapa bjeličast tunel, a zatim bih, kad bi je ona izvukla i pružila mi je, i ja to učinila.

U određenom trenutku dobacila mi je jedan od onih svojih pogleda, stisnutih očiju, i uputila se prema zgradi u kojoj je stanovao don Achille. Sledila sam se od straha. Don Achille bio je čudovište iz bajki, bilo mi je strogo zabranjeno prići mu, obratiti mu se, gledati ga, špijunirati ga, trebala sam se ponašati kao da ne postoje ni on ni njegova obitelj. U mojoj kući, ali ne samo u njoj, prema njemu smo gajili strah i mržnju čije mi je ishodište bilo nepoznato. Zbog načina na koji je moj otac o njemu govorio zamišljala sam golemog muškarca punog ljubičastih plikova, bijesnog unatoč riječi “don” koja mi je sugerirala sabran autoritet. Bio je biće sačinjeno od tko zna kojeg materijala, željeza, stakla, koprive, ali posve živo, dok mu je iz nosa i usta izlazio usijan dah. Mislila sam da će mi ako ga ugledam i samo izdaleka, u oči zariti nešto zašiljeno i užareno. Kad bih pak počinila ludost i približila se vratima njegove kuće, ubio bi me.

Pričekala sam malo da vidim hoće li se Lila predomisliti i vratiti. Znala sam što želi učiniti, uzaludno se nadala da će zaboraviti na to, ali ne. Ulične svjetiljke još se nisu upalile kao ni svjetlo na stubištu. Iz kuće su dopirali nervozni glasovi. Kako bih je mogla slijediti, morala sam napustiti modričastu boju dvorišta i zaći u crnilo veže. Kad sam se najzad odlučila, u početku nisam ništa vidjela, osjećala sam samo miris starudije i DDT-a. Potom sam se naviknula na tamu i razaznala da Lila sjedi na prvoj stubi prvoga kraka. Ustala je i počele smo se uspinjati.

Uspinjale smo se priljubljene uza zid, ona dvije stube ispred mene, ja dvije stube iza nje neodlučna hoću li smanjiti udaljenost među nama ili je pustiti da poraste. U sjećanje mi se usjeklo kako mi rame struže o oljušteni zid i pomisao da su stube izrazito visoke, više od onih u zgradi u kojoj sam ja živjela. Drhtala sam. Svaki zvuk koraka, svaki glas pripadao je don Achilleu koji nam se primicao sleđa ili nam je dolazio ususret s dugim nožem, jednim od onih kojima se režu prsa kokošima. Osjećao se miris prženog češnjaka. Maria, don Achilleova žena, stavit će me u tavu s kipućim uljem, njihova će me djeca pojesti, on će mi posisati glavu kao što moj otac srče glave trljama.

Često smo se zaustavljale i svakog sam se puta nadala da će se Lila odlučiti vratiti. Bila sam jako znojna, ne znam za nju. S vremena na vrijeme pogledala bi gore, ali nisam shvaćala u što, na svakom kraku vidjelo se samo sivilo velikih prozora. Svjetla su se upalila iznenada, ali prigušena, u sjeni ostavila prostrana područja prepuna opasnosti. Pričekale smo da vidimo je li prekidač pritisnuo don Achille, ali nismo čule ništa, ni korake ni vrata koja se otvaraju ili zatvaraju. Lila je zatim nastavila, a ja za njom.

Ona je smatrala da je njezin postupak pravedan i nužan, ja sam zaboravila svaki dobar razlog i sigurno sam tamo bila samo zbog nje. Polako smo se uspinjale prema najvećem od svojih ondašnjih strahova, išle se izložiti užasu i proučiti ga.

Na četvrtome kraku Lila se ponijela neočekivano. Zaustavila se da me pričeka, a kad sam je sustigla, pružila mi je ruku. Ta je kretnja zauvijek promijenila sve među nama.

2.

Bila je to njezina krivnja. Ne tako davno – deset, mjesec dana prije, tko zna, u ono doba nismo znale ništa o vremenu – iznebuha mi je uzela lutku i bacila je u podrum. Sad smo se uspinjale prema strahu, onomad smo se osjetile dužnima sići u nepoznato i to trkom. Gore, dolje, uvijek nam se činilo da idemo ususret nečem strašnom što je uvijek čekalo nas i samo nas premda je postojalo i prije nas. Kad si na svijetu tek odnedavno, teško je shvatiti iz kojih katastrofa izvire naš doživljaj katastrofe, možda ne osjećamo ni potrebu za tim. Dok iščekuju sutra, odrasli se kreću u sadašnjosti iza koje postoji jučer i prekjučer ili u najbolju ruku prošli tjedan: o ostalome ne žele razmišljati. Djeca ne znaju što znači jučer, prekjučer, a ni sutra, sve je ovo, sada: ulica je ova, veža je ova, stube su ove, ovo je mama, ovo je tata, ovo je dan, ovo je noć. Ja sam bila dijete, a moja je lutka, kad se sve zbroji, znala više od mene. Razgovarala sam s njom, razgovarala je sa mnom. Imala je celuloidno lice s celuloidnom kosom i celuloidnim očima. Nosila je modru haljinicu koju joj je sašila moja majka u jednom od rijetkih sretnih trenutaka i bila je prelijepa. Lilina je lutka pak imala tijelo od žućkaste krpe napunjeno piljevinom i bila mi je ružna i prljava. Njih dvije proučavale su se, odmjeravale se, bile su spremne pobjeći u naše naručje kad bi se podigla oluja, kad bi počelo grmjeti, kad bi ih htio ščepati netko veći i jači i sa šiljastim zubima.

Igrale smo se u dvorištu, ali kao da se nismo igrale zajedno. Lila je sjedila na tlu, s jedne strane podrumskog prozorčića, ja s druge. Voljele smo to mjesto, prije svega zato što smo na betonu među šipkama otvora, naslonjene na zaštitnu mrežicu, mogle rasporediti stvari koje su pripadale kako Tini, mojoj lutki, tako i Nu, Lilinoj lutki. Poslagale bismo kamenje, čepove gaziranih pića, cvjetiće, čavle, krhotine stakla. Ja sam osluškivala što je Lila govorila Nu i to tiho prenosila Tini, ali lagano izmijenjeno. Kad bi ona uzela čep i stavila ga svojoj lutki na glavu kao da je šešir, ja bih svojoj rekla na dijalektu: “Tina, stavi si kraljevsku krunu, inače ćeš se prehladiti.” Kad bi se Nu u Lilinu naručju igrala školice, Tina bi nedugo zatim to isto učinila u mojem. Ali još se nije dogodilo da se dogovorimo oko neke igre i počnemo surađivati. Čak smo i to mjesto birale bez dogovora. Lila bi otišla tamo, a ja bih kružila naokolo, pravila se da idem nekamo drugamo. Zatim bih se, ni pet ni šest, i ja smjestila kraj ventilacijskog otvora, ali s druge strane.

Ono što nas je naviše privlačilo bio je hladan zrak podruma, dašak koji nas je osvježavao u proljeće i ljeti. A sviđale su nam se i šipke s paučinama, mrak te gusta mrežica koja se, crvenkasta od hrđe, kovrčala kako s moje, tako i s Liline strane i tako tvorila dvije pukotine kroz koje smo u tamu mogle bacati kamenje i čuti kako udara o tlo. Onomad je sve bilo lijepo i strašno. Tama nam je kroz te otvore mogla neočekivano uzeti lutke, ponekad smještene na sigurno u našem naručju, češće namjerno ostavljene kraj izvitoperene mrežice i stoga izložene hladnom dahu podruma, prjetećim zvukovima koji su dopirali iz njega, šuštanju, škripi, grebanju.

Nu i Tina nisu bile sretne. Užasi koje bismo s vremena na vrijeme mi okusile bili su njihovi. Nismo imale povjerenja u svjetlo na kamenju, na zgradama, na poljima, na osobama vani i u kućama. Predosjećale smo njihove mračne kutke, zatomljene osjećaje uvijek na korak do eksplozije. A tim tamnim otvorima, tim špiljama koje su se onkraj njih otvarale pod zgradama u rajonu, pripisivale smo sve što nas je plašilo na danjem svjetlu. Don Achille, primjerice, nije se nalazio samo u svome domu na posljednjem katu nego i tamo dolje, kao pauk među paukovima, štakor među štakorima, bio je oblik koji je poprimao sve oblike. Zamišljala sam ga otvorenih usta zbog dugih životinjskih zuba, tijela od glazirana kamena i otrovnih trava, uvijek spremna da u golemu crnu torbu stavi sve što smo pustile da padne kroz iščupane kutove mrežice. Ta torba bila je glavna don Achilleova značajka, uvijek ju je nosio, čak i u svojemu domu, a u nju je stavljao i živu i neživu tvar.

Lila je znala da osjećam taj strah, moja je lutka o njemu govorila naglas. Stoga je ona, baš onoga dana kad smo bez dogovora, samo pogledima i kretnjama, prvi put zamijenile svoje lutke, čim ju je dobila, Tinu gurnula onkraj mrežice i pustila da padne u tamu.

3.

Lila se u mojem životu pojavila u prvom osnovne i odmah me se dojmila jer je bila jako zločesta. Sve smo u tom razredu bile pomalo zločeste, ali samo kad nas učiteljica Oliviero nije mogla vidjeti. Ona je pak uvijek bila zločesta. Jednom je raskomadala bugačicu, prvo je komadić po komadić ugurala u otvor tintarnice, potom ih je počela hvatati perom i gađati nas njima. Mene je dvaput pogodila u kosu i jednom u bijeli ovratnik. Učiteljica se izderala u svome stilu, glasom koji nas je užasavao, nalik na iglu, dugim i oštrim, i naredila joj da odmah ode u kaznu iza ploče. Lila je nije poslušala, a činilo se da se nije čak ni uplašila, štoviše, nastavila je uokolo bacati komadiće papira natopljene tintom. Učiteljica Oliviero, teška žena koja nam je djelovala jako staro premda joj je vjerojatno bilo tek nešto više od četrdeset, tada je sišla s katedre prijeteći joj, saplela se o ne zna se točno što, nije uspjela zadržati ravnotežu i licem je udarila o rub jedne klupe. Ostala je na podu i činilo se da je umrla.

Ne sjećam se što se dogodilo odmah zatim, sjećam se samo nepomična učiteljičina tijela, poput kakva tamna svežnja, i Lile koja ju je netremice promatrala ozbiljna lica.

Na pameti mi je mnogo takvih nezgoda. Živjele smo u svijetu u kojem bi se djeca i odrasli često ozljeđivali, iz ozljeda je curila krv, zagnojile bi se, a ponekad se i umiralo od njih. Jedna od kćeri gospođe Assunte, prodavačice voća i povrća, ozlijedila se čavlom i umrla od tetanusa. Najmlađi sin gospođe Spagnuolo umro je od krupa. Jedan je moj rođak, u dobi od dvadeset godina, jednog jutra otišao uklanjati ruševine, a uvečer je umro zdrobljen, krv mu je curila iz ušiju i iz usta. Otac moje majke stradao je jer je gradio neku zgradu i pao s nje. Otac gospodina Pelusa nije imao jednu ruku, iznebuha mu ju je prerezao tokarski stroj. Giuseppinina sestra, žena gospodina Pelusa, umrla je od tuberkuloze s dvadeset i dvije godine. Stariji don Achilleov sin – nikada ga nisam vidjela, pa ipak mi se činilo da ga se sjećam – otišao je u rat i umro je dvaput, prvo se utopio u Tihom oceanu, potom su ga pojeli morski psi. Cijela obitelj Melchiorre umrla je zagrljena, vrišteći od straha tijekom bombardiranja. Stara gospođica Clorinda umrla je udišući plin umjesto zraka. Giannino, koji je išao u četvrti razred kad smo mi bile u prvom, jednog je dana umro jer je pronašao bombu i dodirnuo je. Luigina, s kojom smo se možda igrale u dvorištu, a možda i nismo, bila je samo ime, ubio ju je pjegavi tifus. Takav je bio naš svijet, pun riječi koje ubijaju: krup, tetanus, pjegavi tifus, plin, rat, tokarski stroj ruševine, posao, bombardiranje, bomba, tuberkuloza, gnoj. Brojni strahovi koji su me pratili čitavog života potječu od tih riječi i iz tog razdoblja.

Mogla si umrijeti i od nečega što se doimalo normalnim. Mogla si, primjerice, umrijeti ako bi se oznojila, a zatim popila hladnu vodu iz pipe a da prije toga nisi smočila zapešća: prekrile bi te crvene točkice, počela bi kašljati i više ne bi mogla disati. Mogla si umrijeti kad bi jela crne trešnje i ne bi ispljunula košticu. Mogla si umrijeti kad bi žvakala žvakaću gumu i iz nepažnje je progutala. Mogla si umrijeti pogotovo kad bi se udarila u sljepoočnicu. Sljepoočnica je bila izrazito krhko mjesto, sve smo jako pazile na nju. Bilo je dovoljno da te pogodi kamen, a gađanje kamenjem tada je bilo nepisano pravilo. Na izlasku iz škole banda sa sela predvođena dečkom koji se zvao Enzo ili Enzuccio, jednim od sinova prodavačice voća i povrća, Assunte, počela je na nas bacati kamenje. Vrijeđalo ih je što smo bile bolje od njih. Kad bi nas sustiglo kamenje, sve smo bježale, ali ne i Lila; nastavila bi hodati pravilnim korakom, a ponekad bi čak i zastala. Jako je vješto proučavala putanju kamenja i izbjegavala ga smirenim, danas bih rekla elegantnim pokretom. Imala je starijeg brata i možda je to naučila od njega, ne znam, i ja sam imala braću, ali mlađu i od njih nisam ništa naučila. Pa ipak, kad bih vidjela da je zaostala, premda sam se jako bojala, zaustavila bih se i pričekala je.

Nešto mi nije dopuštalo da je napustim. Nisam je dobro poznavala, nismo nikada razmijenile ni riječ premda smo se neprestano međusobno natjecale, u učionici i izvan nje. Ali imala sam nejasan osjećaj da bih, da sam pobjegla s ostalima, njoj ostavila nešto svoje što mi nikada ne bi vratila.

Prvo sam se sakrila iza ugla i naginjala se da vidim stiže li Lila. Potom sam se, s obzirom na to da se nije micala, natjerala da je sustignem, dodavala joj kamenje, i sama ga bacala. Ali nisam bila uvjerena u ono što činim, u svom sam životu učinila mnogo što, ali nikada nisam vjerovala u to, uvijek sam imala osjećaj da sam pomalo u raskoraku s vlastitim djelima. Lila je pak odmalena – sada ne znam točno reći je li to bilo kad je imala šest ili sedam godina, ili kad smo se skupa uspinjale stubama koje su vodile do don Achilleova doma i imale smo osam, skoro devet godina – posjedovala karakteristiku potpune odlučnosti. Bilo da je u ruci držala trobojni držak kemijske ili kamen ili rukohvat mračnih stuba, odašiljala je poruku da će ono što će uslijediti – preciznim bacanjem zabiti pero u drvo klupe, dijeliti nam kuglice natopljene tintom, gađati dečke sa sela, uspeti se do don Achilleovih vrata – učiniti bez oklijevanja.

Banda je dolazila sa željezničkog nasipa, kamenjem se opskrbila među tračnicama. Enzo, njihov vođa, bio je vrlo opasan dečko, barem tri godine stariji od nas, ponavljač, vrlo kratke plave kose i svijetlih očiju. Precizno je bacao maleno kamenje oštrih rubova, a Lila je čekala njegove hice kako bi mu pokazala kako ih izbjegava, kako bi ga još više naljutila i odmah uzvratila jednako opasnim hicima. Jednom smo ga pogodile u desni gležanj, a kažem pogodile jer sam ja Lili dodala plosnat kamen potpuno otkrhnutih rubova. Kamen je kliznuo po Enzovoj koži poput britve i ostavio mu crvenu mrlju iz koje je odmah potekla krv. Dječak je pogledao ozlijeđenu nogu, i sad mi je pred očima: među palcem i kažiprstom držao je kamen koji se spremao baciti, ruku je već podignuo u hitac, no zapanjeno se zaustavio. I dečki kojima je zapovijedao u nevjerici su pogledali krv. Lila pak nije pokazala ni najmanje zadovoljstvo zbog uspješnog hica i sagnula se po još jedan kamen. Ja sam je zgrabila za ruku, bio je to naš prvi dodir, nagao i uplašen. Osjećala sam da će banda postati još okrutnija i htjela sam da se povučemo. Ali nije bilo vremena. Unatoč raskrvarenom gležnju, Enzo se trgnuo iz zapanjenosti i bacio kamen koji je držao u ruci. Još sam čvrsto držala Lilu kad ju je kamen pogodio u čelo i istrgnuo mi je. Trenutak poslije ležala je na pločniku razbijene glave.

4.

Krv. Uglavnom bi procurila iz ozljeda tek nakon razmjene groznih prokletstava i ogavnih prostota. Uvijek smo poštovali taj redoslijed. Moj otac, premda mi je djelovao kao dobar čovjek, bez prestanka je sipao uvrede i prijetnje kad netko nije bio, prema njegovim riječima, dostojan da bude na licu zemlje. Na zubu je posebno imao don Achillea. Uvijek mu je imao što predbaciti, a ponekad bih rukama poklopila uši kako me njegove ružne riječi ne bi pretjerano potresle. Kad je o njemu razgovarao s mojom majkom, zvao ga je “tvoj rođak”, ali majka bi odmah zanijekala tu krvnu vezu (bili su vrlo dalek rod) i povećala bi dozu uvreda. Njihov me bijes plašio, a osobito me plašilo što je don Achille mogao imati tako osjetljive uši da bi mogao čuti uvrede izgovorene i na velikoj udaljenosti. Bojala sam se da će ih doći ubiti.

No, don Achilleov zakleti neprijatelj nije bio moj otac, nego gospodin Peluso, izvrstan stolar koji nikada nije imao novaca jer bi u stražnjoj prostoriji bara Solara proigrao sve što bi zaradio. Pelusova djeca bila su Carmela, naša školska kolegica, Pasquale, koji je bio velik, i još dva sina, djeca još bjednija od nas, s kojom smo se u određenim situacijama ja i Lila igrale i koja su u školi i izvan nje uvijek pokušavala ukrasti naše stvari, kemijsku, gumicu, pekmez od dunja, tako da su se kući vraćala puna masnica od udaraca koje bismo im zadale.

Svaki put kad bismo ga vidjele, gospodin Peluso djelovao nam je kao oličenje očaja. S jedne je strane sve gubio na kocki, a s druge se javno psovao jer više nije znao kako prehraniti obitelj. Iz nepoznatih je razloga don Achilleu pripisivao vlastitu propast. Teretio ga je da mu je, kao da je njegovo tajanstveno tijelo napravljeno od magneta, na prijevaru uzeo sav alat za stolarski posao zbog čega je njegova radionica postala uzaludna. Predbacivao mu je da je sebi uzeo i nju te ju je pretvorio u trgovinu delikatesa. Godinama sam zamišljala kako tvar od koje je sačinjeno don Achilleovo tijelo u obliku metalnoga roja usisava kombinirke, pilu, kliješta, čekić, škripac i tisuće i tisuće čavala. Godinama sam vidjela kako iz njegova tijela, gruba i teška od heterogenih tvari, izlaze suha salama, sir, mortadela, mast i pršut, također u obliku roja.

Ti su se događaji zbili u mračno doba. Don Achille se vjerojatno pokazao u cijeloj svojoj čudovišnoj naravi prije nego što smo se mi rodile. Prije. Lila je često koristila taj izraz, u školi i izvan nje. Ali činilo se da joj nije toliko važno ono što se dogodilo prije nas – uglavnom mračni događaji o kojima su odrasli ili šutjeli ili su se o njima vrlo nevoljko izjašnjavali – koliko to što je to doista postojalo prije. To je ono što ju je tada zbunjivalo, štoviše, od toga je ponekad postajala nervozna. Kad smo se sprijateljile, toliko mi je govorila o toj besmislici – prije nas – da je na kraju prenijela nervozu i na mene. To dugo, izrazito dugo razdoblje u kojem nije bilo nas bilo je razdoblje u kojem se don Achille svima pokazao onakvim kakav jest: zlobno biće nejasne životinjsko-mineralne fizionomije koje je – kako se čini – drugima vadilo krv dok njemu ona nikada nije curila, možda ga nije bilo moguće čak ni ogrepsti.

Bile smo u drugom osnovne, možda, i nismo još razgovarale kad se pronio glas da je gospodin Peluso baš pred crkvom Svete obitelji na izlasku s mise počeo bijesno vrištati na don Achillea, a don Achille je ostavio starijeg sina Stefana, Pinucciu, Alfonsa, koji je bio naš vršnjak, ženu te se na trenutak pokazao u svom najjezovitijem obliku i bacio se na Pelusa, podignuo ga, odbacio u neko stablo u parkiću i ostavio ga ondje, bez svijesti, dok mu je krv curila iz stotinu ozljeda na glavi i svugdje drugdje, a da sirotan nije mogao reći čak ni: pomozite mi.

5.

Nisam nostalgična za našim djetinjstvom, bilo je puno nasilja. Svašta nam se događalo, u kući i vani, svakoga dana, ali ne sjećam se da sam ikada pomislila da je život koji nas je dopao posebno loš. Život je bio takav i gotovo, rasle smo s obvezom da ga zagorčimo drugima prije nego što ga oni zagorče nama. Naravno, meni bi se svidjelo ljubazno ponašanje koje su propovijedali učiteljica i župnik, ali osjećala sam da to ponašanje nije prikladno za naš rajon, čak ni ako si žensko. Žene su se međusobno borile i više od muškaraca, čupale se za kosu, nanosile si bol. Nanošenje bola bilo je pošast. Kad sam bila malena, zamišljala sam vrlo malene, jedva vidljive životinje koje noću dolaze u naš rajon, izlaze iz baruština, iz vlakova izašlih iz upotrebe, smještenih na drugoj strani željezničkog nasipa, iz smrdljive trave zvane otrovnica, iz žaba, iz daždevnjaka, iz muha, iz kamenja, iz prašine, i ulaze u vodu i hranu i zrak, zbog čega su naše mame, bake, postajale bijesne poput žednih kuja. Bile su zaraženije od muškaraca jer su se muškarci neprestano srdili, ali bi se na kraju smirili, dok su se žene, koje su naoko bile tihe, popustljive, kad bi se naljutile, bijesu prepuštale do kraja, bez zaustavljanja.

Lilu je jako potreslo ono što se dogodilo Melini Cappu­ccio, rođakinji njezine majke. I mene. Melina je živjela u zgradi mojih roditelja, mi na drugom, ona na trećem katu. Bilo joj je nešto više od trideset godina i imala je šestero djece, ali izgledala nam je kao starica. Muž joj je bio njezinih godina, istovarivao je sanduke na tržnici. Sjećam ga se kao niskog i širokog, ali lijepog, ponosna lica. Jedne noći izašao je iz kuće kao i obično i umro, možda ubijen, možda od umora. Uslijedio je vrlo turoban pogreb kojem je prisustvovao cijeli rajon, i moji roditelji, i Lilini roditelji. Zatim je prošlo neko vrijeme i tko zna što se dogodilo Melini. Izvana je ostala ista, suhonjava i velika nosa, već sijede kose, kreštava glasa kojim je uvečer s prozora dozivala jedno po jedno dijete, poimence, slogovima razvučenim od bijesna očaja: Aaa-daaa, Miii-chè. U početku joj je mnogo pomagao Donato Sarratore koji je živio u stanu točno iznad njezina, na četvrtom i posljednjem katu. Donato je revno išao u Župu Svete obitelji i kao dobar kršćanin silno se založio za nju, prikupljao je novac, rabljenu odjeću i cipele, Antoniju, njezinu najstarijem sinu, namjestio je posao u automehaničarskoj radionici svojega poznanika Gorresija. Melina mu je bila toliko zahvalna da se zahvalnost u njezinu srcu ucviljene žene pretvorila u ljubav, u strast. Nije se znalo je li Sarratore to ikada primijetio. Bio je izrazito srdačan muškarac, ali vrlo ozbiljan, kuća, crkva, posao, bio je dio pratećeg osoblja u Državnim željeznicama, imao je stalnu plaću kojom je dostojno uzdržavao suprugu Lidiju i njihovo petero djece, najstariji im se zvao Nino. Kad ne bi bio na putu na liniji Napulj – Paola i natrag, popravljao bi štogod u kući, išao u kupovinu, kolicima vodio u šetnju najmlađega. Što je bilo vrlo neobično u našem rajonu. Nikome nije palo na um da se Donato tako žrtvovao kako bi ženi olakšao posao. Ne: svi muškarci u stambenim zgradama, s mojim ocem na čelu, smatrali su da je on muškarac koji voli glumiti žensko, tim više što je pisao pjesme i svima ih rado čitao. To nikada nije palo na um ni Melini. Udovici je bilo draže misliti da je on zbog svoje plemenitosti dopustio svojoj ženi da ga gazi te se stoga odlučila žestoko boriti protiv Lidije Sarratore kako bi ga oslobodila i omogućila mu da se zauvijek združi s njom. Rat koji je iz toga uslijedio u početku mi je djelovao zabavno, u mojoj kući i izvan nje o njemu se govorilo uz zlobne salve smijeha. Lidia bi prostirala svježe oprane plahte, a Melina bi se uspela na prozorsku klupčicu i zamazala joj ih trskom kojoj je vršak namjerno spalila na vatri. Lidia bi prošla pod prozorom, a ona bi joj pljunula na glavu ili bi je zalila kantom prljave vode. Lidia bi danju pravila buku hodajući joj nad glavom skupa sa svojom razularenom djecom, a ona bi cijele noći bjesomučno udarala o strop metlom za pranje poda. Sarratore ih je pokušao izmiriti na sve načine, ali bio je previše tankoćutan, previše ljubazan. Tako su se dvije žene iz spačke u spačku počele častiti ružnim riječima kad bi se samo srele na ulici ili stubištu, grubim, okrutnim zvucima. Tad su me počele plašiti. Jedan od mnogih strašnih prizora iz mojega djetinjstva počinje Melininim i Lidijinim kricima, uvredama što si ih upućuju s prozora, pa na stubištu, nastavlja s mojom majkom koja se sjurila prema ulaznim vratima, otvara ih i gleda prema podestu u pratnji nas djece te završava meni i danas nepodnošljivom slikom dviju susjeda koje se priljubljene kotrljaju niza stube, Melinina glava udara o podest, nekoliko centimetara od mojih cipela, poput bijele dinje ispale nekome iz ruku.

Teško mi je reći zašto smo u ono doba mi djevojčice bile na strani Lidije Sarratore. Možda zato što je imala pravilne crte lica i plavu kosu. Ili zato što je Donato bio njezin i shvatile smo da joj ga Melina želi oteti. Ili zato što su Melinina djeca bila odrpana i prljava, dok su Lidijina bila oprana, uredno počešljana, a najstariji, Nino, kojem je bila koja godina više nego nama, bio je lijep, sviđao nam se. Samo je Lila naginjala Melini, ali nikada nam nije objasnila zašto. U određenoj zgodi tek nam je rekla da će, ako Lidia Sarratore na kraju završi mrtva, to biti posve zasluženo, a ja sam pomislila da tako razmišlja dijelom zato što je zla u duši, a dijelom zato što su ona i Melina daljnji rod.

Jednog dana nas četiri ili pet djevojčica vraćalo se iz škole. S nama je bila Marisa Sarratore koja bi nam se uglavnom pridružila zato što smo se nadale da ćemo preko nje moći uspostaviti kontakt s njezinim starijim bratom, odnosno s Ninom, a ne zato što nam je bila simpatična. Ona je prva primijetila Melinu. Žena je sporim korakom hodala po drugoj strani glavne ceste, u jednoj je ruci nosila papirnatu vrećicu iz koje je drugom rukom nešto uzimala i jela. Marisa nam ju je pokazala i nazvala je droljom, ali ne prezirno, samo je ponovila izraz koji kod kuće rabi njezina majka. Premda je bila manja stasom i vrlo mršava, Lila ju je tako snažno ošamarila da je pala na tlo, a učinila je to hladnokrvno kako je običavala postupati u svim nasilnim prigodama, bez vike i prije i poslije, bez ijedne riječi upozorenja, ne razrogačivši oči, ravnodušna i odlučna.

Ja sam prvo pružila pomoć Marisi koja je već plakala i pomogla joj da ustane, potom sam se okrenula da vidim što radi Lila. Sišla je s pločnika i uputila se prema Melini, prelazila je glavnu cestu ne mareći za kamione koji su onuda prolazili. Više nego na licu, u njezinu sam držanju vidjela nešto što me uznemirilo i što mi je i danas teško definirati, stoga ću se za sada zadovoljiti sljedećim riječima: premda se malena, crna, nervozna kretala presijecajući glavnu cestu, premda je to činila odlučno kao uvijek, bila je nepomična. Nepomična sred onoga što je činila rođakinja njezine majke, nepomična od boli, nepomična poput stupa soli. Privržena. Stopila se s Melinom koja je na dlanu držala mekani tamni sapun što ga je upravo kupila u don Carlovu podrumu, a drugom ga rukom uzimala i jela.