proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.



 

Prva tri poglavlja romana u nastanku

 

1. Ljubav među žoharima

 

Često ga je budila škripa tračnica. Vani su se vucarali vlakovi i trockali su tramvaji i pjena maslačaka zapljuskivala je noć kroz koju je plovila flota nebodera. U sobi se čulo ili je mislio da se čuje trčkaranje žohara, a zidovi i stropovi bili su oslikani vlagom prikazujući stvaranje i kraj svijeta. Pukotine su ispisivale apokrifna evanđelja, a njeno tijelo, tijelo pokraj njega nije se obaziralo ni na što. Na nožice žohara (eno jednog  misli on kod kule neopranih šalica), na nevjerojatne murale, na apokrifne spise, na tračnice.   

Ovo nije bila jedna od takvih noći.  Nije imao dogovor za ispuniti,  nikakvog klijenta, i nije lijegao u krevet u pepelu zore. Nije ni pušio na prozoru kako obično radi jer je načuo pijanu dreku i nije htio da se ona probudi. Dim joj nije smetao. Ni nožice žohara, ni fantastični murali, ni apokrifni spisi, ni tračnice, ni flote nebodera što plove kroz noć, ni nepopijena piva, ni kule šalica, ni neriješeni sudoku na veceu.

Ustao je i krenuo prema zidu na kojem je visio kalendar koji je prekrivao dio murala. Mjesečina je  isprepletena neonom i uličnim svjetlima  tanano padala po garsonijeri. Plastični crveni okvir uramljivao je dvoznamenkastu brojku, preostao je još samo jedan datum, pomislio je i uzeo čašu iz sudopera. Izlio je ostatak pive i zatim ju je nekoliko puta isprao prije nego li je natočio vodu koju je popio. Natočio je još i stavio čašu na pod pokraj madraca na kojem su spavali. Čašu je stavio kod njene polovice  Otišao je na vece pišati i trudio se da mlazom ne pogodi vodu. Nije ju htio probuditi. 

*

Probudio ga je zvuk vode koja je upravo prokuhala, a ne škripa tračnica. Ona je sjedila za klimavim kuhinjskim stolićem i čitala knjigu. Protrljao je krmelje i uspravio se. 

Pozovi kolibrije - rekao je.

Zašto? – ona nije podigla pogled s knjige, ali on je kroz krmeljavu koprenu vidio duh osmijeha kako joj vijuga licem.

Da mi očiste krmelje, naravno. Što to čitaš?

Corso. The Happy Birthday of Death.

Aha - protegnuo se - Od svih tvojih bitnika skužio sam samo njega i Bukowskog.

Bukowski nije bio bitnik.

Nego što?

Bukowski je bio pijanac.   

Ustao je i krenuo prema kupaoni – Svejedno – zijevnuo je - Pisao je dobru i shvatljivu poeziju.  

To što je tebi poneka pjesma neshvatljiva ne znači da je loša. 

Nisam to rekao. Ali znaš što? - pustio je da hladna voda teče. 

Što?

Ispljuskao se vodom. Nisu bili kolibriji, ali krmelja više nije bilo - Nisu svi imali fakultetsko obrazovanje.

Istina. Znaš što?

Što?
Nisu svi bili napušeni na zidiću cijelu srednju školu.

Istina. Što ćeš ti raditi danas? - sjeo je preko puta nje. 

Završavati diplomski. 

Aha. 

A ti?

Imam slobodan dan pa možda posjetim staru ekipu.

Okej.   

I što veli Corso?

Nisam siguran je li više očaran životom ili smrću. 

Što ti kažeš na to?

Malo mi je budalasto. 

Zašto?

Trudim se ne povlačiti stroge granice u životu. 

Osim kad je u pitanju dobra i loša književnost. 

To je ipak nešto drugo.   

Licemjeru.

Ne gnjavi. Zar nemaš pametnijeg posla?

Nemam.

*

Što ti radiš ovdje? - viknuo mu je Vanja, nešto mlađi momak dječačkog lica i paperjastih brkova. Vanja je više od svega volio drske britanske momke s gitarama. Dosad nije imao priliku spavati ni s jednim. 

Naslonio se leđima o zid i prisjetio se večeri kad je s Vanjom dijelio jedan-jedini filter kroz koji su popušili više od deset smotanih cigareta. Filter je do kraja noći bio crn i Vanja ga je spremio u limenu kutiju za duhan. Filter je izgledao kao minijaturni prst kakvog sveca koji bi osobu u čijem je posjedu štitio od zloduha i bjesova.   

Mislio sam da kategorički odbijaš biti ovdje. Ipak si sad mačak za visoko društvo.   

Gle ti njega kako se razbacuje pametnim riječima.

Pa nisi valjda mislio da jedini posjeduješ životnu družicu koja barata višesložnim i pametnim riječima. 

Ne posjedujem je.

Vidim, ni traga nekadašnjem mačizmu.  

Kako si, Vanja? Kako posao?

Evo  baš sam neki dan morao povaliti onu barunicu...

...groficu 

Isti kurac. Uglavnom  povalio sam je za četverostruko veću tarifu i još mi je dala da prespavam i koristim njen jacuzzi.  

To je dobro.

A ti?

Uskoro ću imati dovoljno da odemo.

Plan ti nije više samo preživjeti. 

Ne.

Od čega ćete živjeti?

Ona će diplomirati. Naći će posao. 

A ti?

Ne brini za mene. 

Ponavljam: a ti?

Zaradio sam.

Koliko?

Imaš li još uvijek onaj filter?

Koliko?

Pogledao je Vanju i namignuo mu. Vanja je uzdahnuo – Imaš  li još kojeg klijenta?

Samo jednog.

Sretno.

Utihnuli su. Sasvim tiho spuštala se noć i auti su nezainteresirano krstarili cestom i grad je svjetlima slikao po nebu – Onda? Imaš li još uvijek onaj filter?

*

Rekla je da mu može srediti posao preko prijatelja. Da ne mora odraditi zadnjeg klijenta i kako trenutno ima dovoljno novaca. On je mirno odgovorio kako ne želi da imaju dovoljno novaca i kako će za zadnji zadatak dobiti rekordnu svotu. Nije ga pokušavala uvjeriti kako je to nepotrebno. Bio joj je zahvalan na tome.

Pogledao je još jednom papirić na koji je zapisao ime klijenta i mjesto sastanaka. Jona Levijatanov, hotel Aurora, penthouse. Klijent mu je stvarno krupna zvjerka. S lažnim imenom.

*

Uranio je petnaest minuta. Instrukcije su rekle da će ga klijentov zaposlenik dočekati i otpratiti do sobe. Tako je i bilo. Dok je sjedio u lobiju prišao mu je niski, proćelavi gospodin u kasnim četrdesetima. Rekao je kako gospodin klijent još nije došao i da pođe s njim do sobe.

Ugodno se osjećao u otmjenoj sterilnosti hotelskih soba. Doživljavao ih je kao oltare usamljenosti. Nijedno tijelo nije ostavilo otisak na krevetu, nijedan ejakulat nije ostao skoren na plahtama, tamo ništa nije živjelo niti umiralo. Sjeo je na krevet, upalio malo svjetlo iznad uzglavlja i pogledao na sat. Klijent bi trebao doći svaki čas. Ustao je, prišao prozoru i razmaknuo zavjese. Grad je halapljivo otvorio usta, a u daljini je  vidio crveni neonski simbol, stilizirano A molohovske korporacije. Oko zvijeri.

Razmišljao je da zapali cigaretu, ali ugledao je detektor dima. Na maturalnom su putovanju kao srednjoškolci imali hiljadu i jedan način da onesposobe uređaj. Slegnuo je ramenima. Što ako mu je klijent fašist-nepušač?

Sjeo je na krevet i strpljivo čekao dolazak klijenta. Petnaestak minuta je tako čekao. Petnaestak minuta savršene sintetske samoće. Čuo je okretanje brave. Ustao je da dočeka klijenta.

Oprosti što si me toliko čekao, sine. Nenadano mi je iskrsnuo sitan posao – glas mu se učinio poznatim. Visok, pomalo uškopljenički glas. Prilazio mu je sporim, odmjerenim koracima. Još ga nije vidio, u sobi je gorjelo samo jedno svjetlo.

Ništa, u stvari i ja sam tek došao – odgovorio mu je s osmijehom na licu.

Dakle, i ti si kasnio – coktao je jezikom – Iznimno neprofesionalno.

Zapravo, lagao sam. Čekao sam, ali nisam htio da Vam bude neugodno.

Iznajmio sam te i zbog kašnjenja bi mi trebalo biti neugodno?

Imate pravo, ne bi Vam trebalo biti neugodno. Ni zbog kašnjenja, ni zbog iznajmljivanja – klijent mu je konačno prišao. Ostao je zatečen. Pred njim je stajao proćelavi, prosijedi zdepasti muškarac bolesno blijedo-plavih očiju u ranim sedamdesetim godinama kojeg je navikao gledati na televiziji. Svojim zaleđenim očima bi promatrao teve voditelje i zatim bi svojim castrato glasićem odgovarao na pitanja. Pričao je protiv pobačaja. Protiv socijalizma. Protiv homoseksualnosti.

Ime mi je...

...znam.

Kardinal. Jedan od najbogatijih pojedinaca ove države. Nedodirljiv. Njegov je autoritet bio vrhunski. Bio je spona između bogatih i boga. Čak je i sad nosio svoje kićeno kardinalsko ruho. Zlatno prstenje s dragim kamenjem krasilo je njegove mesnate prste.

Zasigurno se pitaš zašto sam te kontaktirao – progovorio je sveti čovjek.

To me se ne tiče.

Kardinal je kimnuo  – Onda nemamo o čemu više pričati.

*

Posao. To je samo posao, govorio si je pri izlasku iz hotela. Nije bitno tko je taj čovjek. Bitno je da ima novaca. Bitno je da sam dobio novac i da idemo odavde, govorio si je. Podignuo je kragnu jakne, konačno zapalio i krenuo prema taksijima.

Posljednji teški oblak otplovio je s druge strane neba. S druge strane neba koje se postepeno praznilo. I ulice su bile tihe. Tihe, ali glasnije od sjenki koje su podlo gmizale za njim. Sasvim tiho su ga sustizale.

Noć neokrznuta nastavi.

 

 

2.   Bolni zglobovi i slične stvari

 

Koje jebeno sranje, ponavljao si je u glavi dok je vezao kravatu. Ni jedan jebeni slobodni dan. Nijedan. Izletio je iz stana i pojurio niz stepenice. Što prije, ovo nije zajebancija, rekao mu je glas preko telefona. Zadnjih nekoliko stepenica je posrnuo, nekako održao ravnotežu i nezgodno se dočekao na desnu nogu. Opsovao je i odšepao do auta.

O, mamu ti jebem – viknuo je kad je konačno izašao iz ulaza. Ušao je u auto, upalio ga i krenuo prema hotelu Aurora – Da ti mamu jebem – rekao je dok je davao gas.

 

*

Koje jebeno sranje – rekao je.

Da – odgovorio mu je šef. Šef Lovriček. Nizak čovjek kojem je nekoć gusta, crna kosa sada rasla samo kod ušiju, ostavljajući nekoliko dezorijentiranih dlaka na skalpu – Misliš da je samoubojstvo? – nastavio je.

Nikako.

Nikako? Meni jebeno izgleda kao samoubojstvo.

Zašto bi se jedan od najmoćnijih ljudi u zemlji ubio?

Mlohavo, golo Kardinalovo tijelo je, obješeno vrpcom koju je nosio oko svojih skuta, visilo s kvake vecea u penthouseu hotela Aurora.

Tko ga je našao?

Njegov asistent.

Što je radio u ovom hotelu u ovo doba?

Nije nam htio reći.

Nije nam htio reći?

Da.

Mi smo policija, nema nam što ne htjeti reći.

Ovaj slučaj zahtijeva delikatan pristup.

Delikatan pristup?

Da. Zato će slučaj pripasti Vama, inspektore Crnjak.

Prikladno prezime, uvijek su mu govorili. Izvadio je cigarete iz balonera.

Ovdje se ne puši – rekao mu je Lovriček. Crnjak je podigao obrvu i vratio cigaretu u kutiju.

Autopsija?
Još nikoga nismo zvali – odgovorio je šef.

Čini se da bi trebali.

Trudimo se da ovo bude izvedeno što tiše.

Što, trebali bi truplo prošvercati do labosa prije nego bilo tko skuži?

Da.

Vi se šalite.

Nikako.

Izvadio je mobitel i uslikao tijelo iz nekoliko različitih kuteva. Teško bi poslije izveo rekonstrukciju. Uslikao je modrice na vratu i pretražio mu tijelo. Nikakve druge znakove nasilja nije vidio - A pretražiti mjesto zločina?

To ćeš sada.

S kojom opremom?

Kardinalov asistent će ti donijeti.

Otkud to njima?

Zaista pitaš?

Dobro, nevažno. Kako ćemo prošvercati tijelo do labosa?

Nadao sam da ćete Vi imati kakvo rješenje.

Sjajno. Ništa, dajte mi pet minuta da razmislim.

U redu.

Bivši.

Molim?
Opremu će mi donijeti Kardinalov bivši asistent, htjeli ste reći.

*

Crnjak je otvorio vrata sobnoj posluzi – Dobra večer, gospodine – rekao je mladić za  kolicima. Srećom, bila su kolica koja više nalikuju na mobilni ormarić. Možda su nedovoljno široka, ali dovoljno visoka, pomislio je Crnjak. Nešto ćemo smisliti. Saviti tijelo neće biti lako.

Dobra večer. Slobodno uđite – Crnjak je gestikulirao da uđe, momak je pogurao kolica.

Gdje da ih ostavim?

Sasvim svejedno – momak se zaustavio – To bi bilo sve – rekao je Crnjak.

Momak se nije micao s mjesta. Je li mu nešto bilo sumnjivo? Zatim se nakašljao. Crnjakovi neuroni zatitraše. Posegne rukom za novčanik. Da mu napojnicu.

Laku noć i dobar tek – reče momak i izađe iz sobe. Crnjak zatvori vrata – Lovriček!

Lovriček otvori vrata kupaonice. Kardinalovo tijelo se zanjiše – Smo spremni? – upita.

Ajmo – odgovori Crnjak i krene micati stvari s kolica.

*

U redu, nema nikoga na hodniku – Crnjak kaže provirivši kroz vrata – Idemo.

Lovriček pogura kolica, Crnjak produži niz hodnik i pozove lift. Ušli su u lift. Srećom, bilo je kasno tako da su šanse da ikoga sretnu bili male.

Starkelja se razlio na sve strane, strah me da ne izleti iz kolica – rekao je Crnjak.

Nemoj tako, to nam je Kardinal.

Možda je on tvoj Kardinal, ali meni je on samo još jedan mrtvac čija je smrt potpuni cirkus – izvadio je cigaretu i pripalio je.

Crnjak, rekao sam ti već da je ovdje zabranjeno pušenje. Možda jesi zadužen za ovaj slučaj, ali sam ja i dalje...

...ajde, otpizdi i vjeruj mi – odgovorio mu je Crnjak.

Zvonce lifta se oglasilo i njih dvojica izašli su u lobi – Gospodine, ne možete ovdje pušiti – čuo se glas s recepcije.

Ma je li? – bahato je odgovorio Crnjak – Znate li tko sam ja?

Ne i ne zanima me. Ugasite tu cigaretu ili zovem osiguranje.

Ovo je slobodna zemlja – je kurac, pomisli.

Ne ostavljate mi izbora – Lovriček je tako lako otpedalirao prema stražnjem ulazu. Recepcionar je pozvao osiguranje. Dvije kolonije steroida u odijelima priđu Crnjaku – Gospodine, ugasite cigaretu ili ćemo vas izbaciti.

Nemam je gdje ugasiti, nema pepeljare – na to ga je steroidna masa broj jedan uhvatila u kravatu i savio ga, drugi mu je lagano, ali bolno savio ručni zglob, iščupao cigaretu i izgasio mu je o ruku. Crnjak je zastenjao, koprcao se. Prvo gležanj, sad ručni zglob, dobar početak vikenda. Bacili su ga van hotela. Otkotrljao se nekoliko metara, izvalio se na leđa i zapalio novu cigaretu – Nemojte da moram ustajati – viknuo je za steroidnim kolonijama. Čovječe, ne želim znati kako bi se ponijeli prema meni da su znali da nisam posjetitelj, pomislio je. Ustao je i pošao prema parkiralištu. Lovriček ga je čekao u autu. Spustio je staklo – Nemoj mi reći da si ga stavio u prtljažnik – kaže Crnjak lagano šepajući i trljajući ručni zglob.

Morao sam, nemamo izbora. Što je tebi bilo?

Građanski neposluh. Moraš me prošvercati nazad gore.

Što, u kolicima?

Sumnjam da će me pustiti da uđem u hotel.

Pokaži im značku.

Pa da me još prijave.

Kome, meni?

Znaš da me glave ne vole.

Crnjak, ovo je naredba. Snađi se – Lovriček je spustio staklo i dao gas.

Koje jebeno sranje -  kaže Crnjak i baci cigaretu.

 

 

3. Blato sna

 

Budio se, krvna stanica u zvijeri. Zvijer od mesa, stakla, svjetla i sjećanja proteže se i proždire. Budio se, a tako je rijetko spavao, paraliziran bi gledao kroz spuštene očne rolete, urlao bi da ga netko probudi, ali glasnice su mu bile ukočene, pokreti su mu bili blato, znao je da je na rubu kreveta. Ako se uspijem barem malo pomaknuti tresnut ću o pod i probuditi se, ponavljao si je u glavi. Bio je prestravljen, nije htio postati zarobljenik sna, glas u tijelu. Kada bi konačno tresnuo o pod bio bi prekriven znojem, teško dišući bi doteturao do kupaonice i otuširao se.

*

Kroz naslage sna čuo je melodiju svog mobitela, Disorder od Joy Divisiona, bas linija mu je kuckala o lubanju, nakon nekoliko bolnih trenutaka mu je tijelo kroz blato tresnulo o pod. Dobauljao je do mobitela poput četrnaestogodišnjaka nakon pola boce vina. Javio se. Bio je to informant koji radi u Hotelu Aurora gdje se, znao je, događaju stvari zbog kojih pošteni ljudi ostaju bez posla, a laži samo rastu.  Šutio je, ne svojevoljno, glas mu je ostao napola u snu.

Čuješ? - pitao ga je glas s druge strane,

Uspio je izustiti neki afirmativni zvuk.

U hotelu su, parkiralište, pretpostavljam da imaš jedno dvadesetak minuta.

Glasnice su mu se konačno ugrijale i rekao je kako ne stigne za dvadeset minuta.

Vjeruj mi, želiš biti ovdje, ne zajebavaj me, mogao bih izgubiti posao, poslao sam taksi po tebe.

Moram saprati san.

Enoh, jesi li ti napušen? - pitao je glas s druge strane.

Zaboravi, stižem - poklopio mu je i otišao u kupaonu, ispljuskao se hladnom vodom i osjetio kako mu rastopljeni snovi cure po tijelu. Odjenuo se, sišao pred ulaz i zapalio cigaretu. Taksi je došao nakon dva dima, sjeo je na stražnje sjedalo.

Gospodine, zabranjeno je pušiti u našim vozilima - rekao je taksist. Mlade, neiskusne oči i mlado, neobrijano lice u retrovizoru.

Aha, da, jasno - spustio je prozor i bacio cigaretu - još gledam kroz san – promrmljao je.

Gospodine?

Hotel Aurora, izgasi radio.

Prežderan snovima, a ne opijen. Ne postoji ništa uzvišeno u tome, nikakva vrsta zanosa. Trom sam i zato ostavljam otvoren prozor u taksiju, vjetar me šamara dok grad, sad već uspavana zvijer, polako diše, pluća joj se šire i skupljaju – pomisli dok grad pokraj njega zamagljeno promiče.

*

Mora da je nešto ozbiljno, inače ne bi zvali Crnjaka, pomislio je.  Šefovi ga nisu voljeli jer je radio svoj posao. I to dobro. I to najbrutalnije moguće zločine. I jer nije dolazio na gala zabave. I jer nije glasao za tog i tog kandidata za predsjedničke ili parlamentarne izbore. Fortuna ga nije voljela jer mu je žena umrla od raka prije godinu-dvije. Crnjak, sasvim prikladno prezime.

Utipkao je broj u mobitel, nekoliko puta se oglasio telefonski signal prije nego se javio netko s druge strane - Da? - upitao ga je glas.

Okej, Crnjak je ovdje. Očito je nešto zajebano,

Da.

Što da? - iziritirano će Enoh.

Da, zajebano je.

Pa hoćeš mi reći što točno?

Nije li tvoj posao da saznaš? – zadirkuje pa nastavi - Ne smijem ti dati popis gostiju.

Sjajno je kako si etičan kad tebi paše.

Reći ću samo da je iznimno veliko ime i da je još uvijek u penthouseu.

Okej, zasad dovoljno - poklopio mu je bez pozdrava.

Nebo je slinilo. Enoh se uputio prema Crnjaku oko čije je glave bila aureola nikotinskog dima. I njegova i inspektorova profesija kao da su u ugovoru u sitnom tisku imale napisane da je neka vrsta ovisnosti, nikotinska, alkoholna, zapravo bilo kakva, nužna kako bi se uspješno obavljao posao. Dakako, ako nemate obitelj i općenito stabilne i zdrave međuljudske odnose, a kako bi bili dobri u zanatu nužno je ne imati obitelj i biti pomalo društveno zakinut.

Crnjak -  viknuo mu je, ovaj se okrenuo i namrštio se.

Kao prvo, tiše, ne trebaju mi ljudi znati prezime, kao drugo, što radiš ovdje?

Kao prvo, Crnjak nije nužno prezime, kao drugo, zanima me što se dogodilo u penthouseu, kao i tebe,

Crnjak nije grizao udicu - Njuškalo, ovdje se nije ništa dogodilo.

Aha - pretpostavljam da ti je ovo standardna ruta prilikom noćnih šetnji? Ili možda čekaš nekog pijanog šefa da ga odvezeš doma nakon neobaveznog fuka s damom koja ima manje bora i proširenih vena od njegove žene?

Enoh, upozoravam te.

Prijetiš li ti to novinaru?

Ometaš li ti snage reda i mira na dužnosti?

Imam ga – pomisli - Dakle priznaješ da si na dužnosti?

Enoh, nisam dobre volje, savjetujem ti da se makneš

Dakle, želiš da napišem da je inspektor Crnjak odbio komentirati što radi na dužnosti ispred hotela Aurora u uvrnutim noćnim satima? - slavodobitno će - I nemam problema s tim da vijest isti čas proslijedimo svim konkurentima. Ionako svi znaju da policija ima tri funkcije: štićenje moćnih, karanje slabih i spaljivanje i uklanjanje prljavog rublja onih od kojih imaju koristi - Igrao je na kartu časti i njegovog osjećaja dužnosti, Crnjak je to znao, Enoh je znao da Crnjak to zna, Crnjak svejedno poklekne.

 

Kardinal,

Što s njim?

Ubijen,

Detalji? - na ovo sigurno neće zatrzati.

Nema.

Crnjak, ne jebi.

Nema ih, nismo još obavili autopsiju niti smo obradili scenu zločina.

Dobro, s obzirom na to da nisam šupak kao vi drotovi evo ti protuusluga. Pretpostavljam da ćete pokušati stvoriti psihološki profil osobe koja bi ubila dobrog Kardinala, savjetujem ti da započneš s njegovim nekadašnjim najbližim suradnikom.

Matijas?

Tako je, nekadašnji nadbiskup Viktor Matijas - odgovorio je Enoh te je izvadio blok i flomaster iz unutrašnjeg džepa jakne, zašvrljao po papiru, otrgnuo papir i dao ga Crnjaku - Ovdje ti je grad i adresa. Brine se za beskućnike i ovisnike i slične.

Broj telefona?

Nema, radio sam intervju s njim prije pet-šest godina. Ne bi trebao biti problem naći ga, veći će ti problem biti natjerati ga da kaže što misli o Kardinalu.

Crnjak je kimnuo, Matijasa su iznenada, bez ikakve najave ili očitog povoda ekskomunicirali prije desetak godina,

Enoh se okrenuo, odšetao i nazvao taksi, zatim je nazvao urednika i rekao da ima veliku vijest i da je u njegovom interesu biti u redakciji čim prije. Ujutro će zeloti tražiti pravdu, a pretili krpelji u odijelima oplakivati najbližeg im saveznika. On će promatrati to sve. Na trenutke i kroz blato sna. Iako ni budnim očima ne bi vidio razliku u toj slagalici ludila koja je svakim komadićem ispisivala priču ovog smetlišta koji su mnogi nazivali svojom domovinom.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg