proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.



 

Prva tri poglavlja romana u nastanku

 

1. Ljubav među žoharima

 

Često ga je budila škripa tračnica. Vani su se vucarali vlakovi i trockali su tramvaji i pjena maslačaka zapljuskivala je noć kroz koju je plovila flota nebodera. U sobi se čulo ili je mislio da se čuje trčkaranje žohara, a zidovi i stropovi bili su oslikani vlagom prikazujući stvaranje i kraj svijeta. Pukotine su ispisivale apokrifna evanđelja, a njeno tijelo, tijelo pokraj njega nije se obaziralo ni na što. Na nožice žohara (eno jednog  misli on kod kule neopranih šalica), na nevjerojatne murale, na apokrifne spise, na tračnice.   

Ovo nije bila jedna od takvih noći.  Nije imao dogovor za ispuniti,  nikakvog klijenta, i nije lijegao u krevet u pepelu zore. Nije ni pušio na prozoru kako obično radi jer je načuo pijanu dreku i nije htio da se ona probudi. Dim joj nije smetao. Ni nožice žohara, ni fantastični murali, ni apokrifni spisi, ni tračnice, ni flote nebodera što plove kroz noć, ni nepopijena piva, ni kule šalica, ni neriješeni sudoku na veceu.

Ustao je i krenuo prema zidu na kojem je visio kalendar koji je prekrivao dio murala. Mjesečina je  isprepletena neonom i uličnim svjetlima  tanano padala po garsonijeri. Plastični crveni okvir uramljivao je dvoznamenkastu brojku, preostao je još samo jedan datum, pomislio je i uzeo čašu iz sudopera. Izlio je ostatak pive i zatim ju je nekoliko puta isprao prije nego li je natočio vodu koju je popio. Natočio je još i stavio čašu na pod pokraj madraca na kojem su spavali. Čašu je stavio kod njene polovice  Otišao je na vece pišati i trudio se da mlazom ne pogodi vodu. Nije ju htio probuditi. 

*

Probudio ga je zvuk vode koja je upravo prokuhala, a ne škripa tračnica. Ona je sjedila za klimavim kuhinjskim stolićem i čitala knjigu. Protrljao je krmelje i uspravio se. 

Pozovi kolibrije - rekao je.

Zašto? – ona nije podigla pogled s knjige, ali on je kroz krmeljavu koprenu vidio duh osmijeha kako joj vijuga licem.

Da mi očiste krmelje, naravno. Što to čitaš?

Corso. The Happy Birthday of Death.

Aha - protegnuo se - Od svih tvojih bitnika skužio sam samo njega i Bukowskog.

Bukowski nije bio bitnik.

Nego što?

Bukowski je bio pijanac.   

Ustao je i krenuo prema kupaoni – Svejedno – zijevnuo je - Pisao je dobru i shvatljivu poeziju.  

To što je tebi poneka pjesma neshvatljiva ne znači da je loša. 

Nisam to rekao. Ali znaš što? - pustio je da hladna voda teče. 

Što?

Ispljuskao se vodom. Nisu bili kolibriji, ali krmelja više nije bilo - Nisu svi imali fakultetsko obrazovanje.

Istina. Znaš što?

Što?
Nisu svi bili napušeni na zidiću cijelu srednju školu.

Istina. Što ćeš ti raditi danas? - sjeo je preko puta nje. 

Završavati diplomski. 

Aha. 

A ti?

Imam slobodan dan pa možda posjetim staru ekipu.

Okej.   

I što veli Corso?

Nisam siguran je li više očaran životom ili smrću. 

Što ti kažeš na to?

Malo mi je budalasto. 

Zašto?

Trudim se ne povlačiti stroge granice u životu. 

Osim kad je u pitanju dobra i loša književnost. 

To je ipak nešto drugo.   

Licemjeru.

Ne gnjavi. Zar nemaš pametnijeg posla?

Nemam.

*

Što ti radiš ovdje? - viknuo mu je Vanja, nešto mlađi momak dječačkog lica i paperjastih brkova. Vanja je više od svega volio drske britanske momke s gitarama. Dosad nije imao priliku spavati ni s jednim. 

Naslonio se leđima o zid i prisjetio se večeri kad je s Vanjom dijelio jedan-jedini filter kroz koji su popušili više od deset smotanih cigareta. Filter je do kraja noći bio crn i Vanja ga je spremio u limenu kutiju za duhan. Filter je izgledao kao minijaturni prst kakvog sveca koji bi osobu u čijem je posjedu štitio od zloduha i bjesova.   

Mislio sam da kategorički odbijaš biti ovdje. Ipak si sad mačak za visoko društvo.   

Gle ti njega kako se razbacuje pametnim riječima.

Pa nisi valjda mislio da jedini posjeduješ životnu družicu koja barata višesložnim i pametnim riječima. 

Ne posjedujem je.

Vidim, ni traga nekadašnjem mačizmu.  

Kako si, Vanja? Kako posao?

Evo  baš sam neki dan morao povaliti onu barunicu...

...groficu 

Isti kurac. Uglavnom  povalio sam je za četverostruko veću tarifu i još mi je dala da prespavam i koristim njen jacuzzi.  

To je dobro.

A ti?

Uskoro ću imati dovoljno da odemo.

Plan ti nije više samo preživjeti. 

Ne.

Od čega ćete živjeti?

Ona će diplomirati. Naći će posao. 

A ti?

Ne brini za mene. 

Ponavljam: a ti?

Zaradio sam.

Koliko?

Imaš li još uvijek onaj filter?

Koliko?

Pogledao je Vanju i namignuo mu. Vanja je uzdahnuo – Imaš  li još kojeg klijenta?

Samo jednog.

Sretno.

Utihnuli su. Sasvim tiho spuštala se noć i auti su nezainteresirano krstarili cestom i grad je svjetlima slikao po nebu – Onda? Imaš li još uvijek onaj filter?

*

Rekla je da mu može srediti posao preko prijatelja. Da ne mora odraditi zadnjeg klijenta i kako trenutno ima dovoljno novaca. On je mirno odgovorio kako ne želi da imaju dovoljno novaca i kako će za zadnji zadatak dobiti rekordnu svotu. Nije ga pokušavala uvjeriti kako je to nepotrebno. Bio joj je zahvalan na tome.

Pogledao je još jednom papirić na koji je zapisao ime klijenta i mjesto sastanaka. Jona Levijatanov, hotel Aurora, penthouse. Klijent mu je stvarno krupna zvjerka. S lažnim imenom.

*

Uranio je petnaest minuta. Instrukcije su rekle da će ga klijentov zaposlenik dočekati i otpratiti do sobe. Tako je i bilo. Dok je sjedio u lobiju prišao mu je niski, proćelavi gospodin u kasnim četrdesetima. Rekao je kako gospodin klijent još nije došao i da pođe s njim do sobe.

Ugodno se osjećao u otmjenoj sterilnosti hotelskih soba. Doživljavao ih je kao oltare usamljenosti. Nijedno tijelo nije ostavilo otisak na krevetu, nijedan ejakulat nije ostao skoren na plahtama, tamo ništa nije živjelo niti umiralo. Sjeo je na krevet, upalio malo svjetlo iznad uzglavlja i pogledao na sat. Klijent bi trebao doći svaki čas. Ustao je, prišao prozoru i razmaknuo zavjese. Grad je halapljivo otvorio usta, a u daljini je  vidio crveni neonski simbol, stilizirano A molohovske korporacije. Oko zvijeri.

Razmišljao je da zapali cigaretu, ali ugledao je detektor dima. Na maturalnom su putovanju kao srednjoškolci imali hiljadu i jedan način da onesposobe uređaj. Slegnuo je ramenima. Što ako mu je klijent fašist-nepušač?

Sjeo je na krevet i strpljivo čekao dolazak klijenta. Petnaestak minuta je tako čekao. Petnaestak minuta savršene sintetske samoće. Čuo je okretanje brave. Ustao je da dočeka klijenta.

Oprosti što si me toliko čekao, sine. Nenadano mi je iskrsnuo sitan posao – glas mu se učinio poznatim. Visok, pomalo uškopljenički glas. Prilazio mu je sporim, odmjerenim koracima. Još ga nije vidio, u sobi je gorjelo samo jedno svjetlo.

Ništa, u stvari i ja sam tek došao – odgovorio mu je s osmijehom na licu.

Dakle, i ti si kasnio – coktao je jezikom – Iznimno neprofesionalno.

Zapravo, lagao sam. Čekao sam, ali nisam htio da Vam bude neugodno.

Iznajmio sam te i zbog kašnjenja bi mi trebalo biti neugodno?

Imate pravo, ne bi Vam trebalo biti neugodno. Ni zbog kašnjenja, ni zbog iznajmljivanja – klijent mu je konačno prišao. Ostao je zatečen. Pred njim je stajao proćelavi, prosijedi zdepasti muškarac bolesno blijedo-plavih očiju u ranim sedamdesetim godinama kojeg je navikao gledati na televiziji. Svojim zaleđenim očima bi promatrao teve voditelje i zatim bi svojim castrato glasićem odgovarao na pitanja. Pričao je protiv pobačaja. Protiv socijalizma. Protiv homoseksualnosti.

Ime mi je...

...znam.

Kardinal. Jedan od najbogatijih pojedinaca ove države. Nedodirljiv. Njegov je autoritet bio vrhunski. Bio je spona između bogatih i boga. Čak je i sad nosio svoje kićeno kardinalsko ruho. Zlatno prstenje s dragim kamenjem krasilo je njegove mesnate prste.

Zasigurno se pitaš zašto sam te kontaktirao – progovorio je sveti čovjek.

To me se ne tiče.

Kardinal je kimnuo  – Onda nemamo o čemu više pričati.

*

Posao. To je samo posao, govorio si je pri izlasku iz hotela. Nije bitno tko je taj čovjek. Bitno je da ima novaca. Bitno je da sam dobio novac i da idemo odavde, govorio si je. Podignuo je kragnu jakne, konačno zapalio i krenuo prema taksijima.

Posljednji teški oblak otplovio je s druge strane neba. S druge strane neba koje se postepeno praznilo. I ulice su bile tihe. Tihe, ali glasnije od sjenki koje su podlo gmizale za njim. Sasvim tiho su ga sustizale.

Noć neokrznuta nastavi.

 

 

2.   Bolni zglobovi i slične stvari

 

Koje jebeno sranje, ponavljao si je u glavi dok je vezao kravatu. Ni jedan jebeni slobodni dan. Nijedan. Izletio je iz stana i pojurio niz stepenice. Što prije, ovo nije zajebancija, rekao mu je glas preko telefona. Zadnjih nekoliko stepenica je posrnuo, nekako održao ravnotežu i nezgodno se dočekao na desnu nogu. Opsovao je i odšepao do auta.

O, mamu ti jebem – viknuo je kad je konačno izašao iz ulaza. Ušao je u auto, upalio ga i krenuo prema hotelu Aurora – Da ti mamu jebem – rekao je dok je davao gas.

 

*

Koje jebeno sranje – rekao je.

Da – odgovorio mu je šef. Šef Lovriček. Nizak čovjek kojem je nekoć gusta, crna kosa sada rasla samo kod ušiju, ostavljajući nekoliko dezorijentiranih dlaka na skalpu – Misliš da je samoubojstvo? – nastavio je.

Nikako.

Nikako? Meni jebeno izgleda kao samoubojstvo.

Zašto bi se jedan od najmoćnijih ljudi u zemlji ubio?

Mlohavo, golo Kardinalovo tijelo je, obješeno vrpcom koju je nosio oko svojih skuta, visilo s kvake vecea u penthouseu hotela Aurora.

Tko ga je našao?

Njegov asistent.

Što je radio u ovom hotelu u ovo doba?

Nije nam htio reći.

Nije nam htio reći?

Da.

Mi smo policija, nema nam što ne htjeti reći.

Ovaj slučaj zahtijeva delikatan pristup.

Delikatan pristup?

Da. Zato će slučaj pripasti Vama, inspektore Crnjak.

Prikladno prezime, uvijek su mu govorili. Izvadio je cigarete iz balonera.

Ovdje se ne puši – rekao mu je Lovriček. Crnjak je podigao obrvu i vratio cigaretu u kutiju.

Autopsija?
Još nikoga nismo zvali – odgovorio je šef.

Čini se da bi trebali.

Trudimo se da ovo bude izvedeno što tiše.

Što, trebali bi truplo prošvercati do labosa prije nego bilo tko skuži?

Da.

Vi se šalite.

Nikako.

Izvadio je mobitel i uslikao tijelo iz nekoliko različitih kuteva. Teško bi poslije izveo rekonstrukciju. Uslikao je modrice na vratu i pretražio mu tijelo. Nikakve druge znakove nasilja nije vidio - A pretražiti mjesto zločina?

To ćeš sada.

S kojom opremom?

Kardinalov asistent će ti donijeti.

Otkud to njima?

Zaista pitaš?

Dobro, nevažno. Kako ćemo prošvercati tijelo do labosa?

Nadao sam da ćete Vi imati kakvo rješenje.

Sjajno. Ništa, dajte mi pet minuta da razmislim.

U redu.

Bivši.

Molim?
Opremu će mi donijeti Kardinalov bivši asistent, htjeli ste reći.

*

Crnjak je otvorio vrata sobnoj posluzi – Dobra večer, gospodine – rekao je mladić za  kolicima. Srećom, bila su kolica koja više nalikuju na mobilni ormarić. Možda su nedovoljno široka, ali dovoljno visoka, pomislio je Crnjak. Nešto ćemo smisliti. Saviti tijelo neće biti lako.

Dobra večer. Slobodno uđite – Crnjak je gestikulirao da uđe, momak je pogurao kolica.

Gdje da ih ostavim?

Sasvim svejedno – momak se zaustavio – To bi bilo sve – rekao je Crnjak.

Momak se nije micao s mjesta. Je li mu nešto bilo sumnjivo? Zatim se nakašljao. Crnjakovi neuroni zatitraše. Posegne rukom za novčanik. Da mu napojnicu.

Laku noć i dobar tek – reče momak i izađe iz sobe. Crnjak zatvori vrata – Lovriček!

Lovriček otvori vrata kupaonice. Kardinalovo tijelo se zanjiše – Smo spremni? – upita.

Ajmo – odgovori Crnjak i krene micati stvari s kolica.

*

U redu, nema nikoga na hodniku – Crnjak kaže provirivši kroz vrata – Idemo.

Lovriček pogura kolica, Crnjak produži niz hodnik i pozove lift. Ušli su u lift. Srećom, bilo je kasno tako da su šanse da ikoga sretnu bili male.

Starkelja se razlio na sve strane, strah me da ne izleti iz kolica – rekao je Crnjak.

Nemoj tako, to nam je Kardinal.

Možda je on tvoj Kardinal, ali meni je on samo još jedan mrtvac čija je smrt potpuni cirkus – izvadio je cigaretu i pripalio je.

Crnjak, rekao sam ti već da je ovdje zabranjeno pušenje. Možda jesi zadužen za ovaj slučaj, ali sam ja i dalje...

...ajde, otpizdi i vjeruj mi – odgovorio mu je Crnjak.

Zvonce lifta se oglasilo i njih dvojica izašli su u lobi – Gospodine, ne možete ovdje pušiti – čuo se glas s recepcije.

Ma je li? – bahato je odgovorio Crnjak – Znate li tko sam ja?

Ne i ne zanima me. Ugasite tu cigaretu ili zovem osiguranje.

Ovo je slobodna zemlja – je kurac, pomisli.

Ne ostavljate mi izbora – Lovriček je tako lako otpedalirao prema stražnjem ulazu. Recepcionar je pozvao osiguranje. Dvije kolonije steroida u odijelima priđu Crnjaku – Gospodine, ugasite cigaretu ili ćemo vas izbaciti.

Nemam je gdje ugasiti, nema pepeljare – na to ga je steroidna masa broj jedan uhvatila u kravatu i savio ga, drugi mu je lagano, ali bolno savio ručni zglob, iščupao cigaretu i izgasio mu je o ruku. Crnjak je zastenjao, koprcao se. Prvo gležanj, sad ručni zglob, dobar početak vikenda. Bacili su ga van hotela. Otkotrljao se nekoliko metara, izvalio se na leđa i zapalio novu cigaretu – Nemojte da moram ustajati – viknuo je za steroidnim kolonijama. Čovječe, ne želim znati kako bi se ponijeli prema meni da su znali da nisam posjetitelj, pomislio je. Ustao je i pošao prema parkiralištu. Lovriček ga je čekao u autu. Spustio je staklo – Nemoj mi reći da si ga stavio u prtljažnik – kaže Crnjak lagano šepajući i trljajući ručni zglob.

Morao sam, nemamo izbora. Što je tebi bilo?

Građanski neposluh. Moraš me prošvercati nazad gore.

Što, u kolicima?

Sumnjam da će me pustiti da uđem u hotel.

Pokaži im značku.

Pa da me još prijave.

Kome, meni?

Znaš da me glave ne vole.

Crnjak, ovo je naredba. Snađi se – Lovriček je spustio staklo i dao gas.

Koje jebeno sranje -  kaže Crnjak i baci cigaretu.

 

 

3. Blato sna

 

Budio se, krvna stanica u zvijeri. Zvijer od mesa, stakla, svjetla i sjećanja proteže se i proždire. Budio se, a tako je rijetko spavao, paraliziran bi gledao kroz spuštene očne rolete, urlao bi da ga netko probudi, ali glasnice su mu bile ukočene, pokreti su mu bili blato, znao je da je na rubu kreveta. Ako se uspijem barem malo pomaknuti tresnut ću o pod i probuditi se, ponavljao si je u glavi. Bio je prestravljen, nije htio postati zarobljenik sna, glas u tijelu. Kada bi konačno tresnuo o pod bio bi prekriven znojem, teško dišući bi doteturao do kupaonice i otuširao se.

*

Kroz naslage sna čuo je melodiju svog mobitela, Disorder od Joy Divisiona, bas linija mu je kuckala o lubanju, nakon nekoliko bolnih trenutaka mu je tijelo kroz blato tresnulo o pod. Dobauljao je do mobitela poput četrnaestogodišnjaka nakon pola boce vina. Javio se. Bio je to informant koji radi u Hotelu Aurora gdje se, znao je, događaju stvari zbog kojih pošteni ljudi ostaju bez posla, a laži samo rastu.  Šutio je, ne svojevoljno, glas mu je ostao napola u snu.

Čuješ? - pitao ga je glas s druge strane,

Uspio je izustiti neki afirmativni zvuk.

U hotelu su, parkiralište, pretpostavljam da imaš jedno dvadesetak minuta.

Glasnice su mu se konačno ugrijale i rekao je kako ne stigne za dvadeset minuta.

Vjeruj mi, želiš biti ovdje, ne zajebavaj me, mogao bih izgubiti posao, poslao sam taksi po tebe.

Moram saprati san.

Enoh, jesi li ti napušen? - pitao je glas s druge strane.

Zaboravi, stižem - poklopio mu je i otišao u kupaonu, ispljuskao se hladnom vodom i osjetio kako mu rastopljeni snovi cure po tijelu. Odjenuo se, sišao pred ulaz i zapalio cigaretu. Taksi je došao nakon dva dima, sjeo je na stražnje sjedalo.

Gospodine, zabranjeno je pušiti u našim vozilima - rekao je taksist. Mlade, neiskusne oči i mlado, neobrijano lice u retrovizoru.

Aha, da, jasno - spustio je prozor i bacio cigaretu - još gledam kroz san – promrmljao je.

Gospodine?

Hotel Aurora, izgasi radio.

Prežderan snovima, a ne opijen. Ne postoji ništa uzvišeno u tome, nikakva vrsta zanosa. Trom sam i zato ostavljam otvoren prozor u taksiju, vjetar me šamara dok grad, sad već uspavana zvijer, polako diše, pluća joj se šire i skupljaju – pomisli dok grad pokraj njega zamagljeno promiče.

*

Mora da je nešto ozbiljno, inače ne bi zvali Crnjaka, pomislio je.  Šefovi ga nisu voljeli jer je radio svoj posao. I to dobro. I to najbrutalnije moguće zločine. I jer nije dolazio na gala zabave. I jer nije glasao za tog i tog kandidata za predsjedničke ili parlamentarne izbore. Fortuna ga nije voljela jer mu je žena umrla od raka prije godinu-dvije. Crnjak, sasvim prikladno prezime.

Utipkao je broj u mobitel, nekoliko puta se oglasio telefonski signal prije nego se javio netko s druge strane - Da? - upitao ga je glas.

Okej, Crnjak je ovdje. Očito je nešto zajebano,

Da.

Što da? - iziritirano će Enoh.

Da, zajebano je.

Pa hoćeš mi reći što točno?

Nije li tvoj posao da saznaš? – zadirkuje pa nastavi - Ne smijem ti dati popis gostiju.

Sjajno je kako si etičan kad tebi paše.

Reći ću samo da je iznimno veliko ime i da je još uvijek u penthouseu.

Okej, zasad dovoljno - poklopio mu je bez pozdrava.

Nebo je slinilo. Enoh se uputio prema Crnjaku oko čije je glave bila aureola nikotinskog dima. I njegova i inspektorova profesija kao da su u ugovoru u sitnom tisku imale napisane da je neka vrsta ovisnosti, nikotinska, alkoholna, zapravo bilo kakva, nužna kako bi se uspješno obavljao posao. Dakako, ako nemate obitelj i općenito stabilne i zdrave međuljudske odnose, a kako bi bili dobri u zanatu nužno je ne imati obitelj i biti pomalo društveno zakinut.

Crnjak -  viknuo mu je, ovaj se okrenuo i namrštio se.

Kao prvo, tiše, ne trebaju mi ljudi znati prezime, kao drugo, što radiš ovdje?

Kao prvo, Crnjak nije nužno prezime, kao drugo, zanima me što se dogodilo u penthouseu, kao i tebe,

Crnjak nije grizao udicu - Njuškalo, ovdje se nije ništa dogodilo.

Aha - pretpostavljam da ti je ovo standardna ruta prilikom noćnih šetnji? Ili možda čekaš nekog pijanog šefa da ga odvezeš doma nakon neobaveznog fuka s damom koja ima manje bora i proširenih vena od njegove žene?

Enoh, upozoravam te.

Prijetiš li ti to novinaru?

Ometaš li ti snage reda i mira na dužnosti?

Imam ga – pomisli - Dakle priznaješ da si na dužnosti?

Enoh, nisam dobre volje, savjetujem ti da se makneš

Dakle, želiš da napišem da je inspektor Crnjak odbio komentirati što radi na dužnosti ispred hotela Aurora u uvrnutim noćnim satima? - slavodobitno će - I nemam problema s tim da vijest isti čas proslijedimo svim konkurentima. Ionako svi znaju da policija ima tri funkcije: štićenje moćnih, karanje slabih i spaljivanje i uklanjanje prljavog rublja onih od kojih imaju koristi - Igrao je na kartu časti i njegovog osjećaja dužnosti, Crnjak je to znao, Enoh je znao da Crnjak to zna, Crnjak svejedno poklekne.

 

Kardinal,

Što s njim?

Ubijen,

Detalji? - na ovo sigurno neće zatrzati.

Nema.

Crnjak, ne jebi.

Nema ih, nismo još obavili autopsiju niti smo obradili scenu zločina.

Dobro, s obzirom na to da nisam šupak kao vi drotovi evo ti protuusluga. Pretpostavljam da ćete pokušati stvoriti psihološki profil osobe koja bi ubila dobrog Kardinala, savjetujem ti da započneš s njegovim nekadašnjim najbližim suradnikom.

Matijas?

Tako je, nekadašnji nadbiskup Viktor Matijas - odgovorio je Enoh te je izvadio blok i flomaster iz unutrašnjeg džepa jakne, zašvrljao po papiru, otrgnuo papir i dao ga Crnjaku - Ovdje ti je grad i adresa. Brine se za beskućnike i ovisnike i slične.

Broj telefona?

Nema, radio sam intervju s njim prije pet-šest godina. Ne bi trebao biti problem naći ga, veći će ti problem biti natjerati ga da kaže što misli o Kardinalu.

Crnjak je kimnuo, Matijasa su iznenada, bez ikakve najave ili očitog povoda ekskomunicirali prije desetak godina,

Enoh se okrenuo, odšetao i nazvao taksi, zatim je nazvao urednika i rekao da ima veliku vijest i da je u njegovom interesu biti u redakciji čim prije. Ujutro će zeloti tražiti pravdu, a pretili krpelji u odijelima oplakivati najbližeg im saveznika. On će promatrati to sve. Na trenutke i kroz blato sna. Iako ni budnim očima ne bi vidio razliku u toj slagalici ludila koja je svakim komadićem ispisivala priču ovog smetlišta koji su mnogi nazivali svojom domovinom.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg