proza

Marta Glowatzky Novosel: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor ušla je i Marta Glowatzky Novosel (Čakovec, 1983.), profesorica flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik.
Glowatzky je uz glazbenu akademiju u Münchenu završila i poslijediplomski interdisciplinarni studij konferencijskog prevođenja u sklopu Sveučilišta grada Zagreba. Objavljivala je u nekoliko zbornika i portala.



 

Ecdysis1

 

 

Ako može bivša Prva dama, Halle Berry, Sienna Miller, može i ona. Oprostit će mu. Obojiti kosu. Upisati tečaj brzog čitanja. Iznenaditi ga raftingom, skočiti bungee jumping. Dokazat će mu da opet može biti zanimljiva, lepršava. Muškarci vole promjene, pisalo je u onom banalnom savjetniku za parove s bračnim problemima. Možda mu jednostavno nije davala dovoljno. A i ispila mu je mozak svojim zvocanjem. Otputovat će zajedno na neko egzotično mjesto, možda na Madeiru, na Rodos. Otok se u svakom slučaju činio dobrim izborom. Odcijepit će se na kratko od svijeta, dok ne prebrode krizu.

* * *

Soba u Šri Lanki nudila je sve što je bilo potrebno kako bi bili posvećeni isključivo jedno drugom. Uživala je u blagodatima i miomirisima koji su je ispunjavali lagodnim nabojem. Arome curryja, prženih banana s cimetom, datulja i kokosovog mlijeka i potpourri razbacan po krevetu širili su mirise najšireg raspona, i mogla se zakleti, da je svaka travka  imala drugačiju dozu afrodizijačkog djelovanja. A nakon toga? Što nakon? Trenutno se nije htjela time zamarati. Njegove traperice na pola na podu, na pola na krevetu, njegovo visoko čelo, kosa nalik bodljama morskog ježa, krive donje jedinice, hirovite, razigrane, čvrste ruke. Kažu da su sitne nepravilnosti šarmantne, ali nikako nije mogla zaboraviti posljedice tog krivog šarma. Gore od Madeleine kolačića, pomalo su se vraćale boje, mirisi, okusi.   

Na terasi resorta u kojem su bili smješteni, oči mu opet sjaje dok joj promatra leđa, dok prati njen hod. Ona se iznenada okreće i vraća, šapće mu na uho nepovezane, nebitne riječi, svjesna onog bitnijeg. Njen dah prodire u srž, dok zaobljenim usnama izgovara otvorene vokale. Kosom mu zaklanja lice i vrškom taman vlažnog jezika prolazi rubom uha. “Iza večere “, osmjehne se i krene prema hotelu.  

Na ulazu u sobu, zatekla ju je uporna zvonjava telefona i čudan neodređen zvuk - hsssk, koji je pripisala sveprisutnim insektima. Zastala je na sekundu, dok je u glavi oduzimala i zbrajala moguće opasnosti i prijetnje. Nitko nije znao gdje su. Jel' moguće? Ako se ne javi, predugo će se pitati. Polako se približila komodi s telefonom. Ne prestaje zvoniti. Već je htjela dignuti slušalicu, al onda naglo jurne prema vratima sobe i izleti na hodnik. Pravit će se da ga nije čula. Pa odleti još brže natrag.

"Halo?"

Tišina.

"Halo?!"

"Good evening."

"Good evening."

"Your dinner is served."

Večera - javljaju s recepcije, je spremna.

Sad je dosta. Mora prestati s tim; sve će upropastiti. Sredit će se i kreće van. Dolje ju čeka on, zamagljenog pogleda, bliskiji, prisniji no ikad. Ona isto večeras posebno zrači. Zadovoljna je i to se vidi. Sutra se vraćaju i sad zna da su uspjeli.

Zadnji pogled u ogledalo, opet je ona stara.....Hssssk. No gledajući vlastiti odraz u ogledalu, krajičkom oka primijeti divovsku, dlakavu tarantulu koja se udobno smjestila na njenom pokrivaču. Zakorači korak unazad, ali shvati da joj je sada još bliže. Gledajući ju onako izvaljenu na njenoj strani kreveta, pitala se koliko dugo se već ovdje nalazi. Možda ju je jutros promatrala kako se oblači? Činilo se da je već neko vrijeme ovdje, na prvi pogled savršeno stopljena s interijerom, a opet narušavajući sklad prividne idile i pretvarajući ga u ono realno, očigledno. Možda ju već neko vrijeme promatra, čekajući da napokon osvoji teritorij sve do njene konačne kapitulacije. Kučka joj se valja po spavaćici, ostavljajući u zraku paranoju koja će se vraćati još godinama kasnije, dok će po nekim drugim krevetima tražiti prozirne niti, uspoređujući ih sa svojim, njegovim, nečijim nijansama kose.

Na noćnom ormariću pored kreveta ugleda njegov dezić. Upaljač ima u džepu. Vidjela je kako lokalni klošari na taj način istrebljuju crve, gliste, sljepiće. Zapravo nije mogla ni zamisliti gori kraj za bilo koga od izgaranja u plamenu, no trenutno se zaista nije nudila alternativa. Doduše, prozor je odmah pored. Mogla bi je otresti s pokrivača kao mrvicu kruha. Ostala bi tek fleka na asfaltu. Takvi se beskičmenjaci ne znaju dočekati na noge. Pad poput ovog bio bi u svakom slučaju smrtonosan. A ako ju poklopi čašom? Možda se uguši? Ako i ne, ostaje svoj svome. Možda se jednostavno povuče? Izvuče bijelu zastavicu i odgmiže natrag u rupu iz koje je došla. Ali ne, ona želi vladati! Očnjaci joj svjetlucaju srebrnim sjajem. Puše. Sikće. Hsssk. Umjesto toga, diže se na četiri stražnje noge, dok preostalima po zraku dokazuje vlastitu premoć pokušavajući uloviti plijen u koji će sasuti probavne enzime i pretvoriti ga u gnjecavu kašu. Ali otrov je već ispušten, a protuotrova nema, barem ne u ovoj sobi.

Naravno, uvijek joj preostaje mirnije rješenje - zatražiti novu sobu, praviti se da se radi o prašini, poplavljenoj kupaonici, pokvarenoj klimi, smjestiti se negdje drugdje i ne dozvoliti da im itko više remeti mir. Ali ona je ovdje zbog nje! Ovo postaje pitanje ponosa i dostojanstva! “Ona ili ja. Danas ostaje samo jedna od nas dvije.“

Njezin prijatelj imao je sličnu takvu spodobu za kućnog ljubimca. Smeđi ptičar; mrcina koja bi za obrok pojela guštera ili miša, a nerijetko je mogao savladati i većeg glodavca ili čak pticu. Kad ga je jednom prilikom došla posjetiti, baš se "presvlačio". Prizor je bio u najmanju ruku fantastičan. Zavukao se u kut i odbijao hranu. Legao je na leđa, dignuo noge u zrak i zapravo djelovao prilično ranjivo i bezopasno. Ali, dok su samilosno gledali u taj sklupčani višak kože egzoskeletona koji je onakav jadan i nikakav ostao ležati u kutu terarija, iz njega se na kraljevski ponosan način izvukao drugi pauk - veći, tamniji, sjajnije dlake i  jačeg otrova.

* * *

Iz kofera je izvukla crvenu haljinu golih leđa. Zračila je uistinu posebno taj dan. Još jednom se pogledala u ogledalo i nasmiješila zvuku koji se javljao u donjem dijelu stakla. Spremila je sve svoje stvari - i napustila sobu.

 

 Sveprisutna

 

Kad je prvi put obišao stan koji je namjeravao kupiti, na samom ulazu dočekao ga je ugodan miris. Miris mu je puno govorio. U usporedbi s ljudskim predrasudama daleko je češće bio u pravu. Ono što na prvu govori ''da'' ili ''ne''. Kod ljudi bi ponekad popustio nad onim "Izgled vara" pa bi im progledao kroz prste, pravio se da ne vidi. Da bi se na kraju opet vratio na početnu misao.

Dva tjedna nakon useljenja, stolar je došao uzeti mjere za namještaj. Krenuo je od kuhinje, radio je precizno i spretno. Bio je smiren. Predložio je elemente od iverala u boji smeđeg hrasta i šatiranu bijelo-smeđu radnu plohu.

- Za otprilike četiri tjedna će biti gotovo - spremio je metar i olovku, i krenuo prema izlazu.

- Može. Ali, čekajte, nismo još gotovi. A hodnik i spavaća?

- Sve to? Može, što se mene tiče...

Ostatak je jednako brzo izmjerio i na odlasku rekao da će mu za to trebati nešto više vremena, mjesec i pol, najviše dva.

- Nije hitno, važno da je pošteno napravljeno.

- Bit će, ne brinite. Tu vam je moja vizitka, javit ću vam kad završim s poslom.

Od tada je prošlo tri mjeseca. Nitko nije zvao. Bilo mu je čudno, a i dosadilo mu je preskakati kutije i odjeću kojih je nakon useljenja bilo posvuda. Odlučio je nazvati broj s vizitke, međutim nitko se nije javljao. Pokušao je idući dan opet, ali nikoga nije dobio.

Dva tjedna poslije, taman se spremao izaći iz stana, kad je začuo zvono na ulaznim vratima.

- Da? Tko je?

- Majstori za namještaj!

Pritisnuo je gumb za otvaranje i kad su se stepenicama popeli na prvi kat, otvorio vrata stana i zbunjeno ih gledao. Dvojica majstora dovlačila su kartonske kutije i bez riječi ih gurali prema stanu. U prvom trenutku bio je iznenađen i kratko šutio, a onda je izgubio strpljenje.

- Čekajte, polako! Ne javljate se tjednima pa ovako banete, spremao sam se upravo izaći! I gdje je Stipe? Zvao sam ga deset puta, ne javlja se!

Majstori su se pogledali pa jedan od njih odgovori:

- Stipe je umro. Naglo se razbolio i preminuo. Mislili smo da znate.

Čovjek potpuno zdrav, prije tri mjeseca stajao je pred njim, na istom mjestu na kojem su sada kutije s namještajem. Možda je znao, predosjećao? Tijelo šalje signale, nitko ne umire preko noći, osim ako ga ne pregazi tramvaj.

- Ali sve je tu, ne brinite, treba nam dan-dva za montažu i stvar je riješena – smirivao ga je  drugi majstor.

Pomislio je kako se ovako nešto možda dalo naslutiti. Kako izgledaju zdravi ljudi koji će uskoro umrijeti? Kako mirišu? Po žuči, sluzi? Pokušavao je prizvati sve detalje na njemu, neku izdajničku crtu karaktera, način hoda, kašalj, ili makar šmrcanje, popucale kapilare u oku, čudan prizvuk u glasu, neobičan miris, išta za što bi se mogao uhvatiti i reći: Aha! Pa da, bilo je jasno! Morao je postojati neki znak. Ali baš ničeg čudnog se nije mogao sjetiti. Čovjek prosječne tjelesne težine, uredan, uravnotežen, suzdržan. Bio je doduše sasvim miran i pomalo ravnodušan, kao da je jako, jako umoran ili ga je baš briga za sve.

Kad su majstori završili i napokon izišli iz stana, sjeo je na rub kreveta i isprazno gledao pred sebe. Odjednom ga je ulovio užasan osjećaj bespomoćnosti. I bijesa. Pokušavao je odvratiti misli, ali kud god bi pogledao, svaki komadić stana podsjećao ga je na čovjeka kojeg je jedva poznavao i koji je tako neočekivano umro, i ostavio mu namještaj koji ga podsjeća na to. Gdje god se okrenuo, svakoga dana, sve ga je podsjećalo samo i jedino - na smrt. U svaku ladicu, u svaki čavao, daščicu, vodilicu uvukla se prokleta smrt i neprekidno ga podsjećala na to "danas jesi, sutra nisi." I nije se moglo poduzeti apsolutno ništa. Činilo mu se suludim iseliti iz stana kojeg je čekao godinama i za kojeg je otplatio tek nekoliko rata kredita, otprilike kao ostaviti ženu zbog sumnje da ga vara, iako za to nema pravog dokaza.

Sve što je donosio u stan nakon tog događaja bilo je šareno, iskričavo i pretjerano naglašeno, a sve u svrhu prikrivanja očiglednog. Sobe su nosile naziv po boji koja je u njima prevladavala, radna soba bila je "zelena soba", spavaća ''žuta soba'', a u stanu je gorjelo dvadesetak svijeća, i barem isto toliko stolnih, stropnih, zidnih, samostojećih lampi. Barem jednom tjedno priređivao je zabave. U stanu gotovo nikad nije bila potpuna tišina, osim upaljenog radija, uključivao je po nekoliko uređaja istovremeno, perilicu suđa, mašinu za veš, palio štapiće tamjana kako bi prigušio miris drveta, a kad bi i ostao sam pokušavao je okrenuti glavu, ušutkati proklete misli. Vrtio se u krug, kao pas koji pokušava uhvatiti vlastiti rep i sumnjičavo gledao oko sebe ne bi li je napokon uhvatio kako se dovlači.

Bilo je još nečeg zlokobnog u tom namještaju, u deset godina koliko je prošlo od useljenja, nikada, baš nikada niti jedan djelić nije se rasklimao, objesio, slomio. Bio je stvarno pošteno izrađen, kao što je i obećao. Neslomljiv, nepoderiv.

A onda je iznenada primio vijest o smrti maminog brata, koji mu oporučno ostavlja svoj stan blizu centra grada. Stan je doduše posljednji put bio preuređen prije trideset godina, ali znatno veće površine i svega desetak minuta udaljen od ureda. Naravno, da! Iseliti! Čim prije! Po mogućnosti odmah. Na odlasku je pomislio kako će mu gotovo i nedostajati ta stalna strepnja. Postala je dio njega i natjerala ga da uvede kakav-takav režim u vlastiti život. Ipak, nije se dugo dvoumio i za tjedan dana stan je opet bio krcat kutijama i hrpom odjeće. Bio je spreman za odlazak. Rukom je prešao po glatkoj površini smeđeg hrasta, izišao na cestu i pločnikom krenuo prema novom stanu. Kakva sloboda, pomisli i duboko udahne.

Veselio se, stvarno se veselio!

* * *

- Kak' to mislite na licu mesta? - sa znatiželjom je idućeg dana upitala jedna od putnica tramvaja, gospođa s kolicima za plac, istovremeno gurajući se i pokušavajući popratiti gradske novosti.

- Baš tak', na licu mesta! Pogodila ga je građevinska skela koja se odvojila baš u trenutku kad je ovuda prolazil - obavijestila ju je druga, prstom pokazujući na mjesto pored kojeg su prolazili. 

- Zgnječila ga je. Zdrobila. Pljas! Ko palačinku. - uključio se i vozač tramvaja, i snažno pljesnuo dlanom o koljeno.

- Vele da su mu noge bile onak' izvrnute, k'o kad se bace kroz prozor ili s balkona nebodera - nadovezala se druga gospođa. - To je moral biti neki gadan šus!

- Navodno ga njegovi nisu mogli prepoznati, toliko mu je glava bila smrskana – rekao je vozač.

- Ha! Barem se nije dugo mučil, siromah. To je u današnje vreme sreća!

- zaključila je gospođa s kolicima za plac, izlazeći iz tramvaja i ostavljajući iza sebe dosta slobodnog prostora.

 



 1Ecdysis – Presvlačenje člankonožaca 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg