proza

Andrea Bauk: Sociopat, konceptualni glavonožac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (Rijeka, 1985.) završila je stručni studij vinarstva u Poreču. Objavljivala je između ostalog u Zarezu, časopisu ''Re'' i ''Argus'' te na PS portalu. Priča kojom je ušla u širi izbor našeg natječaja ulomak je iz romana 'Devijacije goveđih jezika'.

SOCIOPAT, KONCEPTUALNI GLAVONOŽAC

Petak. Kazaljka pokazuje dvanaest sati i tri minute. Preglasno zvono iz crkve već je počelo jenjavati u prošlosti. Svi prisutni ostali su zatečeni njegovom pretencioznom izjavom, jednom od mnogih. Nitko ga nije volio niti cijenio kao čovjeka, samo su poštovali njegov nezasluženi život na staroj slavi predaka. Četiri oka razbijala su međusobnu zapanjenost svojim asfaltno teškim pogledima. Događalo se to često u posljednje vrijeme. Niz apsurdnih izjava i besmislenih pitanja tekla su iz  njegovog nekoordiniranog tijela. Osoba koja ne poštuje tuđi prostor narušavala je njihovu uhodanu, skladnu svakodnevnicu. Pomalo dosadnu svakodnevnicu u kojoj  nisu tražili njegovo prisustvo. Gurao ih je iz sigurnog prostora u ralje nesigurnosti, propitkivanje svog postojanja, u izvrnuti svijet preispitivanja vlastitog mentalnog zdravlja.

Depresija i crnilo glavonošca, malog morskog stvora uhvaćenog i izvađenog iz svojeg likvidnog prostora blagostanja, ubačenog u kruto stanje, vječni led zamrzivača. Glavonožac je samo kap u vječnom prostranstvu njegovih želja i zahtjeva, naučenog ponašanja, primljenog iz okoline, mimikriran u ovaj svijet interneta, lažnog ponašanja, preuzetog iz dubokoumne psihološke literature koja prašnjava leži na policama starog francuskog dvorca. Preopterećenog starog dvorca njegovih roditelja. Tamna utvrda njegovog iskrivljenog uma u centru velegrada obasjanog titravim uličnim svjetlima. On je samo vanjski kostur sablasno prazne nekretnine.

Četiri oka dugo su tražila razloge za opravdanje njegovih postupaka. Još duže se nadala da će se promijeniti. Vječnost. Toliko dugo su ga secirala i promatrala, da su usavršila međusobni jezik pogledima. S vremenom su postala jedno oko koje u potpunosti dijeli mišljenje i stapa se u savršenu entropiju izmijenjenih i pomiješanih informacija. Dane su provodila u istraživanjima svojih mana te se kolebala oko istih. Je li problem u njima ili u njemu? Svoja životna iskustva kanalizirala su na neki samo njima poznat način. Došla su do trenutka tekuće hrabrosti suprotstaviti se njemu, kao što se i glavonožac suprotstavljao vađenju iz svog okruženja. Dva oka su iz kuhinje histeričnim, ali tihim gestikulacijama srednjeg prsta koji je cijeli dan ronio po utrobama morskih glavonožaca, iskazivala svoje mišljenje o njegovim, svijetu nebitnim, izjavama. Druga dva oka su uporno sebi govorila da nije problem u njima, da je on izvor težine njihovog dana. Njihovi primarni biološki instinkti su ih tjerali na zločin. Zadivljujuće precizna vizija budućnosti pretvarala se u konceptualnog glavonošca uvrnutih vizija, koji se besciljno vuče morskim dnom. S vremenom su degenerirali u neke podljude, zatočene u njegovim rečenicama. Crna nadlogika polako je preuzimala kontrolu. Plutali su u beskrajnim, toplim virovima asocijacija, u likvidnom konceptu budućnosti bez njega. On je njihov glavonožac koji pliva kanalima ljudske interakcije i osekama posljedica. Hrani se njihovom patnjom i sjećanjima na vrijeme bez njega.

On je vrlo teritorijalan glavonožac i metodičan je lovac. Četiri oka su s vremenom stvorila svoj identitet, ali glavonožac to uvijek namiriši i vrati se iz dalekog beskraja kako bi ih dokrajčio. Hrani se godinama tuđim identitetima i uništava ih, preuzimajući osobnosti tuđeg ponašanja. Postaje zatrovan tuđim greškama koje projicira na svoju svakodnevnicu s drugima. Nastaju ruševine iza tornada konceptualne kamuflaže isforsiranog života. Njega. Svi oko njega postaju kolekcionarska jaja, sve je isisano iz njih, samo otužne ljuske pošpricane jeftinim lakom za kosu. Ljuska, lomljiva, krhka, netaknuta, koja u biti više nije jaje. Njegove oči olovnog pogleda, ali ne previše pronicave, samo traže sljedeću žrtvu. Većina ljudi ne primjećuje pola onoga što vide, tako ni on ne vidi, ne razaznaje tuđe reakcije i osjećaje, samo ih lomi. Njegov preuzeti identitet je čvrst, ali neobjašnjivo nepostojan, poput nekoherentnog tla. Njegova nedivergentna petlja izrečenih riječi i ispraznih fraza nakuplja se u tuđim, čvrstim tlima.

Spekulativna rekonstrukcija glavonošca u njihovim glavama sve se više spajala i dovodila ih do istog zaključka. Glavonošca treba ogoliti do kraja, izvući mu sve iznutrice i tada nastaje on. Samo mrtvo tijelo koje se hrani tuđim vizijama svijeta, ogoljeno, spremno na napad bilo koje vrste, kako bi se neprimjetno infiltriralo u ovaj kozmos. On živi u nekom svom sub-prostoru sa velikim mislima, projiciranim u zadatak zlostavljanja, verbalnog, psihičkog, pomalo i fizičkog, ovisno o razdaljini. On je devijacija današnjice bez distrakcija. Njegova misija je da izgovorene riječi nastave pulsirati u ušima sugovornika dugo nakon njegovih demonstrativnih odlazaka u ispraznu budućnost. Nakon jednog takvog odlaska, ostavljenih teških, nezamijećenih riječi, dva oka su se ostala grčiti u prostoru pod težinom masnih oblaka i egzotičnih ubilačkih emocija, oštrih poput srebrnih oštrica kuhinjskih noževa koji se valjaju na olujnoj fronti groznice debelog šefa kuhinje, nakon jela, vraćenog sa opaskom da ne valja. Tlak im se dizao kao niska izmaglica što se diže s toplog asfalta. Osjećala su težinu kiše na svojim ramenima, težinu budućnosti u istom prostoru, njegovom prostoru.

On voli lamentirati, teško kontrolira izgovorene neistine, za njega ne vrijede isti zakoni i moralne norme kao za ostale jedinke, ali često moralizira i krije se iza zida humanitarnog rada od kojeg ima koristi. Ne posjeduje osjećaj krivnje ili sućuti. Razmišljanja su iracionalna, mijenjaju se iz minute u minutu, ne procjenjuje situacije lucidno, svaka njegova emocionalna reakcija ima odgodu. Internet mu je najbolji prijatelj, tamo uči i preuzima informacije kako reagirati na vanjske podražaje.

Umrla mu je bliska osoba, reakcija stiže nakon nekoliko minuta ciljanog listanja teksta na malom ekranu. Plač. To je ta tražena reakcija. Traje predugo, isforsirano, nelogično. Ne reagira na distrakcije. Njegov seksualni život ne postoji ili je trivijalan. Vezan je samo za svoju kućnu životinju, drži ju u svakoj prostoriji, uokvirenu, poput neke pretjerano skupe slike poznatog slikara. Životinja mu je jedina odgovornost, koju nerijetko prebaci na nekog drugog bez grižnje savjesti, bez emocija prema istoj. Često vidno glumi svoju reakciju kako bi dobio društveno prihvatljiv odgovor na istu. Odbija društvenu prihvaćenost, a opet pati od iste. Posjeduje tri fiktivne firme i dvadesetak praznih nekretnina. Od ničega nema prihod, a novac ima. Ne bavi se kriminalom, to je za njega previše komplicirano. Iziskuje previše truda i predanosti, što mu ne odgovara zbog prevelike odgovornosti. Glavonožac koji se vuče kroz mulj morskih dubina i to mu dobro ide. On je mulj današnjeg društva, prikriven, izopćen, suočen sa lažnim rukovanjima i pozdravima na ulici, te uvriježenom mišlju da je s tim gestama prihvaćen, dobrodošao. Ono što je još nepoznanica svima - je li on svjestan svoje neprihvaćenosti i izopćenosti? Njegovi prijatelji, pravi šetači kroz život, ne postoje. To su neka prolazna poznanstva i društva koja nađe za šankom, konobarice za koje misli da su zaljubljene u njega dok na njih troši svoj novac skriven duboko u rupi lijevog džepa. Misli da se ljudi mogu kupiti lažnim obećanjima i novcem, jer je to vidio nekada davno na američkim filmovima, dok je posjedovao televiziju. Povremeno se ponaša kao odrasla osoba i pomisliš - promijenio se. Ta faza ne traje dugo. Logičan slijed događaja (njemu) je da se počne ponašati apsurdno infantilno i sve što je do tada izgledalo normalno, pada duboko u mulj. Ne zna improvizirati i ne želi da njegov krug ljudi improvizira, to unosi nemir u njegov isprazni život lutanja po dubinama. Improvizacija narušava njegov zadani cilj ili radnju. Najbolje se osjeća sam, u svom mulju dubine, glave uronjene u tešku, jedva dobavljivu literaturu. Ne zna pomaknuti stvar poput kante, koja priječi put za ulaz ili izlaz iz prostorije, nego sjedne pred nju, razmišlja, kalkulira, radi projekte kako bi ju pomaknuo. Ne zna ju prekoračiti ili jednostavno pomaknuti i ući. Ili izaći. Za sve najjednostavnije stvari poput pomicanja stvari, sadnje sjemena, nabave namirnica potrebnih za život, on radi projekte, analne popise po abecednom redu. Vrlo je analan. Koristim tu riječ, jer ga jako dobro opisuje. Jednom prilikom je objašnjavao kako je njegova rođakinja jedna vrlo analna osoba, pošto je sve čisto u njezinom stanu, knjige drži na policama po bojama i veličinama, ispod šalice stavlja podmetače. Pravi opis njega je - analan.

Njegov život se vrti oko mobitela i kompjutera. Bez popisa i stavki nanizanih u podsjetnicima on nema život, zaboravlja, ne diše, ne postoji. Komunikacija se većinom svodi na slanje mnogobrojnih poruka i mejlova, kao da je jako zaposlen, kao da nema vremena, kao da je veliki korporacijski biznismen, a u biti ništa ne radi.

Njegov dan počinje, svaki dan, s kuhanim jajetom u starinskom, metalnom držaču za to isto, i čajem koji je nabavio iz Londona. Bez doručka ne funkcionira. Ako ne jede, trese se cijeli dan i nervozan je, iskaljuje se na svima oko sebe. Glavna životna preokupacija mu je hrana. Moram priznati da se stvarno razumije u mnogobrojne svjetske kuhinje i kulinarske eksperimente, ali kao i sve ostalo, i to je isforsirano. U njegovom ugostiteljskom objektu koji je nekad bio na glasu kao jedno od najboljih konoba na ovom području, poslužuju se delicije koje nitko ne želi. Nije još došao do stanja svog uma i saznanja o općoj svijesti na ovom području, da ljudi preferiraju jednostavnost, a ne marinirane, dimljene goveđe jezike sa kozjim sirom, govedine dimljene dvanaest sati u pretencioznom američkom smokeru, poslužene sa kupusom i smeđem umaku u sendviču. Humus bez okusa i mirisa, kaki zelene boje na brusketima  od raži… Nije naučio da takve stvari može imati jedino dobro uhodani restoran, u dodatnoj ponudi uz jednostavna jela. Ljude koji žele jesti jednostavno pripremljene namirnice gleda kao maloumne malograđane. Četiri oka se razumiju po tom pitanju. Ona, kao i gosti njegovog lokala, vole i žele posluživati jednostavnost. Gosti lokala ne postoje više, odbila ih je njegova izmišljena hrana zapadnog svijeta. I njegova pojava u tom istom lokalu.

On mora spavati osam sati dnevno jer je u protivnom razdražljiv, nervozan i propadne mu cijeli dan. Voli ljudima oko sebe napomenuti da nije spavao osam sati kako bi se mogli pripremiti na njegove izljeve gnjeva, nezadovoljstva ili katatonične nervoze koja će uslijediti ako se ne budu ponašali kako on želi.

Nema s kime ići na putovanja. Govori da voli sve sam raditi, putovati sam, živjeti sam, da je mizantrop. Njegova povremena želja za odmicanjem od dosadne svakodnevnice, odlazak u prirodu, na izlet, popraćena je razmišljanjem da bi možda trebao nekoga povesti. Svoje bivše zaposlenice naziva prijateljicama i zove ih da idu s njim, da mu budu izletne družice, jer nema svojih prijatelja. One nerijetko pristaju na to. Zašto? Iz banalnog razloga, da bi se malo odmakle od svojih problema zatvorenosti u istom krugu dosade i novčane zakinutosti. On za svaku od njih ima ružnu riječ. „Ona je super osoba, ali“… „Ona je dobra, ali previše voli alkohol“… „Ona je poštena, ali ima svoje mušice“… On je u svojoj glavi sebi najbolji, najpametniji i ne pristaje na ništa manje od toga. Ne prima kritike na svoj račun, premda je „otvoren“ za kritiku. Ima dvije osobe koje se pojave s njim povremeno, dvije muške osobe. Oni su bezlični poltroni koji plutaju s njim kroz život, kroz mulj. Ali za razliku od njega, oni imaju život, posao, partnerice koje ih prate, a ne životinju uokvirenu u zlatni okvir. Maltretira sve oko sebe, pa tako i svoje „nazovi prijatelje“. Svatko od tih ljudi ima opasku za njega- „Dobar je on, ma super je ali… Težak je, ne znam kako itko može s njim“. Provođenje vremena u kolektivu svodi se na to da on sjedi negdje po strani i bezlično se smije izrečenim riječima i suvislim rečenicama koje ne razumije, dosadne su mu. Zna jedino voditi razgovor o hrani, u kojem je on uvijek u pravu, svi ostali su neuki. Pokušava povremeno povesti razgovore o društvu napornim temama,  poput prava za jednakost, ratovima, boriti se sam sa sobom u nekim izrečenim rečenicama koje nitko ne razumije, ispadati buntovnik od pedeset godina, prkositi tuđim mišljenjima. U biti je vrlo zločest čovjek. Zločest je prava riječ, tako ga je opisalo nekoliko ljudi. Zločest bez razloga. U njegovoj glavi je vjerojatno usađeno mišljenje da će tako biti prihvaćen, drugačiji od malograđana koji sjede za njegovim stolom. Rijetko će počastiti ljude za stolom, ne zato što nema novaca, nego zato što ne posjeduje instinkt uzvraćanja. Nema stila za druženje i uzajamno poštovanje, niti za kodeks ponašanja u društvu. Uvijek se postavlja kao opreka pravilima, prkosi im, inati se, ali ipak većinom živi u skladu sa zakonom. Buntovnik bez pokrića. Jedino pokriće je njegov uvrnuti unutarnji svijet koji se bori sa valovima pravila u beskonačnom prostranstvu bez cilja. Cilj je samo biti drugačiji, samodopadan, antitrivijalan, pretjerano napadan. Društvo ga ne prihvaća ili izbjegava. On je ovdje kako bi unosio nemir i kaos u živote ljudi koji ga okružuju. On je sociopat. On ne osjeća. On je konceptualna sipa koja plovi u crnini.