proza

Iva Sopka: Tri priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča, od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine.

 Nesreću čine male stvari

Nije mi nedostajao otac, kao što mi ni mnoge druge stvari nisu nedostajale. Nije mi nedostajalo mlijeko u kavi, a još manje šećer. Meni ništa ne treba biti ukusno. Mogla sam do kraja života živjeti bez prijatelja i hobija, na nepodgrijanim jelima i jednoslojnom WC papiru. Mogla sam se do kraja života i osjećati kao WC papir. Upijaš, a nakon toga budeš bačen. Ali nisam mogla bez Mirka.

Bilo je to zbog načina na koji se saginjao da nahrani naše mačke. I naravno, zbog načina na koji ih je milovao. Znao ih je ljubiti po njuškici i ušima, čak i po zubu koji im je često znao izviriti kada bi im se zbog takvih poljubaca iskrivila usta. Kada bi mu lizale prst, znao im je zadržati jezik i uvijek se glasno i dobrodušno smijao dok je to radio. U našoj kući se nije slušala glazba. On je skoro cijeli dan radio, a ja nikada nisam voljela glazbu. Ali u našoj kući se uvijek moglo čuti glasno predenje, kada dođe s posla. Tada bi se srušio na krevet i milovao bi naše mačke kako nikad nije milovao mene. Mene nikad nije poljubio u nos ni u uho. Ni u istureni zub. A ja nisam znala presti.

Volio je kada bi se njuškice naših dosadno maznih mačaka ovlažile pod njegovim prstima, ali ona moja vlažna stvar mu nikada nije pričinjavala toliko zadovoljstvo. Zato stvarno ne znam kako sam ostala trudna. Spavala sam samo s njim, sve druge sam uglavnom opravdano i neopravdano prezirala. Prezirala sam i pomisao na to da ću postati majka. Pa ipak, voljela sam ga i to na onaj svoj bolestan način.

A onda sam ga prestala voljeti. Na isto jednako bolestan način.

Zato što sam ostala trudna i zato što sam bila uvjerena da više voli naše mačke nego mene, postalo mi je sve teže sakrivati svoje pravo, nezaljubljeno lice. Prolazila bih pokraj njih i gledala kako se zabavljaju. Naše mačke nisu mogle ostati trudne jer smo ih sterilizirali. Zavidjela sam im zbog toga, a i zbog toga što su ih dirale njegove ruke. Ja sam, s druge strane, već počela zaboravljati kako izgledaju i kakve su na dodir. Trbusi naših mačaka su rasli zbog hrane, dok je moj rastao zbog Mirka. Njih je milovao po trbuhu, mene nije. U onim rijetkim trenucima zlobe, znala sam se pitati bi li bio zainteresiraniji za mene da očekujemo mačiće, a ne dijete.

Ali i ja sam jako voljela naše mačke. I kad je moja trudnoća završila, spakirala sam stvari i našla novo mjesto gdje također nisam slušala glazbu. Već sam idući dan nabavila mačke. Samo za sebe.

Najusranije godišnje doba je

Narančasta svjetla u noći. Ti i ja. Najusranije godišnje doba je, ali volim tu uličnu rasvjetu i topli vjetar koji lagano njiše grane i moju haljinu. Oprala sam kosu i stavila sam malo parfema iza koljena. Peče me je jer su mi noge svježe obrijane. Obrijala sam i pazuha i brkove i obukla sam nove cipele. Žuljaju me. Cesta je isprekidana svjetlom i mrakom, kao i mi. Sjedimo u dvorištu i njušimo sve što vjetar donosi. Večeras donosi toplu kišnu noć, ali još uvijek imamo vremena za sjedenje. Naše mačke njuškaju naše dlanove i stopala, svojim vlažnim sjajnim njuškicama.

Odlazim u kupaonicu, uzimam tek oprano rublje. Ali ništa ne miriše tako lijepo i umirujuće kao ti. I tako, radim nešto jer nešto se mora raditi. Ako se prepustim samo svojim mislima, ubit ću se. Gledam kroz prozor u kupaonici, ne vidim ništa od grana. Ruke su mi pune rublja koje treba okačiti, ali pada po pločicama, oduvijek sam bila nespretna. Oduvijek sam te i voljela. Nisam, ali kad tako kažem, onda dobiva neku težinu. Izlazim iz kuće s ugašenim svjetlima unutra, s čašama. Svjetla s ulice me povremeno obasjavaju i ne osjećam bol dok ih gledam. Onda opet nestanem u tami, ali imam osjećaj da me promatra moja odavno mrtva prabaka koja mi je jednom nemarno oprala bombone koji su mi ispali na zemlju. Cijelo vrijeme me može vidjeti, zna koje sam donje rublje obukla i zna za koga. Zna za sve što sam ukrala, za sve što sam lagala. Tko krade, taj i laže, provjereno. A tko želi biti pisac, taj ne piše, sada znam i to. Čaša se topi od topline mojih dlanova i nestaje u njima. Nadam se da će pasti još jača kiša. Nadam se da će pasti i led i snijeg, da će me olujni vjetar otpuhati i da će mi čaša u rukama puknuti, da ćemo krhotine i ja odletjeti u nebo i raskrvariti tek oprano rublje. Postanem ovako ranjiva i čudna svaki put kad trebam voditi ljubav, ne znam zašto. Možda su moji bivši imali pravo kada su rekli da nisam normalna.

I dok razmišljam kako želim nestati još večeras, još dok se svjetla na ulici ne ugase, još jednom ulazim unutra. Jedna tvoja čarapa je zaostala u perilici, a ja sam već odavno pijana i ne uspijevam je izvaditi. Dolaziš unutra da vidiš zašto me toliko dugo nema i sve ti je jasno. Znaš da ću se uskoro prosuti s tobom po krevetu kao što se ponekad smijeh prospe iz mog grla kada sam s drugima. Umjesto da mi natočiš još pića u čašu, daješ mi ostatak boce u ruku. Tako si dobar prema meni. Pitam se kako mi uspijeva nagovoriti te da ostanemo još malo na kiši, a ne voliš kišu. Zašto si tako dobar prema meni? Kiša rashlađuje sve moje bolne dijelove, ne samo žuljeve od novih cipela. Ali ne može ući u mozak. Da može, večeras bih, sva nažuljana, umjesto cipela skinula pomisao na samoubojstvo. I na prabaku koja mi je jednom nemarno oprala bombone koji su mi ispali na zemlju.

Tijekom takvih toplih kišnih i alkoholnih večeri, nikad ne mislim da ću dočekati sutrašnji dan. Svakim gutljajem, piće prestaje imati okus acetona, a ubiti sebe, ili tebe, ili nekog drugog, čini se skoro istim. Postaje toliko mračno, da sam uvjerena da sam slijepa. A ujutro, ujutro opet vidim i hranim naše mačke i ne idem na posao i ne plaćam račune i ne zovem naše prijatelje. Nakon svog tog crnog pića i crnih misli, žalim jedino za spaljenim kukcima na uličnoj rasvjeti.

Luda je nova slatka

Andrijin četrdeseti rođendan i moj četrdeseti gin tonic. Izašla sam iz depresije tijekom učenja kreativnog načina umatanja poklona. Osjetila sam miris nečega spaljenog dok sam umatala knjigu. Bubamare na žarulji. Odlučila sam ih iskoristiti kao dekoraciju. Kupila sam mu Erotske narodne pesme Vuka Stefanovića Karadžića i ispod jedne koja mi se najviše svidjela napisala Jebi se umjesto posvete. Nadajući se da se neće jebati s drugima. Prošle godine mi je rekao da skuplja kristale i odlučila sam mu pokloniti svoje. Kad sam preslagivala policu s knjigama, naišla sam na knjigu Kristaloterapija. Isuse Kriste, pomislila sam. A o kristaloterapiji nemamo ništa. Nema veze. Ionako nisam vjerovala u kristaloterapiju, samo su mi izgledali magično. Na kraju se ispostavilo da mi nikad nije rekao da skuplja kristale. Također se ispostavilo da se prošle godine nismo ni poznavali. Možda sam sve to sanjala. A možda je on zaboravio. 

"Zato što volim Bukowskog, volim i tebe. Bukowski je ružan i mrtav, a ti si živ i zgodan." – plagirala sam ljubavnu izjavu. "Zato što voliš Bukowskog, voliš i Andriju. Bukowski je ružan i mrtav, a Andrija je živ i zgodan. Dok ne pretjera s pivom i žderanjem." – rekao mi je jednom susjed s kojim sam par puta pretjerala s rakijom. Zadnji dio sam zanemarila jer sam voljela njegov alkoholni dah. Ništa nije značilo laku noć kao udisanje dima i alkohola s njegovog uspavanog tijela. A nikad ga nisam vidjela da jede. Mislim da smo jeli odvojeno jer nikad nije mogao preboljeti to što ne jedem meso. Kao što ja nikad nisam mogla preboljeti to što više voli alkohol nego mene.

Bio je to samo još jedan od onih dana kad sam ušla u kupatilo da piškim. Da sam bila kod kuće, vidjela bih zasranu ili zapišanu WC školjku. Tragove sapunice u kadi, vlasi ili dlake na sapunu, zamagljeno ogledalo. Ručnike koji nisu brižno vraćeni na svoje mjesto. Osjetio bi se smrad sintetičkih čarapa iz košare za prljavo rublje. Da razgovaram s vlasnikom čarapa u košari, pitala bih ga zašto nosi sintetičke čarape. Posvuda bi bila voda. Od mokrih ruku čak i na prekidaču za svjetlo. Tko zna koliko puta sam doživjela strujni udar, a da nisam ni osjetila. Nisam voljela život u toj kući. Nisam voljela ni život izvan te kuće. Kao da sam posvuda osjetila taj smrad čarapa.

Tog dana sam piškila u Andrijinom kupatilu. Oko mene su bile bočice parfema, sode bikarbone i alkohola, a ja nisam sjedila na WC-u pitajući se jesam li potrošila previše WC papira. Žena mora piškiti. Pila sam kada sam bila sretna unatoč svemu, a pila sam i kada sam bila nesretna unatoč svemu. Više vremena sam provodila u tom drugom životu, pijući pivo i piškeći. Trošeći previše WC papira. Ali nema veze. Jer bio je to jedan od onih dana kad sam bila sretna. Ne znam zašto, ali bilo je dovoljno samo to što sam ga i dalje voljela. Iako se tako nije činilo jučer.

Ne sjećam se šta se dogodilo jučer. Sjećam se samo da je prošlo mnogo sati otkad sam legla u krevet i zaspala. Zapravo se ne sjećam jesam li zaspala ili sam se onesvijestila. Ni on mi nije znao reći nešto više o tome, rekao je, učinilo mu se da sam se smiješila dok sam se okretala na drugu stranu kreveta. Rekao je, dok je išao na WC, vidio je da sam se češkala po nosu. Ujutro sam mu rekla Dobro jutro iako još nisam znala je li dobro. Shvatila sam da ne može biti loše kad me je poljubio, a ne voli se ljubiti. Ali s njim se nikad ne zna. Gledao me je nježno, iako su mi oči izgledale kao da imam konjuktivitis. Uvijek mi tako izgledaju nakon višesatnog plakanja. Ne, nisam se smiješila dok sam se okretala na drugu stranu kreveta. Kako da mu objasnim da plačem jer sam lijepa kad sam tužna? Da sam ružna kad se smijem? Tužna sam jer sam lijepa kad sam tužna. Ružna sam kad se smijem. Logično, zar ne?

"Ako obećam da više neću plakati, hoćeš li mi kupiti pivo? Samo ne Velebitsko, molim te." – zvučala sam kao dijete. Vjerojatno sam i izgledala tako, izuzev dlaka. Moje obećanje da više neću plakati je bilo lažno, ali nisam mogla odoljeti. Poljubio me je u čelo, pomilovao me po dlakama i odmah otišao po Nevelebitsko pivo.

Imao je kćerku od trinaest godina, a ja sam se ponašala kao dijete. Proračunato, jer sam znala da je slab na nju. Mislila sam, zbog toga će svaki put vidjeti trinaestogodišnju mene i neće me htjeti sjebati. Mene umornu već na početku dana, s pivskim zadahom i pivskim trbuhom, može prevariti ili ostaviti. Ali mene malu, neumornu, koja lamata nogama dok sjedi na WC školjci, ne može sjebati čak i da hoće. Ali neće. Mene malu, s velikim očima i malim sisama. Mene s malim rukama u koje stane puno tulipana. Iako zapravo ne znam je li to baš tako, da me neće htjeti sjebati ako se budem ponašala kao dijete. I ne znam ni koliko tulipana stane u moje ruke, nisam nikad dobila tulipane ni od koga. Samo usrane tratinčice i maslačke koje možeš posvuda ubrati i po kojima je možda neki pas piškio.

Kad se vratio, ispričala sam mu da sam sanjala da smo sjedili ispod nekog drveta i da smo bili sretni, iako uopće nisam to sanjala. Sjedili smo na travi, u kojoj osim buba nije bilo ni razbijenog stakla ni psećih govana ni rabljenih kondoma u kojima su bile one ružne stvari. Ružne, jer su sve ružne osim njegove. Uživali smo sjedeći na čistoj travi, pijući čistu vodku, vodeći prljave razgovore. Morali smo piti čistu vodku jer me zapravo ne voli. Ne voli ni vodku, kaže da je rakija najbolje piće na svijetu. A ja volim i njega i vodku i rakiju, zasebno i u kombinaciji. U snu sam mu priznala da ne mogu vjerovati da je Bukowski jedina konstanta u mom životu, uz muškarce koji me ne vole. Rekao mi je da sam luda, a to je značilo da sam slatka.

Shvatili smo da je krv na krevetu iz njegove rane na nozi. Nismo bili sigurni jesam li je ja napravila. Moguće. Kao što svi misle da mu je ranu na čelu napravio pijetao. Nakon toga smo se vratili u krevet. I spavali, cijeli dan i noć.

Mi tako radimo. Izađemo van i ponašamo se kao šljam, iako zapravo ne znam šta to znači. Andrija zna reći da ne možeš popiti previše, ali možeš popiti premalo. Gledam ga kako pije sve što je pred njim i osjećam se loše što ja ne mogu toliko popiti. U trenucima kad ga najviše volim, želim mu reći da ga volim. Želim mu reći i da ću, ako želi, otići s njim živjeti u šumu. Pravit ćemo svoj alkohol, već ćemo se snaći. Već će on i tamo jebati sa strane, neka ne brine. Sve će biti u redu. Ali da bi sve ostalo u redu, nikad mu ne kažem to. Ako mu kažem, možda će drugi put neka druga piti s njim. I dok razmišljam o tome šta mu sve želim reći, a neću, odjednom više nismo za šankom u kafiću nego u njegovom stanu. Ne sjećam se vožnje do tamo, ali znam da će sve biti u redu. Mi spavamo, cijeli dan i noć.

Večeras ćemo opet tako.