proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.

Mjehur

Autobus je strpljivo razvijao blizinu, stanicu po stanicu probavljao gorivo i ljude. Sunce je srpnja bilo gusti talog u nastajanju, prijepodne ponedjeljka, iz zvučnika se razlijegala tiha i vesela melodija. Od jutra u grlu je nosio mjehur pun boli, koji se povremeno spuštao u prsa i činio da se čitavim tijelom blago i kratko naginje prema naprijed. U posljednje je vrijeme to najbliže što je mogao prići plakanju.

Baš tu gdje je sjedio bio je okvir prozora i rezao krajolik, padinu ispunjenu stijenama s lijeve strane, krošnjama s desne. Sredinu je zauzimala cesta kojom se autobus tupo sudarao sa zrakom i stvarao mu vakuum u ušima. Kada je mjehur u grlu mirovao, zijevao je kako bi popucali mjehurići u ušima, a kada je mirovalo i zijevanje, otvarao je usta koliko je mogao. Osjećao se bolesno.

Bilo je nešto u prijevoznim sredstvima s čime se nije mirio, neka prijeteća šupljina koju je osjećao u vrtnji kotača i okretanju volana. Nije vjerovao odnosima koji ne dopuštaju razlaganja i stapanja. Taj se osjećaj nije javljao jedino na biciklu, zbog čega je bio uvjeren da priroda jedino s biciklom može i želi ostvarivati simbiozu. No, svijet je već dugo dobivao na brzini i tome se nije nazirao kraj. Jednog je dana odustao i pristao na sve što ima kotače.

Dolje, na dnu padine, tekla je rijeka. Imao je snažnu potrebu ući u nju i trajati, vratiti se u sigurnost vode. Prošle su dvije godine otkako mu je, na mjestu sada padajuće boli, u prsima nešto puklo poput vodenjaka i čitavo mu tijelo proželo blaženstvom koje je trajalo do jutros. Tada, prije dvije godine, prestao je vjerovati u dušu i počeo ju nositi kao znanje. Šetali su gradom i jedno drugim.

˃˃Nešto mi je upravo puknulo u prsima.˂˂ rekao je  mirnim osmijehom.

˃˃Kako misliš?˂˂

˃˃Pa, ne znam, samo se otvorilo, kao da se razlilo. Voda je, dobro je, lijepo…˂˂

˃˃Hm, lijepo…˂˂ odvratila je mirnim osmijehom.

Sve prije toga bilo je bez korijena. Razloge što je tome tako vidio je u djetinjstvu; odrastanju u četiri grada i na jednom selu, u dvadesetak ulica, kuća i stanova, uz tri žene i bez oca, pored dvije šume, sa tri bicikla. Iako je od malih nogu sve to promatrao kao slobodu kakvoj je malo tko izložen i koja je od njega stvorila čovjeka kakav je danas, te bio zahvalan, ipak je svakim naginjanjem prema naprijed mislio na duboko korijenje sekvoje i zamišljao kako urasta u jednu.

Prvi je bicikl dobio od bake i djeda, bilo je ljeto. Čim je sjeo na njega, od dugogodišnjeg je maštanja kako vozi znao i voziti, i to je sve čega se sjeća. Drugi je bicikl, desetak godina poslije, dobio od susjeda sa sela. Netko ga je ukrao dok je sjedio u školskoj dvorani i gledao košarkašku utakmicu. Znao je da taj netko je prijatelj iz razreda, no nikada ga nije suočio s tim. Bilo ga je sram. Treći i posljednji dobio je od istog susjeda godinu dana poslije. Kako ga netko ne bi ukrao i kako ga ne bi zaboravio poput prvog, prebojio ga je u roza boju. Nije ga bilo sram. Pred kraj ljeta pukla je šipka koja spaja volan s vilicom pa je nezaboravljen i neukraden odložen iza kuće, gdje su ga ubrzo prekrile djevojačka lozica i hrđa. Do tada su i dvije šume postale opasno rjeđe, što zbog požara, što zbog ljudi, a majka i tri sestre shvaćanje da muško i žensko nisu nego društvene konstrukcije, mjehurići koji su prsnuli čim je pokušao dokučiti što točno znači biti muškarac i je li jedan. Počeo je levitirati.

Autobus je ustrajao jednoličnim tempom koji mu se na trenutke činio prebrzim za ovako zavojitu cestu. Jedno je vrijeme promatrao lice vozača u retrovizoru. Mlad je. Lijep čovjek. Djeluje mirno, tko zna koliko je puta vozio ovuda. Opet, vjerojatno djelujem i ja… kako nije mogao iščitati razloge za toliku brzinu, misli mu je brzo omelo titranje crvenih digitalnih brojki koje su naizmjenično prikazivale vrijeme i temperaturu. Odgovarala mu je ta stabilnost, predvidljivost i jasnoća onoga što dolazi. Zamišljao je vozača kako dolazi doma nakon cjelodnevne vožnje, kako ljubi i grli ženu koju voli, kako možda ima djecu, dječaka i djevojčicu, kako će možda jednog dana i on sam imati sve to iako se ne osjeća sposobnim. Zamišljao je kakav je osjećaj ne biti podstanar, uzgojiti nenametljivo sidro u sebi, imati povratak u mirno kao konstantu. Pitao se koliko je vozač puta izgubio nešto zbog svog ili tuđeg straha, prolaze li ostali putnici nešto slično, jer nikada ne znaš što netko nosi u sebi. Svakako je više onih koji gube. Promatrao ih je i sjetio se prijateljeve rečenice kako su ljudi u autobusu braća po neudobnim sjedalima i boli u leđima. Na trenutak mu je laknulo i svi su mjehuri utihnuli do prvog zavoja.

Nije u redu, jednostavno nije. Ne bi trebalo boljeti ovako, nikoga ništa i nikada… ljudi bi trebali znati bolje nakon tolike povijesti, pogotovo intimne, razumjeti, a ne zatvarati se u uzorke… Einstein je dobro rekao, ludost! Nije u redu prenositi povijest na nekog drugog, uspoređivati, očekivati, dopuštati strahu da stvara klonove… treba dopustiti svakome da bude osoba koja jest, ne pretpostavljati. Prokleta psihologija iskustva i začepljene uši i mjehur, kad će više neko stajalište… pa nemamo vremena  biti van sebe, ne voljeti, ne grliti, ne stvarati… bitno da svi govore o ljubavi i svi bi htjeli biti voljeni i sretni, ali voljeti… e to ne bi… a koliko je samo jednostavnije… pa više energije treba za održavanje straha… i čovjek tu ništa ne može. Svi to znaju i osjećaju ali eto…smiješno, glupo. Nemamo vremena, ali što i očekivati od vrste koja je čak i budizam shvatila krivo… stani negdje, hajde, puknut će mi mjehur od Coca-Cole. Pametno, kupiti diuretik da ugasi žeđ…predivno.

Gledao je kroz prozor, u plućima srpanj je vršio neumornu žetvu. Ljutnja koju je osjećao ljutila ga je još više. Misli o danu kad ju je prvi put vidio, o onome što ga čeka sada bez nje, Coca-Coli, o vozačevoj djeci, o svojoj obitelji, cigareti, ljubavi, krajevima, vraćanjima, strahu, wc-u,… nasumično su se redale uz zvuk motora. Iz grla, mjehur se polako spuštao, izvadio je rokovnik i zapisao:

hrle trilobiti,

i odjednom kosa ti je puna dječjih bolesti,

oči nikada otvorene u druge.

Kičma svakoga od nas je

masovna grobnica igračaka. Rujni krug boli.

Otvori prozor, ugasi svjetlo i siđi.

Stol je bog nad našim glavama u čijem svijetu fildžani cvatu

u žuti konac. Konac koji čeka da se rodiš

prema sjećanju, carskim rezom.

Prvo ruke, za sva buduća sjećanja, potom misli

što će čitav život zujati pokušavajući biti boja.

Voda se povlači. Učimo sjediti,

zatvarati vrata i priče, koristiti vatru, zamijesiti kruh.

Prepiliti napola nekoga koga volimo, rasuti ga

u samoglasnike na dno grla. Hraniti ga

voćem sve dok koža ne odbaci miris sna.

Kada je podigao pogled, digitalne su brojke pokazivale dvadeset devet stupnjeva. Zadnji se dio autobusa blago pomakao ulijevo, potom grublje udesno. Svaki je pomak postajao sve grublji, do trenutka kada kotači više nisu doticali cestu. Oslobođen trenja, metalni je kit padao prema rijeci. Vrijeme je usporilo, mjehurići vakuuma ispunili su mu sve kanale u glavi i upijali zvukove. Rukama je zagrlio naslonjač sjedala ispred sebe. Pogledao je prema vozaču, djelovao mu je naprasito mirno. Nekoliko je putnika odletjelo u prednje staklo i ono je napuklo. Sunce se penjalo u podne, neometano hranilo krošnje nad kojima je sada levitirao autobus.