proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.



 

Mjehur

 

 

Autobus je strpljivo razvijao blizinu, stanicu po stanicu probavljao gorivo i ljude. Sunce je srpnja bilo gusti talog u nastajanju, prijepodne ponedjeljka, iz zvučnika se razlijegala tiha i vesela melodija. Od jutra u grlu je nosio mjehur pun boli, koji se povremeno spuštao u prsa i činio da se čitavim tijelom blago i kratko naginje prema naprijed. U posljednje je vrijeme to najbliže što je mogao prići plakanju.

Baš tu gdje je sjedio bio je okvir prozora i rezao krajolik, padinu ispunjenu stijenama s lijeve strane, krošnjama s desne. Sredinu je zauzimala cesta kojom se autobus tupo sudarao sa zrakom i stvarao mu vakuum u ušima. Kada je mjehur u grlu mirovao, zijevao je kako bi popucali mjehurići u ušima, a kada je mirovalo i zijevanje, otvarao je usta koliko je mogao. Osjećao se bolesno.

Bilo je nešto u prijevoznim sredstvima s čime se nije mirio, neka prijeteća šupljina koju je osjećao u vrtnji kotača i okretanju volana. Nije vjerovao odnosima koji ne dopuštaju razlaganja i stapanja. Taj se osjećaj nije javljao jedino na biciklu, zbog čega je bio uvjeren da priroda jedino s biciklom može i želi ostvarivati simbiozu. No, svijet je već dugo dobivao na brzini i tome se nije nazirao kraj. Jednog je dana odustao i pristao na sve što ima kotače.

Dolje, na dnu padine, tekla je rijeka. Imao je snažnu potrebu ući u nju i trajati, vratiti se u sigurnost vode. Prošle su dvije godine otkako mu je, na mjestu sada padajuće boli, u prsima nešto puklo poput vodenjaka i čitavo mu tijelo proželo blaženstvom koje je trajalo do jutros. Tada, prije dvije godine, prestao je vjerovati u dušu i počeo ju nositi kao znanje. Šetali su gradom i jedno drugim.

˃˃Nešto mi je upravo puknulo u prsima.˂˂ rekao je  mirnim osmijehom.

˃˃Kako misliš?˂˂

˃˃Pa, ne znam, samo se otvorilo, kao da se razlilo. Voda je, dobro je, lijepo…˂˂

˃˃Hm, lijepo…˂˂ odvratila je mirnim osmijehom.

Sve prije toga bilo je bez korijena. Razloge što je tome tako vidio je u djetinjstvu; odrastanju u četiri grada i na jednom selu, u dvadesetak ulica, kuća i stanova, uz tri žene i bez oca, pored dvije šume, sa tri bicikla. Iako je od malih nogu sve to promatrao kao slobodu kakvoj je malo tko izložen i koja je od njega stvorila čovjeka kakav je danas, te bio zahvalan, ipak je svakim naginjanjem prema naprijed mislio na duboko korijenje sekvoje i zamišljao kako urasta u jednu.

Prvi je bicikl dobio od bake i djeda, bilo je ljeto. Čim je sjeo na njega, od dugogodišnjeg je maštanja kako vozi znao i voziti, i to je sve čega se sjeća. Drugi je bicikl, desetak godina poslije, dobio od susjeda sa sela. Netko ga je ukrao dok je sjedio u školskoj dvorani i gledao košarkašku utakmicu. Znao je da taj netko je prijatelj iz razreda, no nikada ga nije suočio s tim. Bilo ga je sram. Treći i posljednji dobio je od istog susjeda godinu dana poslije. Kako ga netko ne bi ukrao i kako ga ne bi zaboravio poput prvog, prebojio ga je u roza boju. Nije ga bilo sram. Pred kraj ljeta pukla je šipka koja spaja volan s vilicom pa je nezaboravljen i neukraden odložen iza kuće, gdje su ga ubrzo prekrile djevojačka lozica i hrđa. Do tada su i dvije šume postale opasno rjeđe, što zbog požara, što zbog ljudi, a majka i tri sestre shvaćanje da muško i žensko nisu nego društvene konstrukcije, mjehurići koji su prsnuli čim je pokušao dokučiti što točno znači biti muškarac i je li jedan. Počeo je levitirati.

Autobus je ustrajao jednoličnim tempom koji mu se na trenutke činio prebrzim za ovako zavojitu cestu. Jedno je vrijeme promatrao lice vozača u retrovizoru. Mlad je. Lijep čovjek. Djeluje mirno, tko zna koliko je puta vozio ovuda. Opet, vjerojatno djelujem i ja… kako nije mogao iščitati razloge za toliku brzinu, misli mu je brzo omelo titranje crvenih digitalnih brojki koje su naizmjenično prikazivale vrijeme i temperaturu. Odgovarala mu je ta stabilnost, predvidljivost i jasnoća onoga što dolazi. Zamišljao je vozača kako dolazi doma nakon cjelodnevne vožnje, kako ljubi i grli ženu koju voli, kako možda ima djecu, dječaka i djevojčicu, kako će možda jednog dana i on sam imati sve to iako se ne osjeća sposobnim. Zamišljao je kakav je osjećaj ne biti podstanar, uzgojiti nenametljivo sidro u sebi, imati povratak u mirno kao konstantu. Pitao se koliko je vozač puta izgubio nešto zbog svog ili tuđeg straha, prolaze li ostali putnici nešto slično, jer nikada ne znaš što netko nosi u sebi. Svakako je više onih koji gube. Promatrao ih je i sjetio se prijateljeve rečenice kako su ljudi u autobusu braća po neudobnim sjedalima i boli u leđima. Na trenutak mu je laknulo i svi su mjehuri utihnuli do prvog zavoja.

Nije u redu, jednostavno nije. Ne bi trebalo boljeti ovako, nikoga ništa i nikada… ljudi bi trebali znati bolje nakon tolike povijesti, pogotovo intimne, razumjeti, a ne zatvarati se u uzorke… Einstein je dobro rekao, ludost! Nije u redu prenositi povijest na nekog drugog, uspoređivati, očekivati, dopuštati strahu da stvara klonove… treba dopustiti svakome da bude osoba koja jest, ne pretpostavljati. Prokleta psihologija iskustva i začepljene uši i mjehur, kad će više neko stajalište… pa nemamo vremena  biti van sebe, ne voljeti, ne grliti, ne stvarati… bitno da svi govore o ljubavi i svi bi htjeli biti voljeni i sretni, ali voljeti… e to ne bi… a koliko je samo jednostavnije… pa više energije treba za održavanje straha… i čovjek tu ništa ne može. Svi to znaju i osjećaju ali eto…smiješno, glupo. Nemamo vremena, ali što i očekivati od vrste koja je čak i budizam shvatila krivo… stani negdje, hajde, puknut će mi mjehur od Coca-Cole. Pametno, kupiti diuretik da ugasi žeđ…predivno.

Gledao je kroz prozor, u plućima srpanj je vršio neumornu žetvu. Ljutnja koju je osjećao ljutila ga je još više. Misli o danu kad ju je prvi put vidio, o onome što ga čeka sada bez nje, Coca-Coli, o vozačevoj djeci, o svojoj obitelji, cigareti, ljubavi, krajevima, vraćanjima, strahu, wc-u,… nasumično su se redale uz zvuk motora. Iz grla, mjehur se polako spuštao, izvadio je rokovnik i zapisao:

hrle trilobiti,

i odjednom kosa ti je puna dječjih bolesti,

oči nikada otvorene u druge.

 

Kičma svakoga od nas je

masovna grobnica igračaka. Rujni krug boli.

 

Otvori prozor, ugasi svjetlo i siđi.

Stol je bog nad našim glavama u čijem svijetu fildžani cvatu

u žuti konac. Konac koji čeka da se rodiš

prema sjećanju, carskim rezom.

Prvo ruke, za sva buduća sjećanja, potom misli

što će čitav život zujati pokušavajući biti boja.

 

Voda se povlači. Učimo sjediti,

zatvarati vrata i priče, koristiti vatru, zamijesiti kruh.

Prepiliti napola nekoga koga volimo, rasuti ga

u samoglasnike na dno grla. Hraniti ga

voćem sve dok koža ne odbaci miris sna.

Kada je podigao pogled, digitalne su brojke pokazivale dvadeset devet stupnjeva. Zadnji se dio autobusa blago pomakao ulijevo, potom grublje udesno. Svaki je pomak postajao sve grublji, do trenutka kada kotači više nisu doticali cestu. Oslobođen trenja, metalni je kit padao prema rijeci. Vrijeme je usporilo, mjehurići vakuuma ispunili su mu sve kanale u glavi i upijali zvukove. Rukama je zagrlio naslonjač sjedala ispred sebe. Pogledao je prema vozaču, djelovao mu je naprasito mirno. Nekoliko je putnika odletjelo u prednje staklo i ono je napuklo. Sunce se penjalo u podne, neometano hranilo krošnje nad kojima je sada levitirao autobus.  

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg