proza

Igor Ivko: Tristo pedeset grama

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Igor Ivko rođen je 1986. godine u Varaždinu. Završio je studij antropologije i etnologije u Zagrebu.



 

 Tristo pedeset grama

 

 

Mit   

Današnja Specijalna bolnica za kronične bolesti 1925. godine nosila je ime “Zemaljsko lječilište za slabunjavu djecu”, da bi za nekoliko mjeseci, odlukom Andrije Štampara bila preimenovana u “Državno lječilište za tuberkulozne bolesnike”. Na tom su se mjestu upoznali Agneza i Stjepan. Oboje preživjeli tuberkulozna pluća. Sušičavost i mušičavost prenijeli su na svoju kćer Klaru koja je susrevši se sa Filipom srela ljubav svojeg života, istovremeno i patnju svojeg života, kako bi govorila kad bi (rijetko) o tome govorila.

Oni koji znaju više o toj temi vrhunac njihove tragedije, ali i “najveće tragedije koju ovo pitoreskno selo pamti” i “datum koji će ući u sve buduće etnografije tuge“ navode 17. siječanj. Neki drugi, skloniji melodrami, početak njihove drame smještaju na točku postanka svijeta, već je prema prigodi pomičući do Adama i Eve ili barem do prvog dodira bakterije M. tuberculosis sa Agnezinim i Stjepanovim plućima.

 

Jutro

Tog jutra, “kada se na obitelj sručila najveća moguća nesreća koja može zadesiti jednu obitelj”, Klara je bila zadovoljna što je na vrijeme primijetila da joj fali Xanax, te će moći doktoru Žnidariću, mladom specijalizantu psihijatrije reći da joj prepiše još dvije kutije.

 

Mir

Filip je sjedio u svojoj radnoj sobi, otvarajući pošiljku naslovljenu na njegovo ime, među rukama  premještajući hrpu tekstova koje mora do nedjelje pregledati kao član stručnog povjerenstva za najbolje dramsko djelo. Izabrao je prvi sa gomile, pod nazivom Isušeno jutro, pretenciozan naslov, mislio je listajući stranice, među kojima mu se jedino svidjela šifra u kurzivu samoćusestreliti123. Nije bio raspoložen za čitanje, pa je upalio elektroničku cigaretu i ispuhivao dimove pogledavajući kroz prozor kako prve pahulje poniru prema asfaltu. Upalio je radio.  Zagreb je, riječima dežurnog meteorologa, jutros zabijelio snijeg koji će se u kasnim popodnevnim satima smrzavati na tlu.

Ugasio je radio, upalio televizor i utišao ton. Nakon pet minuta i nekoliko pročitanih stranica Isušenog jutra, pojačao je ton na kraju uvodne špice TV kalendara. Sedamnaesti siječanj, trideset i osme godine prije Krista, Rimski car Oktavijan razveo se od Skribonije i oženio Liviju Drusilu, tisuću sedamsto sedamdeset i treće, James Cook je zapovijedao prvom ekspedicijom na Antarktik, tisuću devetsto četvrte, premijera drame Višnjik, Antona Čehova, izvedena je u Moskovskom hudožestvenom akademskom teatru, tisuću devetsto dvadeset i devete, prvi puta je štampan Popaj, tisuću devetsto četrdeset i pete, započeta evakuacija koncentracijskog logora Auschwitz, tisuću devetsto devedeset i prve, početak operacije Pustinjska lisica, američkog napada na Irak, tisuću devetsto devedeset i osme, objavljena afera predsjednika Amerike Bill Clintona sa tajnicom Monicom Levinsky.

Na taj su dan rođeni Pedro Calderon de la Barca, Benjamin Franklin, Konstantin Stanislavski, Al Capone, Muhammad Ali, a umrli Bobby Fischer i još neki, što Filip nije čuo jer je tonuo u tanak san.

Nakon buđenja nasumice otvara scene Isušenog jutra i na zadnjoj stranici teksta pronalazi zaostalu bilješku autora drame: Ona se na kraju lomi, počinje urlati, ono što nikada nije, cijelo se njeno tijelo transformira i trese. Važna je ta fizička transformacija!!!

ŽENA: Znaš li ti?

šutnja

ŽENA: Znaš li ti što znači?

šutnja

ŽENA: Znaš li ti što znači biti ona koja je ubila svoju kćer? U ovom selu? Među ovim ovdje ljudima? Znaš li ti što to znači? Svakog dana ispočetka. Svakog dana ispočetka. Sa sobom, svakim korakom ovog sela, nositi kao biljeg, oznaku one koja je ubila. Ubojica. Ubojica. Ubojica. Tebi to nije poznato. Dok si ti pisao knjige. Bilješke. Pripremao predavanja. Čitala sam te. Gledala sam te. Dok si ti to sve pripremao. Ja sam ovdje nosila taj biljeg. One koja nije mogla više.

MUŠKARAC: Nisam.

ŽENA: Nisi. Da, nisi.

MUŠKARAC: Puše vjetar.

ŽENA: To je sve?

MUŠKARAC: Da.

 

tišina

MUŠKARAC: Vani strašno puše vjetar. Strašno puše vjetar. I to me strašno uzrujava.

ŽENA: Molim?

MUŠKARAC: Kažem, strašno sam uzrujan sa vjetrom. Koji puše vani. Zavija. Strašno me to uznemirava. Uznemiren sam.

Raspadaju mu se udovi. To više nije jedan čovjek. To je čovjek sastavljen od udova spojenih u nekoga tko je jednom bio čovjek.

 

Filip zatvara dramu uvezenu u tvrdi uvez. Baca je u koš za smeće. Oblači jaknu i izlazi na ulicu.  Ugazio je u pseće govno što ga nije posebno uznemirilo. Više ga je uznemirila poruka na mobitelu da će večeras morati prisustvovati sjednici nastavnog vijeća. Planirao je nešto drugo. Ksenija će poslije roditeljskog sastanka otići na predstavu. Marko je na satovima plesa kako bi na maturalnoj večeri znao gdje ide koji korak. Treba mi večer za sebe, a ne sjedenje među tim “debilima na još jednom, jebenom, dosadnom nastavničkom vijeću” mislio je naglas čekajući da se na križanju Miramarske i Vukovarske upali zeleno svjetlo.

Zeleno svjetlo, pomislio je, podsjetilo ga je, iako nije znao kako i na koji način, na tirkiz koji se pojavio na površini rijeke onu noć, koje se nerado sjeća, ali je ne može zaboraviti. Onu noć kad je, još pun ideala, pokretao bujice riječi, o religiji, opijumu, Nietzscheu, budućnosti, utopiji, ljudskim rukama koje kad su zajedno mogu sve. A sve to, uvjeren je sada, sa ovim skoro dvadesetogodišnjim odstojanjem, sve su te riječi bile u službi nikad do te večeri ostvarene putenosti. I govorio je, govorio, govorio, bez točke i zaključka, bez prestanka, obećavajući nešto što će već sutra zaboraviti, a što će ostati urezano duboko na Klarinom dlanu koji će još toliko puta, na nagovor majke, pružati na pregled seoskoj gatari ismijavajući lakovjernost ljudi koji “u te bedastoće vjeruju”.

“Teško kašljem. Valjda su cigarete došle na naplatu :) Molim te zamijeni me na sastanku. Filip”, napisao je u poruci upućenoj asistentu. Napravio je krug oko fakulteta i uhvatio tramvaj gledajući Zagreb kako trune na očigled, što ga baš čini lijepim, mislio je, uživajući u pomisli na tek pristiglog Sloterdijka što ga neraspakiran čeka u poštanskom sandučiću. Samo ja i Petar, jebite se svi, pomislio je koračajući preko pustog trga.

 

Vožnja

Kad je Klara shvatila da je obula pretanke cipele, već je odmakla od svoje kuće, predaleko da bi se vratila da ih izuje i stigne na prvi peron sa kojeg je u 12:15 polazio vlak.

Vriska djece koja su se naguravala ispred vagona uznemiravala ju je. Sjela je u kupe. Zatvorila vrata i navukla zavjese. Uzalud. Uskoro je cijeli odjeljak u vagonu bio ispunjen mirisom dima i vinom kućne proizvodnje.

Kad su napokon sva djeca napustila vagon, ostala je sama. Napokon, pomislila je i sa sjedišta nasuprot njezinom u ruke uzela novi broj Glorie, ostao za nekim prijašnjim putnicima. Prelistala je bez naročite pažnje sve do zadnje stranice gdje je zastala pod rubrikom horoskop. Razveselila se što ima još toliko vremena da pročita kakav tjedan čeka Koraljku. Iako je pomislila kako čita “vrhunske gluposti”, bio je lijep osjećaj pročitati nešto pozitivno:

Osjećaji samoće su napokon iza bikova. Suprotna će strana omekšati svoju zaštitnu membranu i naći ćete se u situaciji o kojoj ste sanjali. Na poslu vas čekaju nove prilike na čije ćete izazove i zamke znati pravovremeno i ispravno reagirati i svoju trenutnu poziciju usmjeriti u svoju korist i korist vaših bližnjih. Zdravstveno će stanje koncem tjedna doživjeti svoj procvat. Imat ćete osjećaj da lebdite.

Prilika tjedna je u otkrivanju skrivenih potencijala za koje ste zaboravili da ih posjedujete. Samo hrabro.

 

Povijest bolesti

U privatnim zabilješkama psihijatra Marka Žnidarića o stanju pacijentice na dan 17.1. Klare Rožman stoji kako je na pregled došla vlakom. Spuštenih ramena, pomalo zapuštene vanjštine i neprijatnog kuhinjskog mirisa na odjeći i kosi.

Nervozna od glasnih dječačkih zvukova u jednom je trenu dobila poriv da ih istjera iz kupea. Žali se na razdražljivost i samoću koju kako sama kaže “ublažava povremenim gutljajima domaće šljivovice”.

Zabrinuta je za kćer maturanticu koja se sprema za odlazak na studij u Zagreb.

Nikad nije bila previše pričljiva, stalno pogrbljena nad svojim crtežima i pjesmama, ali njena šutnja zadnjih tjedana postaje nepodnošljiva. Klara je uznemirena zbog “mogućnosti da Koraljka sretne oca kojeg nikada nije upoznala”. Jednostavno joj se “grlo stegne” na pomisao da bi se njih dvoje moglo negdje mimoići.

Pacijentica je danas po prvi puta nekome ispričala priču koje se stidi i “koju nosi kao što se nose hemoroidi. Skriveno i bolno”.

Koraljkinog je oca poznavala iz osnovne škole. Došavši za vrijeme ljetnih praznika kući pozivao ju je u šetnju što je ona uporno odbijala. Ipak je jedne večeri popustila. Govorio je kako će joj pokazati grad, ulice, parkove, rijeke, brda i doline, da ništa ne brine, i da će je on sljedeće godine, jednog dana u rujnu, u osam navečer, točno u osam navečer, jer to je jedini vlak koji već stoljećima u nedjelju polazi iz njihovog mjesta i stiže točno u osam navečer u Zagreb, obećava da će je baš on dočekati na stanici, dočekat će je tamo kamo će “sigurno sljedeće godine doći jer je prijemni na ekonomiji mačji kašalj”, a prepoznat će ga po karanfilu zataknutom u zapučak, govorio je onaj kojem Klara niti jednom nije spomenula ime. Te je večeri sasvim slučajno i zatrudnjela, te “prekinula svaku pomisao na budućnost”. Prve riječi njene majke kad je čula da će dobiti unuku bile su “baci je u rijeku”. Obilježje fačuka pratilo je i nju i Koraljku do dana današnjeg, pa se nada da će odlaskom u Zagreb, kad već ona nije uspjela od svog života napraviti  “ništa, ama baš ništa", te je njezin život “jedna velika kanta govana", nada se da će barem “njena mala" “ona koja joj je sve" i “bez koje je ništa" Koraljka uspjeti pobjeći iz ovog zatočeništva. Jer mjesto gdje živi je jedan “fino strukturiran”, riječi koje je ponovila još jednom na rubu plača, “fino strukturiran” pakao. Taj teret nosi do dana današnjeg.

Pacijentici je savjetovano povećanje doze. Tri puta dnevno po 0.5 mg Xanaxa.

Kontrola za dva tjedna.

 

Poezija

Profesorica hrvatskoga jezika i voditeljica literarne grupe Nataša Crnić prije nego što će poklopiti laptop, staviti traku preko očiju kako je ulična svjetlost ne bi uznemiravala, primila je mail od učenice Koraljke Rožman. Word format bio je naslovljen Tirkiz u magli. Naglas je pročitala pjesmu i obradovana pročitanim ostavila pisanje poruke Koraljki oduševljenja za sutra ujutro, kad se probudi “to će biti prvo što će učiniti”. Njezinom se mužu čini da je kroz polusan čuo ove riječi:

 

Sunce. Zločesto sunce. Razbilo se zločesto sunce. Hiljadu mrtvorođenčadi bilo bi sretnije. Od mene. Da je ugledalo to sunce. Umjesto mene. Znalo bi razliku između sunca. I snijega. Između otopljene magle. Pronaći će me. Stiješnjenu na tavanskoj gredi.

I nitko neće znati reći pravu riječ. Jer prave riječi nema.

 

Anatomija

U jednom intervjuu danom za Dnevni list, na pitanje novinarke Natalije Dugandžije u feljtonu pod naslovom ''Neobična zanimanja'', patolog Dalibor Martan naširoko je govorio o “ekstremnoj preciznosti" instrumenata koji se koriste prilikom obdukcije; “skalpeli sa metalnim drškom, pila za kosti, ostetom, rahiotom, nož za hrskavicu sa metalnim drškom, virchow nož sa metalnom drškom, nazvan prema Rudolfu Virchowu, njemačkom patologu, protivniku Bismarcka, antropologu koji je proučavao i arheološke nalaze iz Krapine...” odlutao je u svojem zanesenom izlaganju doktor Martan vraćajući se na temu i odgovarajući na daljnja pitanje novinarke, objašnjavajući kako se sudska obdukcija razlikuje od standardne bolničke, kako rez kreće od vrha vrata i završava na pubičnoj kosti. Znate koliko teži srce, pitao ju je. Rekla je da ne zna. Oko tristo pedeset do četiristo grama. To Vam je točno trideset i pet punih žličica šećera u prahu.

Na pitanje koji mu se slučaj posebno urezao u sjećanje, naveo je slučaj djevojke, osamnaest godina stare, iz jednog malog sela, slučaj dobro poznat javnosti, cijela je sala jedva suzdržala poriv za povraćanjem kad su je doveli na stol, ubodi skalpelom bili su ubodi koje je načinila vlastitom rukom na desnoj strani trbuha, točno na mjestu gdje se nalazio plod. Takve prizore, čovjek, iako profesionalac, teško zaboravlja, rekao je doktor Martan novinarki, baš teško.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg