proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

Mi, one od nekada

Miris kiše osjetio se u zraku ispremiješan sa mirisom duhana i alkohola. Poluglasan smijeh i žamor ispred ulaza u klub. Sjedim na pločniku i hladno mi je. Čupkam načetu rupu u mrežastim čarapama na desnom koljenu. U drugoj ruci mi gori cigareta među prstima ali ne puši mi se više. Osjećam okus alkohola na usnama i u grlu. Krajičkom oka vidim da mi netko prilazi ulicom. Klik-klik-klik, čuju se cipele na mokrom asfaltu. Mračno je i kasno ali ne ide mi se kući. Ne ide mi se nigdje i želim umrijeti na licu mjestu. Želim da me više ne bude i da me nikada nije bilo. Tinejdžerski, pomislim u sebi. Odrasti više. Odrasli ljude se ne žele ubiti? Ne, odrasli ljude ne maštaju o samoubojstvu. Odrasli ljudi napišu pismo, ignoriraju pozive i ubiju se na miru. Osjećam njezin miris prije nego što ju ugledam. Znam da je to ona. Tko bi drugi bio?

„Elena. Ustaj s poda.“  Glas joj je promukao, iziritiran, nestrpljiv. Gledam ravno ispred sebe. Ona se čučne s moje desne strane. Promatra me u tišini. Neće dugo izdržati, znam ju. Kao kad čekaš prolom oblaka. Znaš da dolazi, osjećaš ga. Ukipljena sam na mjestu.

„Dobro, šta sad, nećeš više nikada sa mnom razgovarati, ha?! E pa ne moraš!!“ posljednja rečenica me poprskala po obrazu ali nisam se udostojala ni okrenuti da se suočim s njezinim bijesom. „Gledaj, znam da se ljutiš na mene, znam da nije to bilo okej, sve što se desilo i kako si doznala za to…“ Govori tiše i prebrzo, nervozno vadi kutiju sa cigaretama još uvijek čučeći pored mene. Šutim. Durim se. Još uvijek ju nisam ni pogledala ali pitam se što ima na sebi. Znam tu torbicu. To je ona crna kožna izlizana torba koju smo skupa kupile u Deichmannu za neke jeftine pare.

Volim miris njezinog parfema. Ne znam koji je to, nikad nisam pamtila imena i marke ali jednom sam ga otkrila na polici u njezinoj kupaonici, kada je otišla na posao ostavljajući me da se polako i lijeno izmigoljim iz njezinog kreveta. Već mi fali taj miris. Već mi fali mi njezin dodir i poznata udobnost njezinog stana. Jutra s mirisom kave. Jutra buđenja pored nje. Jedna izdajnička suza mi potekne obrazom. Ona ju ne primijeti. Ja shvatim da ona priča, nešto mi govori. „…i onda sam trčala za tobom po ulici ali ti si već ušla u tramvaj. I onda sam te zvala milijun puta i nisi mi se javljala i full sam se zabrinula i zvala sam sve da te nazovu, i Žaca i Vanju, ono cijelu ekipu, ali nitko te nije mogao dobiti, kužiš?!“ Pokušava mi se zagledati u lice, ja zurim ravno pred sebe ali krajičkom oka vidim njezine predivne čokoladne oči i muti mi se pred očima. Treptanjem tjeram suze. Nisam raspoložena za razgovor i njezine riječi mi presporo dopiru da bi mi imale smisla. Ne znam kako sam dospjela ovdje ni koliko dugo već sjedim tu. Ona se njiše na prstima očito u neudobnoj poziciji čučnja. Jednom mi je rekla da je to najviše mrzila na tjelesnom. Čučnjeve. Jednom kad se spustiš, želiš ostati dolje. Konačno odustaje i sjeda kraj mene na mokri asfalt. Obgrli me jednom rukom i to me toliko iznenadi da se trznem. Ona me obgrli čvršće. „Što ćemo mi sada?“ Glas joj zvuči mekše, ranjivo, gotovo uplakano. Gledam ispred sebe. Pomislim da je prošlo dugo vremena otkad sam čula vlastiti glas. Što ako me izda kad pokušam progovoriti? Što ako se raspukne na milijune komadića a ja sam prepijana i pretužna da ih skupljam uokolo, po prljavom, mokrom pločniku ispred kluba kojeg sam uvijek mrzila. Čujem  ju kako je šmrcnula. Mislim da plače ali nisam sigurna. Ne mogu ju pogledati da se uvjerim. „Gledaj, ne moraš više nikada razgovarati sa mnom.“ Glas joj je isprekidan, sigurno plače. „Znam da je to šta sam napravila neoprostivo. Znam to, ono, znam to! Ali ne mogu to povući, ono, ne znam šta da radim sada…“ Počinje jecati. Miče ruku s moga ramena i skriva lice, gotovo glavom dotiče svoja koljena. Nemam ju snage utješiti. Nemam se snage pomaknuti.

Gdje sam bila jutros? Znam da sam se probudila i ustala iz kreveta. To je logična pomisao. Zašto se sad ne mogu sjetiti? Da. Ustala sam se…oko 11? S olakšanjem sam se sjetila da je subota. Lijeno sam se izvukla iz kreveta. Nahranila mačke. Skuhala kavu. Da, sad se sjećam toga. Taman dok je kava kipila, a ja sam radila dvije stvari istovremeno, otvarala sam konzervu hrane za Mimi i pazila da mi kava ne iskipi. Naravno da je iskipila. I naravno da mi je tad zazvonio mobitel koji je bio u drugoj sobi. Morala sam skuhati novu rundu kave. Uvijek sjebem s tom turskom… Uglavnom. Kada sam ga dohvatila prestao je zvoniti. Vidjela sam da je propušteni poziv od nje i nasmiješila sam se. Sjećam se toga. Te automatske, nesvjesne reakcije. Bože kako sam bila glupa! Zvala sam ju više puta i nije mi se javljala. Palo mi je napamet da ju iznenadim. Stvorim se nepozvana ispred njezinog stana. Možda da joj donesem neko cvijeće? Nasmijati će mi se u lice, pomislila sam razdragano. Obje smo prezirale romantične geste i ismijavale se radnjama glupih romantičnih filmovima. Ali zašto ne, pomislila sam. Donijeti ću joj cvijeće, a onda se možemo „divlje poseksati“ da zaboravimo na tu romantičnu gestu. Jednom mi je točno to rekla kada smo pile crno vino i pušile na njezinoj terasi. Rekla je da se njezina najbolja frendica koja je do tada bila isključivo sa dečkima „divlje poseksala“ sa nekom curom na jednom tulumu i kako otada bolje shvaća što je Foucault htio reći s onim da je seksualnost fluidna. Ja sam umrla od smijeha na tu rečenicu i ona mi se pridružila, naš smijeh je odjekivao po cijelom bloku zgrada i jedna bakica je izašla na balkon lijevo ispod nas ljutito cokćući.

Spremila sam se, izišla iz stana i pozvala lift. Činilo se kao cijela vječnost prije nego što je stigao. Ako se požurim taman ću stići na bus. Izašla sam na svježi zrak i pogledala u sivo nebo. Morala sam potrčati da stignem na bus. Zadihana, razmišljala sam o jebenom cvijeću. Možda bolje da ga zaboravim, pa dovoljan poklon i iznenađenje biti će moj dolazak! Baš nam treba tako nešto. U zadnje vrijeme kao da osjećam neko povlačenje s njezine strane, kao da više nismo onako bliske kao nekada… Ali ne pouzdajem se u svoje osjećaje previše i ranije su me znali prevariti. Pomislila sam na njezin osmijeh pomiješan sa nevjericom kada joj to ispričam. „Nikad mi nije dosta tebe!“ rekla mi je onaj put nakon što smo se prestale smijati na njezinoj terasi prije nego što smo se poljubile. Prije nego što sam se našla na njoj odgurujući se od ograde balkona, ljubeći joj vrat. Sjećanje na to samo je pojačalo nestrpljenje. Jedva sam čekala da ju vidim. Da ju zagrlim, poljubim i osjetim pored sebe. Gotovo sam izašla na krivoj stanici. Napokon! Gotovo trčim prema njezinoj zgradi. Kao da se nikad nije činila daljom. Zar se uvijek tako dugo hodalo do njezine zgrade od stanice? Preskakala sam po dvije stepenice na stepeništu. Pozvonila sam na portafon. Ništa. Pozvonila sam opet i tada je jedna starija gospođa otvorila vrata izlazeći iz zgrade. Pristojno sam ju pozdravila i ušla unutra. Opet lift. I ona živi gotovo na najvišem katu zgrade. „Očito nemamo strah od letenja“, rekla sam joj jednom. „Misliš od visine?“ upitala me. „Ma ne,“ nasmijala sam se „Mislim na knjigu od Erice Jong 'Strah od letenja'!“ Grleno se nasmijala: „Ahaaaa! Bože, kako sam blesava!“ Odgurnula sam vrata od lifta i našla se ispred njezinih vrata. Pozvonila sam. Čekala par sekundi. Pozvonila opet. Ništa. Dala mi je rezervni ključ prošlo ljeto ali nisam ga voljela koristiti bez da joj se prvo javim. Iako mi je ona rekla da sam blesava i da preozbiljno shvaćam pitanje privatnosti. Svejedno sam se osjećala kao da radim nešto zabranjeno dok sam otključavala vrata njezinog stana. Gotovo kao da provaljujem. Ušla sam i ugledala razbacane cipele i tenisice po podu. Začula sam smijeh iz dubine stana. Ne sjećam se što sam točno pomislila tada. Sada mi se čini kao da mi je um bio potpuno prazan. Prošla sam ravno kroz hodnik prema izvoru zvuka koji je dopirao iz spavaće sobe. Vrata su bila pritvorena pa sam ih samo odgurnula. I onda sam ih ugledala. Kako se ono zvala? Ah da, Paula. Njezina najbolja prijateljica. Sve nakon tog trenutka odvijalo se kao u magli.

Vratila sam se kući. Presvukla u trenirku. Otvorila bocu crnog vina i počela ga piti direktno iz flaše. Upalila sam televizor na program koji je prikazivao neku epizodu CSI-a i pojačala zvuk gotovo do maksimuma. Htjela sam zvukom ugušiti vlastite misli. Kad sam postala gladna iskopala sam iz frižidera hladne ostatke od jučer. Ne znam koliko je sati prošlo. Tupo sam buljila u ekran dok me pospanost od alkohola nije savladala. Probudio me zvuk mobitela, vani je već bio polumrak. Matej, moj najbolji prijatelj i poruka, naš omiljeni način komunikacije. „Ej! 'ajmo večeras u Hotpot, nismo sto godina bili. Znam da je sranje al nema niš drugo plus danas je Das Kult party. Vidimo se ispred oko 22h?“ Otipkala sam jedan jadan „ok“ u odgovoru i doteturala do kupaonice. Izgledala sam grozno. Kosa mi je u zamršenim pramenovima padala oko neprirodno blijedog lica. Uzela sam crnu olovku i debelo ju nanijela ispod očiju. Pomisao da izgledam kao rakun nije me oraspoložila, sjetila sam se naših zajedničkih spremanja za izlaske. Uvijek smo dekoncentrirale jedna drugu dok smo se šminkale i sa ružem crtale srca po obrazima dok smo se gušile od smijeha. Obukla sam crnu majicu i crne traperice, ignorirajući motanje Mimi i Zoje oko mojih nogu. Vjerojatno su osjećale da nešto nije u redu ali nisam si mogla dopustiti trenutak slabosti. Ako se sagnem da ih podragam i osjetim mekano, baršunasto krzno pod prstima i podrhtavanje suosjećajnog predenja neću nikada izaći iz stana. Zalupila sam vratima i krenula van. U obližnjem dućanu kupila sam još 2 boce crnog vina. Mutno se sjećam dolaska u klub, Mateja i njegovog zabrinutog pogleda, užasnu gužvu, još alkohola, ovog puta preskupog i točenog na čaše i skakanja u ritmu baseva koji mi probijaju bubnjiće. Sjećam se da mi je u jednom trenutku postalo muka i izašla sam van na zrak.

I evo me sad ovdje. I evo sad nje ovdje, sjedi do mene na pločniku i plače. Trebala sam znati. Premali grad. Premali svijet. Premali prostor da se suočim sa vlastitim osjećajima. Teškom mukom dižem se s poda. Ona me pogleda iznenađeno. Okrećem se prema njoj i na trenutak ju gledam ravno u lice. Što god ona vidi na mom licu ju plaši i kao da želi nešto reći ali ne usuđuje se. Okrećem joj leđa i podignutom rukom zaustavljam taksi. U taksiju svira „We Will Not Be Lovers“ od Waterboysa. Prasnem u smijeh, a taksist me pogleda kao da sam poludjela.