proza

Sara Kopeczky: Atomi različitih zvijezda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Kopeczky (1992., Zagreb) diplomirala je anglistiku i talijanistiku, prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pobijedila je na natječaju knjižnice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Članica je Novog Književnog Vala, književne skupine nastale iz škole kreativnog pisanja pod vodstvom Irene Delonge Nešić. Urednica je Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.



 

 Atomi različitih zvijezda

 

Dan je imao boju fotografskog negativa, i jednak potencijal da pođe po krivu. Tog jutra, u vlak za Rijeku ušla sam samo s ručnom torbom. Tata me nije došao ispratiti. Iako sam znala da radi, svejedno mi je bilo žao što nije mogao doći. To je bila naša tradicija: ostajao je na stanici dok vlak ne bi krenuo, a njegova figura koja se smanjivala u daljini davala mi je osjećaj sigurnosti. Ovog puta bila sam kao bjegunac od pravde koji se išuljao iz zatvora usred noći i zaputio u neizvjesnu budućnost.

Filip Latinovicz imao je kvaku, a ja sam imala tračnice. Cijelo moje djetinjstvo sastojalo se od odlazaka i dolazaka, i zamagljenih prizora običnog života u sredini. Doručke od bakinog svježe ispečenog kruha, duge poslijepodnevne šetnje s tatom i crtiće nakon dnevnika zasjenili su koferi, oproštaji, i ponovni susreti. Sada više nisam dijete. Doduše, iako idem u četvrti razred gimnazije i uskoro ću biti punoljetna, svi se prema meni još uvijek ponašaju kao prema djetetu. Svi, osim mame, koja se prema meni ponaša kao prema sredovječnoj gospođi. Ali na to sam navikla.

Hoće li mi opet reći da sam narasla, iako sam iste visine kao i zadnje dvije godine? Hoće li s prijezirom odmjeriti moju kosu svezanu u rep, moje traperice i moje praktične nepromočive cipele, i reći mi da sam baš poput oca? Osjećam se kao da izdajem tatu ovim odlaskom, iako on to nikada ne bi ni pomislio, a kamoli izgovorio. Šalje mi poruku da se javim kad stignem, a ja odgovaram nasmiješenim licem. Zahvalna sam na modernim načinima komunikacije, jer je jedini osmijeh za koji sam trenutno sposobna onaj sačinjen od dvije točke i zagrade.

Baka me zove na mobitel, priča o vremenu i o nekim tuđim mrtvim djevojkama. Moja splitska baka priča kao jazz saksofonist: počne s temom, pa se od nje odmiče na valovima improvizacije. Note prekida samo kada joj ponestane daha, a onda još brže nastavlja dalje. Ponekad se pitam ubrzava li zbog toga što se, sa svakim dahom, približava posljednjoj noti. Ne pita me gdje sam, iako znam da zna. Njen glas glazbena je kulisa bijelim šumama, kao zvuk između dvije stanice radija. Moj odgovor ne samo da nije očekivan, već je i suvišan. Događanja u mom životu uvijek su bila niže rangirana na njenoj ljestvici interesa od naslova crne kronike.

Odjednom, začujem djevojčicu kako plače. "Nemoj plakati, sigurno je tu negdje" smirivao ju je ženski glas. Drago mi je da nije sama. Kada sam ja izgubila svoju najdražu igračku u vlaku, kraj mene nije bilo nikoga da me utješi.

Bilo mi je šest godina, a tata me otpremio na vlak za Rijeku. To je bio moj prvi posjet mami nakon što je otišla. Sa sobom sam ponijela Ringa, plišanog psa koji je bio kompromis na koji sam nevoljko pristala kada mi je tata odbio kupiti pravoga. Rekao mi je da će Ringo paziti na mene, a ja sam mu poželjela reći da bi pravi pas još bolje pazio, ali nisam. U jednom trenu, njegove velike smeđe oči i bijeli rep netragom su nestali. Baš kada je vlak stigao na odredište, neka žena me zazvala. U ruci je držala Ringa. "Je li ovo tvoje?", upitala me. Opet sam imala nekoga da me čuva i nisam bila sama.

Kada vozač najavi dolazak u Rijeku, javljam se tati, a potom i mami. Kažem joj da me čeka u dva sata u Gradskoj kavani. Odabrala sam to mjesto jer mi se činilo dovoljno službeno za susret dvije osobe koje nemaju previše toga za reći jedna drugoj. Uvijek sam birala neugledna mjesta za naše susrete. Njih sam mogla potrošiti na loše uspomene. Da mogu, s mamom bi se nalazila u čekaonici banke ili liječničkoj ordinaciji.

Dok čekam, promatram božićne ukrase i prisjećam se prvog Božića kojeg smo tata i ja proveli sami. Te godine, na drvce smo stavili ukrase iz kućne radinosti. Izrezali smo naše najdraže likove iz stripova, zalijepili ih na karton, na vrhu probili rupu i koncem ih objesili na bor. Najdraži mi je bio Superman, jer ipak je on vanzemaljac i može svih srediti samo ako poželi. Tata je rekao da je njemu draži Batman jer je on samo običan čovjek bez nadljudske snage i otpornosti a svejedno nastoji napraviti pravu stvar. Nakon toga, i meni je Batman postao malo draži. Kao svoju super-moć, tata je te godine otkrio da zna kuhati. Pokloni ispod bora više nisu uključivali Barbike ni ostale ružičaste igračke koje mi je mama uvijek poklanjala, a ja sam glumila da mi se sviđaju. Umjesto toga, dobila sam Legiće. Činilo mi se da ih je tata kupio ne samo za mene već i za sebe, jer je bio jednako uzbuđen kao ja dok smo ih sastavljali. Bio je to najbolji Božić ikad.

Napokon stiže, uvijek ista, uvijek daleka. Njena valovita plava kosa, ružičasto obojena usta i tirkizna haljina u meni izazivaju nevoljko divljenje. Nikada se nisam mogla mjeriti s njom, nikada nisam bila popularna, prekrasna kći koju je željela. Umjesto princeze, odrasla sam u djevojku koja se nikada nije šminkala ni hihotala, a umjesto štikli radije je nosila gojzerice. Majčine oči sjale su kada bi ugledala plakat za novu kazališnu predstavu, a tatine kada bi ugledao moje grbavo srce od plastelina. Zato je ona danas glumica, a tata i ja smo obitelj.

Naručujem palačinke, a splitski naglasak izlijeće iz mene kao jezik snahe guje, iako nisam naručila veliku s 'ladnim. Konobarica mi se lagano podsmjehuje, ili mi se to samo čini. U Splitu mi uvijek kažu da imam pretjerano književni, a u Rijeci splitski naglasak. Ja sam neuspješni jezični kameleon koji se nikada ne uspijeva do kraja uklopiti u okolinu.

Moja mama naručuje isto, pokušava stvoriti privid sličnosti koja inače ne postoji. Mrzim njena usta koja se ravnomjerno pomiču, njen nepresušni apetit za svijetom, za uspjehom, za ljudima koji bi joj pali ničice pred nogama i divili se svakom njenom pokretu.
“Narasla ti je kosa.” Prekida tišinu. Slegnem ramenima i prođem rukom kroz svoju crnu kosu, tamnu poput tatine. Možda je i ona zapazila tu sličnost, jer joj je licem prešla sjena. Trajala je samo trenutak, manje pažljivi promatrač ne bi je ni primijetio, ali iza mene su godine prakse. Zove konobara i naručuje bijelo vino. Nudi i mene. “Sad si s mamom”, namiguje mi, a ja je zbog toga još više prezirem.

Poželim je protresti, srušiti sve sa stola, glasno povikati, učiniti nešto što bi srušilo njenu smirenu, samozadovoljnu fasadu, ali ne radim ništa od toga. Nastavljam igrati dobro poznatu igru i pričam o svemu osim o onome što je bitno, kao da recitiram sutrašnju vremensku prognozu. Vrijeme za svađe je prošlo. Sada znam što mi je činiti: moram biti dobra, otvoriti usta, pa progutati laži, kao vitamine.

Smiješi se s odobravanjem dok pričamo o poslu i školi. "Nas dvije smo jako slične." kaže ponosno. "U stanju smo pričati satima, a da ne otkrijemo ništa o sebi." Stanje postaje kritično, palačinke su mi već došle u jednjak. Slegnem ramenima po tko zna koji put tog dana, izraz lica mi je anesteziran od emocija kao u slavnih osoba s propalom plastičnom operacijom. Život je smiješan i pomalo tužan, ili je možda obrnuto.

Pita me za tatu, i maska opet sklizne, ali umjesto da likujem, osjećam nelagodu. Kao da sam slučajno uhvatila pogled prolaznika koji se poskliznuo i pao na prepunom trgu, ne znam kome je neugodnije zbog te razmjene.

“Dobro je.” kimam glavom.

“Izrađuje li još uvijek one svoje smiješne makete?” nasmije se, a ja bjesnim, poželim joj održati govor o tatinim maketama, obraniti njegove brodove i avione i likove iz stripova, ali umjesto toga opet kimam glavom. Tata je graditelj po profesiji i karakteru, ali to je nešto što moja majka, glumica, koja je svoj karakter također pretvorila u zanimanje, nikada nije mogla shvatiti.

U ključnom trenu se ispričam i odlazim do WC-a. Povraćam sve što sam pojela, ali u želucu mi je zapelo nešto puno teže, nešto što me pritišće već godinama i što nije moguće povratiti. Umijem se, namještam nevidljive štitnike i odlazim na drugu rundu kao da se ništa nije dogodilo. Ako su me stripovi ičemu naučili, to je da dobri momci moraju naučiti podnositi jako puno udaraca.

Na rastanku, mama teatralno ljubi zrak pored mojih obraza. Svaki mišić u tijelu mi je napet, a udovi teški poput olova. Ne pokušava me zagrliti, zna da ne podnosim kada me diraju neznanci. Platile smo danak krvnoj vezi, do sljedećeg sastanka. Vilica mi je utrnula kao da sam bila kod zubara.

U vlaku, obrazi su mi vlažni, nisu to suze, to je odčepljeni odvod kanalizacije, sva nečistoća napokon je izašla van. Kaos u mojoj glavi u suprotnosti je s mirnom, svečanom večeri. Promatram tamno nebo kroz zamagljeni prozor i razmišljam o svim ljudima koji sada gledaju u istom smjeru.

Kažu da su ljudi sačinjeni od umrlih zvijezda. Možda zato stalno gledamo nebo, čeznemo za svojim prethodnim domom kojeg smo zauvijek izgubili. Razmišljam o paralelnim svjetovima i o djevojčici koja je prije puno godina crtala po prozoru vlaka, zamagljenom od hladnoće. Tada nisam znala ništa o tome kako ti se nekada čini da su i oni najbliži tebi sačinjeni od atoma različitih zvijezda. Samo sam zaljubljeno promatrala njihov sjaj, kao i stotine tisuća drugih, a zvijezde su umirale negdje daleko i jurile do nas kroz crni i hladni svemir.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg