proza

Enver Krivac: Čekaonica

Pročitajte neobičnu i duhovitu, sjajno napisanu priču "Čekaonica" Envera Krivca koju je autor čitao na riječkoj večeri Lit link festivala 2017.

Enver Krivac (1976.) multidisciplinarni je umjetnik rođen u Rijeci. Svestran u svom izričaju nadahnutom pop-kulturom i izvanknjiževnim izvorima, Krivac piše kratke priče, crta stripove i proizvodi glazbu koju kritika opisuje kao poetske, maštovite i razigrane. Njegova zbirka kratkih priča Ništa za pisati o kući (2013) osvojila je nagradu za mlade autore Prozak, a kritika je za nju izjavila da je “enciklopedija ideja, ali i mnogih mogućih pristupa pretvaranju tih ideja u književnost.” Poznat je po eksperimentiranju s jezikom, estetikom i humorom. Djeluje i kao skladatelj i producent u glazbenom kolektivu Japanski premijeri u kojem stvara glazbu za kazalište i dokumentarce.



 

Enver Krivac: ČEKAONICA

 

 

Ovo je čekaonica.

Kad prestane jednom, zvoni drugom. Zvoni za svakoga.

Ženi preko puta, lijepa je negdje ispod neodgovornih kilograma, svira dalmatinska šansona. Kao Mediteran, a ustvari zadnja Turska. Ali i Turska je Mediteran. Da, da, je, kaže muškarac koji sjedi do mene i pola slijedećeg sata od ukupno četiri i pol sata čekanja otpada na rasprave o sultanatu. Pun mi je kurac Turske, i dijakrono i ono drugo. U sebi navijam za gospodina jer i meni je. Onda opet zvoni i jedan manje.

Ja moram samo kod sestre. Ja sam zadnji. Ne, mi smo za drugog doktora. Ja moram samo nalaze dignuti.

Starom gospodinu u svjetoplavoj Polo majci i jeftinim tenisicama svira uvertira iz Wilhellma Tella u 8-bitnoj verziji. Treba mu dugo kako bi pronašao telefon u maloj muškoj torbici pa uvertira odsvira cijeli intro i stiže do jahačke teme proslavljene animiranim filmovima o mačku i mišu. Jeftini plesni hitovi, pjesme iz zabavnih parkova. Telefoni sviraju. Iza kuta čuju se drugi telefoni, zvukovi dolaska poruka. Čuju se uzdasi, fazirani pasivno-agresivni izdasi, zahtjevi za prepoznavanjem. Ja sam ovdje, ja postojim, ja čekam. Čekam, dakle postojim.

Čekaonicom dominiraju trajne frizure. Nekome se osjeti miris žvakače gume zalijepljene za poplat Startasice. Kombinirani pah dvaju različitih guma. Ljudi pokrivaju lica dlanovima i pušu. Neka si ti meni živ i zdrav, prijatelju moj! Tko je zadnji za kod doktorice? Ljubaznost je postala toliko rijetka da je ljudi smatraju flertom.

Gospođa u cvjetnoj košulji bez rukava koja je i haljina hladi se fasciklom u kojem se nalaze nalazi, recentna povijest bolesti. Hladi se svojim bolestima. Povijest bolesti pišu pobjednici bolesti. Ljudi ovdje su na točkice, na zvijezde, na male svastikice, na smajlije i fraunije, pečatirani i rezignirani, uznemireni, nestrpljivi, odmahuju glavama, gledaju se, šute, melju, jedu proverbijalna govna i mljackaju. Sa žlicom ih jedu.

Razumijem ja vas, gospođo, i ja sam doktor, praktički. Naime, ja sam bio prva pomoć.

Časnu sestru puštaju preko reda i ova ostaje unutra 45 minuta. Isprva razdragani nosioci križa oko vrata sad su nervozni i cmaču. Časna sestra izlazi. Podigla je recepte za vaginalete za sebe i sve svoje kolegice. Noćas će spavati dobro, kao bog za vrijeme holokausta. Očekivanje je jed koji se čeka dogoditi.

Tipovi koji ljeti hodaju u izrazito šarenim kratkim hlačama, s mudima u bermudama. Na nogama flipflop nakaradnosti. Šta je tvoj život jedan konstantni beach party? Takva glazba i svira iz mobitela, kao da ste svi na beach partyju. Na stoliću su časopisi stari sedam godina, brošure o Krku i autoimunim bolestima pluća.

Starija gospođa u, za ljeto, predebeloj čipkastoj haljini, hekl joj naglašava tijelo. Gledam ju pomnije, možda je starija od mene nekoliko godina. Stalno zaboravljam da nisam više mlad. Iza svake zgodne, istaknute žene iz marketinške agencije stoje još najmanje tri pretile i sa bolesnom štitnjačom koje rade njen posao. Ja sam samo za štitnjaču. Ja sam samo za previjanje. Ja sam samo za umiranje. A, onda dobro, može može.

Zujanje alarma iznad ulaza u različite ordinacije. Ne, ne, nije zvonilo ovdje, to je preko, kod doktora. A ja sam mislila da je zvonilo ovdje. Dobar dan, za sestru. Ko je zadnji? Samo za autoškolu potvrdu čekam. Ma evo, samo da mi skinu šavove. Ma evo, samo da mi odstrane drugu glavu koja mi raste na stopalu, stalno me nagovara da ubijem muža, ne mogu ju više slušati, moram to operirati. Ma evo, samo da mi vrate život. Ma evo, samo da samo da. Samo smo ja i gospođa za sestru, ovi ostali su za kod doktorice. Mi ne idemo kod doktorice, samo kod sestre. Mi smo samo za nalaze. Mi smo samo za previjanje. Mi smo samo za hladnu fuziju. Mi smo ovdje samo zbog para. Ja sam prva, još u jedanaest sam došla. Nisu oni toliko spori koliko im ovi u vladi ne daju da rade. Nisu oni tolko spori nego im se kompjuter pokvario. A i ti kompjuteri, prije nije bilo kompjutera pa je sve radilo. Tko je zadnji za kod doktorice? Mi smo samo za recept.

Mi smo samo za ovjeriti natpis na nadgrobnoj ploči. Molim vas, ako meni može pisati samo: Pardon. Samo to. Pardon. Lijepim velikim žljebnim fontom sa serifama od mahovine, molim lijepo, samo mi to napišite: Pardon.

Moje tijelo ne zna razliku da li nešto samo mislim ili tome uistinu svjedočim, govori dvadesetpeta žena po redu. Izazivam sebi fizičke reakcije izmišljajući scenarije u glavi. Nokti na nogama joj izgledaju kao nešto što se šalje u kuverti zajedno sa zahtjevom za otkupninu.

Ljudi se hlade zdravstvenim iskaznicama, iako su premale da bi stvorile značajnije strujanje zraka. Uglavnom pričaju o politici. Neinformirani bafuni na perenijalnom autofelacijskom tulumu. Jedna gospođa mi se obraća, kaže: Dok se vi mladi ne uključite u politiku ništa se neće dogoditi. Odgovaram joj: Između mene i aktivnog bavljenja politikom stoji prepreka od 33 kralješka. Državu samo toleriram cijelo vrijeme, kao nasilnika u autobusu, ne suprotstavljaš mu se, čekaš da dođe tvoja ili njegova stanica, presjediš i otrpiš njegove tantrume i idiotizam. Samo što ovaj nasilnik nikada ne napušta autobus, on je šole.

A vi ste pisac? Da, jesam, trenutno pišem biografiju bivšeg narkomana koji je postao skretničar u Hrvatskim Željeznicama. Knjiga se zove 'Od igle do lokomotive'. Nervozna prešetavanja, zvuk vuče japanki po pločicama.

Kako je pauza baš sad, baš sad kad sam ja na redu, glasno obznanjuje muškarac koji sjedi do mene. Sve ti je to borba ili bijeg, borba ili bijeg, objašnjava mi. Onda mi govori kako se kava nakon kuhanja ostavlja da se slegne, odmori. Može se piti kada se na površini pojave pukotine. Kao da je površinom lončića prošao ledolomac kavolomac i ostavio još crniji trag u crno-sivoj pjeni. U drugom vremenu i prostoru, muškarca koji sjedi do mene zvali bi prorokom.

Priča mi kako je na svojim putovanjima svijetom svašta doživio i proživio i kako je, jednom, u Tibetu, pušio iz ogromne lule napravljene od ljudskog femura. Wild, dude, wild. Na licu nosi umor jedriličara, kombinaciju iscrpljenosti i posvećenosti.

Ljudi iznad četrdesete uglavnom razmjenjuju podatke o svojim trajnim bolestima. Ja sam samo za sestru. Ja sam samo za brata. Ja sam samo za mokru čokoladu. Ja imam samo anksiozno-depresivni poremečaj. Ja imam samo predkancerogeno stanje pod tri upitnika. Ja imam samo juvenoju, strah od mladih i njihove kulture. Ja imam samo sjekiru u glavi, posljedicu manje obiteljske svađe. Ja sam samo za previjanje.

Čekaonicom trči dijete koje ima kockice na licu, kao oni koji se digitalno skrivaju po televizijama. Njegova majka objašnjava: To je bolest zaštite svjedoka.

Do kad ovako boli, pita jedna drugoga. On joj odgovara: Boli dok ne prestane. Moram se naručiti, a znaš kakvi su ovi naši, bolje ti je da ideš kod privatnika. Oni također daju krive ishitrene dijagnoze koje će vam pojesti sljedećih nekoliko mjeseci, ali vas pritom barem tretiraju kao čovjeka.

Nakon cijelog dana života u čekaonici doktorica me pita: A što je vama? Ništa, kažem. Nije mi ništa i ne osjećam ništa. Ne osjećam ni jednu jedinu prokletu stvar. Svi moji idoli su mrtvi, a moji neprijatelji su na vlasti.

Idite spavati ranije, pogledajte se na što ličite, govori mi. Odgovaram joj – Mi koji idemo spavati kasno kasno, dočekamo novi dan prije svih. Prve dane godišnjih doba, rođendane, obljetnice, nove frikin godine. Mi smo prije svih. Noćna straža, avangarda, tihi izvidnici bliske budućnosti.

Ona me gleda i šuti. Ovaj dan je ionako izgubljen za oboje. Vani se čuje skuter bez dvotaktola.

 


--  

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg