intervju

Marko Gregur: Književnost je mogućnost putovanja i nadogradnje čovjeka

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa



Koprivničanin Marko Gregur ove se godine predstavio Danom za izlazak, a kako je komentirao ulazak u uži izbor i nagrade koje je dosad dobio, pročitajte u intervjuu.

 

-   Gdje i kako živiš?

Živim u Koprivnici, to je moj grad. Mjesto u kojem uvijek možeš biti svuda i sa svima, a opet sa sjajnim mjestima za samoću. Lijepo je, jer nema straha da ti se nešto loše može dogoditi. Lijepo je, i jer su tu svi moji. Oni koji su moje ishodište i moj cilj.

 

-   Gdje izlaziš i što je zabavno u tome?

Makar sam još mladi pisac, doduše na izlaznim vratima, ipak više nisam baš tako mlad pa su i mjesta mojih izlazaka uglavnom kafići i Interspar. Uživam  i kad se doma zatvorim pa izađem u likove.

 

-   Što je tebi, i za tebe, književnost?

Mogućnost putovanja i nadogradnje svakodnevice, odnosno čovjeka. Nešto što je u meni i od čega sam dobrim dijelom sastavljen.

 

-   Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem?

To što me odvodi na različita mjesta i što mi daje priliku da pročitam pametne i smiješne rečenice i misli od veoma zanimljivih ljudi.

 

-   A ono najgore?

To što me odvodi na različita mjesta. Šalim se, književnost za mene nema nijednu manu. To je slijepa ljubav koja traje od djetinjstva. Moja sjećanja na školske praznike su da sam popodne čitao, a navečer igrao nogomet.

 

-   Koje su tvoje teme?

Često se, kad se govori o nečijem pisanju, spomene kako autor piše o običnim, malim ljudima, a obični ljudi, u koje spada većina nas, zanimaju i mene. Običan, svakodnevni život sa sukobima niskog intenziteta koji su uvijek tu, ali nedovoljno snažni da natjeraju na reakciju koja bi dovela do promjene. Isto tako, zanimaju me ti isti obični ljudi u odnosu na velike teme, odnosno načini na koje se mali ljudi nose s velikim temama i kako reagiraju na njih.

 

-   Što ti je motiv za pisanje?

Ljudi pišu jer imaju potrebu nešto reći i jer misle da je to zanimljivo, da je njihov pogled na stvari takav da može otkriti nešto što drugi možda ne vide. Mislim da je to motiv svih pisaca pa tako i moj.

 

-   Što te drži?

Potreba da nešto kažem. Ne razmišljam o tome što me drži, jednostavno sam osoba koja čita i piše. Sjedim doma i mislim si: idem pisati. Jednako kao što netko pomisli: idem trčati. Dobro, istina, i taj trkač i ja imamo valjda neku ideju u glavi da ćemo se od toga osjećati bolje.

 

-   Postoji li mlađa književna scena u tvom gradu / okolici i ima li tu nešto što bi želio istaknuti?

Jednom sam u polu-šali rekao da je u mojem gradu lakše naletjeti na bukvu nego na urednika. Meni se to sviđalo jer su mi ti neki kružoci, u kojima ljude povlačiš za rukave, oduvijek bili odbojni. Ono što je možda zanimljivo je da imamo nekoliko mladih kritičara, rođenih '80-ih godina, što prije nije bio slučaj, a važno je za promoviranje autora koji nisu iz kulturnog centra. Najmlađa od njih je Mihaela Cik, koja upravo završava studij, a već je objavljivala u raznim časopisima; a nešto stariji i iskusniji su Matija Ivačić, bohemist koji radi na Filozofskom fakultetu, ujedno i prevoditelj, te Mario Kolar koji je za knjigu Nuspojave čitanja dobio Nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu kritika. Nakon dugog planiranja pokrenuli smo književni časopis Artikulacije, koji uređujemo Darko Pernjak, Mario Kolar i ja, a pokrenuli smo i Alpe Jadran festival mladih pisaca na kojemu sudjeluju autori iz Austrije, Slovenije, Mađarske i Hrvatske.

 

-   Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji - bili vezani, bili nevezani za tvoje pisanje?

Matisse je rekao da je sačinjen od svega što je vidio. Slažem se s njim – mislim da su svi autori koje sam pročitao utjecali na mene, čak i oni koji mi se nisu svidjeli. U prvom redu na mene su utjecale knjige poput Zvižduk s Bukovca, Junaci Pavlove ulice, Judita ili Winnetou, zbog kojih sam u djetinjstvu zavolio književnost, zatim ruski i francuski klasici, ponajviše možda Balzac i Maupassant, Krleža i Matoš, Tadijanović i Mihalić sa svojom pjesmom Majstore, ugasi svijeću, pa onda sva sila suvremenih autora. Zadnje me je oduševio Stoner Johna Williamsa.

 

-   Kako vidiš svoju generaciju?

Čini mi se da se u posljednjih par godina moja generacija povezala i stasala. Ne samo u smislu pisanja i objavljivanja, nego i organiziranja književnih događaja. Andrija Škare, Sven Popović i Darko Šeparović rade program Tko čita?, Ivan Jozić je u Gavelli pokrenuo veoma posjećen program G-točka, u Zadru je Želimir Periš (nešto stariji, ali naš) koji s ekipom radi KaLibar bestiVal, a tu je i neizostavni urednik Kruno Lokotar, koji generaciju, osim što je prati kroz urednički posao, okuplja na festivalu Prvi prozak na vrh jezika. O nama brine i Roman Simić, koji nas redovito uključuje u svoj Festival europske kratke priče. I sam u Koprivnici vodim tribinu Libarenje na kojoj sam predstavio više autora. Tako da imam osjećaj da smo aktivni i da zbog te povezanosti možemo govoriti o generaciji.

 

-   Postoje li pisci iz tvoje generacije (rođeni osamdesetih i mlađi) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Čitao sam većinu autora iz generacije, a osim ovih spomenutih u prethodnom odgovoru na pamet mi padaju Franjo Nagulov, Ivana Rogar, Korana Serdarević, Ilija Aščić, Ružica Aščić i jedan malo postarejši dičker, graničar, jer je rođen '79., Kristian Novak. Sad sam sigurno nekog izostavio, koga ću se sjetiti za par minuta… Sve spomenute i neke druge objavili smo u časopisu Artikulacije.

 

-   Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. Prije petnaestak godina (fakovska generacija, recimo), bilo je obratno. Smatramo to, ipak, signifikantnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Kad pročitam nešto dobro, mislim: uf, ovo je dobro, ne o tome je li to napisala žena ili muškarac. Stvar je dobra ili loša, to mi je jedino važno. Što se tiče razdoblja od prije 15 godina, ne čini mi se da su muškarci bili u tolikoj većini, iako su vjerojatno bili većina – oni su samo bili medijski vidljiviji. Ono što mogu reći, jest da mi je drago da su u mojoj generaciji podjednako zastupljene osobe oba spola, ali teško mi je ovako, na prvu, reći je li to neka činjenica, odnosno posljedica nečega ili samo slučajnost.

 

-   Što je ono što bi želio napisati?

Upravo sam napisao tekst koji sam dugo želio napisati, o odnosu jedne žene i muškarca i njihovom pokušavanju da dobiju dijete, o životu u kojem su oni posvećeni tom cilju i u njima se rađa strah da će život provesti u čekanju. „Smrti većine ljudi obična su varka, u njima nije imalo što umrijeti“, mislim da je to napisao Bukowski, i to mi je dugo bilo u glavi. Kako postići ravnotežu između postizanja cilja, koji se bavi onime što će ostati iza nas, i življenja u trenutku. Roman bi trebao biti objavljen iduće godine u Hena comu, ako dobije potporu Ministarstva kulture.

 

-   Što ti znači (ako išta) da si ušao u uži izbor 7Km?

Nagrade me vesele, one su poticaj za daljnji rad i daju ti osjećaj da je to što radiš barem donekle dobro. Moderno je praviti se hladnokrvan, ali mene nagrade usreće. Kad se dogode nazdravim im s Martinom i osjećam se dobro. Ova nagrada u svom je kratkom postojanju postala značajno mjesto za autore mlađe generacije, što se vidi po autorima koji su sudjelovali, a zbog toga sam uostalom i poslao priču.

 

-   Što pisac treba raditi?

Pisac nažalost treba raditi. Nema sreću koji imaju neki drugi umjetnici, da može dobiti profesionalnu poziciju književnika. To bi svakako trebalo promijeniti. Mislim da bi s ukupan broj zaposlenih u državnoj i lokalnoj administraciji mogao podnijeti određen broj profesionalnih pisaca, odnosno  da bi Ministarstvo kulture moglo naći način da se određen zaposli određen broj pisaca, kako bi se svom poslu mogli posvetiti na isti način na koji mu se mogu posvetiti glumci u kazalištima ili glazbenici u orkestrima, a ne da fabulu stvaramo dok s posla jurimo na plac pa po djecu u vrtić.

 

***

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u časopisima u desetak stranih zemalja (SAD, Austrija, Crna Gora, Srbija, Rusija, Bugarska, Španjolska, Slovenija, Kanada…). Dobitnik je više nagrada među kojima su i nagrade Ulaznica i Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.).

 

 

foto: Martina Gregur

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg