poezija

Stjepan Bajić: Komformist bez razloga

Stjepan Bajić rođen je 1995. u Zagrebu gdje studira povijest na Filozofskom fakultetu. Priredio je zbornik „Hrvatska mlada lirika 2“, a pisao je i za portal Ziher.hr.

U PAUZI OD ZIJEVANJA NA PJESNIČKOM ČITANJU 

Tako mladi, a tako monotoni...

Kao da smo na sprovodu.

Koga mi to pokapamo?

„Poeziju“ šapne mi

eurekne Alen Brlek.

UVEČER NA PUTU PREMA DOMA

Uvečer na putu prema doma

odbicikliram okolnim putem

vidjeti svoj faks kako spava

    umorna od dreke i borbe za

    fusnote ocjene i spas života

Uvečer na putu prema doma

odbicikliram okolnim putem

vidjeti svoj faks kako spava

    poleći glavu oslušnuti tisuće

    djece zakopane ispred ulaza

Uvečer na putu prema doma

odbicikliram okolnim putem

vidjeti svoj faks kako spava

    prijeći preko Save pogledati

    Ligu prvaka ne čekati jutro

ZA SADA SAMO TRI MORBIDNA EPITAFA I ČETVRTI OHRABRUJUĆI 

„Šta me gledaš! Ja sam bio kao ti, ti ćeš biti kao ja.“

(Mate Buva; bista mrtvačke glave, groblje sv. Ivana, Drniš)

EPITAF 1

Ustavom zabraniti floskulu:

On ne bi htio da budemo tužni

EPITAF 2

Isučite maramice

cendrajte

otišao sam

EPITAF 3

Ne možete vi toliko plakati koliko

bih ja plakao za samim sobom!

EPITAF 4

Nisam pokopan

posađen sam

LIVE PJESMA

Spopadaju me svakojake i svakoslabe pjesme.

Tko bi ih sve popratio, popisao, obrisao iz glave!?

Taj sam, no trenutno imam snage za samo jednu.

Evo je. Jedna posebna, s mjesta događaja

takoreći live pjesma, takoreći inovacija bez premca.

Mislim ja to dok šećem svog psa Alberta. Ispravak.

Dok on šeće mene. Ispravak. Dok se šećemo nas dvojica.

Ajde tako može. Albert je glavni, ja njega ne šećem sigurno

no ne šeće ni on mene, vrlo je smušen taj pas. Na gazdu.

Šećemo se tako nas dvojica, sad smo na Aveniji SR Njemačke.

Dok pamtim ovu pjesmu i skiciram za nju bilješke na mobitelu

u pozadini ovog čina stvaranja nečemu se žarko nadam.

U crnim limuzinama ovuda znaju proći glavonje na putu za ili s aerodroma.

Kad prođu, prođe i njihovim praznim očima moj prosti prst.

Ovog puta nisam te sreće.

Ipak, sreća je okrenula ploču. Kako za koga zapravo.

Saznat ćete ubrzo zašto, no moram malo dramiti.

Naime, zabuljen u misli i mobitel tek desetak metara prije

vidim nekog ispod stabla. Piša starac bit će.

Mogao si brate i bliže, da te bolje vidim.

Ali nema pišaline. Nema žute duge na jutarnjem suncu.

Pa on kao da lebdi! Pa on visi!

Ma ne, pa on piša! Kako sam blesav.

Joj da se bar ubio. Kako bih to iskoristio, koja bi to senzacija bila

nitko ne bi mogao poreći spektakularnost te pjesme

nitko ne bi mogao poreći etičnost te pjesme, pjesme nisu novine

pjesme su slobodne (moš mislit), za njih ne vrijedi prešutan dogovor

da se ne piše o samoubojicama.

Sve ja to u cugu pomislim.

No nažalost, on samo piša. Prokleta srećo

Ipak ne, on se objesio. Hvala ti srećo, ups – nesrećo.

Pa nek mi sad kaže netko da nemam dovoljno iskustva.

Odoh sad nazvati policiju

i spriječiti da ovom nesretniku

Albert odveže špigete.

ŠTO JE TRAGEDIJA? 

Hrvatska enciklopedija kaže: „tragedija je

dramska vrsta koja prikazuje životne i

moralne sukobe između likova i naravi,

završava velikom nesrećom i uništenjem

glavnog lika“ iliti „dramatičan, nesretan

često grozan događaj…“

Sve stoji, no imam ja još preciznije tumačenje.

Tragedija je kad kupiš kul, šesnog, pametnog psa

daš mu ime Albert, po Camusu naravno

usmjeriš ga u pravom smjeru: ka slobodi!

i što se dogodi?!

Samo malom mojom nepažnjom

on nepovratno upadne u krivo društvo.

Mora da se Camus u grobu okrenuo

valjda mu se moja počast nije svidjela

pa pošalje on, dok mene ne bi doma

svećenika u blagoslov kuće.

Svetom vodicom prvo pošprica moju mamu

kažu dobra je protiv transcendentalnih reuma i ekcema

a potom mog dragog Alberta. Sve ostalo je povijest…

Rastrgan li je zbog tog mučkog čina

teško li mi je gledati ga takvog!

Ipak, ne da se on, da bar na tren

zaboravi svoju psizifovsku patnju

doma mi grize vrijedne knjige, kabele

usto si nokte tamani, mamu lovi za pundžu

zaskakuje se na nestabilnu baku

a kad malo predahne, s trinaestog kata

čeznutljivo gleda u daljine i ravnine istoka.

Umjesto da budemo glavne zvijezde kvarta

da se šepurimo dok nam lahor zanosno mrsi bradu i brkove -

sad mi stalno trga rame, vrluda, zija, posrće, zabija se u bandere…

Trudim se ja, nježno mu govorim da mi ne treba vučna služba

no sve uzalud, lud je, blesav je to pas, jadan čuje laveže

u toj svojoj maloj preslatkoj dugouhoj glavi

a kad smo u doggy parku

onda krene seksualno opsjedati

kao da ih bira, samo opasne pse

kao da im poručuje:

hvaljen Vaš očnjak, skratite mi muke!