proza

Jesse Ball: East Riding

Sudionik ovogodišnjeg Lit link festivala - Jesse Ball je nagrađivani i od kritike iznimno cijenjeni autor esperimentalnog izraza. Dobitnik je nagrada Guggenheim Fellowship, Creative Capital, NEA, kao i nagrade Plimpton časopisa The Paris Review. Napisao je osamnaest knjiga, uključujući romane Census, A Cure For Suicide, How To Set a Fire and Why, Silence Once Begun and The Curfew. Djela su mu prevedena na više od deset jezika. Časopis Granta uvrstio ga je 2017. u dekadnu selekciju najboljih novih američkih romanopisaca.
Smatraju ga eksperimentalnim autorom, no jedan njegov kolega dodaje: “Od svih eksperimentatora, on je najčitkiji”.
Rođen je u New Yorku 1978. godine.
Pročitajte jedan njegov raniji rad u prijevodu Ivane Rogar.



 

 

Jesse Ball: East Riding

 
Prevela s engleskog: Ivana Rogar
 
 
 
JEDAN
 
Šuma bijaše mnogo veća nego što se prije mislilo.
 
Tako velika da nisi znao naći puta natrag.
 
Nasreću, bijaše ondje mnogo ljupkih čistina i divnih svježih jutara.
 
Moglo se stoga živjeti ondje.
 
Usto, posvuda bijahu ružini grmovi, svaki veći od prethodnog
 
(kako li smo samo voljeli nalaziti ruže i nazivati ih prema sebi).
 
A nad nama prolazili bi dvokrilci.
 
 
DVA
 
Prije no što sam zašao u šumu, mislio sam da postoji svijet, a
da je šuma jedan njegov maleni dio. Onda mi je postalo jasno:
postoji šuma, a svijet je jedan njezin djelić, izvanredno malen;
skroman, štoviše.
 
Jer vidio sam ih kako se susreću na ulici i mogu vam reći da
je svijet taj koji se klanja dublje, svijet je taj koji, odlazeći, sa
šeširom u ruci, kriomice pogledava natrag da vidi nije li se i
šuma okrenula. No to se nikad ne dogodi.
 
A povrh toga, ne znaš naći puta natrag.
Nasreću, ondje je mnogo ljupkih čistina i divnih svježih jutara.
 
 
TRI
 
Jednog takvog jutra otišao sam u potragu za najčišćim od
sedam potoka. Sedam ih je bilo što protjecahu kroz šumu, a
svi do jednog čisti.
Koji li je najčišći?
 
Stavih ruku u prvi potok.
Ruka mi poprimi boju prošarana noćnog neba.
To me uzruja pa stavih ruku u džep.
Otiđoh do sljedećeg potoka.
 
Stavih drugu ruku u drugi potok.
Uskoro se počela kretati po vlastitu nahođenju.
To me još više uzrujalo. Nepokolebljivom voljom
i nju stavih u džep.
I pođoh dalje.
 
Kod trećeg potoka stajaše čovjek.
I njegove obje ruke bijahu u džepovima.
 
“Što misliš da bismo trebali dalje činiti?” upitao je.
 
 
ČETIRI
 
Šuma nije onakva kako se pretpostavljalo.
U krošnjama je tamnija, među deblima je svjetlija.
 
Prolazak između stabala zasebna je vještina, drukčija od vještine
prebivanja na čistinama.
 
To ide ovako: godinama lutaš svijetom, a onda naiđeš na rub
šume.
 
Uđeš u nju i danima lutaš.
Pokušaš se vratiti.
 
Umjesto toga, otkriješ čistinu. Otkriješ, također, možeš li sam
živjeti u šumi.
 
Mnogi ne mogu. Drugi dođu za njima i pokopaju ih.
Iz tog tla potom izrastu gladne ružice.
 
 
PET
 
Mi iz šume često razmišljamo o dvokrilcima.
Odakle uzlijeću?
Kamo slijeću?
 
Odgovor na ta pitanja trebao bi biti lagan jer mnogo je nas
koji ih postavljamo i vrijeme provodimo razmišljajući o njima
i razmatrajući ih.
 
Nevolja je u tome što je samo jedan čovjek dosad vidio dvokrilce.
Spomenuo je to uzgred. Nakon toga više nije htio govoriti o
tome. Inače je šutio.
Da kojim slučajem vidiš dvokrilac, rekao bi mi, zar ne? upitao
me jedan od mojih prijatelja.
 
Dakako da bih, kažem. Ali nisam siguran u to.
Nisam siguran da ne bih sam slijedio zrakoplov do piste (koja
mora da je čistina duboko u šumi) kako bih se ondje sprijateljio
sa zrakoplovcima i molio ih da me prime.
 
Kakav bi to samo život bio: letjeti zrakom iznad šume!
Jasno osjećam da je iznad šume, nasreću, uvijek divno jutro. A
zrakoplovom čovjek lako može naći put,
 
premda, naravno, ne natrag u svijet. Hoću reći, naći put još
dublje u šumu.
 
 
ŠEST
 
Što da vam kažem o šumi, a što ne možete pročitati u knjigama?
Dakle, naši su životi ovdje ogoljeni poput debala drveća. U
osnovi vjerujemo u stvari koje posve očito nisu istinite. Naša
se sreća često temelji na takvim stvarima.
 
Primjerice: na prijateljskoj odanosti.
Mi iz šume poznate smo kukavice.
Nesmetano se služimo predmetima jedni drugih,
vodimo ljubav s muževima i ženama jedni drugih.
 
Znam, isprva bude neobično.
 
Pierre, primjerice, ima prekrasnu ženu. Odjevena je u haljinicu
od lišća. Ljudi je neprestano povlače dok ih pozdravlja i hoda
na svojim djevojačkim nogama. Jednoga dana upitala me bih 
li želio otići tražiti Veličanstvenu ružu.
 
Gdje se nalazi? upitao sam.
Dublje u šumi, rekla je. Doista bismo morali poći.
 
I tako pođosmo. Uzeo sam Pierreovo ime. On je uzeo moje.
Rukovasmo se.
 
Lijepo se provedi, reče mi. Budi dobro. Šuma je mnogo veća
nego što misliš.
 
POTOM: šuštanje lišća. Cora je nestala.
Bolje da pođem, rekoh, odlazeći u šuštanje
Kroz divno svjetlo.
 
 
SEDAM
 
Filozofi koji se nađu u šumi prestaju pisati knjige
i umjesto toga pokušavaju uzgojiti povrtnjak. Svaki puta dogodi
se ista stvar. To je tako smiješno. Eno Spinoze. Što li to radi?
Bere mravinac.
Eno Williama Jamesa.
 
Što to radiš, Williame Jamesu? upitam.
No on ne odgovara, tako je obuzet vezanjem trsja. Gledam ga
minutu, stojeći mu tik uz lakat, usredotočen na njegov rad. Prije
no što pođeš, kaže mi odsutno, uzmi kiticu peršina za zapučak.
 
Poslušam ga. Trebam li ponoviti?
Mi iz šume strašno smo elegantni.
 
 
OSAM
 
Svake noći u šumi svi sanjaju isti san. Spavamo i odjednom
smo ponovno budni u kućici koja ima jednu prostoriju. Vani
je oluja. Svima je jasno da je to najveća oluja dosad. Šuma je,
zapravo, sravnjena sa zemljom.
 
Iznenada oluja prestane. Jurimo kroz vrata kolibe i stojimo
nasred čistine što se prostire u beskraj u svim smjerovima.
 
Tad shvatimo da šuma nije sravnjena sa zemljom. I da nije bilo
oluje. Posrijedi je samo dublja čistina koju ćemo možda jednog
dana naći. Tad se budimo, okrijepljeni i bez traženja ikakva
dopuštenja jurimo u rosno šipražje.
 
 
DEVET
 
East Riding. Tim imenom svijet naziva šumu.
Sjećam se da sam bio dijete kad sam ga prvi put čuo. Ipak,
osjetio sam da me privlači.
 
Ponekad bih išao do najvišeg vrha seoskog kraja i gledao istočno,
prema moru krošanja što drijemahu u daljini; dan bi bio
magličast, a sunčeve zrake miješale bi se s prašinom i visjele u
zraku kao kad rukama prelaziš tijelom.
 
Vjerujem, rekoh seoskom svećeniku, u East Riding.
On se, obeshrabren, obratio mojim roditeljima i savjetovao im
da me pošalju u dio svijeta najdalji od East Ridinga. Ali moj
se otac nasmijao. Sjećam se toga jasno. Nasmijao se svećeniku
i podignuo me uvis,
do razine svojih očiju. Rekao je:
“Mislim da ideš u East Riding.
Već si nas napustio.”
 
Primio je moju majku za ruku i stao na prag, gledajući u daljinu,
kao da promatra napredovanje kakva putnika na dalekoj cesti.
 
No ja sam još bio u kući. Stvari mi još nisu bile ni spremljene.
Svećenik me oštrim laktom munuo u rebra. Vidiš? rekao je.
Pa sam kliznuo između nogu svojih roditelja i hodao i hodao
i hodao.
 
Kad stigoh do udaljene ceste, vidio sam da me gledaju. Mahnuo
sam. Oni su odmahnuli.
 
Pa krenuh cestom koja je vodila ispod svoda od krošanja.
 
 
DESET
 
Na dubljim puteljcima nisi siguran jesi li dobrodošao, osim
pokraj čistina. Naiđe li tko na ljupke čistine i divna svježa jutra,
znači da je lukavo odabrao ispravnu stazu.
 
A ponekad je ondje mračno poput unutrašnjosti oslikana prozora
u staroj oblačnoj četvrti. Nitko više ne dolazi, a najstariji
čovjek daleko je stariji od priča koje pripovijeda. On se tako
brani, i to revno.
 
Stoga, ponekad se znam vratiti. Tada mi uvijek daju malenu, ali
prijaznu čistinu za spavanje i ružicu kao dobrodošlicu.
 
Budi zadovoljan danom i time što te pri buđenju dočekuje
svjetlo. Iz dna bunara dopire najnejasnija pjesma, no ti je, mislim,
poznaješ, mrmljaš je u svojem sve starijem srcu.
 
Jer ako nitko od nas ne zna baš ništa, tad nitko i ne može znati
ništa. Nije nam dano da posjedujemo ono što nije instinktivno
prisutno u svijetu. Na najmekšu travu što je mogu zamisliti
polažem glavu. Tiho je, a stazu sam izgubio.
 
Stazu sam, kažem, izgubio.
Zgodno je govoriti ljudskim glasom
i čuti u glavi ili u zraku
 
i čuti u šumi ljudski odgovor.
 
 
 
 
Objavljeno u časopisu Quorum, godina XXIV, br. 1/2009 (124, sv. 98)
Izvornik: časopis Open Letters
http://openlettersmonthly.com/issue/june08-east-riding/
 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg