proza

Jesse Ball: East Riding

Sudionik ovogodišnjeg Lit link festivala - Jesse Ball je nagrađivani i od kritike iznimno cijenjeni autor esperimentalnog izraza. Dobitnik je nagrada Guggenheim Fellowship, Creative Capital, NEA, kao i nagrade Plimpton časopisa The Paris Review. Napisao je osamnaest knjiga, uključujući romane Census, A Cure For Suicide, How To Set a Fire and Why, Silence Once Begun and The Curfew. Djela su mu prevedena na više od deset jezika. Časopis Granta uvrstio ga je 2017. u dekadnu selekciju najboljih novih američkih romanopisaca.
Smatraju ga eksperimentalnim autorom, no jedan njegov kolega dodaje: “Od svih eksperimentatora, on je najčitkiji”.
Rođen je u New Yorku 1978. godine.
Pročitajte jedan njegov raniji rad u prijevodu Ivane Rogar.

Prevela s engleskog: Ivana Rogar

JEDAN

Šuma bijaše mnogo veća nego što se prije mislilo.

Tako velika da nisi znao naći puta natrag.

Nasreću, bijaše ondje mnogo ljupkih čistina i divnih svježih jutara.

Moglo se stoga živjeti ondje.

Usto, posvuda bijahu ružini grmovi, svaki veći od prethodnog

(kako li smo samo voljeli nalaziti ruže i nazivati ih prema sebi).

A nad nama prolazili bi dvokrilci.

DVA

Prije no što sam zašao u šumu, mislio sam da postoji svijet, a

da je šuma jedan njegov maleni dio. Onda mi je postalo jasno:

postoji šuma, a svijet je jedan njezin djelić, izvanredno malen;

skroman, štoviše.

Jer vidio sam ih kako se susreću na ulici i mogu vam reći da

je svijet taj koji se klanja dublje, svijet je taj koji, odlazeći, sa

šeširom u ruci, kriomice pogledava natrag da vidi nije li se i

šuma okrenula. No to se nikad ne dogodi.

A povrh toga, ne znaš naći puta natrag.

Nasreću, ondje je mnogo ljupkih čistina i divnih svježih jutara.

TRI

Jednog takvog jutra otišao sam u potragu za najčišćim od

sedam potoka. Sedam ih je bilo što protjecahu kroz šumu, a

svi do jednog čisti.

Koji li je najčišći?

Stavih ruku u prvi potok.

Ruka mi poprimi boju prošarana noćnog neba.

To me uzruja pa stavih ruku u džep.

Otiđoh do sljedećeg potoka.

Stavih drugu ruku u drugi potok.

Uskoro se počela kretati po vlastitu nahođenju.

To me još više uzrujalo. Nepokolebljivom voljom

i nju stavih u džep.

I pođoh dalje.

Kod trećeg potoka stajaše čovjek.

I njegove obje ruke bijahu u džepovima.

“Što misliš da bismo trebali dalje činiti?” upitao je.

ČETIRI

Šuma nije onakva kako se pretpostavljalo.

U krošnjama je tamnija, među deblima je svjetlija.

Prolazak između stabala zasebna je vještina, drukčija od vještine

prebivanja na čistinama.

To ide ovako: godinama lutaš svijetom, a onda naiđeš na rub

šume.

Uđeš u nju i danima lutaš.

Pokušaš se vratiti.

Umjesto toga, otkriješ čistinu. Otkriješ, također, možeš li sam

živjeti u šumi.

Mnogi ne mogu. Drugi dođu za njima i pokopaju ih.

Iz tog tla potom izrastu gladne ružice.

PET

Mi iz šume često razmišljamo o dvokrilcima.

Odakle uzlijeću?

Kamo slijeću?

Odgovor na ta pitanja trebao bi biti lagan jer mnogo je nas

koji ih postavljamo i vrijeme provodimo razmišljajući o njima

i razmatrajući ih.

Nevolja je u tome što je samo jedan čovjek dosad vidio dvokrilce.

Spomenuo je to uzgred. Nakon toga više nije htio govoriti o

tome. Inače je šutio.

Da kojim slučajem vidiš dvokrilac, rekao bi mi, zar ne? upitao

me jedan od mojih prijatelja.

Dakako da bih, kažem. Ali nisam siguran u to.

Nisam siguran da ne bih sam slijedio zrakoplov do piste (koja

mora da je čistina duboko u šumi) kako bih se ondje sprijateljio

sa zrakoplovcima i molio ih da me prime.

Kakav bi to samo život bio: letjeti zrakom iznad šume!

Jasno osjećam da je iznad šume, nasreću, uvijek divno jutro. A

zrakoplovom čovjek lako može naći put,

premda, naravno, ne natrag u svijet. Hoću reći, naći put još

dublje u šumu.

ŠEST

Što da vam kažem o šumi, a što ne možete pročitati u knjigama?

Dakle, naši su životi ovdje ogoljeni poput debala drveća. U

osnovi vjerujemo u stvari koje posve očito nisu istinite. Naša

se sreća često temelji na takvim stvarima.

Primjerice: na prijateljskoj odanosti.

Mi iz šume poznate smo kukavice.

Nesmetano se služimo predmetima jedni drugih,

vodimo ljubav s muževima i ženama jedni drugih.

Znam, isprva bude neobično.

Pierre, primjerice, ima prekrasnu ženu. Odjevena je u haljinicu

od lišća. Ljudi je neprestano povlače dok ih pozdravlja i hoda

na svojim djevojačkim nogama. Jednoga dana upitala me bih

li želio otići tražiti Veličanstvenu ružu.

Gdje se nalazi? upitao sam.

Dublje u šumi, rekla je. Doista bismo morali poći.

I tako pođosmo. Uzeo sam Pierreovo ime. On je uzeo moje.

Rukovasmo se.

Lijepo se provedi, reče mi. Budi dobro. Šuma je mnogo veća

nego što misliš.

POTOM: šuštanje lišća. Cora je nestala.

Bolje da pođem, rekoh, odlazeći u šuštanje

Kroz divno svjetlo.

SEDAM

Filozofi koji se nađu u šumi prestaju pisati knjige

i umjesto toga pokušavaju uzgojiti povrtnjak. Svaki puta dogodi

se ista stvar. To je tako smiješno. Eno Spinoze. Što li to radi?

Bere mravinac.

Eno Williama Jamesa.

Što to radiš, Williame Jamesu? upitam.

No on ne odgovara, tako je obuzet vezanjem trsja. Gledam ga

minutu, stojeći mu tik uz lakat, usredotočen na njegov rad. Prije

no što pođeš, kaže mi odsutno, uzmi kiticu peršina za zapučak.

Poslušam ga. Trebam li ponoviti?

Mi iz šume strašno smo elegantni.

OSAM

Svake noći u šumi svi sanjaju isti san. Spavamo i odjednom

smo ponovno budni u kućici koja ima jednu prostoriju. Vani

je oluja. Svima je jasno da je to najveća oluja dosad. Šuma je,

zapravo, sravnjena sa zemljom.

Iznenada oluja prestane. Jurimo kroz vrata kolibe i stojimo

nasred čistine što se prostire u beskraj u svim smjerovima.

Tad shvatimo da šuma nije sravnjena sa zemljom. I da nije bilo

oluje. Posrijedi je samo dublja čistina koju ćemo možda jednog

dana naći. Tad se budimo, okrijepljeni i bez traženja ikakva

dopuštenja jurimo u rosno šipražje.

DEVET

East Riding. Tim imenom svijet naziva šumu.

Sjećam se da sam bio dijete kad sam ga prvi put čuo. Ipak,

osjetio sam da me privlači.

Ponekad bih išao do najvišeg vrha seoskog kraja i gledao istočno,

prema moru krošanja što drijemahu u daljini; dan bi bio

magličast, a sunčeve zrake miješale bi se s prašinom i visjele u

zraku kao kad rukama prelaziš tijelom.

Vjerujem, rekoh seoskom svećeniku, u East Riding.

On se, obeshrabren, obratio mojim roditeljima i savjetovao im

da me pošalju u dio svijeta najdalji od East Ridinga. Ali moj

se otac nasmijao. Sjećam se toga jasno. Nasmijao se svećeniku

i podignuo me uvis,

do razine svojih očiju. Rekao je:

“Mislim da ideš u East Riding.

Već si nas napustio.”

Primio je moju majku za ruku i stao na prag, gledajući u daljinu,

kao da promatra napredovanje kakva putnika na dalekoj cesti.

No ja sam još bio u kući. Stvari mi još nisu bile ni spremljene.

Svećenik me oštrim laktom munuo u rebra. Vidiš? rekao je.

Pa sam kliznuo između nogu svojih roditelja i hodao i hodao

i hodao.

Kad stigoh do udaljene ceste, vidio sam da me gledaju. Mahnuo

sam. Oni su odmahnuli.

Pa krenuh cestom koja je vodila ispod svoda od krošanja.

DESET

Na dubljim puteljcima nisi siguran jesi li dobrodošao, osim

pokraj čistina. Naiđe li tko na ljupke čistine i divna svježa jutra,

znači da je lukavo odabrao ispravnu stazu.

A ponekad je ondje mračno poput unutrašnjosti oslikana prozora

u staroj oblačnoj četvrti. Nitko više ne dolazi, a najstariji

čovjek daleko je stariji od priča koje pripovijeda. On se tako

brani, i to revno.

Stoga, ponekad se znam vratiti. Tada mi uvijek daju malenu, ali

prijaznu čistinu za spavanje i ružicu kao dobrodošlicu.

Budi zadovoljan danom i time što te pri buđenju dočekuje

svjetlo. Iz dna bunara dopire najnejasnija pjesma, no ti je, mislim,

poznaješ, mrmljaš je u svojem sve starijem srcu.

Jer ako nitko od nas ne zna baš ništa, tad nitko i ne može znati

ništa. Nije nam dano da posjedujemo ono što nije instinktivno

prisutno u svijetu. Na najmekšu travu što je mogu zamisliti

polažem glavu. Tiho je, a stazu sam izgubio.

Stazu sam, kažem, izgubio.

Zgodno je govoriti ljudskim glasom

i čuti u glavi ili u zraku

i čuti u šumi ljudski odgovor.

Objavljeno u časopisu Quorum, godina XXIV, br. 1/2009 (124, sv. 98)

Izvornik: časopis Open Letters

http://openlettersmonthly.com/issue/june08-east-riding/

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.