proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.



 

Nell Zink
 
ZIDARČAC (ulomak)
 
S engleskog prevela: Una Krizmanić Ožegović
 
 
Gledala sam u kartu kad je Stephen izgubio kontrolu za volanom, udario u stijenu i izazvao pobačaj. Prvo sam primijetila svoje ljepljivo čelo. Možda sam nakratko i izgubila svijest, ne znam. Napokon, dok je pregledavao prednji dio automobila, Stephen je rekao, „Isuse, što je to bilo!”  
Nagnuo se kroz prozor i rekao, „Hej, ide ti krv. Samo malo.” Obišao je automobil odostraga, pogledao uokolo i uzeo pticu iz pokrajnjeg jarka. Otvorila sam vrata i izbacila noge van, povratila i legla, ne u bljuvotinu, ali blizu nje. Korijenje obližnjih jelki pružalo se niz liticu. 
„Mogu li uzeti ovu vrećicu od kruha?” upitao je Stephen. „Tiff? Tiff?” Kleknuo je do mene. „Baš sam glup, nisam te trebao dirati nakon što sam primio pticu. Čuješ li me? Tiff?”
Pomogao mi je da se smjestim na stražnje sjedalo, legla sam na kruh. Rekao je da uvijek ima puno krvi kod ozljeda glave. Rekla sam mu da mu je bolje da zašuti. Gubio mi se vid i počela sam hiperventilirati. Odvezao se natrag do ceste. Zidarčac je zapiskutao sa suvazačkog mjesta: „Cvii.” 
„Otvori vrećicu!” viknula sam. 
„Cvii!” oglasio se opet. Stephen se zaustavio i nakratko posvetio ptici. Rekao je: „Mislio sam da je mrtva. Samo sam je htio maknuti s ceste. Mislio sam je možda preparirati ili tako nešto, ne znam. Da joj samo vidiš krila. Kapitalac. Ljepšu pticu nisam vidio. Ali uopće nije ugrožena vrsta i ima ih posvuda osim na uobičajenim mjestima. Prepoznao sam je i prije nego što smo je udarili. Tichodroma muraria! Stvarno je upečatljiva, baš kao što su mi rekli. Tako da je ovo sjajno. Što se mene tiče, nema veze ako je mrtva. Uostalom, prepoznao sam je prije nego sam je udario. Stvarno je upečatljiva. Da je samo vidiš, Tiff. Baljezgam jer možda imaš potres mozga, pa te moram držati budnom."
„Upali glazbu.”
Zidarčac se pobunio. „Cvii!”
Povraćanje me držalo budnom, a Stephen nas je dovezao oprezno, ali brzo natrag do Intelakena. 
Kad sam se probudila – odnosno, čim su mi dopustili da popijem kavu – Stephen mi je primirio ruku kojom sam držala šalicu: 
„Imam iznenađenje za tebe, ali je u kuhinji.”
„Mislim da ne mogu ustati.”
„E, pa mislim da ne može sam doći ovdje.”
"Morat će pričekati", otpila sam gutljaj, a on se lecnuo. Nastavila sam piti tiše. 
„Cvii”, oglasio se zidarčac. 
„Nisi valjda!” nasmijala sam se. Ali, kako ću ga nazvati? Moje međunožje ima sporednu ulogu u nekoliko predstojećih prizora. Činilo se da ga za potrbušnicu drže prenapregnuti izdržljivi konopi. Okrenula sam se na bok i zakašljala. Nisam više bila trudna, primijetila sam. Zgrčila sam dlanove i plakala poput naplavine nošene divovskim valom. Stephen mi je poklopio uši. Mnogo poslije rekao mi je da je mislio kako bih mogla prestati plakati ako ne čujem samu sebe. Rekao je da ga to podsjeća na povratnu spregu koja se skuplja u pojačalu. 
Kad smo se prvi put sreli, spriječili smo zločin. Ugledao me ispred otvorene kripte. Držala sam naramak fascikala, isturila bokove, nosila balerinke i trljala jedno stopalo o drugo, suknja mi je bila do koljena i plisirana, bluza bijela i široka. Pomislila sam: ako požurim, stignem po dokumente o onome što koriste za eutanaziju psihopata, spustim se po stepenicama za deset sekundi.  Radila sam kao daktilografkinja u poduzeću u Philadelphiji. U kripti su bila pokopana tijela i nigdje nije bilo nikoga. Osim Stephena, koji mi je prišao i pitao me kako se zovem.
„Tiffany”, rekao je. „To znači božansko očitovanje. Od riječi teofanija.”
"Znači abažur", rekla sam. "To je ono što su smislili kao sjenilo za lampu. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu."
Nije ustuknuo. Bio je to jedan od onih trenutaka kad čovjek pomisli: sigurno ćemo se pojebati. Možda će potrajati, doduše, jer Stephen je djelovao pristojno baš kao i ja. Bio je na razgovoru za posao u Odjeluza  istraživanja i razvoj u Bernu. 
Pretvarao se da sam zaista težak i zahtjevan ulov. Udvarao mi se s bilo čim što sam spomenula u pozitivnom svjetlu: pitama od sljeza, potočarkama, slatkim vinima tako milim nepcu našeg zajedničkog idola Richarda Nixona (šala), Alana Berga (šala koju nije kužio). Nije namjeravao otići u Bern bez mene. 
Odobrenje roditelja bilo je jednoglasno. 
„Milina”, rekli su. Gotovo da su me odvukli do kreveta da spavam s njim. Tako da smo se prvi put seksali na njihovom kauču na razvlačenje. Bilo je hipnotizirajuće. Osvojio me. 
Upozorio me da su mu roditelji umjetnički tipovi. Njegov me otac posjeo na terasu iza njihove kuće i predložio da sklopim samoubilački pakt sa Stephenom koji bi stupio na snagu kad Stephen napuni pedeset godina. Rekla sam:
„Ako doguram do tada”, što je bio pravi odgovor. Majka mu se nije vratila kući toga vikenda. Vjenčali smo se u Orphans’ Courtu. Od kripte do oltara za tri tjedna. Nismo raspravljali o tome što radimo. Dogovor je pao. 
Nisam htjela zatrudnjeti. To se jednostavno dogodi kad se mladenci napiju. Mislila sam da ću se naviknuti. Kad sam izgubila dijete, situacija je bila mnogo strašnija nego što sam to mogla zamisliti. Uzrok i posljedica nisu bili povezani. Nisam se mogla nositi s posljedicama, kako god da okreneš. Tijelo mi je patilo. Nisam to mogla izraziti riječima. Tako da nisam. Stephen bi sjedio na rubu kreveta, gledao me, držao za ruku, onda bi legao i ušuškao se. Nisam bila turobna. Nisam se sažalijevala. Nisam govorila samoj sebi što se dogodilo. Kad sama sebi pričam priče, brzo postanem sentimentalna. Tako da nisam. Polako sam se kretala, gledala u predmete prije nego što bih ih dotaknula kako bih se uvjerila da nisu opasne. Nisam mogla izustiti nijednu misao. Htjela sam da mi se obraćaju prigušenim, sažalnim tonovima, što je vrijedilo i za mene samu. Htjela sam osluhnuti vlastiti šapat u susjednoj sobi i znati da mislim na sebe.
 
 
 
 
-

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg