proza

Nikola Leskovar: Tijelo od soli (ulomak iz romana)

Nikola Leskovar rođen je 1983. godine. Studij hrvatskog jezika i književnosti završio je u Rijeci, radio kao novinar u Varaždinu. Uvršten je u antologiju novih hrvatskih prozaika „Bez vrata bez kucanja“ (2012). Nedavno je u izdanju Jesenskog i Turka objavio roman "Tijelo od soli". Moguće je da naslov ima i metaforičku poveznicu s Tuzlom, gdje živi dječak, junak romana, prije nego se u jeku rata preseli u kajkavsko selo. Riječ je o kratkom romanu u kojem se proza, mjestimice izrazito, okreće pjesničkom govoru. Pročitajte uvodno poglavlje romana "Tijelo od soli".



 

 

Slani bunar pronašao sam kad je lopta odletjela u jarak od granate. Iza pare koja se diže nad jarkom je planina. Para u sebi sakriva sol kao dan zvijezde, a noć projektile. Ne vidim ni nju ni bombe, ali da su stvarne, uvjerim se drugi dan, kada gledam nagrižene zgrade na Stupinama, poredane u bateriju, kao džinovske gusjenice u paralelnom spoju. 
Lopta se smirila pored gelera. Na geleru je ugraviran broj našeg stana. Našao je put do mene kao što je i sol iz pare našla put do mog nosa.
Znam da je stvarna jer rupa miriše kao more u Neumu. Lopta je mekana spužva iz njegova podmorja. Nebom u Neumu lete galebovi, krikovima oglašavaju uzbunu za zračnu opasnost prije nego što nas bombardiraju govancima. 
Usidren sam u oblačku. Svijest kao da isparava s kapljicama, diže se prema Majevici. 
„Prva žeđ!” viču i nadglasavaju se igrači kad se pojavljuju nosači vode. Izvor presušuje prije nego što se razgrana i doteče do mene. Maglica se diže nad rupom kao dim nad tornjem termoelektrane na rubu grada, koji probija kupolu od smoga. 
Granata je razbila opnu tla i zemlja je otkrila svoju slanu tajnu. Adžo Nurudin kaže da u gradu ima na stotine slanih banja. Zanatlije su slanu vodu ulijevale u široke kazane i varile je na sadžaku. Kada voda ispari, ostanu bijela zrnca. Slično se osjećam; kao da se i sam pretvaram u stup od soli. 
Teta Munevera sjedi pored slike sa stećcima. Pored slike, na zidu, je sat. Mala kazaljka pokazuje dvanaest, a velika devet. Kada bi soba bila okrugli sat, starica bi sjedila tamo gdje je broj devet, a na mjestu broja dvanaest bila bi slika sa sarkofazima i pločama. Staričina glava pognuta je, jer ona plete vunu. Od poluspuštenih kapaka gotovo joj se ne vide oči. Pod tankim iglama izranja zelena trakica. Mogla bi to postati dječja kapica, šal ili traka za uši. Palčevima i kažiprstima pravi pokrete koji se ponavljaju. Polovica nokta na lijevom palcu joj je crna, kao da su ga prikliještila vrata ili kao da se nečim udarila. Svi prsti dodiruju igle, osim kažiprsta lijeve ruke, koji strši u zrak. Na njemu je namotana nit vune koja izvire iz klupka u njezinu krilu. Zbog brzine pokreta prstiju ne razabire se što to točno čini iglama da se nit pretvara u mrežu. Pletivo se zatrese svaki put kad stršećim kažiprstom napravi polukružni pokret. Kao znak da se obrazac pletenja ponavlja.
Staričin profil nalikuje na zrcalno okrenuti broj devet. Marama joj tako zaobljuje glavu. Zapravo nalikuje na nulu, ali devet postaje kada duboko uzdahne.
Uzdiše nakon svakih ne-znam-koliko polukružnih pomaka kažiprstom. Prije nego što uzdahne, pogleda na zidni sat i kosturnicu pored stećaka u Podveležju u kojoj je polumrak. Komorno je i u njezinoj sobi. 
Možda misli na muža. Rupa u mogili tamna je kao područje njezinih očiju. Kad s glavom podigne i kapke, nazre joj se bijela boja u očima, ali ne razabirem koje su boje šarenice. Kada uzdiše, koža na bradi se nabire i nalikuje na suhu smokvu. Takve kupujemo u neretvanskoj dolini. I mandarine. Loptice na klupici s ljubičicama podno roletnama prekrivenih prozora nalikuju na mandarine. 
U prizor Munevere kako plete ulazim iz popodnevnog sna. Krevetić je u dnevnoj sobi i pored njega svjetiljka, jedna od gipsanih replika Lederovih kipova. To je rudar-titan crnog tijela koji na plećima nosi kandelaber u obliku divovskog zrna soli. Fenjer je vitraž čija su stakalca spojena olovnim okvirićima. Nalikuje na skupocjenu Tiffany lampu Debine majke, pobožne gospođe koja radi u banci. Stranice kristala soli raznobojne su, pa je slabo svjetlo koje se iz njih raspršuje bordo, obično crveno, smaragdnozeleno, jarko žuto i bijelo. 
Nakon što izdahne, Muneverina glava i kapci ponovo postaju broj. Staričino uzdisanje i pokreti prstima usklađeni su. Ali, harmoniju prekida zvono na vratima. Na zidnom satu i mala i velika kazaljka pokazuju dvanaest. Tada roditelji dolaze po mene.
Je li to sjećanje stvarno ili sam ga izmislio? Štogod bilo, migolji se između granata, ne želi biti pogođeno. Pokušavam ih uloviti, ali izvuku se kao što se pastrva izmigolji iz ruku neretvanskom ribaru Morskom vuku – taman kad pomisli da je njegova. Ne smijem mu reći sretno, to se ne govori. Kaže se bistro. Neretva je zelena traka koja izvire iz krila tete Munevere. Morski vuk baca mušicu među virove u koje je s mosta skočio Mirsad iz Zenice i nikad nije izronio. Sa Starog mosta skaču samo Mostarci. To je poduka koju dobivaju dječaci kad im Morski vuk pokazuje kako se vežu mušice.
„Ako ti to nisi, rizikuješ život. Neretva je ubila kamare onih koji su mislili da mogu i znaju.” 
Mirsadov pljas detonacija je koja se sa Zlokovca valja prema igralištu.
„Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života”, čita teta Munevera iz knjige. 
Ili iz te knjige čita tetka Zahira? Ili Nurudin? Govorim naglas, ponavljam ono u što sam siguran da je stvarno. 
„Zovem se Nenad Namjesnik, ali neki me zovu Melez, polutan. Sin sam vojnika i kuharice. Pričam mješavinom jezika. Debini kod kuće kuhaju kafu, Mastikosni kahvu, a moja majka kavu.” 
Ja kuham onako kako mi je ćeif. 
Stišćem geler kao amajliju. Zvižduk s igrališta ispire sol. 
Debo viče neka se požurim. Namještam usne u oblik otvora bunara, pušem. Tonovi ne izlaze, samo pljuvačka pršti poput kapljica iz slanog bunara. Ne uspijevam odgovoriti na Debin poziv, ali vodena me para razbuđuje, pogoni tijelo kao da je turbina termoelektrane. Spremam geler u džep i trčim na igralište. Dulumi betona naše su more. Debina je ruka haubica koja ispaljuje projektile. 
Debo je graničar i loptom gađa igrače u polju. Igramo bosanski rulet. Opća opasnost je, a mi smo pobjegli iz podruma. Izbjegavamo lopte i granate.
„Oho se Debi”, govori dječak koji se igra kockica. Zovu ga Mastikosa. „Oho ti se” znači da će se onome kome je izgovoreno dogoditi nešto loše. S još trojicom dodaje se loptom u četiri kredom nacrtana kvadrata. Oni su mravi koji se ne usuđuju preko crte. Pored njegove kocke bara je od pljuvačke. Kezi se kao zatvorenik u ćeliji.
„Leeeepi Deeeeeba”, oponaša mu govor, rasteže „e” kao gliste u školskom dvorištu.
Debo ga ne čuje, inače bi na njega ispalio projektil.
Opća opasnost traje kraće nego inače, prvi smo put izdržali do kraja. 
Rezerva sam u graničaru. Donosim lopte dok pored mene prolaze odrasli, cipelama raznose Mastikosinu pljuvačku, idu u kafić Dayton. Tamo iz dućanskih kesa grabe krdžu i gledaju televiziju. Dayton je poput bogomolje, unutra se udaraju dumine, izgovaraju riječi bez pokrića. U kafani nema molitvi i obreda, ali svaki gost ima svoju naricaljku. Prije su se izvodile pjevane, a sad uglavnom tihe mise i poneka ispovijed. 
Šapćem Debi što govori Mastikosa. Debo diže haubicu, ali Mastikosin je otac pored kockica. Atentat je spriječen. Odlaze u kafić Dayton. Dayton je i vojna baza u Americi iz koje u grad dolijeću vojnici. Dječaci-stručnjaci u skloništu kažu to su Jues Trups, komandosi koji igraju za nas. Zato jedino u Daytonu ima akšamluka. Ljudi meze i gutaju šljivovicu, bljeskaju džepnim aždajama i žvaču filtere cigareta.
Prste smo svinuli u dvogled i stisnuli na staklo. Mastikosa iz očeve tabakere krade cigaretu, a djevojčica pored konobarice male babuške, matrjoške, umeće u veće. Usne su joj zaklamane jedna za drugu, ljuti se jer jedna babuška ne ulazi u drugu.
Kažem Debi da poznajem djevojčicu, to je Alma iz potkrovlja, njezin me djed, adžo Nurudin, čuva kada mama ide na posao. Nurudin nije moj amidža, ali svi ga zovu adžo jer je star i mudar, on je čovjek-televizor, sve zna i zato mu svako malo netko bahne u stan. Mastikosin otac kaže da kad adžo besjedi, i hajvan, a kamoli insan, ušuti i sluša.
Debo izgleda kao najveća matrjoška, ja kao najmanja. Nekoliko mojih tijela stane u njega. Alma me primjećuje. U nikabu osmijeh je sakriven kao sol u velu vodene pare. Oči su joj crne i okrugle kao okno bunara, kupam se u njima, grudni koš napuhujem kao pojas za spašavanje ljeti u Neumu. To je mali pojas, dječji, od gume s točkova tački. Na jesen adžo gume vraća na točkove, tačkama odvozimo korov iz bašte. 
Alma vadi sve figurice iz najveće matrjoške, slaže ih jednu iza druge kao članke gusjenice. Debo je prvi, najveći članak, ja zadnji. Alma nosi crnu dugačku haljinicu i s nikabom izgleda kao nindža. Konobarica donosi učkur pitu sa stola pored i orahe ostale od nadjeva za baklavu.
„Bujrum, Alma! Jazuk je da se baci.”
Pita izgleda kao puževa kućica. Alma vilicom presijeca vanjski komadić spirale, kvari Fibonaccijev niz. Adžo Nurudin kaže da je po zakonima toga niza sazdan svemir. Jagodicama spušta veo, đed je navikava na ibadet. Inače joj stavlja maramu ispod koje se vidi cijelo lice, a nikab samo kad ide s njim gdje ima mufljuza. Kad sam kod njih, ne pokriva se. 
Almine oči okrenute su prema okrhnutoj puževoj kućici, zjenice se pretvaraju u crne rupe, a brada se nabire, gužva se, kao orasi u zdjelici. Iz usta vadi zagrizeni komadić i vraća ga u spiralu. Svemir je ponovo u harmoniji. Puževa je školjkica zalijepljena, spušta uho i osluškuje šum duluma betona. Debo zuri u pitu kao ja u Almu. Pite su djeci asfalta kao školjke djeci mora. Hrana za srce. Almine oči opet su slani bunari i orah se vraća u ljusku.
Adžo Nurudin gazi Mastikosinu pljuvačku dok žuri u Dayton. Djevojčicu prima za ruku dok gazdarica zamata pitu. Majka mi ide u susret, ali zaustavlja se. Moja mama zove se Katarina, ali svi je zovu Kata, Katjuša ili Kaćuša, kao da je raketni bacač s Majevice. Smije se kao kad joj prijateljice u šetnji planinom pjevaju o stepskom sinjem orlu, kojega je iskreno ljubila i čija pisma u ladici čuvala, školske djevojačke sobe u Zagrebu, gdje je čitala o kiklopu koji proždire ljude i biblioteci u kojoj su ispisani svi životi. Gleda u nikab koji prekriva Almina usta pa iz očiju u adžu ispaljuje rakete. Skida osmijeh, pokazuje ono što je ispod. Prijekor je ogoljeni osmijeh. Misli da adžo djevojčici stavlja veo da bi provocirao komuniste, ateistice poput nje. Almina su usta poluotvorena, ukošena i nedostaju joj zubići. Stavlja joj nikab da joj se mufljuzi ne bi smijali.
Adžo Nurudin i tetka Zahira mole se svaki dan i odlaze u džamiju. Moji roditelji ne vjeruju u Boga, ali vjeruju u ljude. 
„Donijela sam vode s Kiseljaka.”
Stavlja mi ruku na glavu i pita jesam li se onesvijestio, jesam li povraćao. Mamino milovanje je razbilo opnu i glava je otkrila tajnu kao zemlja slani bunar. Do njega kao bačena žabica doskakuće lopta. Iz bunara se uspravlja doktor i govori da imam tijelo od soli. Trebam smanjiti kiselost organizma. Moje ga mršavo tijelo zabavlja.
„Neću paliti rendgen, dovoljno je da upalim upaljač iza leđa da vidim što se događa.”
U krvi mi se talože natrij i kalij, isušuju vodu u stanicama. Kad se to dogodi u mozgu, rušim se. Izgrađen sam od soli i sjećanja.
Umirujem mamu.
„Nisam osjetio ni vrtoglavicu.” 
 
 
 
 
 
 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg