fokus

Književnost i kapital - Dudeki na tržištu

Tekst Roberta Perišića napisan za 5000. broj Jutarnjeg lista na temu "Književnost i kapital" objavljen je uz značajna kraćenja, te ga ovdje objavljujemo u cijelosti.



 

Književnost i kapital, to jest književnost i kapitalizam sudarili su se u prvim danima privatizacijske šok-terapije, samo što, nažalost, književnost nije bila toga svjesna. Književnost i kapitalizam sudarili su se čim su velike izdavačke kuće u društvenom vlasništvu poput Mladosti, Naprijeda ili A. Cesarca – koje su, naravno, plaćale honorare – ostavljene, što bi se u duhu povijesnih čitanki reklo, na milost i nemilost neprijatelju. Vijest je, ako i nije službeno objavljena, putovala od usta do usta – da od toga, naime, „više neće biti ništa“ – pa je hvatao tko je što stigao, jer kad se objavi „nužnost privatizacije“ (tako je i danas), to naravno znači poziv svima da počnu mislili samo i isključivo o svom interesu, i da samo još budale misle u interesu firme, koja će sutra biti „nečija“. Ovaj psihološki moment nije nebitan jer on donosi sudioništvo u procesu, unaprijedno prihvaćanje, tako da tu nije bilo blokade ili radničkog otpora tipa Jadrankamena, nego je svaki urednik mislio kako da sutra otvori svoju firmu. Bilo je to doba šoka, kad se po klasičnim naputcima doktrine šoka (Naomi Klein) udarilo po živoj sili, te je nova vlast praktično pokazala kako će rastjerati svu tu intelektualnost što je „kolaborirala“ sa socijalizmom i primala plaću. Udar privatizacije – točnije devastacije – izdavaštva bio je multifunkcionalan: u pitanju su, tehnički gledano, slabo profitne firme koje su se mogle dobiti jeftino, zajedno sa sjajnim lokacijama u centrima gradova, a s druge strane, time se tjerao strah u kosti cijeloj intelektualnoj klasi – šuti, ne talasaj, vidiš kako se sve ukida i kako se lako ostaje bez posla, nećeš imati gdje… Ljudi su bili uplašeni, egzistencijalno nesigurni i efikasno su zašutjeli; još kad je uz privatizaciju počeo i rat – šok-terapija je bila kompletirana kao rijetko gdje, te otad godinama više nitko nije „ni zucnuo“, a slučaj Dubravke Ugrešić pokazao je da se i s fakulteta može šupirati onoga tko puno priča. Tu se agresivni politički procesi susreću s discipliniranjem „radne snage“ u što je, ne misleći o tome, pretvorena naša intelektualnost u trenutku kad je načelu privatizacije (tj. kapitala) dopušteno tražiti svoj profit i u kulturi: ne toliko zbog profita, nego više zbog sijanja panike, što je najučinkovitiji način kontrole. 

U cijelom tom procesu pisci su bili žrtve koje su, onako, gledali sa strane, kao vječni honorarci i individualisti, misleći da sve to nema veze s njima, premda su uskoro morali primijetiti da se knjige slabo tiskaju, da se, kad se tiskaju, nemaju gdje prodavati (privatizirana pa devastirana knjižarska mreža), te im je objašnjeno da zbog toga ni njihovih honorara, te sitne njihove pravice, sad više - nema. Jer su sad „na tržištu“, a tržište, ko za vraga, baš sad ne šljaka. Dojučer, kad nisu bili na tržištu, tržište je šljakalo, a danas kad su na tržištu – tržište ne šljaka, što je zanimljivo, zar ne (toliko o „tržišnoj učinkovitosti“ privatizacije)?… Je, kaj se tu more, slegnuli su ramenima pisci ko Dudeki i krenuli k svojim Jagicama u klub književnika da se vesele slobodi i neovisnosti hrvatskog jezika kojem je odsad dopušteno razlikovati se od srpskog i to maksimalno što, svakako, nadmašuje svaki honorar, tako da je u kontekstu tog golemog dobitka, malo blesavo spominjati svoju sitnu pravicu… Eh, da, što se može, uzdisali su Dudeki koje su na koncu i iz kluba književnika privatnici potjerali, jer takvi, bez kinte, nisu nikakva klijentela za elitnu lokaciju. I tako su Dudeki, koje se od milja ponekad zove inteligencijom, čkomili nekih dvadesetak godina, a da nisu ni primijetili, kamoli napisali, barem onako ispovjedno, što im se dogodilo.

Ne, imali su oni druge probleme i teme na umu. Probleme prošlosti i teme identiteta. Pisali su o identitetu hrvatskom, i nehrvatskom, o identitetu herceg-bosanskom i bosansko-hercegovačkom, o identitetu jugoslavenskom i identitetu europskom, o identitetu manjinskom i identitetu seksualnom, o identitetu folksdojčerskom i identitetu turbofolkerskom, o identitetu građanskom, o identitetu seljačkom i seljoberskom, o identitetu dinstanom i šufiganom, o identitetu na lovački i identitetu na buzaru, uglavnom: na sve načine o identitetu pisali su, i pišu.

Hrvatska književnost na temu kapitala i s njim vezanih društvenih odnosa već je desetljećima – uz krajnje rijetke iznimke - nijema i tulava, što ima svoje korijene i u (pseudo)disidentskom zamišljanju Zapada još tamo od Majetićevog Čangija (1963), tog „anti-socrealističkog“ junaka kojeg frend na radnim akcijama pita „politički“ škakljivo pitanje: „Svejedno ti je da li tu smrdiš ili se izležavaš na nekoj jahti?“ Ovo „izležavanje na nekoj jahti“ bilo je, naime, slika Zapada i kapitalizma za tog frenda (Čangi, istina, nije tako naivan), slika koju ovdje spominjem kao hiperboličnu ali znakovitu. Kasnije, pak, Dalibor Cvitan, dobar pisac i otužan ideološki slučaj, u osamdesetima ima glavnog junaka koji sebe, u disidentskom žaru, vidi kao „privatnika“. Hrvatski je roman, eto, već tad uzgajao poduzetničku klimu.   

Nije onda toliko ni čudno što su hrvatski pisci, od 90-te nadalje, šutjeli o privatizaciji sektora i brutalnom ukidanju vlastite nadnice, jer su, čini se, mislili kako će svi otvoriti izdavačke kuće, tako preskočiti na onu stranu kapitalizma – eh, čak su i najnepraktičniji pjesnici otvarali firme – i onda se izležavati na nekoj jahti, ili barem gumenjaku… Otad je stasalo par generacija, pisci više ne otvaraju firme (znaju da ih je previše), ali hrvatskim piscima i danas treba objašnjavati, nadugo i uporno, da su budale, jer dopuštaju da država sufinacira samo izdavače, dakle privatne poduzetnike, a da unutar tih potpora nema nikakvog honorara za proizvođača teksta…  

Tako je, da ne duljimo, hrvatski pisac, htio-ne htio, podijelio sudbinu s narodom i radničkom klasom – svi oni su, naime, dopustili da ih se izvoza, obespravi i podjarmi, uz naivnu vjeru u tržište i fanfare patetičnih priča o identitetu.

Vrijeme je da - barem - toga postanu svjesni. Jer bez toga nema ni otpora.

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg