fokus

Književnost i kapital - Dudeki na tržištu

Tekst Roberta Perišića napisan za 5000. broj Jutarnjeg lista na temu "Književnost i kapital" objavljen je uz značajna kraćenja, te ga ovdje objavljujemo u cijelosti.

Književnost i kapital, to jest književnost i kapitalizam sudarili su se u prvim danima privatizacijske šok-terapije, samo što, nažalost, književnost nije bila toga svjesna. Književnost i kapitalizam sudarili su se čim su velike izdavačke kuće u društvenom vlasništvu poput Mladosti, Naprijeda ili A. Cesarca – koje su, naravno, plaćale honorare – ostavljene, što bi se u duhu povijesnih čitanki reklo, na milost i nemilost neprijatelju. Vijest je, ako i nije službeno objavljena, putovala od usta do usta – da od toga, naime, „više neće biti ništa“ – pa je hvatao tko je što stigao, jer kad se objavi „nužnost privatizacije“ (tako je i danas), to naravno znači poziv svima da počnu mislili samo i isključivo o svom interesu, i da samo još budale misle u interesu firme, koja će sutra biti „nečija“. Ovaj psihološki moment nije nebitan jer on donosi sudioništvo u procesu, unaprijedno prihvaćanje, tako da tu nije bilo blokade ili radničkog otpora tipa Jadrankamena, nego je svaki urednik mislio kako da sutra otvori svoju firmu. Bilo je to doba šoka, kad se po klasičnim naputcima doktrine šoka (Naomi Klein) udarilo po živoj sili, te je nova vlast praktično pokazala kako će rastjerati svu tu intelektualnost što je „kolaborirala“ sa socijalizmom i primala plaću. Udar privatizacije – točnije devastacije – izdavaštva bio je multifunkcionalan: u pitanju su, tehnički gledano, slabo profitne firme koje su se mogle dobiti jeftino, zajedno sa sjajnim lokacijama u centrima gradova, a s druge strane, time se tjerao strah u kosti cijeloj intelektualnoj klasi – šuti, ne talasaj, vidiš kako se sve ukida i kako se lako ostaje bez posla, nećeš imati gdje… Ljudi su bili uplašeni, egzistencijalno nesigurni i efikasno su zašutjeli; još kad je uz privatizaciju počeo i rat – šok-terapija je bila kompletirana kao rijetko gdje, te otad godinama više nitko nije „ni zucnuo“, a slučaj Dubravke Ugrešić pokazao je da se i s fakulteta može šupirati onoga tko puno priča. Tu se agresivni politički procesi susreću s discipliniranjem „radne snage“ u što je, ne misleći o tome, pretvorena naša intelektualnost u trenutku kad je načelu privatizacije (tj. kapitala) dopušteno tražiti svoj profit i u kulturi: ne toliko zbog profita, nego više zbog sijanja panike, što je najučinkovitiji način kontrole. 

U cijelom tom procesu pisci su bili žrtve koje su, onako, gledali sa strane, kao vječni honorarci i individualisti, misleći da sve to nema veze s njima, premda su uskoro morali primijetiti da se knjige slabo tiskaju, da se, kad se tiskaju, nemaju gdje prodavati (privatizirana pa devastirana knjižarska mreža), te im je objašnjeno da zbog toga ni njihovih honorara, te sitne njihove pravice, sad više - nema. Jer su sad „na tržištu“, a tržište, ko za vraga, baš sad ne šljaka. Dojučer, kad nisu bili na tržištu, tržište je šljakalo, a danas kad su na tržištu – tržište ne šljaka, što je zanimljivo, zar ne (toliko o „tržišnoj učinkovitosti“ privatizacije)?… Je, kaj se tu more, slegnuli su ramenima pisci ko Dudeki i krenuli k svojim Jagicama u klub književnika da se vesele slobodi i neovisnosti hrvatskog jezika kojem je odsad dopušteno razlikovati se od srpskog i to maksimalno što, svakako, nadmašuje svaki honorar, tako da je u kontekstu tog golemog dobitka, malo blesavo spominjati svoju sitnu pravicu… Eh, da, što se može, uzdisali su Dudeki koje su na koncu i iz kluba književnika privatnici potjerali, jer takvi, bez kinte, nisu nikakva klijentela za elitnu lokaciju. I tako su Dudeki, koje se od milja ponekad zove inteligencijom, čkomili nekih dvadesetak godina, a da nisu ni primijetili, kamoli napisali, barem onako ispovjedno, što im se dogodilo.

Ne, imali su oni druge probleme i teme na umu. Probleme prošlosti i teme identiteta. Pisali su o identitetu hrvatskom, i nehrvatskom, o identitetu herceg-bosanskom i bosansko-hercegovačkom, o identitetu jugoslavenskom i identitetu europskom, o identitetu manjinskom i identitetu seksualnom, o identitetu folksdojčerskom i identitetu turbofolkerskom, o identitetu građanskom, o identitetu seljačkom i seljoberskom, o identitetu dinstanom i šufiganom, o identitetu na lovački i identitetu na buzaru, uglavnom: na sve načine o identitetu pisali su, i pišu.

Hrvatska književnost na temu kapitala i s njim vezanih društvenih odnosa već je desetljećima – uz krajnje rijetke iznimke - nijema i tulava, što ima svoje korijene i u (pseudo)disidentskom zamišljanju Zapada još tamo od Majetićevog Čangija (1963), tog „anti-socrealističkog“ junaka kojeg frend na radnim akcijama pita „politički“ škakljivo pitanje: „Svejedno ti je da li tu smrdiš ili se izležavaš na nekoj jahti?“ Ovo „izležavanje na nekoj jahti“ bilo je, naime, slika Zapada i kapitalizma za tog frenda (Čangi, istina, nije tako naivan), slika koju ovdje spominjem kao hiperboličnu ali znakovitu. Kasnije, pak, Dalibor Cvitan, dobar pisac i otužan ideološki slučaj, u osamdesetima ima glavnog junaka koji sebe, u disidentskom žaru, vidi kao „privatnika“. Hrvatski je roman, eto, već tad uzgajao poduzetničku klimu.   

Nije onda toliko ni čudno što su hrvatski pisci, od 90-te nadalje, šutjeli o privatizaciji sektora i brutalnom ukidanju vlastite nadnice, jer su, čini se, mislili kako će svi otvoriti izdavačke kuće, tako preskočiti na onu stranu kapitalizma – eh, čak su i najnepraktičniji pjesnici otvarali firme – i onda se izležavati na nekoj jahti, ili barem gumenjaku… Otad je stasalo par generacija, pisci više ne otvaraju firme (znaju da ih je previše), ali hrvatskim piscima i danas treba objašnjavati, nadugo i uporno, da su budale, jer dopuštaju da država sufinacira samo izdavače, dakle privatne poduzetnike, a da unutar tih potpora nema nikakvog honorara za proizvođača teksta…  

Tako je, da ne duljimo, hrvatski pisac, htio-ne htio, podijelio sudbinu s narodom i radničkom klasom – svi oni su, naime, dopustili da ih se izvoza, obespravi i podjarmi, uz naivnu vjeru u tržište i fanfare patetičnih priča o identitetu.

Vrijeme je da - barem - toga postanu svjesni. Jer bez toga nema ni otpora.