fokus

Književnost i kapital - Dudeki na tržištu

Tekst Roberta Perišića napisan za 5000. broj Jutarnjeg lista na temu "Književnost i kapital" objavljen je uz značajna kraćenja, te ga ovdje objavljujemo u cijelosti.



 

Književnost i kapital, to jest književnost i kapitalizam sudarili su se u prvim danima privatizacijske šok-terapije, samo što, nažalost, književnost nije bila toga svjesna. Književnost i kapitalizam sudarili su se čim su velike izdavačke kuće u društvenom vlasništvu poput Mladosti, Naprijeda ili A. Cesarca – koje su, naravno, plaćale honorare – ostavljene, što bi se u duhu povijesnih čitanki reklo, na milost i nemilost neprijatelju. Vijest je, ako i nije službeno objavljena, putovala od usta do usta – da od toga, naime, „više neće biti ništa“ – pa je hvatao tko je što stigao, jer kad se objavi „nužnost privatizacije“ (tako je i danas), to naravno znači poziv svima da počnu mislili samo i isključivo o svom interesu, i da samo još budale misle u interesu firme, koja će sutra biti „nečija“. Ovaj psihološki moment nije nebitan jer on donosi sudioništvo u procesu, unaprijedno prihvaćanje, tako da tu nije bilo blokade ili radničkog otpora tipa Jadrankamena, nego je svaki urednik mislio kako da sutra otvori svoju firmu. Bilo je to doba šoka, kad se po klasičnim naputcima doktrine šoka (Naomi Klein) udarilo po živoj sili, te je nova vlast praktično pokazala kako će rastjerati svu tu intelektualnost što je „kolaborirala“ sa socijalizmom i primala plaću. Udar privatizacije – točnije devastacije – izdavaštva bio je multifunkcionalan: u pitanju su, tehnički gledano, slabo profitne firme koje su se mogle dobiti jeftino, zajedno sa sjajnim lokacijama u centrima gradova, a s druge strane, time se tjerao strah u kosti cijeloj intelektualnoj klasi – šuti, ne talasaj, vidiš kako se sve ukida i kako se lako ostaje bez posla, nećeš imati gdje… Ljudi su bili uplašeni, egzistencijalno nesigurni i efikasno su zašutjeli; još kad je uz privatizaciju počeo i rat – šok-terapija je bila kompletirana kao rijetko gdje, te otad godinama više nitko nije „ni zucnuo“, a slučaj Dubravke Ugrešić pokazao je da se i s fakulteta može šupirati onoga tko puno priča. Tu se agresivni politički procesi susreću s discipliniranjem „radne snage“ u što je, ne misleći o tome, pretvorena naša intelektualnost u trenutku kad je načelu privatizacije (tj. kapitala) dopušteno tražiti svoj profit i u kulturi: ne toliko zbog profita, nego više zbog sijanja panike, što je najučinkovitiji način kontrole. 

U cijelom tom procesu pisci su bili žrtve koje su, onako, gledali sa strane, kao vječni honorarci i individualisti, misleći da sve to nema veze s njima, premda su uskoro morali primijetiti da se knjige slabo tiskaju, da se, kad se tiskaju, nemaju gdje prodavati (privatizirana pa devastirana knjižarska mreža), te im je objašnjeno da zbog toga ni njihovih honorara, te sitne njihove pravice, sad više - nema. Jer su sad „na tržištu“, a tržište, ko za vraga, baš sad ne šljaka. Dojučer, kad nisu bili na tržištu, tržište je šljakalo, a danas kad su na tržištu – tržište ne šljaka, što je zanimljivo, zar ne (toliko o „tržišnoj učinkovitosti“ privatizacije)?… Je, kaj se tu more, slegnuli su ramenima pisci ko Dudeki i krenuli k svojim Jagicama u klub književnika da se vesele slobodi i neovisnosti hrvatskog jezika kojem je odsad dopušteno razlikovati se od srpskog i to maksimalno što, svakako, nadmašuje svaki honorar, tako da je u kontekstu tog golemog dobitka, malo blesavo spominjati svoju sitnu pravicu… Eh, da, što se može, uzdisali su Dudeki koje su na koncu i iz kluba književnika privatnici potjerali, jer takvi, bez kinte, nisu nikakva klijentela za elitnu lokaciju. I tako su Dudeki, koje se od milja ponekad zove inteligencijom, čkomili nekih dvadesetak godina, a da nisu ni primijetili, kamoli napisali, barem onako ispovjedno, što im se dogodilo.

Ne, imali su oni druge probleme i teme na umu. Probleme prošlosti i teme identiteta. Pisali su o identitetu hrvatskom, i nehrvatskom, o identitetu herceg-bosanskom i bosansko-hercegovačkom, o identitetu jugoslavenskom i identitetu europskom, o identitetu manjinskom i identitetu seksualnom, o identitetu folksdojčerskom i identitetu turbofolkerskom, o identitetu građanskom, o identitetu seljačkom i seljoberskom, o identitetu dinstanom i šufiganom, o identitetu na lovački i identitetu na buzaru, uglavnom: na sve načine o identitetu pisali su, i pišu.

Hrvatska književnost na temu kapitala i s njim vezanih društvenih odnosa već je desetljećima – uz krajnje rijetke iznimke - nijema i tulava, što ima svoje korijene i u (pseudo)disidentskom zamišljanju Zapada još tamo od Majetićevog Čangija (1963), tog „anti-socrealističkog“ junaka kojeg frend na radnim akcijama pita „politički“ škakljivo pitanje: „Svejedno ti je da li tu smrdiš ili se izležavaš na nekoj jahti?“ Ovo „izležavanje na nekoj jahti“ bilo je, naime, slika Zapada i kapitalizma za tog frenda (Čangi, istina, nije tako naivan), slika koju ovdje spominjem kao hiperboličnu ali znakovitu. Kasnije, pak, Dalibor Cvitan, dobar pisac i otužan ideološki slučaj, u osamdesetima ima glavnog junaka koji sebe, u disidentskom žaru, vidi kao „privatnika“. Hrvatski je roman, eto, već tad uzgajao poduzetničku klimu.   

Nije onda toliko ni čudno što su hrvatski pisci, od 90-te nadalje, šutjeli o privatizaciji sektora i brutalnom ukidanju vlastite nadnice, jer su, čini se, mislili kako će svi otvoriti izdavačke kuće, tako preskočiti na onu stranu kapitalizma – eh, čak su i najnepraktičniji pjesnici otvarali firme – i onda se izležavati na nekoj jahti, ili barem gumenjaku… Otad je stasalo par generacija, pisci više ne otvaraju firme (znaju da ih je previše), ali hrvatskim piscima i danas treba objašnjavati, nadugo i uporno, da su budale, jer dopuštaju da država sufinacira samo izdavače, dakle privatne poduzetnike, a da unutar tih potpora nema nikakvog honorara za proizvođača teksta…  

Tako je, da ne duljimo, hrvatski pisac, htio-ne htio, podijelio sudbinu s narodom i radničkom klasom – svi oni su, naime, dopustili da ih se izvoza, obespravi i podjarmi, uz naivnu vjeru u tržište i fanfare patetičnih priča o identitetu.

Vrijeme je da - barem - toga postanu svjesni. Jer bez toga nema ni otpora.

 

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Ivan Zrinušić: Devet crtica

Ivan Zrinušić (Osijek, 1981.) višestruki je finalist različitih natječaja za poeziju i prozu, uključujući i dva prethodna finala Nagrade Sedmice & Kritične mase. Za nezavisnu izdavačku kuću Slušaj najglasnije! / Bratstvo duša objavio je 'Netko nešto ništa' (2010.), 'Bilirubin' (2011.), 'Vidiš kako je lijepo' (2012.), 'Tri mrava' (2013.), 'Najbolje je da se ne javljaš' (2014.), a iz rukopisa u pripremi donosimo devet crtica.

poezija

Muanis Sinanović: U tijelo okolo sebe

Muanis Sinanović (1989., Novo Mesto) objavio je Štafetu okoli mestne smreke (2011.), za koju je nagrađen od Društva slovenskih pisaca i Pesmi (2014.) Piše kritike književnih, filozofskih i teorijskih djela, te eseje i društvene komentare za Radio Študent te je dio uredničke ekipe književnog časopisa IDIOT. Studira opću lingvistiku i filozofiju u Ljubljani.

proza

Ivana Rogar: Golubovi su odletjeli

Ivana Rogar (Zagreb, 1978.) diplomirala je komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je potom upisala poslijediplomski studij književnosti. Suradnica je Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i urednica u nakladničkoj kući Durieux te književnim časopisima Libra Libera i Quorum. S engleskog je prevela nekoliko romana i publicističkih djela, između ostalog ''Nasljeđe gubitka'' Kiran Desai. Prvu zbirku, ''Tamno ogledalo'', iz koje donosimo priču, objavila je 2014. u nakladi Durieuxa. Drugu zbirku, ''Tumačenje snova'', objavila je 2016. u istoj nakladničkoj kući.

proza

Vladimir Tabašević: Zovem se Mirsad i teško je

Vladimir Tabašević (1986., Mostar) studirao je filozofiju u Beogradu, a objavio je zbirke poezije Koagulum (2010.), Tragus (2011.), Kundak (2012.), Hrvatski kundak (2014.) Roman ''Tiho teče Misisipi'' našao se u užem izboru za Ninovu nagradu. Osnivač je i jedan od urednika internet časopisa Prezupč te je dobitnik regionalne nagrade za priču Rat, u okviru Biber festivala, i nagrade Mirko Kovač za najbolju knjigu mladog autora. Donosimo nove priče koje će se naći u jednoj od budućih izdanja.

proza

Natalija Miletić: Iz zbirke kratkih priča 'Nisam'

Zavirili smo u nedavno objavljenu zbirku priča 'Nisam' (Algoritam), već dobro nam znane autorice Natalije Miletić (Sisak, 1977.)

esej

Ante Nenadić: Kanon budućnosti ili budućnost kanona

Donosimo esej Ante Nenadića (1995., Split), studenta antropologije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nenadić je sudjelovao na mnogobrojnim javnim čitanjima kao dio književnog kolektiva '90+' te na tribini za mlade pjesnike 'Poezija u kavezu'.

proza

Hugh Laurie: 'Vrlo komplicirana trgovina' (1. poglavlje romana)

Hugh Laurie - za mnoge jednostavno doktor House - svjetsku slavu stekao je ulogom dr. Gregoryja Housea u medicinskoj drami "Dr. House", a iskazao se i kao glazbenik.
U kontekstu Laurieve fascinantne multitalentiranosti njegov književni talent ostao je u medijskoj sjeni, premda je Laurie kao pisac izvanredno talentiran i slojevit humorist.
Tko god voli dr. Housea, voljet će, uvjereni smo, i ovu knjigu koja je napisana prije serije. Junak neobičnog trilera "Vrlo komplicirana trgovina" po duhu i tipu humora zapravo je vrlo blizak Houseu, premda je daleko od titule doktora.
Roman je objavio Profil, u prijevodu Ivane Amerl. Testirajte prvo poglavlje prije nego potražite knjigu... Uživajte!

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg