proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.



 


Tjedan dana posutih fragmentima samoće

 

PONEDJELJAK

7:30h - probudila ga je jaka glavobolja, dok se s gramofona razvijala Carmina Burana po tko zna koji put u zadnjih mjesec dana. Njeni zvuci su mu pomagali da zaspi i umiri zujanje u glavi koje je prestajalo samo uz vino i cjelodnevne šetnje. 7:35h – uspio je odspavati čak nekoliko sati, oblači kaput i izlazi na ulicu u potrazi za samim sobom. Prošlo je mjesec dana otkako mu je rekla da bi život trebao biti nešto više i da joj njegova tišina više ne prija. Dugo je osjećao da njeni živci slabe i da ne podnosi njegovu tamnu stranu, beskonačne šetnje u kojima je tražio odgovore na pitanja koja si uzalud postavlja. Težak kaput. Koraci, kao uvijek, neusklađeni, jedno rame više ka podu--- Osjećao se poput likova o kojima je cijeli život čitao - odjednom uvučen u neku književnu priču bez izlaza. Đuro Martić je poludio. Jučer je bila tu. Ležala kraj njega. Gola i mila. Pružala ruku kad se noćima budio udaren nekakvom čudnovatom drhtavicom i strahom. Bila je tu. Nesvjestan činjenice da ljudi odlaze – kada više ne mogu. Njegov teret je bio prevelik za njena leđa. Njegova tišina je postala preglasna, a tumačenja kako se život samo živi i da ne treba stremiti ka višemu ostala su neispitana. Znao je da nema povratka jer se nije imala čemu vratiti – živio je omotan enigmom, mučeći sam sebe i druge oko sebe. Suvišan čovjek. Filozof bez podloge. Pjesnik bez cilja. Što se čovjeku treba dogoditi da ostane sam - vjerujući samo u svoju istinu? Odlučio je sjesti u obližnju kavanu i nastaviti čitati Jaspersa. Paragrafi filozofije Jaspersa tih dana kao da su mu davali odgovore koje je priželjkivao. Nakon njena odlaska i sam se osjećao rastrgan izneđu besmisla i potrage, između vjere i negiranja Boga do te mjere da mu se čak i samoubojstvo činilo kao osobni izbor čovjeka. Camusov klišej. Prisjeća se svih žena s kojima je bio. Onih zbog kojih je uskrsnuo i onih koje su ga napuštale... Taj dan je posebno razmišljao o udanoj ženi koja ga je voljela više nego vlastitog muža. Nedjelje s njom bile su kao jedna vrsta pričesti. On stoji u ulozi malenog dječaka – poseban u ceremoniji, ogoljen, a kao nagradu za poslušnost ona mu pruža hostiju – svoje golo preljubničko tijelo. On ju jede i postaje svet. Osjeća se kao svetac jer ju spašava ispraznog života i nevoljenog čovjeka. Volim te kao sina, ljubim te kao čovjeka... Drži je u rukama poput hostije – čistim srcem ljubi njene dvije dojke - dvije hostije na oltaru njegova života. Dolazi mu teško i shvaća da je nakon nje postao odbojan, stranac. Sve druge iza nje su ga pokušavale spasiti, dok ga je ona uistinu spasila od života... Bezuspješno...

 

 

UTORAK

Ručao je sam. Odlazi u knjižnicu gdje mu misao zastaje na Jaspersovoj tezi „granične situacije“. Filozof Karl Jaspers je smatrao kako je granična situacija – situacija između života i smrti. Vrlo jednostavno, promisli. Logično samo po sebi. Ali gdje je (i kada) povučena ta granica o kojoj Jaspers razmišlja? Mora li pojedinac zaista fizički umrijeti ili je jednostavno potrebno samo probuditi svijest o ništavilu kako bi čovjek postao dio Ničega? Znao je da je već od djetinjstva bio svjestan ništavila i zato je vjerovao da je život nešto što prolazi bez obzira na našu ulogu u njemu. Utorkom nije volio odlaziti na predavanja. Sve ono o čemu je većina profesorica na fakultetu pričala - činilo mu se tako isprazno i njihovo puko citiranje tuđih riječi zadavalo mu je mučninu. Njihova lica su se činila tako umornima i pomislio je da mu to danas ne treba. Nije se želio vraćati ni u studentsku sobu. NJE više nije bilo da ga dočeka, da ga bezbroj puta pita – a za zauzvrat bezbroj puta dobije tišinu. Melodija tišine. Bio je ljut što ljudi ne shvaćaju njenu veličinu. Vjerovao je da moć čovjeka leži u njegovoj melodiji tišine. Kroz život, spoznao je, ljudi koji su najmanje govorili, najviše su od života proživjeli. Promisli kako mu je ipak žao što taj dan nije otišao na fakultet jer je imao jedno predavanje koje ga je zanimalo. Jedina profesorica vrijedna slušanja – izgledala mu je kao netko tko živi riječi koje poučava, a te riječi su joj bile borama ispisane svuda po licu. Riječi mrtvih pjesnika. Zamišljao ju je kako navečer liježe u krevet, sama, pritisnuta težinom Tolstojeva vjerskog buncanja ili opijena nekom Rilkeovom pjesmom. Nije bitno. Fakultet ga je ionako zatupio više od ičega.

SRIJEDA

Težak san. On tek rođen, došao na svijet nepozvan, bez razloga. Udana žena ga drži u rukama poput majke. On sisa njenu dojku i gleda njene mrtve oči. Poželi ju pitati čemu odlazak. Ne može to izgovoriti, nemoćan je. Ostaje njena gola dojka i mrtve oči. Njen zagrljaj poput sigurne postelje, miran spava. Volim te kao sina, ljubim te kao čovjeka... Jecaju bezglasne riječi... 7:40h – budi se polumrtav, gleda svoje ruke i traži tragove sna. Ništa. Na ulici studenti već hrle poslušati što je Verlaine htio dokazati spajajući glazbu i poeziju ili što je Bulgakov pronašao u fantastici. Njega ne zanima. Mučnina. Osjeća se toliko sam da je bio spreman potražiti društvo. Studentski doručak. Nakon dugo vremena u društvu je kolegama s fakulteta. Tema je ostala ista, nepromijenjena. -Bilješke, ocjene, biti poseban.- Njegovo blijedo lice razmišlja o bijegu. Preskače još jedno nebitno predavanje i odlazi ka srednjovječnoj ženi opsjednutoj vinima i zabavi. Njega ne zanimaju njene riječi, opušta ga činjenica što s njom ne mora razmišljati. Prazno. Umjesto Rimbaudova Pijanog broda ljulja se pijani stan i parnasovski vrhunac umjetnosti spušten na niži nivo realiziran je kroz dva prazna tijela. Davanje jedno drugome. Bez osjećaja. Bez bespotrebnih drama. Dvadesettrogodišnjak i srednjovječna izgubljena žena. Pomislio je kako je posebna jedino po tome što većina žena njene dobi voli mačke, dok ona zna razgovarati jedino o sebi. Ali ni to ju ne sluša. Napio se, ispraznio i odlazi. Nekoliko sati iza ga ponovno poziva k sebi. Ovaj put on osjeća da drhti, hvata ga nekakav strah dolazeći pred njena vrata. Nije isto – pomisli. Nedostaje nešto. Ili mu ona postaje nešto? Nije ni bitno. Treba mu netko da skrati vrijeme, sam je i u velikom gradu. Njen stan, dvije čaše vina na stolu. Zaželi se svoje studentske sobe, ali valjalo se isprazniti, pobjeći od sebe. Kao da nije već znao odgovor na to pitanje – pitao ju je voli li poeziju i knjige. Nasmijala se. Tržiti ljubav, cjepkati život. Volim te kao sina, ljubim te kao čovjeka... odzvanjalo mu je to u glavi dok ga je vodila u krevet. U pozadini lagani blues. Neponovljivi Coleman i The sky is crying. U njenim očima nije bilo ničega. Nisu bile ni mrtve. Njeni dodiri automatizirani, njena duša prazna. U svojim dugim šetnjama često se znao pitati što joj se dogodilo da je postala prazno tijelo? On ili neki drugi u njenom krevetu – svejedno. Ali dobro da je to bio on – valjalo je skratiti vrijeme i pocijepati usamljenost.

ČETVRTAK

Cjelodnevna kiša usred studenog, gužva i pripreme za najljepše doba u godini. Njemu je bilo svejedno. U Crkvu je ušao posljednji put prije nekoliko godina. No, danas, imao je nekakvu čudnu potrebu za ispovijedi. Kleknuti na hladno drvo, poniziti se čovjeku u crnom i reći nekoliko hvalospjeva o svom životu. Prisjeća se fratra iz djetinjstva koji bi uvijek zaspao usred ispovijedi i iz usta mu je mirisalo na vino. Misno vino iskorišteno u osobne svrhe. Djetinjstvo... Najveći grijeh su bile susjedove zrele breskve, a najveći strah majčina riječ. Ništa od ispovijedi - otvoriti se nekome za njega bi značilo kršenje svega za što je nosio ožiljak od davnina. Melodija tišine – pomisli. Zakon života. Zašto bi on nekome govorio o svom životu samo zato što nosi bijeli znak na crnoj kragni? I otkud njima pravo da nešto proglase grijehom i osude čovjeka na vječnu vatru jer živi po svojoj savjesti? Odjednom mu se zgadi pomisao o ispovijedi i spozna kako će i ovaj blagdan proći bez mirisa tamjana uvučenog pod njegov studentski kaput. Poželi da je jedan od onih sretnika koji povjeruju svaku riječ koju čuju i tako se vjerovanjem u jednog, svemogućeg Boga riješe straha i drhtanja pred životom. Zašto je on morao o svemu toliko misliti, a tako malo govoriti? Tako mnogo misliti i sve osjećati? Četvrtak. Dan kada je prala njegovu studentsku robu i brinula o tome da dobro i čisto izgleda. Nije mi problem, ti ionako imaš obaveza u knjižnici... Zašto ga je odjednom napustila i zaboravila da njegove rane ne cijele same? Četvrtak. Mjesec dana da je nema. Nije je sreo nigdje, pomisli da je vjerovatno otišla na duže doma kako ga ne bi sretala. Kako bi razočarana bila da zna kako se prazni u srednjovječnu ženu bez osjećaja. No dobro, toliko ju je puta razočarao da je to postala nebitna činjenica. Uhvati sebe kako šeta gradom i zamišlja kako ga ona posmatra... Ponosno mu se digne rame s osuđenog dna, noge pohrle i nakon nekog vremena klišejski – razvuče osmijeh ... sreća? Ona me posmatra? Shvati da je zaista nema i promisli kako bi Jaspersu bilo mudrije da je „graničnu situaciju“ okrunio terminima tuge i sreće. U tom je prijelazu umrlo više ljudi negoli fizički ... Vrijeme je za studentsku večeru.

PETAK

Carmina Burana se, kao i samoća, uvukla u svaki kutak njegove studentske sobe. Osjećao ih je na krevetu gdje je spavao, u četkici kojom je prao zube, u kaputu koji je nosio ruke toliko žena da je nekada imao osjećaj da je potrošio dvadeset i tri ljeta po nekoliko puta u jednoj godini. Što bi bilo kad bi rasklopio ruke u znak prestanka melodije tišine i priznao srednjovječnoj ženi da se s njom osjeća kao preporođen? Nije sposobna shvatiti. Poželi joj reći da mu je želja odsvirati joj skladbu na klaviru ili s njom prošetati parkom. Izgledali bi smiješno, ali ne mari za tim. Ništa od toga, čim bi osjetila da ju on gleda drugačije – ostavila bi ga. Nekoliko dana poslije – tako i bi. MELODIJA TIŠINE. ZAKON ŽIVOTA. Nije bilo mjesta za žalost, iskoristio je svoje jokere preživljavanja graničnih situacija.

SUBOTA/NEDJELJA

Sanjao sam ovaj život...

Sanjao sam NJU, sanjao sam srednjovječnu ženu praznog pogleda... sanjao sam tebe... sanjao sam sebe... sanjao sam profesoricu opijenu Rilkeovom pjesmom i njenu samoću toliko tešku da joj ne dopušta da diše...  sanjao sam majku kako ljubi oca... sanjao sam tetku koja nosi ružu na grob mrtvog tetka...sanjao sam histeričnu ženu koja pokapa svoje dijete... sanjao sam mladog muža kako noćima bdije nad umirućom ženom.. sanjao sam bolnice... rat... užase... sanjao sam udanu ženu kako vodi ljubav s mužem i tužno ponavlja volim te kao sina, ljubim te kao čovjeka... sanjao sam blijeda lica u potrazi za odgovorima... Vikend se vuče ka ponedjeljku. Granična situacija za tjedan. U posjet dolaze majka i otac. Majko, sanjao sam... Sine, prestani. Život se živi, kakve ti gluposti uvijek padaju na pamet. Očeve grube ruke stežu se oko moje dječačke duše. Srednjovječna žena praznog pogleda, Carmina Burana, odlasci i dolasci na kolodvoru života. Tjedan posut fragmentima samoće je iza nas. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg