proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.



 


Tjedan dana posutih fragmentima samoće

 

PONEDJELJAK

7:30h - probudila ga je jaka glavobolja, dok se s gramofona razvijala Carmina Burana po tko zna koji put u zadnjih mjesec dana. Njeni zvuci su mu pomagali da zaspi i umiri zujanje u glavi koje je prestajalo samo uz vino i cjelodnevne šetnje. 7:35h – uspio je odspavati čak nekoliko sati, oblači kaput i izlazi na ulicu u potrazi za samim sobom. Prošlo je mjesec dana otkako mu je rekla da bi život trebao biti nešto više i da joj njegova tišina više ne prija. Dugo je osjećao da njeni živci slabe i da ne podnosi njegovu tamnu stranu, beskonačne šetnje u kojima je tražio odgovore na pitanja koja si uzalud postavlja. Težak kaput. Koraci, kao uvijek, neusklađeni, jedno rame više ka podu--- Osjećao se poput likova o kojima je cijeli život čitao - odjednom uvučen u neku književnu priču bez izlaza. Đuro Martić je poludio. Jučer je bila tu. Ležala kraj njega. Gola i mila. Pružala ruku kad se noćima budio udaren nekakvom čudnovatom drhtavicom i strahom. Bila je tu. Nesvjestan činjenice da ljudi odlaze – kada više ne mogu. Njegov teret je bio prevelik za njena leđa. Njegova tišina je postala preglasna, a tumačenja kako se život samo živi i da ne treba stremiti ka višemu ostala su neispitana. Znao je da nema povratka jer se nije imala čemu vratiti – živio je omotan enigmom, mučeći sam sebe i druge oko sebe. Suvišan čovjek. Filozof bez podloge. Pjesnik bez cilja. Što se čovjeku treba dogoditi da ostane sam - vjerujući samo u svoju istinu? Odlučio je sjesti u obližnju kavanu i nastaviti čitati Jaspersa. Paragrafi filozofije Jaspersa tih dana kao da su mu davali odgovore koje je priželjkivao. Nakon njena odlaska i sam se osjećao rastrgan izneđu besmisla i potrage, između vjere i negiranja Boga do te mjere da mu se čak i samoubojstvo činilo kao osobni izbor čovjeka. Camusov klišej. Prisjeća se svih žena s kojima je bio. Onih zbog kojih je uskrsnuo i onih koje su ga napuštale... Taj dan je posebno razmišljao o udanoj ženi koja ga je voljela više nego vlastitog muža. Nedjelje s njom bile su kao jedna vrsta pričesti. On stoji u ulozi malenog dječaka – poseban u ceremoniji, ogoljen, a kao nagradu za poslušnost ona mu pruža hostiju – svoje golo preljubničko tijelo. On ju jede i postaje svet. Osjeća se kao svetac jer ju spašava ispraznog života i nevoljenog čovjeka. Volim te kao sina, ljubim te kao čovjeka... Drži je u rukama poput hostije – čistim srcem ljubi njene dvije dojke - dvije hostije na oltaru njegova života. Dolazi mu teško i shvaća da je nakon nje postao odbojan, stranac. Sve druge iza nje su ga pokušavale spasiti, dok ga je ona uistinu spasila od života... Bezuspješno...

 

 

UTORAK

Ručao je sam. Odlazi u knjižnicu gdje mu misao zastaje na Jaspersovoj tezi „granične situacije“. Filozof Karl Jaspers je smatrao kako je granična situacija – situacija između života i smrti. Vrlo jednostavno, promisli. Logično samo po sebi. Ali gdje je (i kada) povučena ta granica o kojoj Jaspers razmišlja? Mora li pojedinac zaista fizički umrijeti ili je jednostavno potrebno samo probuditi svijest o ništavilu kako bi čovjek postao dio Ničega? Znao je da je već od djetinjstva bio svjestan ništavila i zato je vjerovao da je život nešto što prolazi bez obzira na našu ulogu u njemu. Utorkom nije volio odlaziti na predavanja. Sve ono o čemu je većina profesorica na fakultetu pričala - činilo mu se tako isprazno i njihovo puko citiranje tuđih riječi zadavalo mu je mučninu. Njihova lica su se činila tako umornima i pomislio je da mu to danas ne treba. Nije se želio vraćati ni u studentsku sobu. NJE više nije bilo da ga dočeka, da ga bezbroj puta pita – a za zauzvrat bezbroj puta dobije tišinu. Melodija tišine. Bio je ljut što ljudi ne shvaćaju njenu veličinu. Vjerovao je da moć čovjeka leži u njegovoj melodiji tišine. Kroz život, spoznao je, ljudi koji su najmanje govorili, najviše su od života proživjeli. Promisli kako mu je ipak žao što taj dan nije otišao na fakultet jer je imao jedno predavanje koje ga je zanimalo. Jedina profesorica vrijedna slušanja – izgledala mu je kao netko tko živi riječi koje poučava, a te riječi su joj bile borama ispisane svuda po licu. Riječi mrtvih pjesnika. Zamišljao ju je kako navečer liježe u krevet, sama, pritisnuta težinom Tolstojeva vjerskog buncanja ili opijena nekom Rilkeovom pjesmom. Nije bitno. Fakultet ga je ionako zatupio više od ičega.

SRIJEDA

Težak san. On tek rođen, došao na svijet nepozvan, bez razloga. Udana žena ga drži u rukama poput majke. On sisa njenu dojku i gleda njene mrtve oči. Poželi ju pitati čemu odlazak. Ne može to izgovoriti, nemoćan je. Ostaje njena gola dojka i mrtve oči. Njen zagrljaj poput sigurne postelje, miran spava. Volim te kao sina, ljubim te kao čovjeka... Jecaju bezglasne riječi... 7:40h – budi se polumrtav, gleda svoje ruke i traži tragove sna. Ništa. Na ulici studenti već hrle poslušati što je Verlaine htio dokazati spajajući glazbu i poeziju ili što je Bulgakov pronašao u fantastici. Njega ne zanima. Mučnina. Osjeća se toliko sam da je bio spreman potražiti društvo. Studentski doručak. Nakon dugo vremena u društvu je kolegama s fakulteta. Tema je ostala ista, nepromijenjena. -Bilješke, ocjene, biti poseban.- Njegovo blijedo lice razmišlja o bijegu. Preskače još jedno nebitno predavanje i odlazi ka srednjovječnoj ženi opsjednutoj vinima i zabavi. Njega ne zanimaju njene riječi, opušta ga činjenica što s njom ne mora razmišljati. Prazno. Umjesto Rimbaudova Pijanog broda ljulja se pijani stan i parnasovski vrhunac umjetnosti spušten na niži nivo realiziran je kroz dva prazna tijela. Davanje jedno drugome. Bez osjećaja. Bez bespotrebnih drama. Dvadesettrogodišnjak i srednjovječna izgubljena žena. Pomislio je kako je posebna jedino po tome što većina žena njene dobi voli mačke, dok ona zna razgovarati jedino o sebi. Ali ni to ju ne sluša. Napio se, ispraznio i odlazi. Nekoliko sati iza ga ponovno poziva k sebi. Ovaj put on osjeća da drhti, hvata ga nekakav strah dolazeći pred njena vrata. Nije isto – pomisli. Nedostaje nešto. Ili mu ona postaje nešto? Nije ni bitno. Treba mu netko da skrati vrijeme, sam je i u velikom gradu. Njen stan, dvije čaše vina na stolu. Zaželi se svoje studentske sobe, ali valjalo se isprazniti, pobjeći od sebe. Kao da nije već znao odgovor na to pitanje – pitao ju je voli li poeziju i knjige. Nasmijala se. Tržiti ljubav, cjepkati život. Volim te kao sina, ljubim te kao čovjeka... odzvanjalo mu je to u glavi dok ga je vodila u krevet. U pozadini lagani blues. Neponovljivi Coleman i The sky is crying. U njenim očima nije bilo ničega. Nisu bile ni mrtve. Njeni dodiri automatizirani, njena duša prazna. U svojim dugim šetnjama često se znao pitati što joj se dogodilo da je postala prazno tijelo? On ili neki drugi u njenom krevetu – svejedno. Ali dobro da je to bio on – valjalo je skratiti vrijeme i pocijepati usamljenost.

ČETVRTAK

Cjelodnevna kiša usred studenog, gužva i pripreme za najljepše doba u godini. Njemu je bilo svejedno. U Crkvu je ušao posljednji put prije nekoliko godina. No, danas, imao je nekakvu čudnu potrebu za ispovijedi. Kleknuti na hladno drvo, poniziti se čovjeku u crnom i reći nekoliko hvalospjeva o svom životu. Prisjeća se fratra iz djetinjstva koji bi uvijek zaspao usred ispovijedi i iz usta mu je mirisalo na vino. Misno vino iskorišteno u osobne svrhe. Djetinjstvo... Najveći grijeh su bile susjedove zrele breskve, a najveći strah majčina riječ. Ništa od ispovijedi - otvoriti se nekome za njega bi značilo kršenje svega za što je nosio ožiljak od davnina. Melodija tišine – pomisli. Zakon života. Zašto bi on nekome govorio o svom životu samo zato što nosi bijeli znak na crnoj kragni? I otkud njima pravo da nešto proglase grijehom i osude čovjeka na vječnu vatru jer živi po svojoj savjesti? Odjednom mu se zgadi pomisao o ispovijedi i spozna kako će i ovaj blagdan proći bez mirisa tamjana uvučenog pod njegov studentski kaput. Poželi da je jedan od onih sretnika koji povjeruju svaku riječ koju čuju i tako se vjerovanjem u jednog, svemogućeg Boga riješe straha i drhtanja pred životom. Zašto je on morao o svemu toliko misliti, a tako malo govoriti? Tako mnogo misliti i sve osjećati? Četvrtak. Dan kada je prala njegovu studentsku robu i brinula o tome da dobro i čisto izgleda. Nije mi problem, ti ionako imaš obaveza u knjižnici... Zašto ga je odjednom napustila i zaboravila da njegove rane ne cijele same? Četvrtak. Mjesec dana da je nema. Nije je sreo nigdje, pomisli da je vjerovatno otišla na duže doma kako ga ne bi sretala. Kako bi razočarana bila da zna kako se prazni u srednjovječnu ženu bez osjećaja. No dobro, toliko ju je puta razočarao da je to postala nebitna činjenica. Uhvati sebe kako šeta gradom i zamišlja kako ga ona posmatra... Ponosno mu se digne rame s osuđenog dna, noge pohrle i nakon nekog vremena klišejski – razvuče osmijeh ... sreća? Ona me posmatra? Shvati da je zaista nema i promisli kako bi Jaspersu bilo mudrije da je „graničnu situaciju“ okrunio terminima tuge i sreće. U tom je prijelazu umrlo više ljudi negoli fizički ... Vrijeme je za studentsku večeru.

PETAK

Carmina Burana se, kao i samoća, uvukla u svaki kutak njegove studentske sobe. Osjećao ih je na krevetu gdje je spavao, u četkici kojom je prao zube, u kaputu koji je nosio ruke toliko žena da je nekada imao osjećaj da je potrošio dvadeset i tri ljeta po nekoliko puta u jednoj godini. Što bi bilo kad bi rasklopio ruke u znak prestanka melodije tišine i priznao srednjovječnoj ženi da se s njom osjeća kao preporođen? Nije sposobna shvatiti. Poželi joj reći da mu je želja odsvirati joj skladbu na klaviru ili s njom prošetati parkom. Izgledali bi smiješno, ali ne mari za tim. Ništa od toga, čim bi osjetila da ju on gleda drugačije – ostavila bi ga. Nekoliko dana poslije – tako i bi. MELODIJA TIŠINE. ZAKON ŽIVOTA. Nije bilo mjesta za žalost, iskoristio je svoje jokere preživljavanja graničnih situacija.

SUBOTA/NEDJELJA

Sanjao sam ovaj život...

Sanjao sam NJU, sanjao sam srednjovječnu ženu praznog pogleda... sanjao sam tebe... sanjao sam sebe... sanjao sam profesoricu opijenu Rilkeovom pjesmom i njenu samoću toliko tešku da joj ne dopušta da diše...  sanjao sam majku kako ljubi oca... sanjao sam tetku koja nosi ružu na grob mrtvog tetka...sanjao sam histeričnu ženu koja pokapa svoje dijete... sanjao sam mladog muža kako noćima bdije nad umirućom ženom.. sanjao sam bolnice... rat... užase... sanjao sam udanu ženu kako vodi ljubav s mužem i tužno ponavlja volim te kao sina, ljubim te kao čovjeka... sanjao sam blijeda lica u potrazi za odgovorima... Vikend se vuče ka ponedjeljku. Granična situacija za tjedan. U posjet dolaze majka i otac. Majko, sanjao sam... Sine, prestani. Život se živi, kakve ti gluposti uvijek padaju na pamet. Očeve grube ruke stežu se oko moje dječačke duše. Srednjovječna žena praznog pogleda, Carmina Burana, odlasci i dolasci na kolodvoru života. Tjedan posut fragmentima samoće je iza nas. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg