proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.



 

KUĆA ZA BIVŠE

 

Zaustavljam auto na ulici i čekam da otvori ogradu. Ona grabi istrošeno drvo objema rukama i, upirući čitavim svojim tijelom, gura ga ulijevo kroz smrznute naslage snijega koje nije imao tko počistiti. Opsuje naglas, dlanova prekrivenih crnim mazivom koje se odbija upiti u žedne daske godinama nakon što je nanijeto. Ovo je dom, pomislim – zbroj mrlji, korova i bljuzgavice. Metalni kotačići napokon se zakotrljaju uz visoki, probadajući zvuk protesta. Nismo trebale doći. Ovdje za nas više nema ničega. 

Pojačam zvuk na radiju kako bih utišala naviruću tjeskobu. Želim se skloniti s ceste prije nego naša prisutnost bude primjećena, skloniti se od sunca koje likuje, neumoljivog reflektora koji zna da je vrijeme za nastup, a da stalno zaboravljam svoje replike. Trema me snažno nagazi i gotovo se spremam probiti ogradu dok kruto stopalo petlja oko kvačila koje mu nije prijatelj. Fini talijanski stroj nas izdaje samrtnim praskom (Talijani nisu ratnici, još je jednom dokazano). Dok ga nastojim uskrsnuti koprcajući se sada već u čistoj panici, prekasno je. Zastor se pomaknuo.

Sve izgleda potpuno jednako iako ništa nije. Moja sjajna kestenjasta nije parkirana sprijeda – prodana ispod cijene, a meni je bila neprocijenjiva. Nas dvije smo dijelile ogrebotine i udubine i bježale zajedno. Nikada daleko. Samo – dovoljno daleko. A sada će i nju rastaviti na dijelove.

Posjekli su borovo drvo, prvo zelenilo koje smo ikada posadile. I cvjetnjak je sada prazan. Nikada ne bih pomislila da će mi nedostajati narančasti grmored, njih uvijek točno trideset i pet, uvijek deset centimetara razmaknutih. Izgleda jeftino i sterilno, govorila bih. Kada budeš imala svoj vrt, slobodno sadi kog' god vraga hoćeš, Majka bi odgovarala. Bio je to njen vrt, iako se to teško vrtom moglo nazvati.    

Nikada ne bih pomislila da će mi nedostajati red ružnih narančastih grmova. Zabijala bi ih u neprijateljski nastrojeno, tvrdo tlo u kasno proljeće (uvijek kasno), nikada ih ne bi zalijevala (baš nikada), nikada nije bilo vremena da ih se zalije. Kao cvijeće nisu ispunjavali svoju osnovnu zadaću – ništa u vezi njih nije bilo privlačno. Komarci su ih zaobilazili, čak su i pčele bježale od oporog mirisa. Jedino ih je ona voljela. A možda… Možda ih je i on volio. Prokleta džukela je zgazila još jednog, urlala bi, kupila novu sadnicu, ponovno uspostavila narušeni red i tada bi sve opet bilo u najboljem redu. 

Prije nego što se domognemo svog ulaza, nešto moramo učiniti. Bez riječi se počnemo penjati do prvog kata kako bismo provirile kroz prozor. Prizor nas dočekuje nespremne: parketni podovi, bijela lakirana vrata, lusteri, sofa omotana plastičnim pokrovom. Desetljeće nakon prvog, sve je spremno za novi val izbjeglica.

“Ovo je bilo brzo,” kaže, a ja ne odgovaram jer se nema što reći. Ova je kuća morala ostati nedovršena. Napola prazna.

S druge strane ograde, sijeda glava proviruje iza zastora. Kratko klimnem glavom u znak pozdrava.

“Hajmo obaviti kaj imamo i maknuti se čim prije odavde.” 

Bez žurbe hodamo do stražnjeg dijela, ona se zatim gubi iza garaže. Zamišljam kako visi naglavačke u šahtu i čeprka po zahrđaloj poluzi malim drvenim štapom. Njen mi pothvat ostavlja dovoljno vremena da pronađem pravi ključ među mnogim ključevima za mnoge domove.

“Esi uspela?” pitam bez prave potrebe.

Odgovara mi jedino razdraženim pogledom. Njene su ruke sada i masne i mokre. Trenutak tišine, a zatim nas hvata vrtlog divljeg smijeha kakav samo nas dvije možemo dijeliti, pluća punih uspomena kojih se samo mi sjećamo. Na tren se uplašim da će nam pravo na prolaz biti odbijeno, no onda ključ sklizne u pukotinu i okrene se lako, prelako, kao da nas se očekuje. Ulazimo.

Probijamo se kroz kartonske kutije velike i male krcate cipelama, igračkama, loncima, čašama, tanjurima i priborima za jelo, zaobilazimo razbacane knjige po stepenicama, hrpe jeftinih dnevnih novina, časopisa o modi i pecanju, crne najlonske vreće ispunjene muškom, ženskom i dječjom odjećom svih veličina za sva godišnja doba, osušene cvjetne bukete, posteljinu, keramičke figurice, kupaonske ručnike, božićne ukrase, usisivače i tostere.

“Kuc-kuc.”

Zvuk koji čujemo nije zvuk zglobova prstiju na drvenoj površini. Pogledam je zbunjeno – netko je to rekao. Ona prepoznaje glas i prije nego što uspijem složiti misao bježi u kupaonicu i ostavlja me samu na pozornici. Glava iza zastora penje se još jednim stepeništem od kojih je ovaj crno-bijeli labirint sagrađen. Dok brojim korake koji su sve bliže, preklinjem sve one u koje ne vjerujem: možda neće. Možda je to iza nas. Možda će imati obzira. Pristojnosti. Ovoga puta. No, ispada da hoće, da nije i da neće.

 “Pa, zdravo!”

“Dobar dan!”

“Baš sam vidla da ste stigle. Drago mi je da sam te uhvatila.” Kao da je u pitaju slučajnost. “Kaj delate?”

“Zapravo, baš smo na odlasku.”

“Ah.”

U tom trenutku nisam razmišljala puno o načinu na koji je to izgovorila, no ubrzo ću shvatiti da je značilo: “Ah. Moram biti brza. Nema vremena za okolišanje.” Kao da je ikada u životu okolišala.

Stojim na vrhu stepeništa ne pokazujući nikakvu namjeru da se pomaknem dok se pokušavam domisliti razlogu njenog dolaska.

“Nosim ti maminu poštu,” pokuša objasniti. Još uvijek nisam sigurna zašto je ovdje, uvijek mi je doda preko ograde. Preko cvjetnjaka.

 “Puno Vam hvala, dala bum joj kad je vidim sutra.”

“Opće je više ne viđamo ovde.”

“Da, sad manje-više živi u Zaprešiću.”

“Super, super. Budu se ženili?”

“Kol'ko ja znam, ne...”

“Je l' barem sretna?”

“Je, mislim da je.”

E sad, 'sretna' bi moglo biti malo pretjerano. Ona nikada nije 'sretna'. Zadovoljna? Možda. Hoću reći, nije ne-sretna. Mislim. Zapravo je teško reći.

Susjeda sama kreće do dnevnog boravka i sjeda za stol, ja je slijedim.

“Ove vaše vražje štenge me budu jednoga dana došle glave.”

Zašto si ona uopće dolazila?

“Znam, definitivno ih ima previše. Pomagale su nam da ostanemo u formi,” odlučim se ipak osmijehnuti i nastavljam “A kak su...?” no ne uspijevam završiti.

“Je l' ti seka isto ovdje? ”

“Eno je u kupaoni. Znate, malo nam se žuri. Moramo još posjetiti...”

“Ni nju nisam jako dugo vidla. Jedva sam ju prepoznala. E još uvijek s onim finim dečkom kaj vozi Audija? E radi il' studira? Nikad nisam sigurna.”

Čini se da je moja sestra bolja u održavanju distance od mene. Klimam glavom. Ona uzima zraka, a ja se pribojavam da je vrijeme da odgovorim na neka od ovih pitanja. Ipak nastavlja. Spašena sam.

“A ti? Kak ti se dopada živeti u drugoj državi? Da znaš da si zgledala prekrasno u onoj bijeloj haljini, e bila bijela, skoro sam se rasplakala, znaš da vas znam otkad ste bile male bebe, tebe i seku, zake ne dolaziš doma češće, e muž dobar prema tebi, zake nije sad ovde s tobom, kad misliš roditi, vrijeme ti je, e si pronašla kakav posel, kakva je plaća, čula sam da je ekonomija loša tam...”

“Dobro je, dobro, nemrem se požaliti...”

Pokušavam reći što je manje moguće, ne želim je ohrabrivati u postavljanju dodatnih pitanja. Ah, pitanja...

“Znate, baš mi je žal, ali stvarno se žurimo...”

“Ne, ne, razmem...” Mislim kako sam se napokon oslobodila udice i počinjem se dizati sa stolice.

“Gle, nemaš vremena, pa te budem pitala ovak direktno. Tvoj tata... E istina?”

Iako sam navikla na redovita nadiranja u strogi centar privatnosti (u ono-o-čemu-se-ne-pita prema odredbama osnovnog društvenog ugovora), ovaj mi neočekivani ulet smrzava mišiće u nogama. I odjednom, eto me tamo – napola sjedim, napola stojim, bez ikakve ideje što učiniti sljedeće.

Trebam trenutak da mi se povrati sposobnost izražavanja riječima.

“Iskreno, nemam pojma. Znate i sami da me dugo nije bilo. A ak' i je istina, pa, realno, njegov je život, ja nemam niš s tim.”

I to je to. Bez dodatnih komentara. Nije trebalo biti komentara uopće.

Osjećam kako se još jedan dio mene otkida i pluta u daljinu hladnim oceanom kao majušan ledenjak, i umire smrću kakvu samo ovakva pitanja mogu uzrokovati. Navikla sam na pitanja, ovi ljudi nisu ništa drugo nego sama pitanja. U lice. Iza leđa... Tu temu je bolje ne načinjati.

A zašto ovo pitanje osjećam zabijeno oštro u svom mesu, ne znam. Ovoga me se puta zaista ne tiče. Ovoga sam puta odrasla žena. Ovoga puta nosim zaštitni prsluk napunjen ravnodušnošću. Pa ipak, negdje duboko, ovoga sam ga puta morala očekivati. Negdje duboko u smeđim zakopanim kutijama ovih lica i ulica. No ovoga puta opet imam deset godina, a neka me starija žena, koju nikada prije nisam vidjela i čijeg se lica ni danas ne mogu sjetiti, povlači za ruku na gradskom trgu i pita me je li istina da mi je nova mama trudna.

Pozdravljamo se.

“Nadam se da se ne srdiš kaj sam te pitala.”

“Naravno da ne, zake bi?”

Samo mi je žao što nisam mogla više pomoći.

Anja se ukazuje na vratima dok ja još uvijek visim tamo negdje između sjedenja i stajanja, dnevnog boravka i trga, između 'ne zanima me' i razjarenosti.

“Jesi ti čula ovo?” pitam je.

“Naravno da jesam.”

“Iskreno, stvarno to nisam očekivala.”

“A kaj misliš zake sam pobjegla u kupaonu? Bože dragi, ti nekad stvarno znaš biti blesava,” moja mala sestra se osmjehuje puna suosjećanja, odraslija nego što ću ja ikada biti.

*

Kasnije toga dana ćemo sjediti u njegovoj kući. Bakinoj kući. Jednoj od mojih mnogih kuća. Žvakat ćemo žilavo meso i nametnutu tišinu. Ja, moja sestra i još jedna djevojčica koja ništa nije očekivala. I njih dvoje.

Učinit će mi se da je to što oni ne znaju da znam njihove tajne i što ih čuvam urnebesno smiješno. Smijuljit ću se zbog činjenice da šutnjom o tome što znam na neki način štitim Nju. Rugat ćemo mi se jer se smješkam bez ikakvog vidljivog razloga, i meni općenito. Upadat ćemo u riječ jedni drugima. On će vikati i duriti se, a mi ćemo ga zbog toga ismijavati. Smijat ćemo se koliko mi moja najmlađa sestra nalikuje. On će usput, ležerno spomenuti našu Majku, a ja ću kao i uvijek ležerno promijeniti temu. Igrat ćemo Čovječe ne ljuti se, ja ću izgubiti. On će pričati neprimjerene viceve koji graniče s rasizmom, a mi ćemo se smijati.

Smijat ćemo se.

Kasnije toga dana moji će me prijatelji pitati: “Je li vam rekao?”

Nije.

“Je li rekao išta?”

Baš ništa.

“Zašto to ponovo radi?”

 Ne znam. Ne bih ni trebala znati. Ne službeno.

“A što je Ona rekla?”

Kaže da nije sretan.

Samo tako, kao da zna što to znači. Kao da je itko od njih ikada znao.

 

KRAJ

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg