proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.



 

 Ispovijed serijskog samoubojice

 

Ja nisam onaj tip osobe koja se na pješačkom nekakvim trčkaranjem ili brzim hodanjem dodvorava nervoznim vozačima. Prezirem njihovo nervozno tapkanje po volanu, njihove ruke ispružene kroz spuštene prozore s obaveznom cigaretom između prstiju. Gasi tu cigaretu pizda ti materina nekulturna! Mrzim i sve one babe koje stoje pored zebre i čavrljaju o tome jesu li krumpiri danas na akciji u Konzumu ili Lidlu. Samo stoje i ogovaraju blagajnice koje kupe sve na popustu prije nego otvore trgovinu, a auti se uzalud zaustavljaju. Najdraže mi je kada to rade nasred pješačkog. I onda su mladi nekulturni, a? Ja jesam sigurno, ali me to licemjerje svejedno užasno nervira.

Čekam ispred zebre i auti mi šibaju pred nosom. Bacam se pod prvu BMW peticu. Uobraženi je klinac baš tresao pepeo s cigarete kroz prozor. Nosio je pilotke, marke Ray-Ban.

Ne prođe dan, a da se ne ubijem. Ne mislim probao ubit, ubit se od dosade ili alkohola, nego baš ono pravo ubit. Rezanje vena s tatinim žiletima ili maminim kuhinjskim noževima.

Sinoć sam nakrcao ruksak sa svim očevim boćama koje sam mogao naći, to jedva doteglio do neke bijedne barke i kad sam odveslao dovoljno daleko, skočio u ledenu, mračnu dubinu i pustio da me boće povuku na dno. Bilo koje metode koje se možete sjetiti, ja sam ju probao. Svake. Skakanje s mostova, zvonika, ispred kamiona i kombija, guranje glave u pećnice, mišomor, home-made omče od pojaseva.

Bacim se s mosta i onda me alarm probudi pola sata prije škole – blok sat tehničkog crtanja i dokumentiranja. Kao u onom filmu, znate ona romantična komedija u kojoj se glavni lik iz Ghostbustersa budi opet i opet i opet, dok napokon ne osvoji curu. Zaglavio je u jednom, napornom danu koji nema kraja. Mislim da je novinar. Ima i neka debela vjeverica koja prognozira vrijeme. Ne mogu se sjetit´ kako se zove.

Zato se dobro mogu sjetiti prvog puta. Prvog sam se puta objesio. Omču sam zakačio za karnišu i skočio sa stolice – one radne, s malim, škripavim kotačićima. Kardinalna pogreška. Poskliznuo sam se pa mi vrat nije puknuo. Izvisio sam.

Moj stari inače jako dobra igra boće. Svaki drugi vikend provodi na jednom od bezbroj boćarskih turnira, ostale vikende u jednoj od bezbroj gradskih birtija. Trebalo mu je dosta dugo vremena da otkrije kako ga žena vikendima vara. Napumpao je staru još u srednjoj pa su morali brzo proći maturu, odjebati faks, oženiti se i naći posao. Kako sam svakim danom sve više rastao, tako je njihov brak sve brže nepovratno letio u tri pizde materine. Rastavili su se dok sam još bio u prvom razredu srednje. Nisu me pustili u gimnaziju, morao sam upisati elektrotehniku. Nisam znao koji kurac elektrotehnika uopće znači. Bitno da ću lakše naći posao.

Stari je tu i tamo posjećivao, pokušavao se zbližiti sa mnom. Pitao me za prijatelje, cure, sreću, život općenito. Pričao mi je o sebi, prodavao neke jadne fore uzaludno pokušavajući uspostaviti bilo kakav oblik komunikacije. Neugodu je neuspješno prikrivao kiselim osmjehom. Kad bi iscrpio sve teme, prebacio bi se na komentiranje vremena. Razgovori s njim samo su me još više bacali u depresiju, a vjerojatno ni njemu nisu puno pomogli.

Stara me nije mogla trpjeti doma. Odgledao bi cijelu sezonu serije u jedno popodne, a večeri bi potrošio gubeći se po Internetu sa slušalicama nabijenim na uši. Još nisam naučio kako pobjeći od dosade. Ona bi došla sva isprebijana od posla, bacila stvari na pod i počela urlati. Skinuo bi slušalice. Kad bi završila, otišla bi zapaliti na balkon. Bilo mi je žao jer je uvijek vikala s dobrim razlozima.

Nemam braće ni sestara. Baka i djed s očeve strane već su odavno mrtvi, a starce moje majke posjećivali smo za Božić. Svake bi godine komentirali kako sam sve viši i viši, kako mi je glas postao toliko dubok da me više ne prepoznaju preko telefona. Logično da me neće prepoznat´ kad ih ni ja ni stara ne zovemo nikad, a javljamo se još manje. Večere sam tradicionalno provodio u zahodu. Sjeo bi na školjku i dosađivao se na mobitelu. Nisam morao ići na WC, samo mi ih se nije dalo slušat´ unutra. Mi smo umjesto razmjene poklona imali razmjenu uvreda. Svađali bi se oko rastave, ponašanja, posla, bilo čega. Baka bi se brzo rasplakala, a stara u napadaju bijesa izletjela van. Onda bi ja pustio vodu i jurnuo za njom dok bi nam djed vikao da se gonimo u kurac i više ne vraćamo. Sljedeće godine bi nas svejedno opet zvali.

I tako, već po ne znam koji put stojim na gradskom mostu. Kad bi depresija postala jednom od disciplina na Olimpijskim igrama, ja bi vjerojatno bio Michael jebeni Phelps.

Pogled je predivan. Inspirativan. Crna rijeka, u koju se slijevaju sva govna mog mrtvog grada, poput zmije vijuga između zahrđalih veš-mašina i starih bicikla. Zaobilazi stare gume i prevozi prazne limenke i boce dublje u kanjon, gdje toliko ne kvare panoramu za turiste. Ovaj je most nekoć davno povezivao industrijsku zonu s gradom, ali danas najbolje služi meni.

Zatvaram oči, širim ruke i lijevom nogom koračam u prazno. Udarac osjećam prerano i preblago, pao sam na krivu stranu. Lice mi je slijepljeno s hladnim asfaltom. Otvaram oči i ugledam nju. Sjedi na podu.

– Koji je tebi kurac?

– Molim? – cura iznenađeno odgovara.

– Ma opalim te golim, Sunce ti jebem. Pitam koji ti je kurac?

– Pa spasila sam ti život!

– Ma spasila si ti moj kurac! –viknem i zaletim se prema ogradi. Ona skače s poda i ponovo me ruši.

– Daj se smiri više! – ona leži na meni i osjećam kako joj smeđa kosa miriše po šamponu. Puno, okruglo lice i dva zelena, mačja oka. Zatvaram oči i krećem prema njenim usnama.

– Ajde odjebi ili ću te ja bacit´ preko te posrane ograde! – odvali mi šamarčinu i pobjegne u stranu.

Možda sam malo pretjerao, ali boli me kita. Uvijek mi fen može slučajno past u kadu dok se kupam i cijeli ovaj incident bit će izbrisan, a sutra počinjem iznova.

– Jesi za kavu?

– Ma odjebi!

Opet se dižem s tla i skačem preko ograde. Stojim na vanjskoj strani i držim se samo prstima desne ruke.

– Ideš sa mnom na kavu ili se bacam dolje.

– Samo naprijed budalo!

Dižem mali prst, dižem prstenjak pa onda srednji i…Ništa. Ne trza. Samo stoji i gleda me, a ja se po prvi puta ne želim baciti dolje. Skačem nazad i stanem pred nju.

– Zašto?

– Hah. – odmahujem rukom – Ne želiš znati.

– Ne. Zanima me. Što si morao propatiti, kroz koji si ti jebeni pakao morao proći da uopće i razmišljaš o tome? – iznervirano upita.

Vidim da ju stvarno zanima pa sam joj ispričao svoju sagu. Objasnio sam joj cijelu povijest moje disfunkcionalne obitelji, pričao o praznini koju osjećam, o BMW-ima, o toj nesnosnoj depresivnoj dosadi od koje nikada nisam mogao pobjeći, uz sve filmove, serije, muziku i knjige. Rekao sam joj da je sve prazno, da Bog ne postoji, a kad bi i postojao, ništa se ne bi promijenilo. Budale bi ostale budale. Moje se djetinjstvo ne bi promijenilo, a moji bi roditelji ostali pokvarene pijandure. Rekao sam joj kako je sve to kurac pa zašto se onda ne bi ubio odmah sad i oslobodio se dosade, muke i sumnji koje me ionako polako ubijaju. Zašto ne ubrzati već započeti proces? Još bi dobio i odgovor na pitanje o bogu. O mom joj problemu, stanju – ne znam kako to nazvati – nisam želio pričati.

– Pa ajde, – pogleda me ravno u oči – skoči.

Pregazila je cijelu moju argumentaciju s tri riječi. Jebeš mi sve, stvarno je prekrasna.

– Kava? – upitam.

– Ako ćeš napokon prestati s tim depresivnim sranjima, da.

– Lako tebi. Vjerojatno ti nikad nije bilo ljepše u životu. Normalni roditelji, prijatelji, izlasci, dečki, sigurno imaš odlične ocjene…

– Starci su mi poginuli u saobraćajki kad sam imala 11 godina. – ona prekine moj niz, hladno poput betona – I nemam baš neke super ocjene. Ali ja sam pobijedila svoj bol i tugu i nastavila živjeti. Nije mi bilo lako. Sigurno nije ni tebi, ali daj više skupi muda i prestani drkati na tu svoju idealiziranu patnju. Pun mi je kurac ljudi koji veličaju depresiju. Pogledao si sve sezone Rick and Morty-a, pročitao wiki-članak o Nietzscheu i tri kratke priče od Bukowskog i odjednom si najveći mizantrop na svijetu. Slobodno me zaustavi ako nije istina.

Šutim. I ona šuti. Šetamo gradom i šutimo.

– Dobro, nisam tako mislila. – ispriča se – Svijet je okrutno mjesto. Nije krivnja mojih roditelja što su završili ispod kamiona. Nije tvoja krivnja što su ti starci u kurcu. Nije tvoja krivnja što je svijet besmislen, nemilosrdan i dosadan. Nije tvoja kriv…

– Zvučiš ko´ Robin Williams u Good Will Huntingu. – ovoga puta ja prekinem nju.

Pogledala me. Smiješak joj na trenutak proleti usnama.

– Tamo je sigurno bolji nego u Društvu Mrtvih Pjesnika. – ona veselo uzvikne. Uspješno je nadglasala brujanje automobila, kombija i motora. Prošla su 3 sata, ljudi se s napornih poslova vraćaju svojim besmislenim životima.

– Ma Društvo Mrtvih Pjesnika je sranje. Pun klišeja, loše napisan, toliko sentimentalan da je neugodno, a humor je suh i neprirodan. Bolji je u Kralju Ribaru.

– Apsolutno se slažem.

Ne mogu skinuti oči s nje. Nadam se da ni ona ne može s mene. Kafić je preko puta ceste.

– E, znaš možda kako se zove onaj film u kojem neki novinar zapne u danu koji se ponavlja i ponavlja i ponavlja dok na kraju ne osvoji curu. Glavnog lika glumi onaj tip iz Ghostbustersa?

– Glavni lik je Bill Murray i nije novinar. Čita vremensku prognozu. A film se zove…

Nikada nisam saznao ime tog filma. Zasmetala mi je BMW petica koja me s pješačkog prijelaza katapultirala na drugu stranu ceste. Nije mogao imati više od 18 godina. Tresao je cigaretu kroz prozor i nosio pilotke. Sigurno su bile Ray-Ban.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg