proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.



                                         

 

Moje pravo, nezaljubljeno lice

 

Zbog kiseline u ustima, nisam ni primijetila da sam pojela pokvareni ananas. Okus sam pokušala isprati vinom, ali to me je ispiranje ubrzo dovelo do pijanstva. Pijanstvo me je ubrzo dovelo do pada u kadi, a i do traženja posla. Činjenica da u kući imam samo pokvareni ananas i vino, tek me je tada počela zabrinjavati.

Svih sam prethodnih godina bila zaokupljena Antoniom, Alenom, Andrijom i ostalim muškarcima s kojima sam se povremeno viđala. Svih sam prethodnih godina bila zaokupljena i razmišljanjem i pričanjem o pisanju, no ne i pisanjem. Kronični problemi s probavom i hemoroidi, učinili su da mislim da u meni čuči jedna velika knjiga. Knjiga koja još uvijek nije spremna da izađe, knjiga koju tek treba napisati. Samo, umjesto da budem pisac u nastajanju, bila sam pisac u nestajanju. Nisam bila u stanju napisati ni oproštajnu poruku, a kamoli priču ili knjigu.

S Antoniom sam prekinula odmah nakon prvog poljupca, zgrozio me je taj okus cigareta u ustima. Smiješno mi je jer bi danas njega mogla zgroziti kiselina u mojim ustima. Bio je vidljivo nesretan nakon što sam se prestala pojavljivati u uobičajeno vrijeme na uobičajenom mjestu, a i zato što sam mu rekla što mislim o pjesmama koje je napisao. Nisam ni znala da piše. Jednom prilikom ih je donio, a ja sam ih morala pročitati pred njim. Bile su domoljubne i u rimi, baš kakve ne volim.

Jedno vrijeme sam čuvala Alenove dlake s prsa koje su znale ostati na mom tijelu zalijepljene znojem. Toliko sam ga voljela. Nakon seksa je imao običaj pričati o sebi, a kada nije pričao o sebi, nije uopće pričao. Ja sam mu pričala o tome da sam pisac i da pišem priče o njemu, iako je to bila laž. Rekao je da ne voli knjige koje nisu znanstvenog karaktera. Jednog dana sam se probudila i više ga nisam voljela. Nisam ni znala da je moguće preko noći prestati voljeti nekoga.

Počela sam pisati tek kada sam se počela nalaziti s Andrijom, ali to je ubrzo prestalo, a s tim je prestalo i moje pisanje. Ispostavilo se da mogu pisati samo kada sam nesretna. Ali ne i kada sam previše nesretna. Andrija je bio pisac s jednom knjigom iza sebe i sviđala mi se njegova poezija. Njegovu knjigu sam kupila preko interneta, rabljenu. Drugdje se nije mogla kupiti, kao ni većina knjiga nepoznatih pisaca tiskanih u vlastitoj nakladi. Većinu vremena je bio previše pijan pa iako je u podrumu imao još dosta knjiga koje nije prodao, redovito je zaboravljao obećanje da će mi dati primjerak. Možda i bolje, vjerojatno bi pao i ozlijedio se kada bi išao po knjigu. Saznala sam da ima djevojku jednom prilikom kada sam sjedila kod njega na WC-u. Imala sam upalu mjehura i desetak piva u sebi. Sve mi je bilo smiješno, ali najviše me je nasmijao pogled na njegovu knjigu koja tamo prije nije stajala. Stajala je u neposrednoj blizini WC školjke, kao da služi za poticanje probave. Kada sam je otvorila, vidjela sam posvetu za njegovu djevojku. Nakon toga sam postala svjesna i ženske kozmetike oko sebe, ali bilo mi je žao samo onih priča koje sam mu poklonila. Bile su o njemu i nisu samo moji hemoroidi plakali dok sam ih pisala. Često sam se znala zapitati je li ih njegova djevojka pročitala, je li ih morao hitno naložiti u peći da ih ne vidi ili su ostale na stolu da ih bilo tko može vidjeti i pročitati. Nisam strahovala od toga da bi se netko smijao mojim pričama, nisu bile smiješne. Strahovala sam samo od toga da će ih netko objaviti pod svojim imenom i osvojiti neke nagrade ili postati poznati pisac.

Ne sjećam se točno kada sam prestala ići na posao, kao što se ne sjećam ni kada sam se prestala tuširati. No sjećam se da sam Alena, Andriju i sve ostale trebala za inspiraciju za pisanje, a oni mene uopće nisu trebali. Kada se sjetim onog gorkog poljupca, Alena koji je, kad malo bolje razmislim, pomalo sličio cigareti i svih pijanih vožnji u Andrijinom autu koji je izgledao i mirisao kao pepeljara, mislim da se mogu smatrati najvećim pušačem u okolici i pitam se koliko su mi skratili život, ne računajući vrijeme koje sam provela s njima. Nema veze, trebala sam ih samo za inspiraciju za pisanje.

Sve sam to shvatila tek nakon što sam pojela pokvareni ananas. Lizala sam kuverte sa zamolbama za posao i na njima je ostajao trag vina, no alkohol mi nije mogao pomutiti razum jer ga nikad nisam ni imala. Opet sam bila na raskrižju života i opet nisam znala na koju stranu skrenuti sa svojim Wartburgom, u kojem se sa stražnjeg sjedala nije mogla očistiti par godina stara rigotina. Nikad nisam imala ni vozila auto, Wartburg s rigotinom je najbolji opis mog života u to vrijeme, kao i većinu vremena. Slučajno sačuvano sjećanje u kojem nas je djed vozio, rigotina je bila mačja, a ja sam se tijekom cijele vožnje smijala zbog mirisa i izgleda rigotine pečene na vrućem i prašnjavom sjedalu, u Wartburgu u kojem ni po najvećoj vrućini nismo smjeli otvoriti prozor zbog djedovog straha od upale uha.

Nedugo nakon što sam dobila novi posao, dogodilo se to da sam ga jedva uspjela zadržati. Bila sam uvjerena da sam postala tehnološki višak zbog problema s alkoholom, a ne zbog 14. članka iz pravilnika o normi rada nastavnika u srednjoškolskoj ustanovi. Na kraju je sve postalo toliko zamorno da se nije ni radilo o alkoholu, više nisam imala volje ni natočiti si piće. Kada nisam maštala o tome kako ću jednog dana postati poznati pisac bez ijedne napisane knjige, maštala sam o tome kako se osvećujem učenicima i kolegama s posla. Pogotovo onima pretjerano ljubaznima koji su me podsjećali na mene. Stvari su postale još zamornije, baš u vrijeme kada se činilo da ne mogu biti zamornije nego što jesu. Moja mačka je uginula. Nakon toga sam počela sanjati da je ljuta na mene i da me proganja, a nakon buđenja bih osjećala bol na svim mjestima po kojima me je izgrizla u snovima. Opet sam se prestala tuširati.

Upoznala sam Mirka baš u to vrijeme kada sam se prestala tuširati i odmah smo počeli živjeti zajedno. Unatoč svemu, bila sam svjesna da je život kratak kao kratko piće, a nekima još i kraći. Čemu čekati, mislila sam, čemu dati ijednoj vezi priliku da propadne kasnije, ako može odmah. Ljudi se s vremenom vežu jedni uz druge bez obzira na to vole li se, a ja se s vremenom vežem i uz ljude s kojima me povezuje mržnja. Čemu odgađati veliku ljubav ili veliki prekid, mislila sam. Zajedno smo uređivali kuću i planirali moju sobu za pisanje i vrt u kojem će biti samo tulipani. Ali samo pod uvjetom da ih nitko ne bere, jer sam živjela u uvjerenju da i biljke osjećaju bol, a ne samo ja.

Mirko bi me ostavio da u kućnom ogrtaču sjedim u dvorištu i udišem svjež zrak i miris tulipana dok se ne vrati s posla, a ja nisam bila svjesna ni tulipana ni zraka. Nisam ustala sa stolice ni kada bi me sunce počelo peći, a pjege preplavile moje lice kao mrlje od hrane i pića po bijelom stolnjaku. Moja soba za pisanje se pretvorila u sobu za disanje, ali u njoj barem nisam mogla dobiti sunčane opekline. Oduvijek sam imala nježnu, osjetljivu put, kao i osobnost. „Zašto me ne slušaš?“ – znao bi me pitati kada bi me dizao sa stolice, a ja mu nikad nisam odgovorila na to. Rekao bi mi da se dignem, a ja se ne bih digla iako sam ga čula. Ponovio bi to još par puta i onda bi me pitao zašto ga ne slušam. Ne mogu reći da sam bila svjesna svega što se događalo u to vrijeme, ali sam itekako bila svjesna njegove zabrinutosti za mene. U glasu mu nikad nisam osjetila živčanost, samo zabrinutost. I tu je zabrinutost čak pokušavao sakriti od mene. Bilo je očito da je zabrinut, bilo je očito da me voli, a i ja sam, ne toliko očito, voljela njega. Dok sam tako sjedila na stolici ili ležala u krevetu ili na podu, znala sam se zapitati je li mu žao zbog cijelog dvorišta koje je samo zbog mene pretvorio u vrt u kojem su samo tulipani, a ja ih čak ni ne vidim. Nisam znala zašto ga ne slušam. Cijeli sam život bila poslušna i onda sam, eto, odbila pokazati poslušnost osobi koja me voli, osobi koju volim. On je mislio da sam neobična zato što sam bila toliko osjetljiva, a ja sam mislila da je on neobičan zato što se zaljubio u mene. Jedva se sjećam našeg prvog razgovora, ali znam da sam osjetila da me je nježno pomilovao po rukama, a ja sam u jednom trenutku još nježnije uzvratila. Toliko nježno da nije mogao znati jesam li uzvratila ili ne, ali znao je. Sjetila bih se toga svaki put kada bi me dotaknuo i svaki put se sve događalo tek prvi put.

Danima smo odlazili na kavu, ali smo uvijek pili pivo. Nije prigovarao kada bih popila previše, što mi se odmah svidjelo kod njega. Pila sam jer sam bila žedna, jer nisam ni znala što drugo piti satima i jer sam pokušavala sakriti kiselinu u ustima. Naš prvi poljubac mi se nije osobito svidio, ali sve nakon toga je bilo dobro. I sve to što je bilo dobro nakon našeg prvog poljupca, bilo je vidljivo u njegovim očima, u njegovim rukama, po cijelom njegovom tijelu koje je ležalo kraj mene svake večeri i grijalo me i slušalo me kako plačem i liječilo moje upale mjehura. Dok sam ga ja voljela na svoj ljubomorni i glasni način, on me je volio tiho. Često sam mu zamjerala što je toliko miran i što ne priča mnogo, čak i kada sam trebala tišinu.

"Nisam dugo pila…" – rekla sam mu nakon dosta vremena i to je bila istina. "Ako mi doneseš malo piva ili vina, ustat ću i malo prošetati." – još sam mu rekla. I to je bila istina. U tomu je vidio naznake poboljšanja i veselo je otišao u kuhinju po piće. Nakon toga sam počela više pričati i šetati našim dvorištem. Udomili smo dvije mačke i nazvali smo ih Kolja i Kosta, jer su mi se oduvijek sviđala ta imena. Zapravo sam ih htjela nazvati Kain i Abel, ali Mirko nije htio da me bilo tko od susjeda čuje da ih tako zovem. Kolja i Kosta su mi ubrzo postali kao djeca koju nikad nisam htjela imati. Možda je Mirko htio imati djecu, dok nije mene upoznao. Nakon par mjeseci, postalo mi je bolje. I dalje je sve bilo toliko zamorno, ali sam se opet počela samostalno tuširati. Nevjerojatno kako čovjeka sve prođe s vremenom. Tulipana više nije bilo, a kada ih je bilo, nisam ih vidjela. Zato sam počela razmišljati o trajnicama. Dvorište je odjednom bilo preplavljeno žutim ružama, iako su mi ruže oduvijek bile dosadne. „Vidiš kako te sad slušam.“ – rekla bih Mirku svaki put kad bih napravila nešto što je htio ili što se očekivalo od mene, da pokažem da mi je bolje. „Trebalo bi nahraniti Kolju i Kostu.“ – rekao bi mi, čisto da me okupira nečime. Ja bih im dala hranu. – „Vidiš kako te sad slušam.“ „Hoćeš li otići provjeriti imamo li još WC papira?“ „Imamo. Vidiš kako te slušam.“

Nakon svega, opet sam počela raditi i točiti si piće na poslu. Opet sam bila ona stara ja. Shvatila sam da sam bila odsutna i više nego što sam mislila, kada su mi ljudi koji me dugo nisu vidjeli priznali kako su bili uvjereni da su bili na mojem sprovodu. Oduvijek sam se osjećala kao Hugh Grant u Četiri vjenčanja i sprovod. Našao se tu i tamo i koji provod, ali svejedno sam se osjećala kao Hugh Grant. Čudno, tek sam tada primijetila da su neki ljudi oduvijek bili neljubazni prema meni. Vjerojatno sam zaslužila, ali sam rođena s uvjerenjem da nitko ne zaslužuje ništa. „Za sve one koji će kavu radije piti sami nego sa mnom, ne znate kakvu mizeriju propuštate.“ – rekla bih im, iako nisam ni htjela ići na kavu s njima. Osim toga, mislim da je skoro svima bilo jasno da na kavi nikad ni ne pijem kavu.

Nisam željela nova poznanstva. Ali nisam željela ni stara. Odjednom je bilo previše stvari koje nisam željela raditi, stvari o kojima nisam željela ni čuti, stvari koje više nisam voljela. Nisam voljela, recimo, sve žene na svijetu, uključujući i one koje se još nisu rodile. Strahovala sam od toga da bi mi mogle oduzeti mjesto u Mirkovim mislima, makar i nezasluženo. Nitko ionako ne zaslužuje ništa, ali to vjerojatno nije ni bila moja misao, iako je rasla u meni kao dijete. Postalo mi je nepojmljivo odlaziti na posao i truditi se ne udariti nikoga od svih tih zlonamjernih, ali i dobronamjernih ljudi koji su me jednako iritirali, umjesto da sjedim kod kuće i pišem knjige. Da, imala sam sve osobine pisca. Osim osobina dobrog i plodnog pisca. Znala bih satima sjediti u svojoj sobi za pisanje i razmišljati o tome da bih trebala početi pisati priču. Smetalo mi je sunčano vrijeme, raspoloženje bi mi se zbog toga pokvarilo i odmah bih izgubila volju za pisanjem. Čekala bih nevrijeme, svoje omiljeno vrijeme, ali ni tada ne bih ništa napisala. Vjerovala sam da se to događa zato što bih se previše zanijela u gledanju kroz prozor i uživanju u olujama.

Jedno od mojih najdražih sjećanja na djetinjstvo, vezano je uz olujno nevrijeme. Svaki put kada bih bila u posjetu baki i djedu, oni bi tijekom takvog vremena isključili sve aparate iz struje, spustili bi rolete, navukli zastore. I tako bismo sjedili u potpunom mraku i tišini dok nevrijeme ne bi prošlo. Rekli su mi da moramo biti tiho jer Ilija Gromovnik u kočijama prolazi nebom, ljut zbog nečega što je netko od nas napravio. Grom je zvuk njegovog biča kojim udara konje dok prolazi. Od tada sam počela misliti da sam nešto loše napravila i da grmi zbog mene. Bilo mi je žao konja koje Ilija Gromovnik bičuje, zbog mene. Ponekad mi se činilo da se većina loših stvari događa zbog mene i da će me ljudi htjeti ubiti kada saznaju da sam ja kriva zbog svega.

Jednom prilikom kada me je Mirko vozio s posla, naglo je zakočio kako bi izbjegao zgaziti goluba koji je par trenutaka prije toga pao na cestu i mahnito mahao krilima. Netko iza nas se nije ni potrudio usporiti nego je ravnodušno pregazio jadnog goluba. Iako ni tog dana nisam ništa napisala, i dalje sam se smatrala piscem. A mi pisci smo osjetljivi. Možemo pisati o mrtvom golubu, ali ne možemo vidjeti mrtvog goluba. Ne možemo podnijeti ni pomisao na to da je bilo koji golub mrtav. Prepoznala sam taj Mirkov pogled. Tako me je većina muškaraca znala gledati. Zabrinuto. U konstantnom strahu da ću doživjeti slom živaca ili poludjeti, baš tada, pred njima i svim tim ljudima oko nas, dok smo u kafiću ili u trgovini. Svaka sitnica me je mogla uzrujati i uznemiriti, izvući neka potisnuta sjećanja, istinita ili izmišljena u tom trenutku. Svaka sitnica me je mogla trajno obilježiti. Zašto sam oduvijek bila tako osjetljiva? Mirko je, za razliku od muškaraca s kojima sam prije bila, nastojao iz mog života i vidokruga ukloniti stvari koje bi me možda mogle uzrujati ili povrijediti. To mi se sviđalo kod njega. Zbog toga me zabrinutost u njegovom pogledu nikada nije uznemirila ni naljutila. On je samo htio pomoći.

Uz sitnice koje su me mogle ozbiljnije unesrećiti, iako su bile sitnice, postojale su i one koje su me održavale na životu. Recimo, u vrijeme kada se nisam mogla samostalno tuširati, ležala bih u kadi punoj tople vode i pjene s mojim omiljenim mirisima, s kiselinom u ustima, natečenim očima, upalom mjehura, hemoroidima, grubim petama, uraslim noktima, zanokticama, neobrijanih nogu, pazuha i one stvari, a on bi mi svejedno stavio još pjene. Srbizmi koje smo namjerno izgovarali u svakodnevnom ophođenju s ljudima, jer smo znali da mnogima smeta. Njegovi prdeži usred noći. Moji prdeži usred noći. Njegovi glasni, a nesmrdljivi, moji tihi, a smrdljivi. Činjenica da nije imao neugodnih mirisa, osim njegovih čarapa. Prije nego što bih stavila rublje u perilicu, uvijek bih njuškala njegove znojne čarape. Da je otvorio vrata i vidio me što radim, znam da bi se zgrozio, ali meni je to bio jedini njegov miris. Moji propali ručkovi, koje bi on svejedno pojeo. Moji propali poslovi, preko kojih bi samo tako prešao. Kolja i Kosta. Kolja i Kosta koji spavaju s nama u krevetu. Njegove šutnje, moje ljutnje. Moji pijani ispadi, moji trijezni ispadi i njegova mirnoća.

Iako se moja privremena nesposobnost za rad nije pretvorila u trajnu, predložio je da ostavim posao. Iako ne voli čitati, rekao je da bih trebala biti pisac ako to stvarno želim. Da on dovoljno zarađuje za nas dvoje i da se trebam usredotočiti na pisanje. Da bih sigurno nešto napisala kad ne bih morala ići na posao i trošiti energiju na nevažne stvari i nevažne ljude. Još jednom je okrečio moju sobu za pisanje. Kupio novi stol, zavjese, ispred prozora posadio jorgovane da ih mogu gledati i mirisati s vremenom. Kada je negdje čuo da se u žutim sobama najviše plače, opet je okrečio moju sobu za pisanje. Ne vjerujem da je iskreno vjerovao u to da bih mogla nešto napisati. Mislim da je tako mogao nešto bezbrižnije odlaziti na posao, znajući da idući slom živaca neću doživjeti na poslu pa moji kolege više neće moći loše pričati o meni. Prazne pivske boce koje sam namjerno slagala pred ulazom u kuću kako bi Mirku bilo neugodno, više mi nisu bile simpatične. Uklonila sam ih. I počela sam piti iz čaše.

Sve je bilo baš onako kako sam očekivala. I dalje nisam ništa pisala. Mirko je postao šutljiviji no inače i sve je više vremena provodio na poslu. Kada bi došao kući, odmah bi odlazio spavati. Iako još uvijek nisam ništa napisala, i dalje sam se smatrala piscem. A kao piscu, ljubitelju pisane riječi, nedostajale su mi i one izgovorene. Dobro jutro i Laku noć je bilo sve što sam slušala i izgovarala u to vrijeme. Mirko je morao više raditi kako bi imali dovoljno novca, dok sam se ja u njegovom odsustvu odljubljivala ili još više zaljubljivala u njega. Iako sam odavno znala da neke osjećaje nije bio u stanju pokazati, a možda čak ni osjetiti, činilo mi se da je ljut na mene ili da me više ne voli. A ja sam čeznula za njim, ili za njegovim tijelom. Bilo bi dovoljno da postane samo malo hladan prema meni, da aktivira moju toplinu. I obratno.

Unatoč našem udaljavanju ili baš zbog toga, nastavio me je voditi sa sobom kada je to prilika zahtijevala. Još uvijek sam prividno održavala svojih par prijateljstava, dok je on imao previše prijatelja, a zbog posla i mene premalo vremena za njih. Bili su zabrinuti za mene, ali i za njega. Kada bi uvidio da se već neko vrijeme nisam čula ni s kime, bez mog znanja bi dogovorio susrete tako da se čine nenametnutima. Pristala bih na to više zbog njega nego zbog drugih i rekla bih da sam toliko zauzeta pisanjem da nisam ni svjesna koliko je vremena prošlo od našeg posljednjeg susreta.

Jednog dana sam izašla iz kuće, bez ideje gdje ću ići. Šetala sam i tek sam tada primijetila da je proljeće. U našoj kući kao da je bila vječna jesen ili zima, što mi se nikada nije činilo depresivnim jer su to oduvijek bila moja najdraža godišnja doba. Srela sam nekoliko ljudi koje poznajem i bezvoljno sam ih pozdravila, iako su neki od njih izgledali kao da su željeli razgovarati sa mnom. Iznenadila sam samu sebe kada sam krenula do knjižnice. Provela sam nešto više od sat vremena razgledavajući knjige na policama. Naslovi i autori su mi bili nepoznati, a vizualno lijepe knjige sam unaprijed odbacila jer sam pretpostavljala da su nadomjestak za ono unutra, kao i kod ljudi. Nisam znala otkud ta iznenadna želja za čitanjem. Na kraju nisam znala što odabrati pa sam se vratila na ulicu bez ijedne knjige. Možda je tako i bolje. Ne želim biti jedna od onih koji čitaju umjesto da žive.

Hodajući ulicom, stalno sam gledala u svoje cipele. Nisam podizala pogled prema licima koja me gledaju i koja me ne gledaju, iako sam bila svjesna da znaju koliko sam nesretna. Zašto sam bila toliko nesretna? Ne znam. Znam samo da sam svaki pogled na svoju nesreću pretvarala u fotografiju koju bih vidjela i svaki put kad bih zatvorila oči. Pretpostavljam da su zaista mnogi znali koliko sam nesretna, ali sam voljela misliti da ne mogu znati za to ako ne vide moje lice. Ovo mora da je ona psihička smrt koja nastupi prije, pomislila sam u sebi. Ako to znači da više ne mogu osjetiti bol, stvari će možda postati bolje. Laknulo mi je zbog toga. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg