proza

Marija Nezirović: San o prošlosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Nezirović (1987., Rijeka) diplomirala je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Radila je na istraživačkim projektima vezanima uz okoliš u Kolumbiji i u Rijeci, uz
kratke izlete u savjetodavačke vode. Bila je jedna od finalistica natječaja pisanja „A Sea of Words“, „Homo Climaticum“ Zelene akcije i „Eyelands International“. U slobodno vrijeme, uz pisanje, voli klizati i učiti strane jezike.



 

 

San o prošlosti

 

Kokoši

 

Na uzvisini iznad lučice, uz cestu, skrivena čempresima i crkvenim tornjem, sjedi kuća moje none i pokojnog nona, uvučena kao žlica za cipele među druge kuće. Svako ljeto provodim u nastambi koju su izgradili moji preci prije mog rođenja, u sobi s pogledom na smokvu. Vrijeme kapa kroz proreze na škurama, sve osim mene stoji i dahće. Jednim korakom sam vani. Popločeno dvorište je za nas, a iza kuće, odijeljene vrtom i gromačom, žive kokoši. U mjestu nije dopušteno držati domaće životinje.  

U ovom sam svijetu i gost i doma. Ovdje je ljeto svjetlost što teče kroz lišće dunje i prosipa se po dvorištu u svjetove oko moje haljine. Kao da je navlaka za poplun, punim ga perjem, dosadom, snovima, dalekim mjestima, likovima stvarnim i izmišljenim. U njega ulaze šapat sjenica, prijetnja šojke, oblaci u obliku lastavica, zveket motike iz susjednog vrta. Misli su mi raspetljane pertle, razbacane ispod koljena bolnih od krasti.

Ponekad bi svratila djevojčica iz kuće na drugoj strani ceste. Zlatne kose, više je od mene za glavu i jedva ugura noge pod malu stolici. Uzima moje lopatice i kanticu bez pitanja, smije se mom jednodjelnom kostimu. Jednog ću joj dana reći da ja već znam plivati. Ali govor mi je nesiguran.

 

Najčešće sam prepuštena sebi, odvojena od odraslih. Iz dvorišta uskočim u vrt, u sunce, otjeram guštericu koja ispari pod loncem, zatim u sandalama punim zemlje jurnem stazom u sjenu amula i bijele smokve, gdje je kokošinjac.

Kokoše su poredane iznad gromače, čekaju me. Glave i vratovi im poskakuju. Pričaju jedna drugoj, nadimaju se i stresaju pijesak, otvaraju nijemo kljunove. Šire krila napunjena perjem i tresu krijestama, crvenim kao oznake aviona. Vježbaju bijeg u drugi svijet. Kad polete, ne idu u vis, već padaju na debla i zemlju, spotiču se jedna o drugu i o keramičke pločice u travi. I tako sve dok im ne dosadi ili ne donesemo žito.

Čim padne mrak, bježe u drvenu konobicu pod orahom opasanu žicom. S vrha oraha mogle bi dotaknuti oblake. Pod u konobici svako jutro očistimo i pospemo slamom i zatim gledamo ako su snijela jaja u svojim krevetima, okruženi njihovim toplim tijelima i perjem od vatre. Oko nas sve miriše po starom kruhu, po neprozračenim kuhinjskim ladicama, po ustajalim začinima i maramama koje su zimu provele u komodama. Nona je rekla da su nekad imali piliće, grijali ih u štednjaku. Zamišljala sam plehove pune žutih kuglica s očima, napuhanih kao jastučići lavande.

Za ući u kokošinjac, naslanjam se na drvena vrata dok ne popuste pod mojom težinom. Koju ću kokoš danas uspjeti odvojiti od ostalih i uzeti k sebi? Krenem za prvom, ali mi pobjegne i ja padnem na travu. Od bola pod bradom stišćem travu. Sjetim se djevojčice preko ceste, kako nije htjela sa mnom ići vidjeti kokoši i slušati zvuk njihova kljucanja. Podižem se. Neću odustati. Kružim oko kokoši, tražim onu sa spuštenim krilom, nju ću uspjeti uhvatiti. Ne stajem sve dok je ne ugrabim ispod krila i dignem u na prsa, stišćem ju kao mačića, kao igračku, bez straha i s milinom u ustima. Kokoš miče glavom, oko joj je špekula i moje se lice ogleda u njemu. Srce joj tuče, toplo je, pući će. Njezine noge grebu o moje kraste. Čekam da se umiri. Neko vrijeme gledamo svoje odraze jedna u drugoj.

S njom u naručju, vraćam se uz vrt, prolazim pod dunjom u dvorište. Dva oka, jedno zeleno, a drugo plavo, promatraju nas sa smokve. Jedino se kitnjasti rep miče u krošnji. Nosim kokoš ispred kuće sve do vrtića s ružama, pčelicama, čuvarkućama i hortenzijom ljubičastom od zakopanih čavlića. Sve sam joj to objasnila dok sam joj gladila krila, jasno kao što to ja vidim.

 

Navečer auti buče kao bujica poslije kiše. Kokoši spavaju: sanjaju preplanule ljude, svjetlucavi potok glasova i koraka, kako se šeću dolje uz more. Večeras se slavi sveti Apolinar. Na trgu je postavljena pozornica. Svake godine, u kući preko puta okupljaju se djevojčice i djevojke iz mjesta, ostavljaju vrata odškrinuta dovoljno da mogu razaznati obrise nošnji i cvijeće u kosi, vreće robe i djevojčicu plave kose. Dok čekaju svoj nastup, stoje u liniji na stubištu kao kokoši, dok im se crvene marame nadimaju iznad bijelih suknji. Spremne su za let.

 

 


 

More je blizu

 

Kad su se upoznali u parku, izgubila je kist. Pao je sa slikarskog stalka u travu. Zajedno su tapkali po zemlji, kaputi su im grijali leđa. Vjetar je mrsio Adamovu kosu. Kotrljao je kist tko zna kamo. Povremeno je zavijao, zvuk bi zaparao platno na stalku, a njoj uši. Kada su i oblaci počeli prljati nebo, rekla je – Ne mogu nastaviti. Pokazala mu je obrise na platnu. Pogledaj kako je ovo loše! On je šapnuo Strašno i samo se nasmiješio. Ne brini, obećao joj je kako će se pobrinuti da nastavi slikati. 

Dan je odmicao u racjepkanom sjaju zraka na zelenilu. Nije prestajao tražiti kist, prelazio je prstima kroz travu sve dok ga nije podigao u šaci. U njenim očima livada se ozarila. Ostali su sami. Htio je znati kako se zove.

 

Na balkonu stana zvuk njenog imena doziva ovo sjećanje. Kad izađe iz Adamovih usta otključava protekle godine. Kasno je, ne može se sjetiti gdje je spremila kist. Nije ispao u travi, već je negdje u njihovom domu, ali to je misao razvučena u sparini. Adam je upravo završio poziv. Spušta pogled i izjavljuje kako je to kraj njihove večere jer mora raditi. Ja moram to večeras riješiti, ronilački centar nam je u pitanju.

Ne želi ga pustiti, ali glas joj se gubi u noći i nitko ga ne traži. U zraku miriše more. Ostane se sama ljuljati za stolom kao barka na sidru, dok oblaci rastu iz ugljenog mora.

Njeni crteži, olovke, knjige za diplomski, nalaze mu se na putu u dnevnoj sobi. Diže ih iako mu jutros nisu smetali i, dok rasprema nered, obraća joj se imenom.

Kaže - Ovako je cijelo ljeto, sve što započneš ne završiš. Ja znam da je to istina; i ti to znaš jer si dovoljno odrasla da se više ne buniš. Dugo je razmišljao o svemu što joj želi reći. On hoće da ona radi što voli dok može, prije nego je život otvrdne kao što je to učinio njemu, ali zidovi se ljušte, maske i opremu treba obnoviti. Ja moram sve popraviti kako bi nam bilo dobro.

Od njegovih riječi ribi na tanjuru rastu šljokice. Ona grize usnicu na balkonu, vrti viljušku. Sa svakim okretajem briše sve što je rekao.

Adam govori mnogo, govori više sebi nego njoj: kako svaki dan radi sve više, a posla je sve manje, kako ne može dopustiti da ga stalno sve nosi, možda je vrijeme da sam krene naprijed. Moje ruke sve rade za tebe, od jutra do mraka, ali sve je teže jer imam i ja potrebe, ali ih ti od svojiš ne vidiš. Moram razumijeti gdje idem.

Kaže to, odmahne glavom i izađe kroz vrata. Ona ostane gledati svijeću na stolu dok ne sagori.

 

U spavaćoj sobi ga pronalazi kako spava na dvosjedu. Pokrije ga, pola u snu, pola u javi. Na stolici podigne noge i zagrne se u oblik pupa. Kroz staklo curi mjesec.

Ne zna gdje je za nju naprijed. Vrijeme se po vrućini uzdiže i spušta kao njegovo disanje, ali je svjesna da mu to ona ne može opisati. Svaki put kad digne glavu, mašta o moru.

 

Ujutro se budi u krevetu, uma bijela kao plahte. Kad se okrene, čini joj se u svijetlu da Adam spava pokraj nje, kao nekad. U jutru kakvo želi, sunce ulazi kroz prozor i crta paralelograme po njihovim rukama. Spavali bi skupa kao domaće životinje i puštali komarcima da ih jedu. Zamišlja da se sati izmijenjuju, a oni se ne žure. Odlaze na more. Ronilačku odjeću treba sporo navlačiti; smiju se i on govori kako je ona sve što mu treba.

 

Uspravi se u krevetu, sama je. Tek je osam. Adam je već na nogama, na dvosjedu pred njime poredani su papiri. Ona ga pita Je li loše?

Bez pogleda odgovara Nije, dobro je sad. Moram ovo završiti, ti idi van bez mene.

Danas neće trčati kroz plićak. Ona neće kriviti usta jer mora nositi boce kisika u gumenjak. Gleda ga kako ide k otvorenom prozoru. Ne želi ga dalje propitkivati, okreće glavu. Pretvorili su se u one stare parove koji šute za doručkom, svatko se bavi svojim tanjurom. Uzme čašu vode s ormarića. Vlaga je živa na usnama.

Soba je tiha i obasjana. Sinoćnu haljinu je odbacila u klupko na podu. Sad stoji složena na stolici. Pogleda Adama i vidi ga duplo, na prozoru ucrtanog ispred cijelog svijeta i u staklu, gdje on i more svjetlucaju zajedno. Stapaju se u jedno. Zatvori oči, a kad ih opet otvori, čini joj se kako je njegov odraz gleda.

Još jučer prizvao ju je da mu dođe u naručje. Na prozoru pred morem mu je rekla Kako je dan lijep! Udahni ovaj čisti zrak!

Toliko čist i nije, rekao joj je uz osmijeh. Vidi koliko je do mora.

Ispod njih je bila bujica ljudi na tržnici, čulo se skretanje automobila i hihotanje galebova. Sve je to bila već vidjela, čula. Pogled joj je bježao dalekoj plaži, kadrirala je kupače koji plutaju u vodi.

Cijelu zimu tumarali su ovim ulicama, teglili vrećice i kutije i gledali u more tek da vide ako će sutra biti ribe. Zimi bi se pjena navukla na more. Štitila ga je od bure kao i njegova leđa nju.

 

Sve je toplije, njena sjećanja se tope. Odgurne se od kreveta. Bez oblačenja, njene oči prate Adamov odraz dok prelazi sobu.

Sjećaš se onog dana u parku? pita ga. Vrijeme je bilo sve gore, a ti si tražio moj kist?

Adam joj je okrenut leđima. Kaže - To je bio dan kad smo se upoznali. Ne sjećam se vremena, a tko zna što je danas s tim kistom?

Priđe mu i privije se uz njega. Toplo tijelo uz toplo tijelo. Njegov puls udara o njena zapešča. Danas je sve dobro, reče mu. Zašto si takav kad je more blizu?

Adam prelazi prstom po oguljenom prozoru. Gleda pukotine na ulici, hrđu na okviru i žicama za veš. Ona i dalje šapće o moru - Danas će biti posla. Večeras ću ti nešto nacrtati.

On je uhvati za ruku i okrene se od prozora. Prvi put jutros gleda je u oči. Sunce iza njega bliješti. Izgovara joj ime.

U njegovu pogledu ona vidi nešto tvrdo i ne može to podnijeti. Želi gledati svijetlo koje se otvara nad morem. Izgleda kao pronađen kist u njegovoj šaci, uvjereno i postojano i spremno buknuti bojom.

 

 Kaže mu Kupit ćemo novi kist. Zajedno. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg