proza

Marija Nezirović: San o prošlosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Nezirović (1987., Rijeka) diplomirala je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Radila je na istraživačkim projektima vezanima uz okoliš u Kolumbiji i u Rijeci, uz
kratke izlete u savjetodavačke vode. Bila je jedna od finalistica natječaja pisanja „A Sea of Words“, „Homo Climaticum“ Zelene akcije i „Eyelands International“. U slobodno vrijeme, uz pisanje, voli klizati i učiti strane jezike.



 

 

San o prošlosti

 

Kokoši

 

Na uzvisini iznad lučice, uz cestu, skrivena čempresima i crkvenim tornjem, sjedi kuća moje none i pokojnog nona, uvučena kao žlica za cipele među druge kuće. Svako ljeto provodim u nastambi koju su izgradili moji preci prije mog rođenja, u sobi s pogledom na smokvu. Vrijeme kapa kroz proreze na škurama, sve osim mene stoji i dahće. Jednim korakom sam vani. Popločeno dvorište je za nas, a iza kuće, odijeljene vrtom i gromačom, žive kokoši. U mjestu nije dopušteno držati domaće životinje.  

U ovom sam svijetu i gost i doma. Ovdje je ljeto svjetlost što teče kroz lišće dunje i prosipa se po dvorištu u svjetove oko moje haljine. Kao da je navlaka za poplun, punim ga perjem, dosadom, snovima, dalekim mjestima, likovima stvarnim i izmišljenim. U njega ulaze šapat sjenica, prijetnja šojke, oblaci u obliku lastavica, zveket motike iz susjednog vrta. Misli su mi raspetljane pertle, razbacane ispod koljena bolnih od krasti.

Ponekad bi svratila djevojčica iz kuće na drugoj strani ceste. Zlatne kose, više je od mene za glavu i jedva ugura noge pod malu stolici. Uzima moje lopatice i kanticu bez pitanja, smije se mom jednodjelnom kostimu. Jednog ću joj dana reći da ja već znam plivati. Ali govor mi je nesiguran.

 

Najčešće sam prepuštena sebi, odvojena od odraslih. Iz dvorišta uskočim u vrt, u sunce, otjeram guštericu koja ispari pod loncem, zatim u sandalama punim zemlje jurnem stazom u sjenu amula i bijele smokve, gdje je kokošinjac.

Kokoše su poredane iznad gromače, čekaju me. Glave i vratovi im poskakuju. Pričaju jedna drugoj, nadimaju se i stresaju pijesak, otvaraju nijemo kljunove. Šire krila napunjena perjem i tresu krijestama, crvenim kao oznake aviona. Vježbaju bijeg u drugi svijet. Kad polete, ne idu u vis, već padaju na debla i zemlju, spotiču se jedna o drugu i o keramičke pločice u travi. I tako sve dok im ne dosadi ili ne donesemo žito.

Čim padne mrak, bježe u drvenu konobicu pod orahom opasanu žicom. S vrha oraha mogle bi dotaknuti oblake. Pod u konobici svako jutro očistimo i pospemo slamom i zatim gledamo ako su snijela jaja u svojim krevetima, okruženi njihovim toplim tijelima i perjem od vatre. Oko nas sve miriše po starom kruhu, po neprozračenim kuhinjskim ladicama, po ustajalim začinima i maramama koje su zimu provele u komodama. Nona je rekla da su nekad imali piliće, grijali ih u štednjaku. Zamišljala sam plehove pune žutih kuglica s očima, napuhanih kao jastučići lavande.

Za ući u kokošinjac, naslanjam se na drvena vrata dok ne popuste pod mojom težinom. Koju ću kokoš danas uspjeti odvojiti od ostalih i uzeti k sebi? Krenem za prvom, ali mi pobjegne i ja padnem na travu. Od bola pod bradom stišćem travu. Sjetim se djevojčice preko ceste, kako nije htjela sa mnom ići vidjeti kokoši i slušati zvuk njihova kljucanja. Podižem se. Neću odustati. Kružim oko kokoši, tražim onu sa spuštenim krilom, nju ću uspjeti uhvatiti. Ne stajem sve dok je ne ugrabim ispod krila i dignem u na prsa, stišćem ju kao mačića, kao igračku, bez straha i s milinom u ustima. Kokoš miče glavom, oko joj je špekula i moje se lice ogleda u njemu. Srce joj tuče, toplo je, pući će. Njezine noge grebu o moje kraste. Čekam da se umiri. Neko vrijeme gledamo svoje odraze jedna u drugoj.

S njom u naručju, vraćam se uz vrt, prolazim pod dunjom u dvorište. Dva oka, jedno zeleno, a drugo plavo, promatraju nas sa smokve. Jedino se kitnjasti rep miče u krošnji. Nosim kokoš ispred kuće sve do vrtića s ružama, pčelicama, čuvarkućama i hortenzijom ljubičastom od zakopanih čavlića. Sve sam joj to objasnila dok sam joj gladila krila, jasno kao što to ja vidim.

 

Navečer auti buče kao bujica poslije kiše. Kokoši spavaju: sanjaju preplanule ljude, svjetlucavi potok glasova i koraka, kako se šeću dolje uz more. Večeras se slavi sveti Apolinar. Na trgu je postavljena pozornica. Svake godine, u kući preko puta okupljaju se djevojčice i djevojke iz mjesta, ostavljaju vrata odškrinuta dovoljno da mogu razaznati obrise nošnji i cvijeće u kosi, vreće robe i djevojčicu plave kose. Dok čekaju svoj nastup, stoje u liniji na stubištu kao kokoši, dok im se crvene marame nadimaju iznad bijelih suknji. Spremne su za let.

 

 


 

More je blizu

 

Kad su se upoznali u parku, izgubila je kist. Pao je sa slikarskog stalka u travu. Zajedno su tapkali po zemlji, kaputi su im grijali leđa. Vjetar je mrsio Adamovu kosu. Kotrljao je kist tko zna kamo. Povremeno je zavijao, zvuk bi zaparao platno na stalku, a njoj uši. Kada su i oblaci počeli prljati nebo, rekla je – Ne mogu nastaviti. Pokazala mu je obrise na platnu. Pogledaj kako je ovo loše! On je šapnuo Strašno i samo se nasmiješio. Ne brini, obećao joj je kako će se pobrinuti da nastavi slikati. 

Dan je odmicao u racjepkanom sjaju zraka na zelenilu. Nije prestajao tražiti kist, prelazio je prstima kroz travu sve dok ga nije podigao u šaci. U njenim očima livada se ozarila. Ostali su sami. Htio je znati kako se zove.

 

Na balkonu stana zvuk njenog imena doziva ovo sjećanje. Kad izađe iz Adamovih usta otključava protekle godine. Kasno je, ne može se sjetiti gdje je spremila kist. Nije ispao u travi, već je negdje u njihovom domu, ali to je misao razvučena u sparini. Adam je upravo završio poziv. Spušta pogled i izjavljuje kako je to kraj njihove večere jer mora raditi. Ja moram to večeras riješiti, ronilački centar nam je u pitanju.

Ne želi ga pustiti, ali glas joj se gubi u noći i nitko ga ne traži. U zraku miriše more. Ostane se sama ljuljati za stolom kao barka na sidru, dok oblaci rastu iz ugljenog mora.

Njeni crteži, olovke, knjige za diplomski, nalaze mu se na putu u dnevnoj sobi. Diže ih iako mu jutros nisu smetali i, dok rasprema nered, obraća joj se imenom.

Kaže - Ovako je cijelo ljeto, sve što započneš ne završiš. Ja znam da je to istina; i ti to znaš jer si dovoljno odrasla da se više ne buniš. Dugo je razmišljao o svemu što joj želi reći. On hoće da ona radi što voli dok može, prije nego je život otvrdne kao što je to učinio njemu, ali zidovi se ljušte, maske i opremu treba obnoviti. Ja moram sve popraviti kako bi nam bilo dobro.

Od njegovih riječi ribi na tanjuru rastu šljokice. Ona grize usnicu na balkonu, vrti viljušku. Sa svakim okretajem briše sve što je rekao.

Adam govori mnogo, govori više sebi nego njoj: kako svaki dan radi sve više, a posla je sve manje, kako ne može dopustiti da ga stalno sve nosi, možda je vrijeme da sam krene naprijed. Moje ruke sve rade za tebe, od jutra do mraka, ali sve je teže jer imam i ja potrebe, ali ih ti od svojiš ne vidiš. Moram razumijeti gdje idem.

Kaže to, odmahne glavom i izađe kroz vrata. Ona ostane gledati svijeću na stolu dok ne sagori.

 

U spavaćoj sobi ga pronalazi kako spava na dvosjedu. Pokrije ga, pola u snu, pola u javi. Na stolici podigne noge i zagrne se u oblik pupa. Kroz staklo curi mjesec.

Ne zna gdje je za nju naprijed. Vrijeme se po vrućini uzdiže i spušta kao njegovo disanje, ali je svjesna da mu to ona ne može opisati. Svaki put kad digne glavu, mašta o moru.

 

Ujutro se budi u krevetu, uma bijela kao plahte. Kad se okrene, čini joj se u svijetlu da Adam spava pokraj nje, kao nekad. U jutru kakvo želi, sunce ulazi kroz prozor i crta paralelograme po njihovim rukama. Spavali bi skupa kao domaće životinje i puštali komarcima da ih jedu. Zamišlja da se sati izmijenjuju, a oni se ne žure. Odlaze na more. Ronilačku odjeću treba sporo navlačiti; smiju se i on govori kako je ona sve što mu treba.

 

Uspravi se u krevetu, sama je. Tek je osam. Adam je već na nogama, na dvosjedu pred njime poredani su papiri. Ona ga pita Je li loše?

Bez pogleda odgovara Nije, dobro je sad. Moram ovo završiti, ti idi van bez mene.

Danas neće trčati kroz plićak. Ona neće kriviti usta jer mora nositi boce kisika u gumenjak. Gleda ga kako ide k otvorenom prozoru. Ne želi ga dalje propitkivati, okreće glavu. Pretvorili su se u one stare parove koji šute za doručkom, svatko se bavi svojim tanjurom. Uzme čašu vode s ormarića. Vlaga je živa na usnama.

Soba je tiha i obasjana. Sinoćnu haljinu je odbacila u klupko na podu. Sad stoji složena na stolici. Pogleda Adama i vidi ga duplo, na prozoru ucrtanog ispred cijelog svijeta i u staklu, gdje on i more svjetlucaju zajedno. Stapaju se u jedno. Zatvori oči, a kad ih opet otvori, čini joj se kako je njegov odraz gleda.

Još jučer prizvao ju je da mu dođe u naručje. Na prozoru pred morem mu je rekla Kako je dan lijep! Udahni ovaj čisti zrak!

Toliko čist i nije, rekao joj je uz osmijeh. Vidi koliko je do mora.

Ispod njih je bila bujica ljudi na tržnici, čulo se skretanje automobila i hihotanje galebova. Sve je to bila već vidjela, čula. Pogled joj je bježao dalekoj plaži, kadrirala je kupače koji plutaju u vodi.

Cijelu zimu tumarali su ovim ulicama, teglili vrećice i kutije i gledali u more tek da vide ako će sutra biti ribe. Zimi bi se pjena navukla na more. Štitila ga je od bure kao i njegova leđa nju.

 

Sve je toplije, njena sjećanja se tope. Odgurne se od kreveta. Bez oblačenja, njene oči prate Adamov odraz dok prelazi sobu.

Sjećaš se onog dana u parku? pita ga. Vrijeme je bilo sve gore, a ti si tražio moj kist?

Adam joj je okrenut leđima. Kaže - To je bio dan kad smo se upoznali. Ne sjećam se vremena, a tko zna što je danas s tim kistom?

Priđe mu i privije se uz njega. Toplo tijelo uz toplo tijelo. Njegov puls udara o njena zapešča. Danas je sve dobro, reče mu. Zašto si takav kad je more blizu?

Adam prelazi prstom po oguljenom prozoru. Gleda pukotine na ulici, hrđu na okviru i žicama za veš. Ona i dalje šapće o moru - Danas će biti posla. Večeras ću ti nešto nacrtati.

On je uhvati za ruku i okrene se od prozora. Prvi put jutros gleda je u oči. Sunce iza njega bliješti. Izgovara joj ime.

U njegovu pogledu ona vidi nešto tvrdo i ne može to podnijeti. Želi gledati svijetlo koje se otvara nad morem. Izgleda kao pronađen kist u njegovoj šaci, uvjereno i postojano i spremno buknuti bojom.

 

 Kaže mu Kupit ćemo novi kist. Zajedno. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg