proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.



 

 

Mrtvi kanal

(ulomak iz neobjavljenog romana)

 

 

 

Kiša je padala kao iz kabla. Slijevala se niz zgrade, nebodere, ulice, kao da je pokušavala

nešto isprati iz grada. Kao da je pokušavala isprati sramotnu ljagu koja ga je zapečatila. Neboderi i zgrade kao da su bili obojeni onom sivom kišnom bojom, koja je zavila svaki kutak grada. Ulice su bile mokre, uz rubove kolnika skupljale su se male lokvice po kojima su se gomilale kapi i kapi kiše. Padala je i na zaobilaznici duž grada, od istoka prema zapadu na kojoj su noću samo kamioni svojim vjetrobranskim staklima zaustavljali njezin pad. Teške kapi kiše padale su i po ruzinavim lučkim dizalicama u suhim brodogradilištima. Suha su bila već godinama, a dizalice su služile samo za turističko razgledavanje i fotografiranje. Kiša je lijevala i po starim, napuštenim tvornicama, koje su nekada prije puno godina ovaj grad činile vrlo važnim za industriju u ovom području Europe. Od nedavno se jedna hala počela koristiti samo za glazbeni festival Hartera i ostale festivale elektroničke glazbe i poneke koncerte, ali druge hale danas nisu više ničemu služile, bile su samo kostur bez duše i života, u kojima su se skrivale skitnice od kiše ili narkomani koji su izgledali kao da su svoju dušu već odavno prodali vragu, a tijelo zemlji.

Naravno, bili su tu i miševi u svemu tome, oni su pak tražili samo malo smeća kako bi

mogli preživjeti još jedan dan. Jedino što je bilo živo među svim tim napuštenim tvornicama i halama, je bila rijeka koja je tekla između u more, u zaljev gdje se smjestio grad, kao nešto što je davalo nadu u život. Grada koji se smjestio na uvučenoj obali između nekoliko planina prekrivenim gustom šumom zbog čega su se tu skupljali sivi oblaci. Zimi su planine većinom bile prekrivene snijegom, stanovnici su zato često uživali u zimskim sportovima, a ljeti su šumovita brda pružale predah od toplih prometnica s prekrasnim pogledom na grad i zaljev u kojem je bilo nekoliko otoka.

Stanovnici grada Rijeke su bili naviknuti na kišu, baš kao i ovaj galeb koji se nalazio

jutros na jednoj od zahrđalih dizalica. Tu su stanovnici uglavnom brinuli kako se ne smočiti, ali to je bilo nemoguće u najkišovitijem mjestu na svijetu. Baš kao što se bilo nemoguće skloniti od droge, korupcije, prostitucije koja je trovala sve više, sve gradske kanale. Neki su jednostavno okretali glavu od toga, a neki, oni koji su u sebi imali ono nešto ljudskosti i morala, ali i hrabrosti, jer je nje bilo potrebno najviše, su pokušali ispraviti to, no bili su vrlo brzo ušutkani i bačeni u Mrtvi kanal poput mrtvog miša. Ljudi su vodili svoje bezbrižne živote, no jesu li bezbrižni ako okreću glavu od čina i prave se kao da se ništa nije dogodilo? Mladi su se često utapali u paklu droge koja bi im na kraju istrgnula mladost iz ruku. Droga je uspijevala zbog toga što je Rijeka bila sveučilišni grad, studenti su bili najbolji potrošači.

Galeb je pogledao prema gradu, a zatim je raširio krila i poletio u tamno sive oblake koji

su okupirali vrhove nebodera. Još je bilo posve mirno, ljudi su bili u svojim toplim krevetima i spavali su pod zvukom udaranja kapljica. Jesen je u gradu izgledala uglavnom siva i kišna, sa žutim listovima koji su se lijepili po asfaltu ili nogostupu, koje su ljudi zaduženi za to, marljivo čistili prije nego se, ostali ljudi koji su radili ujutro ne probude, kako bi se mogli bezbrižno kretati ulicama unatoč kiši, a i vjetru. Vjetar je ondje često znao pokidati stablo. Kišobran je ondje bio tražena roba, baš kao i droga, novčanica, ali i prostitutka. Naravno, da prostitutkama ovo vrijeme nije odgovaralo, jer se nisu mogle uputiti na svoju lokaciju gdje su čekale mušterije kojih nije nedostajalo. Sada na rivi nikoga nije bilo, osim pokojeg parkiranog automobila i privezanog broda.

No na zapadnoj strani grada, na jednoj sporednoj cesti koja je išla kroz šumu, automobil

se usporeno kretao s upaljenim svijetlima. Automobilske gume gacale su po mokrom asfaltu, a iz motora i auspuha se dizala para zbog topline. Zaustavio se u jednom ulegnuću i ugasio motor automobila. Izašao je, a na sebi je imao kabanicu koja ga je pokrivala od glave do gležnjeva. Kiša mu je kapljala niz crnu kabanicu, pogledao je lijevu i desnu stranu ceste, ali sve je izgledalo pusto i jako mračno. Pogledao je na sat, bilo petnaest minuta do pet. Imao je dovoljno vremena za to obaviti do prvog jutarnjeg autobusa javnog prijevoza. Otvorio je prtljažnik, a unutra su bile dvije mrtve djevojke, barem su izgledale mrtvo. Uhvatio je prvo jednu i prebacio je preko ramena kao svinju, napravio nekoliko koraka prema grmlju uz cestu, i bacio je tijelo u grmlje. To isto je napravio i s drugom. Zatim je zatvorio prtljažnik, ponovno se osvrnuo i sjeo u automobil. Upalio je motor i krenuo dalje cestom.

Ivan je žurio na autobus, kasnio je, sinoć legao dosta kasno i nije odmah čuo budilicu. Nije još bilo pet sati, a prvi autobus mu je u pet i deset. Brzo se odjenuo, samo je pokupio robu i žurno je navukao na sebe, nije ni gledao što je uzeo, mogao je biti i grudnjak od njegove cure, a jutarnju higijenu obavio je kao u vojsci. Kad je odjenuo jaknu, izletio je van, no istog trena se vratio. Kišobran. Jebeni kišobran je zaboravio. Sada se niz cestu probijao do stanice, već su mu noge bile mokre, a nije napravio ni dvadeset koraka.

Stigao je do stanice, nije još nikoga bilo, samo on i njegova para iz nosa. Kapljice su lupkale po kišobranu, nešto slabije nego prije, kiša je malo popustila, možda danas i prestane. Iako su šanse zato bile gotovo nikakve, sudeći po ovim oblacima koje je Ivan pogledao. Skupio je obrve. Nije znao je li mu se učinilo ili je to samo vjetar. Kao da nešto šuška iza njega u grmlju, međutim vjetar nije sigurno, uvjerio se jer je kiša padala ravno. Nije bio ni pretjerano hrabar. Znao je da tu nema vukova, ali medvjed je znao dolutati u potrazi za hranom. Ma nije valjda medvjed, pomislio je. Približio se tom grmlju iz kojeg je dopirao neki čudan, grgljajući zvuk. Pokušao je rukom malo rastvoriti grm. Razrogačenih očiju napravio je nekoliko teturajućih koraka unazad. Kao da je ugledao duha. Možda nije duha, ali mrtvaca je. Ugledao je dvije nepoznate djevojke, jedna se pomicala i nerazumljivo nešto pokušavala reći.

-          Čekaj, sad ću te izvući iz grmlja – rekao je Ivan i položio kišobran na pod, a zatim je

nju uhvatio i povukao do čiste površine. Šokirano ju je promatrao, pa se dosjetio, da je tamo ležala još jedna djevojka koja je možda trebala pomoć. Pogledao je u drugu djevojku, izgledala je prestrašno, lice joj je bilo prepuno modrica. Bila je potpuno nepomična. Tijelo joj je bilo bijelo, a usnice plave. Mrtva. Bež života. Mislio je kako će ovaj prizor pamtiti do kraja života. Vratio se kod ove koja je ležala na pločniku, stavio joj je kišobran iznad glave kako se ne bi ugušila od kiše koja joj je ulazila na usta i nos. – Sad zovem hitnu, a i policiju, ne brini, drži se – rekao je i utipkao broj na ekranu od mobitela.

 

Danas je spavao u uredu, imao je tu stari dvosjed koji je dobro služio kao ležaj. Radio je.

Da, u nedjelju, a ponedjeljak je dočekao na dvosjedu. Ostali su znali da će spavati u uredu pa su pokušali biti što tiši. Iako ga tu još nisu baš voljeli, postojali su oni koji su ga respektirali i bili dobri prema njemu. Takve kolege je cijenio, a ovih drugih se pokušao kloniti, ali to je bilo jednostavno nemoguće u ovoj gradskoj policiji, nemoguće je bilo u ovome gradu. Dva mjeseca je prošlo od kada je stigao tu u grad, raditi u policiji kao glavni kriminalistički istražitelj gradske policije. Za sada mu je posao išao solidno, no najveći problem su mu stvarali oni, oni koje je nazivao ološ. Prepotentni, korumpirani, egocentrični kolege, ako ih je uopće mogao nazivati kolege. Oni su željeli samo njegovu glavu, on im je smetao u ovom leglu miševa. Do sada se uspio oduprijeti tim trovačima. Otvorio je oči. Netko mu je snažno kucao na vrata. – John!!! John!!!

-          Evo me – promrmljao je i ustao se. Otvorio je vrata.

-          Imamo tijelo, moramo ići na očevid – rekao je Daniel Franc, on mu je bio kolega, odmah

mu se za sviđao, samo što je bio mlad i naivan, pa bi ga s vremenom mogli ovi ostali iskvariti. Kao i sve što dodirnu zaraze svojim prljavim dlanovima. Najvažnije mu je bilo to što je Danielu mogao vjerovati i iskreno s njim razgovarati. S njim i kolegicom Vanjom se najviše i povezao u ova dva mjeseca.

Krenuo se oblačiti, ali onda je shvatio da je zapravo spavao onakav kakav je u nedjelju

ujutro izašao iz stana. Zato je samo uzeo kabanicu i pištolj sa stola te ga zakačio za remen na hlačama. Kad je izašao iz ureda u veću prostoriju gdje su ostali zajedno imali stolove i laptope na njima, pogledao je tko je sve još u uredu. Nikoga nije bilo, osim Daniela koji je stigao malo prije. – Hajmo!

-          Dragi inspektore, morat ćeš se jako zaštititi, vani lijeva kao iz kabla! – kiselo je pogledao

u Johna. Kao da je sebe tješio, a ne njega.

-          Imam kabanicu, sva sreća da nema vjetra – komentirao je John.

-          Gdje ti je auto?

-          Eno ga tamo.

Potrčali su prema sivom BMW kojeg je John dobio kao službeno vozilo. Jedino što je valjalo, je bila ova „bembara“. Ništa više.

-          Moraš mi samo reći gdje idemo jer se još ne snalazim dobro? – rekao je John i okrenuo

ključ.

-          Naselje Matulji, tamo su našli dvije mlade djevojke, jednu mrtvu, a jednu živu. Za sada.

-          Znam gdje je to. Idemo.

Upalio je rotirke na vjetrobranskom staklu i prednjim svijetlima, te naglo dodao gasa.

 

*

 

John se prije dva mjeseca preselio u ovaj grad. Dobio je poziv od ministarstva za

zapošljavanje u gradskoj policiji. Dugo se dvoumio, jer je trebalo ipak ostaviti onaj život u Americi, nije ovo bilo za stalno, ali je odlučio doći pomoći. Pozvali su ga kao novo i svježe lice, koje će napokon dovesti reda u kriminalističkom odjelu gradske policije. Njegovi roditelji, kada je on imao šest godina, dolazili s njim tu na ljetovanje. Puno puta je boravio u Rijeci kao mali, stekao je prijatelje, koje od tada nije vidio. Možda ih bude sada ponovno sreo. Najvažnije što je bilo, je to što je naučio jezik, znao je jako dobro pričati hrvatski. Poneka riječ bi mu nedostajala, no svi su ga dobro razumjeli, zapravo po razgovoru nije se primjećivalo da je iz Amerike.

U daljini kroz kišu, nazirala su se plava svijetla. Kada su se približili, jedan pokisao

policajac stajao je u zelenoj reflektirajućoj jakni i regulirao promet. Crvenim znakom stop koji je držao u ruci, mahnuo je neka se zaustave. John je otvorio prozor kojemu je prišao mokri policajac.

-          Dobro jutro.

-          Dobro jutro gospodine. Vi ste inspektor Monroe? – upitao je policajac. Pomalo

znatiželjno, jer su svi znali da je stigao novi inspektor iz Amerike, međutim nisu ga stigli još svi vidjeti, a Johnu nije bilo drago zbog tog publiciteta. Neki su ga željeli upoznati, a neki su ga se željeli riješiti.

-          Jesam, došli smo na očevid – John je pogledao prema naprijed, gdje su stajala dva

policijska vozila i vozilo hitne pomoći.

-          Drago mi je gospodine inspektore – pružio je ruku kroz prozor.

-          I meni – odgovorio je John.

-          Prođite naprijed, upravo pripremaju ovu živu djevojku odvesti u bolnicu.

Policajac se odmaknuo od automobila, a John je prošao još nekoliko metara naprijed.

-          Dokaze možemo zaboraviti – komentirao je Daniel.

-          Savršeno vrijeme za zločin – nezadovoljno je dodao John.

Izašao je na kišu, osjećao je kapljice kako padaju po kabanici. Forenzičari su napravili šator za zaštitu mjesta zločina, ali tu je već sve odavno bilo izgubljeno. Voda je oprala vjerojatno sve što je bilo na djevojkama. Živu djevojku su taman ugurali u vozilo i odvest će je brzo u bolnicu. Još uvijek je bila u životnoj opasnosti. Sve je bilo lijepo osvijetljeno pa se mogla vidjeti bijela beživotna boja djevojke koja je nepomično ležala na podu ispod šatora.

-          Znate li imena žrtava? – pitao je John jednog policajac koji se tamo našao.

-          Nemaju nikakve dokumente, nismo ih identificirali – slegnuo je ramenima policajac.

John je pogledao u Daniela, koji je nijemo šutio. Šokirano je gledao u djevojku, sada je i on promijenio boju, izgledalo je kao da će povratiti. John je prišao forenzičaru koji je klečao pokraj tijela na podu.

-          Dobro jutro Tomo – rekao je. Zvali su ga Tomo, ali njegovo ime bilo je Tomislav Pavić.

Imao je oko pedesetak godina, dobro je radio svoj posao. Za razliku od nekih koji su bili zaposleni u gradskoj policiji. Ti koji nisu dobro obavljali svoju dužnost, radili su tamo zbog debele veze ili po obiteljskoj strani. Tu ako je otac bio zaposlen u policiji i njegov sin će imati osiguran posao u policiji. Ti su bili najgori, zaštićeni, a pokvareni. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg