proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.



 
 
KULT UŽARENE KRUNE
 
 
 
„Još jedan dosadan dan u mom životu. Inspektor u Zagrebu nema baš neki zanimljiv posao. Kuća, ured, nekoliko dojava o vandalizmu na gradskim fasadama, poneka prevarena bakica, pa opet kuća“, mislio je Tahić dok je izlazio iz svog starog Trabanta, koji mu je otac ostavio nakon smrti. Pričalo se da je njegova rodbina nekada bila imućna, ali su od tog nekadašnjeg bogatstva Tahiću ostali samo taj stari auto i ruševna kuća. Nije bio previše zainteresiran za svoje obiteljsko stablo i imetak, koji je nestao davno u prošlosti. Ispisao je nekoliko zaostalih izvješća o klanju kućnih i uličnih mačaka na Jakuševcu te se zavalio u staru, neudobnu uredsku stolicu. Bio je naviknut na njezinu neudobnost i mogao je bez problema zadrijemati. Iz laganog sna ga je prenuo udarac uredskih vrata o zid.
          „Tahiću, diži dupe smjesta! Dobili smo zanimljiv slučaj, 'ajde, napokon se nešto događa!“, začuo je euforični glas svog partnera Keglevića.
          Ustao je brzinom munje, zakačio o pojas značku i pištolj koji nikada nije upotrijebio, te se sa kolegom uputio prema parkiralištu. 
          Keglević je uzbuđeno sjeo na suvozačko mjesto službenog vozila. Priopćio je Tahiću da je noć prije iz Muzeja torture otuđena cijela kolekcija srednjovjekovnih sprava za mučenje, kao i kruna Matije Gupca. Moraju odmah otići na lice mjesta i prikupiti sve dokaze. Tahiću je pao moral, jer je mislio da se radi o nečemu zanimljivijem. Bilo mu je dosta torture njegovog dosadnog života. Vozeći prema Muzeju, na Zagrebačkom radiju su začuli panični izvještaj o pokolju u Zaboku. U tom trenutku je inspektoru zazvonio mobitel. „Promjena plana. Odmah krenite prema Zaboku na uviđaj.“, začuo je glas nadređenog. Keglević je morao prokomentirati da je to njegov rodni grad i nije baš oduševljen odlaskom. Ipak, sretan što je možda dobio slučaj koji će ga proslaviti, frknuo je nosom u znak odobravanja i važno se uhvatio za pištolj. 
          „Kakav stravični zločin se može dogoditi u Zaboku, da mi je znati? Tamo se nikada ništa ne događa!“, tiho je mumljao u nevjerici.
          Mjesto zločina - novo groblje u Zaboku. Masa izbezumljenih lica i novinara je stajalo iza policijske trake opasane oko livade. Sedam kolaca zabijenih u tlo, visokih preko dva metra, okićeni mrtvim tijelima krasili su ulaz u groblje. Lica unesrećenih su bila izobličena i moglo se uočiti da su bili sakaćeni prije konačnog čina pribijanja. Tahić i Keglević su izašli iz automobila i u nevjerici se približili. Ljudi su plakali i jecali, povraćali i udaljavali se od groblja. Tamna zavjesa nasilne smrti koji se protezala kroz polje leševa, parala je radoznale poglede i navodila na užasavanje.
          „Ja, ja ovo ne vjerujem! Što se događa Tahiću? Pa ja znam ove ljude!“
          „N nn n ne znam.. Ne mogu… Moram sjesti na trenutak!“
          Nakon što su policijski službenici uspjeli maknuti sve ljude iz kruga zločina, oprezno su skinuli tijela sa kolaca i prepustili ih forenzičarima. Obavljena je obdukcija i ustanovljeno je da su unesrećeni mučeni spravama poput španjolske čizme, zvijezda okovima za vrat i Judinom kolijevkom. Najbrutalnije i najekstremnije povijesne sprave su ovim ljudima nanosile toliku bol da su neki umrli od straha ili srčanog udara. Osnovan je krizni stožer i sve snage su se udružile u svrhu rješavanja ovog devijantnog napada. 
          Poslije ovakvog dana inspektori su jedva čekali sjesti u neki tihi, mračni kutak zadimljenog lokala i raspraviti današnji događaj uz čašu žestokog pića. 
          „Što ti misliš o ovome?“, zabrinuto je upitao Keglević.
          „Ne znam što da ti kažem, osim da ovako nešto u životu nisam vidio niti na televiziji. Trebali bi sutra ujutro odmah otići u Muzej torture. Vidiš da je ustanovljeno kako su na tim ljudima korištene neke srednjovjekovne sprave za mučenje i sve mi smrdi na povezanost ovih dvaju zločina. Možda u Muzeju nađemo neke tragove. Ali ako su predmeti otuđeni sinoć, onda su se jako brzo bacili na posao?“ Ispili su nekoliko čaša jeftinog viskija i uputili se kući pomalo pripiti.
          Rano ujutro je Tahić nazvao Keglevića. Nije se javljao. Tahić zaključio kako je njegov kolega već otišao u stožer, pošto je uvijek volio ustajati u cik zore. Uključio je radio, ne bi li uhvatio neke nove vijesti uz prvu jutarnju cigaretu i kavu. 
          „Još jedan stravičan zločin u Zaboku… Ispred Erste banke… Inspektor koji radi na slučaju…“, začuo je kroz smetnje izjavu komentatorice. Bacio je cigaretu i požurio prema autu. Nije se niti obukao, nego je istrčao iz sobe u pidžami u kojoj je noć prije zaspao. Ispred Erste banke je imao što vidjeti. Raščetvoreno tijelo njegovog partnera je beživotno ležalo na komadu hladne, limene ploče. Glava je stajala malo dalje, pribijena na prometni znak. Tahić je pao na koljena i zaplakao. Godinama je vodio pomalo dosadan, ali siguran život jednog zagrebačkog policijskog službenika, a sada je u zavijen u tamni oblak brutalnog zločina. Utvrđeno je kako je preminuli inspektor Keglević mučen na gnusan i izopačen način. Bio je obješen za drvo, dok krvnici nisu procijenili da je blizu smrti. Tada su ga odvezali i golog postavili na limenu ploču, koja je pod debelim minusom polako smrzavala njegovo tijelo. Zavezali su mu špage oko udova i sa četiri motora krenuli lagano vući, svatko na svoju stranu, dok mu kosti nisu popucale te se razdvojile od tijela. Za kraj su mu jednim potezom mačete odsjekli glavu i pribili je na metalni stup prometnog znaka. Nije mu bilo jasno kako ne postoji niti jedan očevidac, ipak je to javno mjesto. Ta mu se scena toliko urezala u pamćenje da više nikada neće biti isti. Nikada više neće moći sanjati mirne i lijepe snove. Potresen se vratio kući i popio nekoliko praksitena.
                                                                           ***
          U stožeru kulta Užarene krune je na repertoaru veliko slavlje. Prostor ispod Saborske palače odjekuje zvucima zadovoljstva i tihe melodije Bachovih simfonija. Užarena kruna je postavljena na vatrom ugrijani podest, i na taj način osvjetljava prostor iznad okruglog, kamenog stola. Članovi kulta su dobili pristup tajnim prostorijama na temelju poznanstava i prijateljstva sa određenim vrhovnicima. Gobac, začetnik kulta, vodi motivacijski govor. 
          „Braćo! Od šesnaestog stoljeća pa do danas smo jebeni kmetovi ovih izroda prošlosti! Sada je na nas došao red da osvetimo svoje pretke koji su se borili za prava, kao što ćemo se i mi boriti danas! Uzimaju nam kruh iz usta i tjeraju nas na ulice, povisuju namete, kamate i poreze! Nećemo više to trpjeti! Bunili smo se i borili, a oni su nas godinama samo prosljeđivali kao da smo ovce. Htjeli su nas maknuti, zatvoriti, jer demokracija očito nije naše pravo. Nikada im nećemo oprostit, nikada! Ovo je počelo davnih dana i ovo ćemo mi završiti. Na noge braćo! Jednom dušom, jednim srcem, jednom šakom! Zakunite se da ćete razbiti krvničke lance!“
          „Kunemo se!“
          „Zakunite se da ćete pristati jedan uz drugoga, kao brat uz brata u sreći i nesreći!“
          „Kunemo se!“
          „Zakunite se da ćete se osvetiti samo krivicu, da ćete štovati tuđe, da nećete ubijati nego u boju, da ćete mirovati kad razapnemo glavnog krivca!“, citirao je Gobac, na neki svoj način, Matiju Gupca. 
          Gobčeve naricaljke o pravdi su se protezale dugo u noć. Pribegoviću je dodijelio napad na Krško, a Pasaniću na Jastrebarsko, kako bi njihov plan osvete bio što više vjerodostojan originalu iz 1573. Prezimena su se s godinama iskrivila, poprimila neke suvremenije oblike i igrom sudbine objedinila se u progresivni kult željan pravde i osvete. Danas oni nisu samo neuki kmetovi, nego skupina visoko obrazovanih, priznatih doktora, znanstvenika i intelektualaca. 
          Pribegović je krenuo sa svojom grupom prema Krškom. Čekali su u punoj spremi cijelu noć završetak bala tajkuna, koji se odvijao u jednom dvorcu nedaleko od elektrane. Oteli su šest ciljanih pojedinaca i ugurali ih u kombi. Odvezli su ih omamljene kloroformom i sa vrećama na glavama u obližnju šumu. Žene su zavezali za stabla i bičevali ih. Rane na leđima su se otvarale ali krvi nije bilo traga, kao da se ledila pod niskom temperaturom koja je vladala vjetrovitom šumom. Muškarce su poslagali s druge strane i pustili ih da svezani  bespomoćno gledaju teror. Prigušeno mumljanje i jecanje je odjekivalo, ali nedovoljno da bi itko čuo i došao u pomoć. Pribegović je ponosno stajao i naređivao, naslađivao se i činilo se kako beskrajno uživa u ovom sadističkom, životinjskom pothvatu. Zatim su muškarcima gurnuli u grla kruške za mučenje i polako ih rastvarali. Kosti su škljocale i nanosile nesnosnu bol. Nakon što su muškarci popadali u agoniji boli, iste te kruške su umetnuli ženama u vagine i ponovljenim postupkom izvršili teror. Unakažena masa ljudi nepomično je ležala na tvrdoj zemlji. Krvnici su prikupili drva i zapalili lomaču. Izmrcvarena, unakažena tijela sa mrvicom života, dostatnom samo za disanje, bacili su na lomaču, jedno po jedno. Smrad isparavajuće krvi je nadmašilo cvrčanje kože na netom zapaljenoj vatri. Mrtve duše su se nadvile visoko iznad lomače i iščezle duboko u zoru. Ponosno su skupili svoje sprave i krenuli prema kombiju. Još su jednom nestali u mraku, vozeći prema svom stožeru, u kojem će iznijeti detalje pokolja ostalim pripadnicima. Pribegović je ispunio svoju misiju i mirne duše legao u krevet. Zaspao je snom pravednika.
                                                                     ***
          „Udarna vijest, napad na rukovodeće iz Krškog! Oteti, mučeni i spaljeni u šumi. Povezujemo ovaj stravičan zločin sa onim iz Zaboka u Hrvatskoj. Sektaški masakr se nastavlja…“, radio stanice su emitirale izvanredne vijesti i nagađale o povezanosti zločina. Tahić je u sobi montirao ploču kao pravi detektiv i počeo šarati po njoj. Vukao je poveznice između zločina, ispisivao imena ubijenih i proučavao kronologiju događaja od dana krađe iz muzeja do danas. Našao je poveznice između zločina i zaključio da je pokrenuta lavina nekih događaja za koje nije nalazio motiv. Sinula mu je suluda ideja o novoj seljačkoj buni, koja je po njegovom mišljenju bila apsolutna besmislica. Počeo je čitati o buni 1573, pregledavati imena, prezimena i datume. 
        „O moj Bože, pa ovo se stvarno događa! Danas je 6. Veljače! Kronologija događaja… Prezimena mrtvih, potomci tadašnjih vladajućih… O moj Bože… Netko se osvećuje… Keglević, jadan Keglević je isto potomak...“ Tahić je tako proveo neko vrijeme povezujući i istražujući, gubio se u povijesnim činjenicama dok nije došao do zaključka da se mora obratiti višim tijelima za pomoć. Odlučio se na potez koji nikada nije mislio da će morati povući. Pozvao je Ustavnog suca. 
          „Poštovani Suče, morate me saslušati. Situacija je krajnje ozbiljna. Morate mi dati sve raspoložive jedinice, kako bih pronašao krivce prije nego još netko strada!“
          „Tahiću, dva puta si zabrljao i ispali smo smiješni radi tvojih teorija! Nema više! Nađi bolje rješenje, suvisliju priču i možda ti pomognem!“, derao se Sudac na inspektora. Tahić je bio potpuno sâm u ovome i svjestan kako je u pravu, ali pomoć neće dobiti. 
                                                                       ***
          U stožeru kulta Užarene krune zazvonio je crveni telefon, koji je godinama stajao mrtav, poput sfinge, na postolju u uvučenoj prostoriji. Gobac je iskočio kao raketa iz stolice i drhtavom rukom podigao slušalicu. 
         „M mm molim?“
         „Ja sam. Imamo mali problem. Ništa nerješivo, ne brini. Inspektor je počeo previše njuškati i čini mi se da je povezao bit naše misije. Potrudit ću se da dokazi nestanu ako si negdje zabrljao, a ti se drži protokola, samo malo stisni kočnicu.“
          Gobac je bio svjestan da mora nešto žrtvovati kako bi krajnji ishod išao u njegovu korist.
          Pasanić je pripremao oštrice za slijedeći napad. U polumraku hladnog prostora je ponavljao  riječi „Kunemo se!“, dok je precizno slagao svoje kirurške instrumente u malen kovčeg. Gobac ga je bodrio i motivirao na još jedan izopačeni pokolj. 
          „Kada riješiš Jastrebarsko idemo po kraljeve. Osobno ću se pobrinuti da budu okrunjeni na pravi način, baš onako kako pravi kraljevi zaslužuju! Uzmi najbolje ljude i kreni, u stisci smo s vremenom. Hoću da kronologija žetve bude u vremenskim granicama bez previše odstupanja!“
Spuštala se noć i Pasanić je sa sljedbenicima krenuo prema Jastrebarskom. Odabrane su udaljili iz njihovih domova i odveli na Crnu mlaku. Pristup rezervatu je bio omogućen bijelom cestom i vodio je prema dvorcu Ribograd. U tom trenutku tamo nije bilo nikoga i ta činjenica je uvelike pomogla Gobčevim pristašama. Došli su do dvorca i uveli ljude unutra. Hladni zidovi i krikovi ptica prigušili su jecaje i molitve svezane skupine, koja čeka svoj kraj.
 
 
        „Dovedite mi žene i stavite im maske srama! Ne želim ih čuti niti vidjeti njihova lica! Muškarce poredajte u ležeći položaj i pokrenite pendulum. Neka priznaju svoje i grijehe svojih predaka!“ 
Pasanić je bio poznati patolog i htio je na svoj način izvesti ovaj krvoločni čin. Na hladnim stolovima odjela za patologiju susretao se samo sa mrtvim tijelima. Velika želja da secira živo tijelo sada mu se ostvarivala. Znao je kako da održi rastvorenog čovjeka u životu, ne dirajući ključne organe. Htio je osjetiti ritam pulsirajućeg srca u svojoj ruci. Tada se bacio na dugo očekivani zahvat seciranja živih žena. Oduvijek imao problem sa njima. Smatrao ih je manje vrijednim kurvama i klafračama, koje ne bi trebale imati nikakva prava.
 
        "Ecclesia abhorret a sanguine", izgovorio je i počeo rastvarati skalpelom torzo prve žene. Prigušeni krikovi u unutrašnjosti maske ukazivali su na nepodnošljivu bol, ali njemu je to bila motivacija. Tuđa patnja i nemoć je hranila njegov duboko usađeni sadizam. Preciznim rezovima skalpela je odmicao kožu sa grudnog koša, hraneći svoju egoističku maštariju. Kliještima je lomio kosti rebara, kako bi došao do srca. Trzaji rastvorene žene su se smirivali i morao je biti brz. Uhvatio je napokon mišić životne energije i svojim debelim prstima ga istrgnuo iz grudnog koša. Zadnja dva otkucaja srca su iščezla u njegovoj ruci i tada je opet imao samo beživotni leš ispred sebe. Zadovoljno je stisnuo taj mišić kojem se uvijek divio, znajući da je jednom život nestao u njegovoj šaci.  
          „Priznajte da su vaši preci osudili na nezasluženu smrt seljake, koji su se samo borili za svoja prava! Priznajte, 'ajde, jedan po jedan!“, vikali su na nage muškarce, poredane poput sardina na smrznutom mramoru dok se pendulum njihao lijevo - desno, spuštajući se centimetar po centimetar prema torzima. Muškarci nisu znali o čemu se ovdje uopće radi, pa su govorili krvnicima sve što su htjeli čuti, samo kako bi zaustavili srebrnu oštricu koja je parala zrak. Ni uz sve pokušaje moljenja, potkupljivanja, priznavanja nekih tuđih grijehova, nisu uspjeli zaustavili oštricu koja im je, jednom po jednom, polako stvarala rezove na tijelima. 
          Pasanić se vratio sa ekipom u stožer i vidno uzbuđen ispričao Gobcu o svim provedenim radnjama. Gobac nije bio oduševljen sa seciranjem, ali nakon što su mu ispričali o rješavanju dokaza, prihvatio je sa zadovoljstvom cilj ostvarene misije. 
        „Pasaniću, jesi siguran da nisi u naletu svoje euforije nešto zaboravio? Molim te, provjeri imaš li sve? Dobro te poznam i znam da često radiš greške.“ Tada je Pasanić još jednom provjerio svoj kovčeg i uvidio da mu fali kožna futrola u kojoj se nalazio skalpel. 
          „Ali nosio sam rukavice, nema otisaka, ne brini. Vjerojatno mi je ispao negdje u autu!“, opravdavao se, a Gobčeva nervoza je rasla. 
          „Znao sam da mora biti nešto. Opet moram intervenirati radi tvojih gluposti. No dobro, riješiti ću to.“ Još jednom su slavili pobjedu u svojim odajama i klanjali se kruni Matije Gupca. 
                                                                     ***
          Tahić je pokušavao pronaći ta uvrnuta čudovišta, ali jednostavno nije nalazio način. Nije znao da li su oni stvarno potomci kmetova ili samo neka sekta iz mračnog podzemlja. Devijacije prezimena mogle su otići u bilo kojem smjeru. Na mjestima počinjenih pokolja nisu pronašli otiske prstiju, DNK, niti ikakve druge dokaze koji bi upućivali na nekoga. Tada mu je još jednom zazvonio telefon. Bojao se dići slušalicu jer svaki je poziv upućivao na slijedeći pokolj. 
          „Tahiću, spremi se, imamo jedan slučaj u Jastrebarskom. Mislim da su povezani.“, začuo je glas novog partnera u prokletoj slušalici. Zatečeno stanje u dvorcu upućivalo je na još jedan vrlo sličan poremećeni čin. Ostaci tijela plutali su nedaleko od dvorca. Nije se moglo razaznati tko su ti ljudi, pošto su ih strvinari već vidno raskomadali. Forenzičari su prikupljali dokaze i slali DNK unesrećenih na analizu, ne bi li saznali njihove identitete. Tahićeva užarena kugla u želucu sve je više rasla, razvijala se u zapaljeno klupko koje će ubrzo prsnuti. Svjestan svoje nemoći, sjeo je na obližnji kamen i uhvatio se za glavu. Osjetio je nečiju ruku na svom ramenu. 
          „Tahiću, najbolje da ovaj slučaj prepustimo tajnoj službi. Ovo je prešlo sve granice i u ovom stadiju je to već pitanje nacionalne sigurnosti“, progovorio je Sudac iza njegovih leđa. Vidno iznenađen i sretan što je Sudac odlučio intervenirati, zahvaljivao je i pokušavao ga nagovoriti da ga ostavi na slučaju, pošto je od početka upućen u sve činjenice. Sudac ga je samo tapšao u polumraku i govorio: 
          „Ništa ti ne brini, vratiti ćeš se lijepo u svoju udobnu fotelju, svoju malu kutijicu i rješavati malene zločine kao što si i do sada. Prepusti ovo profesionalcima. Vrati se u Zagreb, naspavaj se, sutra će te zasigurno čekati neki novi slučaj krađe ili obiteljskog nasilja.“ Tahiću je cijeli ovaj razgovor bio olakšavajući, ali se čudio činjenici da se Ustavni sudac pojavio na mjestu zločina.  
                                                                      ***
           U Tahićevom inače mirnom uredu vladala je nervoza koja je rasla kako je vrijeme odmicalo jer je 15. Veljače Matija Gubec okrunjen i raščetvoren pred očima javnosti. Očekivao je da će se nešto slično dogoditi, ali dan je prošao bez ekscesa i on je odahnuo. Odlučio je otići po krafnu i šalicu kave. Prislonio se na pult štanda sa krafnama i udahnuo svjež, nosu poznat zagrebački zrak. Jedino što je bilo drugačije u tom trenutku je novi prodavač krafni. Tahić nije obraćao pozornost na njega. Sjeo je na obližnju klupicu i razmišljao o vraćanju u svoj ustaljeni život, nakon svega što je vidio i doživio. Promatrao je masu užurbane gospode koja nervozno prolazi pokraj njega. U toj klasičnoj gradskoj vrevi je spazio poznato lice koje nikako nije očekivao. Sudac mu se približavao i zauzeo slobodno mjesto na klupici. Nešto definitivno nije bilo u redu. 
          „Moraš poći sa mnom. Nešto ću ti pokazati. Imamo nove tragove i želim da budeš upućen u njih. Ipak si ti na tom bojištu izgubio partnera, pa se osjećam dužnim dati ti bar neke informacije. Kreni za mnom, idemo prema Ustavnom sudu.“
          Inspektor je krenuo prema crnom vozilu sa Sucem. I dalje mu je neki instinkt govorio da nešto nije kako treba biti, ali što se može dogoditi na javnom mjestu i to još u prostorijama suda? 
          „Ideš sa mnom, moram samo do saborske dvorane po neke papire. A to ti je i jedinstvena prilika da se malo promotriš interijer, vjerujem da nisi nikada bio unutra?“, sarkastično se podsmjehivao Sudac, a Tahić ga je pratio. Bio je petak i vladajući su krenuli na dugo očekivane godišnje odmore i skijanja. U zgradi se još našao pokoji nervozni činovnik, koji mora odraditi posao do kraja smjene. Ipak oni nisu toliko važni i nemaju prava na ranije odlaske kući, mislio je Tahić. Kroz dugačak hodnik protezao se tepih boje trule višnje, a na stropovima su visjeli lusteri u obliku svijećnjaka. Stigli su do velikih, dvokrilnih, ulaznih vrata dvorane, koju je do sada vidio samo na televiziji. Sudac je pogledao inspektora sa strahom u očima, te uhvatio kvaku. Inspektor je zakoračio i osjetio kako mu netko izvrće ruku. Pogled mu je zastao na Gobcu, koji je stajao na čelu dvorane. 
          „Načelniče Gobac, što, što se događa?“
          „Sada ću ti ja reći Tahiću što se događa. Znaš li tko je bio Franjo Tahy?“
          „Pa znam, spominje se u seljačkoj buni….“, Tahić je tada zastao i prevrtio film unazad. „Ali ja, ja nemam veze s njim. Imam li? Ja nemam pojma o tome!“ Nije mu bilo ni na kraj pameti da njega traže.
          „E pa Tahiću, da si imao imalo interesa za svoju prošlost, a ne samo bezglavo sjedio u svom uredu i glumio inspektora, sada bi znao o čemu se radi. Ti si posljednji Tahy i moraš biti okrunjen kao pravi plemić, kao kralj dostojan divne krune! Dovedite ga!“
          Sabornica je odjekivala tihim mumljanjem. Pripadnici kulta su zauzeli sjedeće pozicije kao u kazalištu, iščekujući početak predstave. Na čelu je stajao drveni stolac namijenjen krunidbi kralja. Tahića su smjestili i čvrsto ga privezali. Okrenut prema masi, razapet na stolac srama, nervozno je pogledavao prema Sucu i ljudima koji sjede u Sabornici. Uočio je zaštitare sa ulaza u zgradu i čovjeka koji je prodavao krafne, svog novog partnera te mnoga druga poznata lica. Zar su svi ovi ljudi, ove poznate ličnosti i nebitni prolaznici, dio apsurdne priče o osveti? 
          „Načelniče Gobac, Suče, objasnite mi što se dovraga događa? Što to radite? Ovo ne može proći nekažnjeno! Trunut ćete u zatvoru do kraja života! Vi ste serijske ubojice, vi ste mentalno poremećeni!“
          Gobac je naredio da mu zatvore usta i donesu krunu. Kruna je stigla na postolju koje su na leđima nosili četvero činovnika s ulaza u zgradu. Žar je lagano tinjao i održavao temperaturu užarenog metala. Hipnotizirana masa je pala na koljena i počela se klanjati kruni. Ponavljajući riječi „Kunemo se!“, tiho su tvorili jedan glas koji je odjekivao sabornicom. Gobac je uzeo dugačka kliješta koja su izrađena samo u jednu svrhu - kako bi držala užarenu, metalnu krunu na putu od žara prema glavi. Obuhvatio je krunu i krenuo prema Tahićevoj glavi. Tada je začuo povik iz publike. 
          „Stani, ne mogu ovo gledati. Do sada sam te pokrivao, ali ne želim biti svjedok ovoj tvojoj ludosti!“, Sudac Morenz je stajao na stolu i pokušavao spriječiti hladnokrvno ubojstvo. Gobac je odložio krunu na žar i izdao naredbu da dovedu i njega pred posljednji sud. 
"Imamo li problem poštovani Suče?“
 
         „Imamo, da! Želim da smjesta prekineš ovu igru. Sve ću priznati, ne mogu živjeti s tim!
 
         "Vidim buniš se?  Ovo je trebalo biti tvoje mjesto, na ovoj stolici."
 
         "Kako misliš da je ovo trebalo biti moje mjesto?“
           „Kako mislim? E, pa ovako poštovani suče Morenz… Ti si posljednji potomak Bahiczyja i ova stolica je trebala biti namijenjena Tebi! S obzirom da sam bio primoran imati te na svojoj strani kako bih izveo cijeli ovaj proces, bio si pošteđen suvislih informacija. Godinama si dijelio pravdu, slao u pritvor nevine radi novaca. Lijepo si živio, ali svemu dođe kraj. Začepite mu usta, ne želim ga čuti! Ne želim im dati pravo na posljednje riječi, previše su govorili! 
           Ponovno je obuhvatio krunu i povikao:
           „Gospoda vam izgledaju veliko jer klečite. Ustanite i vidite koliko su zapravo mali! Srušimo Vladu! Smrt Tahiću i Morenzu, zadnjim potomcima gospode!“ Prislonio je užarenu krunu na Tahićevu glavu, a rulja je sve glasnije vikala i aplaudirala. Sabornica se u jedan glas orila riječima „Kunemo se“, dok je užarena kruna pržila Tahićev mozak. Beživotno tijelo se opustilo u drvenom stolcu i ispustilo posljednji dah. Suca Morenza su objesili o čvrste rešetke koje su držale veliki hrvatski grb prislonjen na zid, jer za krunu ima mjesta samo na jednoj glavi. 
           „Zapalite vatru, zapalite Sabornicu, smrt vladajućima!“
           Vatra je obuhvatila veći dio zgrade Sabora, a Gobčevi sljedbenici su mirno izašli iz plamteće zgrade. Izgubili su se u masi prolaznika, koji su zadovoljno promatrali kako najvažniju zgradu hrvatske politike guta gusti dim. Vatrogasci i policija su ubrzo stigli na Markov trg. 
                                                                      ***
              „Izvanredne vijesti! Jučer je gorjela zgrada Sabora, dva karbonizirana tijela pronađena u Sabornici… Sumnja se da pripadaju ustavnom sucu Morenzu i inspektoru Tahiću, koji je vodio slučaj sektaške bune. Sustav nadzora je bio isključen nekoliko sati nakon što su svi napustili zgradu. Za sada nema osumnjičenih…“
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg