proza

Ana Vučić: Početak (ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Vučić (1992., Karlovac) je apsolventica kroatistike i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pjesme je zasad objavila samo u časopisu studenata kroatistike Jat te je bila i urednicom trećega broja istoga časopisa. Piše oduvijek i odnedavno se prijavljuje na književne natječaje. Čita. Voli gledati sport i serije. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.



 

 

I.

Uzrujan zbog nedavnog pomanjkanja konteksta, bacio sam se s mosta u ono što se do prije nekoliko dana još moglo nazvati rijekom. Tog je jutra bjelina papira odvlačila moj iscijeđeni mozak do granica ludila, prazna je, pusta soba dovodila u pitanje postojanje mojih osjetila, oko mene je bio samo vakuum, ispražnjen od predmeta, boja, mirisa, lišen gravitacije, ispunjen tišinom. Htio sam pisati Freyi da ne dolazi, htio sam je se otarasiti jednom zauvijek, dosta mi je bilo izlika i laži. Prazan papir kao da je odjednom počeo vrištati, ali bio je to ipak samo vrisak, neartikuliran, glasan, zasigurno neukusan za mirno predgrađe u kojem sam odnedavno živio. Obradovao sam se kao što bih se u takvom trenutku obradovao bilo kakvom zvuku, bilo kakvoj distrakciji, ali brzo sam bio prisiljen pomiriti se s tim da ni taj zvuk, kao ni ja, nema puno pametnoga za reći. Odustao sam i prošetao do mosta da se bacim. Kad sam ustao, nagnuo se nad vodu i pogledao svoj odraz, smiješak mi je uzvraćao čovjek lijepa lica, hladnih sivih očiju i plave kose, nezdrave boje kože, visok i jak. Oduševljeno sam se nasmijao. Uspio sam. Možda ću sad moći poderati onaj nesretni papir i baciti ga u smeće, ili ću ga sad uspjeti ispisati. Sve će biti bolje od izmaštanih vrisaka u praznoj kući u gradu u kojem više nikoga nisam poznavao.

Začuo sam nekakvo šuštanje ispod mosta i okrenuo se da pogledam o čemu se radi.

-Dobar dan, gospodine, nisam mogao ne primijetiti da ste se upravo bacili s mosta?

-Jesam.

Osjetio sam se nekako hrabrim i želeći ga otjerati svojim ludilom, dodao sam:

-Bio sam nervozan zbog pomanjkanja konteksta!

Stranac me iznenadio, čak i pijan kakav je očito bio:

-Razumljivo, gospodine, razumljivo, pomanjkanje konteksta najgore je što nam se može dogoditi, nakon dosade, naravno, a u kombinaciji s njom je upravo nepodnošljivo!

Kako istinito, pomislio sam, evo mi novog supatnika i suputnika kroz život, samo da sve odigram kako treba…

-Kako se zovete?, upita me.

-Ć.

-Divno ime! Ali, ako dopuštate, ipak ste bili malo drugačiji kad ste se bacili, crna kosa bijaše, tamnija put..?

Kimnuo sam. Možda ipak nije pijan kao što izgleda i smrdi, pomislio sam.

-Ali kako je moguće da u padu promijenite izgled, gospodine?

Osjetio sam još jedan val lude hrabrosti i rekao:

-Ah, ne, ne u padu, već pri dodiru sa zemljom. Nagla promjena konteksta, makar fizičkog, u tome je ključ!

Zaustio je još me nešto upitati, ali sam ga preduhitrio:

-Ne, ne mogu vas tome naučiti, i da, umrli biste kad biste to pokušali.

Odglumio sam tugu, spustio pogled prema stopalima, a onda se ipak zavodljivo nasmiješio.

Stranac se, Mihail, kako ću uskoro doznati, oduševljeno zahihotao. Nastavili smo razgovor i kad smo izmijenili dovoljan broj rečenica da se počnemo jedan drugome sviđati, prekinuli smo s hinjenom pristojnošću i izvještačenim govorom. Pozvao sam ga kod sebe, skuhao mu jak crni čaj u nadi da ću ga malo otrijezniti (ipak je bio pijan) i smjestio se promatrati ga. Klasična ljepota, aristokratski nos, crne kovrče, plave oči. Lijepo se izražavao, govorio glatko, bez napora, a pričao o koječemu, najviše o sebi: bio je profesor na fakultetu, predavao je književnost, neoženjen, bez djece, ljubav prema alkoholu i mržnja prema studentima i kolegama, prijatelja nije baš imao, a slobodno je vrijeme, čini se, provodio šećući obalom rijeke i promatrajući ljude kako se bacaju s mosta. Moj skok zaista nije bio prvi koji je vidio, ali sam ja jedini koji je skok preživio. I tako smo krenuli na mene. Lišen svakog osjećaja odgovornosti, iskreno sam mu ispričao da sam se takav rodio, i to baš u ovom gradu, da ne znam koliko mi je godina, da nisam baš stario, da su mi ipak roditelji nedavno umrli pa sam se vratio riješiti papire i nasljedstvo, emocije? ne, s tim sam raskrstio, hmmm što još, bio sam već na n-tom pivu i odjednom sam mu sumirao nesretnu prošlost s Freyom, vratio sam se i jer sam se nadao ostaviti iza sebe dotadašnji cirkus od života i ljude koje sam u Londonu godinama poznavao.

Počeo sam ga cijeniti u trenutku kad me upitao o tome, o Freyi i ljudima, umjesto da me gnjavi s nevjericom i ispituje o fantastičnim i nadnaravnim elementima mog tužnog života.

-Izluđivalo me što ih nisam prepoznavao. Imao sam obitelj, dugogodišnje prijatelje, kolege, znao sam im imena, obiteljske povijesti, okolnosti u kojima su živjeli, mane, vrline, sve sam to znao, ali ih nisam prepoznavao. Stopili su se u portret sivog čovjeka, gotovo prozirnog; kao kroz sam London, mogao sam kroz njega gledati ulicu kojom su prolazili automobili, ne čuti ništa, ne vidjeti ništa slušanju i gledanju usprkos. Moj bi sivi čovjek pričao o poslu, djeci, mljevenom mesu, a ja bih kroz njega doživljavao samo te automobile koji su prolazili. Nesnošljivo, nemam bolje riječi, a i dosada… Počeo sam s tabletama, vidio da to tako neće moći, jednog dana i sam sjeo u automobil i prolazio ulicama sve dok napokon nisam otišao.

Zabrinuto me promatrao, opravdano. Upitao me mrzim li ljude. Promrmljao sam da ih ne volim. Jesam li ikada ikoga volio? Jesam. Izgleda da mu je to bilo dovoljno. Udobno se smjestio u naslonjaču i počeo brbljati dalje, ali nisam ga baš pozorno slušao. Nije bilo ni potrebno. Prepoznao sam nešto u tom neobičnom, zanimljivom strancu. U želji da nekako obilježim i proslavim taj lijep trenutak, ustao sam da nam donesem pravo piće. Na putu do kuhinje pogled mi je pao na nesretan papir kojim sam htio isključiti Freyu iz svog života, a koji je još uvijek zjapio prazan. Inspiriran kao malokad u životu, napisao sam:

-Draga, dosta. Ne. Srdačno, Ć.

 

Prvi put kad me Mihail pozvao k sebi na večeru bio sam ipak iznimno nervozan. Bojao sam se da ću sve upropastiti nekom samo meni svojstvenom glupošću, poput one priče o sivom čovjeku. Odagnao sam nasilu te paralizirajuće priče iz glave; da je bio potresen tom ili nekom drugom mojom nategnutom usporedbom, metaforom, ne bi me valjda ni pozvao u svoj dom. Kupio sam bocu omiljenog mu alkohola i uputio se prema samom središtu grada gdje se nalazila njegova stara dvokatnica. Znao sam da živi sam pa me iznenadila žena koja je otvorila vrata i pustila me u kuću bez ijedne riječi. Rukom je pokazala prema velikom dnevnom boravku gdje je Mihail sjedio pijuckajući čaj. Pozvao me da mu se pridružim u tom idiličnom prizoru i brzo smo prešli na viski koji sam donio.

Za večeru je bio poslužen pečeni fazan. Sjećao sam se još iz djetinjstva da stanovnici ovog grada imaju neobičan fetiš na te ptice – u rubnim su ih dijelovima grada držali kao što se inače drže kokoši, bili su pripitomljeni i mirni, a katkad ih se moglo vidjeti čak i u raskošnim gradskim parkovima. I Mihail je držao u kući jednog fazana, gotovo kao ljubimca, i bio je neobično povezan s tim pernatim bićem koje me u prvih nekoliko posjeta kući umalo stajalo srčanog udara. Glupa je ptica imala običaj skakati ljudima u krilo i zahtijevati da ju se mazi, ali kao i na sve drugo, i na nju sam se brzo priviknuo. Onaj drugi, nesretniji fazan bio je zaista ukusan. Mihail je rekao da ga je pripremila služavka, otkrivajući mi tako ulogu one žene kojoj je plaćao da mu kuha i čisti. Bila je njegovih godina, ne baš osobito lijepa i brzo sam shvatio da do nje drži manje nego do svoje ljubljene ptice, a bilo mi je žao kad sam vidio s koliko ljubomore neimenovana služavka promatra fazana kojem su Mihailove ruke nježno gladile ružan plavkasti vrat.

Nakon večere ponovno smo pili u dnevnom boravku i bio sam već potpuno opušten kad se pojavila Vozačica.

Vozačica.

Mihail nas je upoznao, bila je to njegova rastresena asistentica s fakulteta, imala je raščupanu crnu kosu, cigaretu u ruci kojom je neprestano nervozno vitlala zrakom dok mu je objašnjavala svoje najnovije akademske probleme. Odmah mi je bilo jasno da njega njezina znanstvena karijera nimalo ne zanima, a kasnije mi je i priznao da ju koristi kao osobu koja mu prevozi kulise za rad u kazalištu i donosi kavu kad je mamuran prije predavanja. Nije znao čak ni koja joj je tema doktorata.

-Zašto je onda njoj stalo do toga da ti objašnjava sve te stvari?

-Jer spava sa mnom. Mislim da se, sirotica, zaljubila.

Nisam imao dojam da se zaljubila. Izgled joj je bio glup, kao i ime, ali bilo je nečeg iznimno privlačnog u njezinom glasu, u njezinim kretnjama i u načinu na koji je uzbuđeno hodala gore-dolje dnevnim boravkom objašnjavajući poetiku nekog danskog dramatičara. Bila je inteligentna, pomalo izgubljena i nije djelovala kao osoba koja bi patila za nekim kao što je Mihail. Vozila je crveni auto i nakon odužeg monologa natjerala je Mihaila i mene da se spustimo do njega kako bismo unijeli kutije s knjigama u kuću. Kasnije sam je uvijek poistovjećivao s tim autićem, bili su jednako nepredvidljivi i glasni, jednako staromodno ljupki, jednako šarmantni. Kasnije je služavka donijela piće i promatrala ju još ljubomornije nego fazana. Ostavio sam ljubavnike u dnevnom boravku i pošao za služavkom u kuhinju; bio sam naumio raspitati se o prirodi te veze. Nije joj trebalo puno poticaja, ogorčeno se i s otrovom u glasu raspričala već nakon prvog pitanja.

-Zamislite, gospodine, već mjesecima ovamo dolazi, posvuda ostavlja stvari koje ja moram za njom pospremati, dolazi i kad nema Mihaila, koristi se kuhinjom, kupaonicom…

Ubrzo nakon toga uhvatila me moja tuga i poželio sam otići. Vozačica je isto morala ići, imala je sljedećeg jutra održati nekakvo izlaganje, pa je ponudila da me odbaci do kuće. Pristao sam ne smislivši izliku; nije mi se pješačilo. Pozdravili smo Mihaila i oprezno sam ušao u auto. Vozačica je bila užasna vozačica i neprestano je pušila jedva pridržavajući volan lijevom rukom. Minute su prolazile u neugodnoj tišini dok je ona nije prekinula.

-Miša kaže da si iz Londona. Kako to da si došao tu?

-Ma zapravo sam ovdje rođen, samo me dugo nije bilo. Došao sam poslom.

-Da? Što radiš?

-Profesor sam književnosti, predavat ću s vama na fakultetu.

Bila je to laž, nisam znao što ću, ako išta, raditi ovdje, ali nije to morala znati.

-Tako! Onda ćemo se sigurno puno družiti u budućnosti! – Nasmijala se dok smo neprimjerenom brzinom skretali u jednu manju ulicu.

Nisam znao što bih na to rekao. Htio sam pobjeći od nje i od njezine kose i od njezinog mirisa, ali nisam mogao, pa sam se samo pristojno osmjehnuo. Ubrzo nakon toga stigli smo do moje kuće; brzopleto sam se zahvalio, promrmljao pozdrav i otrčao u sigurnost svojeg doma. Sjećam se da sam pomislio kako bi bolje bilo da me Mihail nije s njom upoznao. Predosjećao sam katastrofu.  

    

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg