proza

Marina Kuveždić: Soba

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marina Kuveždić (1985., Vukovar) diplomirala je anglistiku i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratke priče je do sada objavljivala pod imenom Marina Veljača. 2012. i 2013. godine osvojila je nagradu za kratku priču u užem izboru na književnom natječaju Matice Hrvatske Ogranka Velika Gorica „Turopljska Poculica“ (priče je objavila Matica Hrvatska u Zborniku istoimenog natječaja 2015. godine). 2014. godine objavila je roman Iznutra. 2015. godine osvojila je nagradu na natječaju Kluba studenata Fakulteta elektrotehnike i računarstva za najbolju kratku priču, Ono što je htjela. Priča je objavljena na web stranicama Kluba. 2016. godine, na portalu Kritična masa, objavljena je njezina kratka priča Prazno mjesto, u sklopu Natječaja za književni nagradu za mlade pisce Sedmica i Kritična masa. Tijekom 2015. i 2016. godine njezine tri kratke priče, Teta Marija, Glazbeni odgoj i Znaš li tko sam, objavljene su u rubrici Kultura Večernjeg lista u sklopu Natječaja Ranko Marinković. S pričom Znaš li tko sam osvojila je treću nagradu na navedenom Natječaju 2017. godine. Početkom 2018. godine, u rubrici Kultura Večernjeg lista objavljena je još jedna njezina priča, Put koji je odabrala.



 

 

 SOBA

 

Hotelska soba izgledala je daleko bolje od njezinog stana. To je bilo neupitno. Otvorila je mini bar, iako potpuno nenaviknuta na piće, i izvadila nekoliko malih bočica iz njega. Nema ništa loše u tome da se malo opusti dok on ne dođe. Štoviše, čovjek je skupo plaćao sobu, jer mu je ona puno značila, mogla mu je zauzvrat pružiti opuštenu večer kakva mu je nakon napornog dana na poslu bila potrebna. Kakvu mu njegova žena sigurno nije pružala. Zato će ju i ostaviti. Ona ga jednostavno ne razumije.

Natočila si je piće i prišla prozoru. Bilo je silno uzbudljivo gledati konture grada u kojem je živjela s prozora hotelske sobe. Zagreb je izgledao tako poznato, a opet sasvim drugačije. Izgledao je uzbudljivije. Daleko uzbudljivije nego s prozora roditeljskog stana u Novom Zagrebu gdje je odrasla ili pak njezinog podstanarskog stana na Knežiji, gdje je trenutno živjela. A znala je tko je zaslužan za to.

Da, njezin je život definitivno postao uzbudljiv. Čak čaroban. Baš kada je to najmanje očekivala. A sve je to mogla zahvaliti njemu i prstu sudbine koji ih je spojio. Dvije duše koje su lutale svijetom odvojene, a oduvijek su morale biti zajedno.

Pogledala je na sat. Malo je kasnio. Sigurno opet neki sastanak. Neće ga ometati. Radio je puno i naporno, a ona je za to imala razumijevanja. Uostalom, radio je to sada za njih dvoje. Kako bi mogli početi graditi lijep život zajedno, kada raskine sa svojom ženom.

Odjevena, legla je na krevet kako bi još malo upila atmosferu sobe. Iščekivanje je bilo previše uzbudljivo. Jasno je osjećala leptiriće u trbuhu. Osjećala je na tijelu toliko podsjetnika na njega i prethodni susret. Prepone su ju još uvijek boljele pri samoj pomisli na to i još je na sebi jasno osjetila njegov miris. Bila je to njezina slatka tajna, koja ju je čitav tjedan podsjećala na njega. A uskoro će doći!

Poskočila je kada joj je zazvonio mobitel. No, raspoloženje je splasnulo kada je na ekranu ugledala ispisano ime svog oca.

-Tata, ne mogu sada pričati. –prošaptala je.

-Dođi sutra kod nas na ručak. Dolazi i tvoja sestra s obitelji. –uvijek taj zapovjedni ton. Taj oštri podsjetnik na razočaranje koje su osjećali. Za razliku od nje, njezina sestra vodila je normalan život. Primjeren zdravoj Hrvatici u tridesetima. Bila je udana, imala je dvoje djece i bila je trudna s trećim. Nakon rođenja drugog djeteta prestala je raditi, jer uz plaću njezinog muža, to više nije bilo potrebno. Mogla se posvetiti odgoju djece i radostima vođenja kućanstva.

-Uvijek sam i mislila da će se Marija snaći bolje nego ti. –govorila je njihova baka. –Ona je snalažljiva cura, zna se izboriti za sebe. –odmjerila bi ju od glave do pete s izrazom neodobravanja. -Ti si drukčija. –zaključila bi.

Drugačija. Uvijek tako prokleto drugačija. A ponašala se onako kako je znala. Kako se mogla ponašati?

-Ne znam, tata, čujemo se sutra, moram ići. –prekinula je razgovor bijesna na samu sebe. Opet isto. Opet nije smogla snage da mu nešto kaže. Nije puno morala niti reći. Jedno ne bilo bi i više nego dovoljno za početak. Ali, ona to nije uspijevala učiniti. Nije im mogla reći da je sretna i da ju puste na miru.

Pogledala se u zrcalo. Što bi on rekao da zna za njezinu situaciju. Da zna kako u hotelskoj sobi koju je platio njezin ljubavnik čeka tog oženjenog čovjeka kako bi s njim provela strastvenu noć, a zatim i ostatak života.

Naježila se od te pomisli i odvratila pogled sa zrcala. Ali opet se sjetila Hrvoja, divljenja s kojim je prstima prelazio po njezinom golom tijelu. Ustala je, svukla se i stala pred zrcalo.

Nije bila ružna. Objektivno nije bila ružna. Nije imala neki ekstremno ružan dio tijela zbog kojeg bi ju promatrač mogao okarakterizirati kao ružnu ženu. Izgledala je normalno. Čak su joj i tjelesne mjere bile u granici normalnog. Ničim se nije isticala, ali nije niti bila ružna i nije bilo razloga da drugi misle da ona nije u stanju imati ljubavnika. Zašto ne bi imala ljubavnika? Zašto nju neki muškarac ne bi obožavao? Tolike je uzbudljive trenutke provela s njim u krevetu… Zašto ju ljudi i dalje ne smatraju seksualnom? Zar odašilje takve signale? Čime? Ona se osjećala sasvim ugodno u svom tijelu. Barem dok je bila s njim. Zapravo, od kad je bila s njim. Tek od tada. Možda oni to još uvijek ne primjećuju. Možda je trebalo više vremena da seksipil izađe na površinu i postane vidljiv drugima.

Nazvala ga je, protivno vlastitom razumu. Znala je koliko to nije volio. On se javljao njoj, kada je bio u prilici, a ona je trebala čekati njegov poziv. Normalno, pa on je imao obitelj i obaveze!

Pa ipak, iznenada ga je toliko trebala da je morala nazvati. Nije joj se javio. Naravno. Glupača, zašto je uporno radila takve idiotarije. Rekao je da će doći čim završi s poslom, i tada će i doći. Sada će vidjeti njezin propušteni poziv i bit će razočaran. Zašto je prekršila dogovor? Trebala je biti sretna što je uopće našla takvog čovjeka, koji trpi te njezine nesigurnosti i nepromišljenost.

U naletu neobjašnjivog srama, ponovno se odjenula i sjela na krevet. Uskoro će on doći i sve će opet biti u redu. Nastavit će planirati svoju budućnost. Ono putovanje u Pariz koje je zadnji put spomenuo, gdje će otići kada ostavi Lidiju, kako bi obilježili početak svog zajedničkog života.

Nasmiješila se na pomisao kako će reagirati u uredu kada se ne pojavi na poslu. Ona, uredski miš, mala Sanja iz kadrovske, jednostavno se jedno jutro neće pojaviti na poslu, jer će biti u Parizu s muškarcem iz snova.

-Ja sam uvjerena da Sanja ima nekoga. Vidi joj se na faci. –njezina pripita kolegica sjedila je na rubu stola tog dana na uredskom domjenku i namigivala joj. -Aaaali, ništa se ne hvali, samo se zagonetno smješka.

Ustala je sa stola i približila se Sanji nesigurnim korakom, a zatim privukla stolac i sjela kraj nje. –Da nije gospodin možda…oženjen?

Sanja je bila uvjerena da je u tom trenutku prestala disati. Gledala je u kolegičina usta i nije se micala. A zatim ju je iz tog transa naglo probudio smijeh koji se prolomio uredom. Svi su se smijali. –Naša Sanjica s oženjenim tipom, ajde ne budi smiješna! –viknuo je netko. Bilo joj je mučno.

Pogledala je na mobitel. Vrijeme je okrutno odmicalo, a tišina u sobi postajala je nepodnošljiva. Morala se sabrati. Nije smjela dopustiti da ju obuzmu crne misli. Uvijek im je bila sklona. Preplašena mala mišica, uvijek se povlačila u osamu i okruživala crnim mislima.

Sve će se to promijeniti, on je došao u njezin život i vratio mu svrhu.

Netko je pokucao na vrata i u sekundi je bila kraj njih. No kada ih je otvorila, smiješak joj se sledio. –Gospođice, ja vas još jednom lijepo molim da ostavite moju obitelj na miru. Moj muž neće doći, neće platiti ovu sobu i lijepo vam je rekao, nekoliko puta, da neće imati posla s vama. Kao što je rekao i mnogima prije vas.

U trenutku, Sanja je opet postala mali neugledni miš. Hrvojeva žena već je odmarširala niz hodnik kada se sjetila da bi joj trebala odgovoriti.

Zatvorila je vrata i stala nasred sobe ne znajući kako dalje. Brzo je popila još jedno piće i ponovno nazvala Hrvoja. Neće dopustiti da ih razdvoji ta lažljivica i spletkarošica. Možda je čak uzela i njegov mobitel, sve samo kako bi natjerala Sanju da pomisli da je gotovo.

Najbolje bi bilo da ga ode potražiti. Primila je kaput u ruku, no odmah ga je ispustila. Ne! Ne smije napuštati sobu. On će sigurno doći. Zna da je ona tu i da ga čeka, sigurno će pronaći načina da dođe. Sigurno nije povjerovao Lidijinim lažima i neće se dati uplesti u njezine spletke.

Treba ga samo smireno čekati, kao i do tada. Sjela je na krevet i ponovno se zagledala u zrcalo. Opet te razgoračene, preplašene oči. Mrzila je to! Zašto je uvijek izgledala tako uplašeno i nemoćno?

Ustala je i prišla prozoru. Zagreb se sada činio malo usamljenijim. Gužva na ulici posustajala je i bližio se kraj još jednog radnog dana. Ljudi su odlazili svojim kućama, svojim obiteljima.

Pomislila je na svoj prazni stan i jasno je mogla zamisliti otkucaje zidnog sata, jedino što se u njemu čulo. Jedino što je noćima slušala.

Upalila je televizor, baš kao što je običavala učiniti u stanu kako bi razbila tišinu. No prebacivanje programa učinilo ju je još usamljenijom. Kada bi barem došao. Sve bi opet bilo u redu.

Otvorila je još jednu bočicu iz mini bara i natočila si novo piće. Već se osjećala pripito, no sa svakih nekoliko gutljaja postajala je sve opuštenija i odlučila se i dalje držati takve provjerene formule.

Zastala je s prebacivanjem televizijskih programa u trenutku kada je na ekranu ugledala film koji je zadnji put gledala kao dijete. Tipična obiteljska priča, s mamom i tatom koji su, u skladu s napisanim scenarijem, bili puni lako popravljivih nedostataka, pa tako na kraju filma počinju posvećivati više pozornosti svojoj djeci, davati im podršku na školskim priredbama i sportskim događanjima. Sjećala se da je, još i tada kada ga je zadnji put gledala, razmišljala o tome kako bi htjela imati roditelje koji ne znaju ništa o njoj, koji joj ne kroje život kako oni misle da bi trebalo, ne podcjenjuju je i ne brane joj da se na određeni način ponaša. Praktički bi uživala da su ju malo više zanemarivali. Možda bi imala osobnog prostora da se izgradi, oslanjajući se samo na vlastite snage. Možda bi spoznala i neki drugačiji život od onog kakav su vodili njezini bližnji i pronašla nešto bliže sebi, nešto zbog čega se ne bi osjećala drugačije. Tada ne bi sjedila prestrašena u ovoj sobi. Ne bi se skrivala. Ne bi bila uredski miš. Možda bi tada Hrvoje došao. Možda Hrvoje zaista ne želi doći. A samo zato što je ona tako jadna i slaba.

Stresla se kada joj je zazvonio mobitel. Bio je to on! To je zaista bio on! Sad će sve biti opet u redu. Kakav uredski miš, pa ona je snažna žena zbog koje će netko napraviti najveći zaokret u svom životu i riskirati sve.

-Sanja. –glas mu je bio strog. –Molim te prestani me zvati. Lijepo sam ti rekao, molim te nemoj da moram ponoviti na grublji način. Evo, platit ću ti i noćenje u toj sobi, samo ujutro, molim te, nestani i nemoj me više zvati.

-Ljubavi, šta ti je rekla? –prozborila je kroz stisnuto grlo.

-Tko?

-Lidija. Šta god da ti je rekla, nije istina. Ona nas želi sabotirati. Molim te dođi da porazgovaramo.

-Pa ti si totalno luda ženo božja!

S mobitelom u ruci, ponovno se pogledala u zrcalo. Zaista, ona je bila pomalo luda. Ali u ovoj jednoj stvari bila je u pravu. Njih dvoje bili su si suđeni. Inače ne bi bilo tako lijepo.

-Hrvoje! Ti ne znaš šta pričaš. Halo? Hrvoje?

Brzo ga je ponovno nazvala, no mobitel je sada bio isključen.

Bacila ga je u zid uz vrisak i srušila se na pod. Vrijeme je prolazilo, a ona je jecala. Ni sama nije znala koliko dugo. U nekoliko je navrata pomislila da će umrijeti tamo na hotelskom tapisonu, jer svaka pomisao na Hrvoja bila je previše bolna da bi mogla zamisliti život bez njega.

Ali zašto bi bilo tako? Pokušala se pribrati i otpuzati do hotelskog telefona. Morao je postojati još neki način da ga vrati, da ga nagovori da dođe, da progleda, da shvati da svi rade protiv njih. A prije svega, da shvati da ona nije i više nikada neće biti plašljiva mišica.

-Recepcija, izvolite. –začuo se reski glas iz slušalice. Tek ju je tada prislonila na glavu. –Molim vas da obavijestite gospodina koji plaća ovu sobu da je gospođica u njoj počinila samoubojstvo. –izgovorila je, polako, nonšalantno i spustila slušalicu iz koje su drečali upiti s recepcije.

Još je jednom bacila pogled na zrcalo i ponovno je bila zadovoljna s onim što je u njemu vidjela. Tko je sada bio uplašen? Bila je sretna, jer je znala da će ju i on vidjeti na taj način. Bila je neustrašiva i borila se za ljubav. Za njih.

Očekivano, začulo se žustro kucanje na vratima. –Gospođice, je li sve u redu? Molim vas da otvorite vrata.

-Zovite gospodina i recite mu da sam se ubila! –viknula je i otišla si natočiti i zadnje piće. Trebala je samo ostati smirena dok on ne dođe, a onda će se sve odigrati kako treba.

Prišla je prozoru i otvorila ga dovoljno glasno da ju čuju. –Zovite ga! –viknula je.

Zavladao je trenutak tišine. –Gospođice. Zvali smo ga. Rekao je da…gospodin trenutno ne može doći. –izgovorio je mladić s okolišanjem u glasu.

Kao u transu, prišla je vratima. –Kako mislite… Ne lažite, s kim ste pričali?

-Pa s gospodinom. Nazvali smo ga, kako ste i tražili.

Protrnula je. No u trenu se sabrala. Ne, ne. Morala je ostati mirna. Sigurno je bio s Lidijom i nije pred njom mogao nešto reći. Sigurno je već smislio način na koji će doći. On nije bio muškarac koji bi dopustio da se nešto dogodi ženi koju voli, nikako nije.

Trebala je samo ostati pribrana i odraditi svoju predstavu do kraja. On će doći i shvatiti koliko je zaista hrabra. Koliko se promijenila zbog njega. Koliko ju je osnažio. Tada će zaboraviti na sve Lidijine laži i sve će ponovno biti u redu. Samo je trebala ostati smirena.

Sjela je na prozorsku dasku. Trebala je samo pričekati. Ispit će svoje piće do kraja i on će već biti tu. Kucanje je prestalo, dakle nazvao ih je da im javi da je ipak krenuo. Da je blizu.

I sjetila se svih ljudi koji su činili njezin život. A osim Marije, mame i tate te nekoliko kolega na poslu i žena iz kvartovskog dućana, nije ih bilo puno. Riječi koje je gomilala u sebi godinama. Riječi koje je čula, a nije dopustila da to primijete. Ne iz ponosa, nego iz straha. Podsmjehe koje je pamtila od ranog djetinjstva, sram koji je osjetila kada ju je tata jednom uhvatio kako masturbira, smijeh cura u školi dok su na glas pod odmorom čitale ostatku razreda njezinu zamišljenu erotsku epizodu s jednim profesorom, a koju je ispisala na korice bilježnice, prvog dečka s kojim je spavala i koji ju je pred svojim prijateljima prozvao frigidnom… sve je to i dalje osjećala. A zašto? Zato što je bila kukavica. Zato što nije znala preuzeti svoj život u svoje ruke. I zato ju Hrvoje želi ostaviti. Ali neće. Pokazat će mu. Pokazat će svima. Ovaj je igrokaz bio za sve njih.

Popela se na prozor u trenutku kada je ugledala automobilska svjetla kako prilaze parkiralištu. To je morao biti on. I bio je. I ona. Lidija. Došao je s Lidijom. A za njima je došla i policija.

U trenu, sve je postalo bistro. Sasvim bistro. Kucanje na vrata. Jasan Hrvojev glas. Glas koji se nije obratio njoj. Glas koji je zapovjednim tonom, sličnom onome kakav je imao njezin otac, policajcima rekao da on s tom luđakinjom nema više ništa. Da će ju tužiti. Da maltretira njegovu obitelj. Da će tražiti zabranu pristupa. Da je ona najobičnija jadnica kojoj je potrebno liječenje.

Bile su te riječi toliko bistre. Toliko su jasno odzvonile u njezinoj glavi da joj je iznenada sve postalo sasvim bistro. Sve se savršeno uklapalo. Baš kao i konture grada koji spava. Koji je sada izgledao tako mirno. Poželjela se stopiti s njim. S tom mirnoćom, tišinom u kojoj nije mogla čuti niti jednu jedinu riječ.

Policajac je udarao po vratima sobe, a noć ju je dozivala, tekla je, nedirnuta ljudskim uplitanjima. Izvukla je jednu nogu van i osjetila blagi povjetarac kako ju miluje. Naježila se od lakoće koja joj je počela polako prožimati tijelo, preko bose noge, pa sve do tjemena. Pretvarala se u povjetarac. A sve ono tjelesno što ju je još držalo u sobi postalo je preteško, suvišno. Sve riječi, svi ljudi koje je poznavala, sve što je u životu učinila i sve što nije učinila. I ti udarci koje je čula iznutra, umuknuli su pred čarobnom tišinom noći.

Iz podnožja hotela ispod nje, također su dopirali glasovi. No bili su toliko slabi pred moćnom lakoćom koja ju je obuzela, pred blagom zimskom noći koja je tekla i dozivala ju, koja joj se uvukla pod kožu, u kosu i u svaki dio njezinog bića, da ih nije mogla razaznati.

Pogledala je u daljinu još jednom, spremna napustiti sobu. I malo po malo, uspjela je otpustiti stisak kojim se još uvijek pridržavala za prozorsko okno. Zakoračila je i uronila u bistru noć, lagana kao nikad prije.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg