intervju

Mira Petrović: Od Splita se ne mogu odvojiti, to je ljubav i mržnja u jednom

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Mira je ušla u uži izbor s dvije priče: ''Bye bye baby bye'' i ''Zana''. Sam ulazak u uži izbor za nju nije novost, a što se od 2017. naovamo promijenilo, možete pročitati u intervjuu ispod.



 

-       Ponovno si ušla u uži izbor za nagradu, očekivano ili ne?

Ne mogu reći da sam očekivala uz ovakav širi izbor, ali da sam mislila da sam dovoljno dobro napisala, to da.

 

-       Što se od 2017. naovamo promijenilo u tvom životu, a što želiš podijeliti?

Pas me malo bolje sluša i pronašle smo neku ravnotežu, zbog toga opet više pišem, često o njoj, često o onome što me naučila. Osim toga, drago mi je da sam ušla u uži izbor za Prozak, što definitivno nisam očekivala, i žao mi je što do tada nisam dovršila novu zbirku priča kojoj sam se posvetila. Borim se sa svojim slabostima i sa strahom od javnog nastupa, pa sam početkom ove godine pokrenula književnu tribinu u sklopu koje sam intervjuirala druge neafirmirane autore. Više je to bilo za probu, sljedeće godine bi moralo biti ozbiljnije i organiziranije ako za to uopće nađem vremena. U školi u kojoj radim držim sate kreativnog pisanja za srednjoškolce. Voljela bih reći da manje grintam, ali tako bih lagala.

 

-       Rekla si da je za tebe književnost ''izvor novih spoznaja; osjećaj da dok ima dobre pisane riječi, svijet ipak neće propasti''. Potpisuješ li to i danas ili se tvoje mišljenje o književnosti promijenilo?

Danas mi se čini da svijet mora propasti, jer sve probleme koje smo nagomilali, u okolišu i međusobnim odnosima, u iskazima netolerancije, nehumanosti, mržnje, nasilja, sitničarenja, opsjednutosti gluparijama, nedostatku perspektive – to se ne može riješiti, otišlo je predaleko. Da čovječanstvo vjeruje u književnost kao ja, ne bi izabralo ovaj suludi smjer. Ali većina ne čita i ne razmišlja, živi iz dana u dan. U tom smislu umjetnici igraju veoma važnu ulogu, bez njih bi svijet bio na još većem gubitku. Netko nas mora natjerati da zastanemo i da malo promislimo, da prihvatimo da odgovor nije jedan i nije jednostavan. Naravno, to mogu samo dobra književna djela, koja neće propisati kako se riješiti kilograma u deset dana, kako naučiti jezik u dva mjeseca, kako pronaći sreću i smisao života za 39, 99 kuna. Sva prividna i jednostavna rješenja, koja nam danas serviraju u svim sferama života, uz pravu književnost nam ne bi bila dostatna ni prihvatljiva. Zahvaljujući knjigama, moj privatni univerzum još uvijek ne propada.

 

-       Također, rekla si i da želiš biti čitana, ali da ne želiš puno pričati o napisanome – zašto?

Kad nešto napišem i onda taj tekst izmrcvarim, od njega se odvojim i više ne želim o njemu razmišljati. Osim toga, on treba govoriti sam za sebe, za kritičare, za publiku. Meni se sviđa to što nitko ne zna tko je Elena Ferrante. Ja ne pišem da bih bila javna osoba ili da samu sebe promoviram. Pišem da u glavi ostanem stabilna i uravnotežena, da pronađem odgovore, da zadovoljim svoje unutarnje potrebe, budem netko drugi, da shvatim nešto što je od mene udaljeno ili skriveno. Na tome putu neki su mi sugerirali da je zanimljivo pa eto, neka čitaju i neka komentiraju, što ću ja tu više? Osim toga, uvijek mi je bilo draže drugima postavljati pitanja nego odgovarati na tuđa.

 

-       Jesu li se tvoje teme i motivi za pisanje bitno promijenili?

Možda čak malo i jesu. Ne u ove dvije priče koje su izašle na Kritičnoj masi, ali nove stvari koje pišem su dosta autobiografske i autoironične. Upale sam u te neke čudne situacije koje bi bilo šteta ne iskoristiti. Osim toga, prije par mjeseci sam sebi rekla da više neću pisati o nasilju i ružnoći, a i ako se pojavi, bit će prožeto humorom. Svi smo svjesni ozbiljnosti stanja suvremenog čovjeka – o tome se priča u svim medijima, na vijestima prevladavaju samo loše vijesti i katastrofe, negativne prognoze, crnilo, mrtvilo, depresija, to je začarani krug. Ljude treba bombardirati ljepotom, da im ona treba više od ičeg drugog. Možda je tako i sami krenu tražiti i stvarati jer dobar osjećaj traži novi dobar osjećaj. Ne mogu vjerovati da ovo pišem, ali dosta mi je vlastitog pesimizma. No i dalje je moje pisanje u suštini istraživanje međuljudskih odnosa, žensko pitanje, pitanje identiteta, izgubljenosti, samoće i smisla života.

 

-       ''Splitsko stanje uma'' – što za tebe označava taj pojam?

Slaži, ukradi, ne radi, nekako zaradi. Netko drugi će riješiti sve probleme. Ogromna količina nerada i želje da se mulja, vara, izokreće, profitira, to je ono što je Split pretvorilo u jedan nakaradan grad bez ambicija i konkretnih projekata. U njemu nema nikakve ponude osim mora i kafića, kakvo će nam onda biti stanje uma? Ako na svakom koraku imaš samo fast food ili restoran, a svaka knjižara je zatvorena? Zbog toga i ima toliko problema s alkoholom i drogom, u toj pustopoljini od grada, s nasiljem među djecom o kojem ja često pišem jer me to strašno muči, s razularenošću koja nema veze s mladenačkom energijom i nekim prirodnim zanosom već samo sa stvaranjem štete i kaosa. Nema perspektive, nema sadržaja. Uvijek se nađe par entuzijasta koji potraju neko vrijeme, ali bojim se da je Split upao u kolotečinu koja se vrti oko piva, kave, Hajduka, cvika, sječe Marjana i kukanja. Ono što još sami nismo uništili, dokrajčit će turisti. To što imamo Pričigin ili Festival mediteranskog filma pruža iluziju da se nešto događa, a zapravo je veliki broj posjetitelja na takvim manifestacijama samo pokazatelj koliko su ljudi gladni kulturnih sadržaja.

 

-       Smatraš li da ga prisutnim u svojim pričama?

Od Splita se ne mogu odvojiti, to je ljubav i mržnja u jednom. Koliko god tu imaš lošeg, ima i dobrog. Samo što stalno netko mora gurati, a lijenost i uljuljkanost je teško pobijediti. To je naš đir, pa zašto drugačije živjeti? A i moramo biti otvoreniji, prema drugima i prema sebi – najveći problem Splita je to što je svatko žrtva vlastitih zatvorenih krugova. Nemoguće je da se takvo stanje uma ne probije u mojim pričama. Ali imam toliko divnih đaka, pametne djece s vrhunskim idejama, od njih puno učim, ne može onda baš sve propasti. Samo se nadam da će ustrajati i biti pametniji od prethodnih generacija, uključujući i moju.

 

-       Pratiš li hrvatsku književnost i zašto da, a zašto ne?

Da. Ima puno autora i autorica koje volim i cijenim. Glupo mi je pisati a ne znati što drugi rade. Ali tržište je malo, a puno ljudi piše. Ne znam koliko je potrebno objaviti sve što se objavljuje, samo zato što je netko možda ime. Danas često recikliramo ideje. Ja ne mislim da nešto mora biti turbo originalno (to je uostalom i nemoguće), ali mora barem imati neku svježinu i moć da zgrabi i zaljulja svijest.

 

-       Kad bi morala birati između poezije i proze, što bi odabrala?

Uvijek prozu. Mada mi se trenutačno čini da je na našoj sceni zanimljivija poezija od proze.

 

-        Koliko te motiviraju nagrade?

Ovakvi natječaji su mi važni jer jedino oni pružaju prostor da nešto objavim. No bez obzira na to, izbirljiva sam. Postoje natječaji na koje nikad ništa nisam poslala. A nagrade su dobra stvar najviše iz razloga što govore da je ono što radiš dobro i da ima smisla.

 

 

 

***

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

 

 

 

pitanja: Viktorija Božina

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg