kritika

Treba srušiti zidove

Piše: Katarina Brajdić
Krešimir Bagić: Treba srušiti zidove; Disput, Grad Požega i DHK, Zagreb, Požega, 2011.
/iz Quoruma/

Trebalo bi srušiti zidove, ustrajno ponavlja Bagić – u više od pola knjige pjesme započinju tim zazivom, podsjećajući na litanijsko nabrajanje (od trebalo bi srušiti zidove / zidove koji šute / zidove koji drže uglove palača / zidove koji se nastavljaju na temeljne zidove / zidove koji imaju uši do trebalo bi srušiti zidove / koji idu preko polja / koji se bave kazalištem / koji dolaze iz provincije). Od njega čitanje počinje, od odgonetanja zidova, načina njihova rušenja i onoga tko ruši.



 

Odgovori će biti toliko brojni da će se međusobno relativizirati, istovremeno šireći moguću površinu zida i sužavajući njegova značenja. Zidovima kao da se ne vide rubovi, kao da ne ograđuju, nego u sebe uvlače prostor; u svemu su prepoznati, u sve su uzidani. Temeljna je dakle makrostrukturalna figura koja armira zidove amplifikacija. Semantika zidova proširuje se s jedne strane brojnim denotativnim izrazima koji predočavaju vidljive zidove i jasna značenja, a s druge konotacijama koje, napuštajući doslovnost, oslobađaju znak kako bi ga zaposjeli. To kretanje jezikom događaj je poezije, predstavljene kao prvobitne i prave kuće jezika: trebalo bi zašutjeti / da se jezik vrati kući / - u pjesmu / inače više nitko / neće razumjeti / obične riječi / vrt pas jutro / jezgra (5. pjesma ciklusa Badem i bedem). Oprečno mnoštvu oblika i predožbi zidova, gramatički izraz kojim se poziva na rušenje zidova ostat će nepromijenjen. I neodređen. Infinitiv neće zahtijevati subjekt, a kondicional se odmiče od izravnosti, gotovo da upućuje na neko oklijevanje, suzdržanost, stanje prije akcije, osvještavanje potrebe, ali i priznavanje činjenice da ona možda i neće biti ostvarena, možda čak ni od strane onoga tko je verbalizira. Titranje između djelovanja i nemoći tako uokvirava prazno mjesto svakog zamislivog subjekta i adresata.

Ciklus ABC Zdravo zidovi organiziran je oko poigravanja abecedom – svaka je druga pjesma abecedarij, tekst od 30 riječi čija su početna slova poredana po abecedi. Najpoznatiji po takvim ograničujućim pravilima jezičnih igara, u kojima se kreativnost omjerava o prinudu, bili su pripadnici književne skupine Oulipo (Ouvroir de littérature potentielle – radionica potencijalne književnosti), oformljene 1960-ih u Francuskoj. Raymond Queneau, François Le Lionnais,

Georges Perec, Italo Calvino i drugi Oulipovci koristili su raznolike tehnike i pravila, pisali su palindrome, lipograme, monovokalne pjesme, tekstove u kojima je svaka imenica zamijenjena imenicom koja je od nje udaljena sedam rječničkih natuknica, tekstove u kojima svaka sljedeća riječ ima jedno slovo više itd, u doba kad su već odavno napuštena tradicionalna versifikacijska ograničenja. Bagićeve abecedne pjesme dijele i formu: dva katrena i jedan dvostih, stihove podjednake duljine, s po tri riječi u svakome; u pjesmama se javljaju sintaktički paralelizmi, različite kombinacije rima i zvukovnih ponavljanja koje dodatno usložnjavaju strukturu pjesme. Ipak, uz domišljate realizacije, katkad se pojavljuju i artificijelne stihovne kombinacije u kojima pravilo pokorava tekst.

Fonetska podudaranja i značenjska približavanja i izvan ciklusa ABC predmet su diskretne fascinacije. Nije, naravno, riječ o nikakvu novitetu, poezija se tradicionalno zidala rimama, da ostanemo još malo pri istoj polaznoj metafori, potom u novije doba jezičnim igrama. Posezanje za relacijama znaka i zvuka i trans/formacijama kojima se jezik obnavlja i čini elastičnim na drugačiji je način apostrofirano u stihovima mrav traži sklonište / riječ u šumi / stablo u jeziku. Njima se ilustrira zamjenična igra poezije, koja neprestano premješta, presvlači i preobražava i riječi i stvari. U fokusu je ono što se događa (u) jeziku, dok je subjekt iskaza pritajen, slabije zamjetljiv i razveden. Poetski se subjekt tek mjestimično gramatički pokazuje, a i kad se javi, ostaje plošan ili relacijski pozicioniran, kao jedan od komunikacijskih partnera, a moguće je da i postoji samo jedan, raspolućen na dva međusobno zamjenjiva gledišta (zatvara se tvoje ime / raste moja sjena (…) pere tvoju sjenu moje ime; tebimeni; moja misao / ušivena u tvoju šutnju...).

U prethodnoj se Bagićevoj zbirci (U polutami predgrađa, 2006.) subjekt vidljivo otkrivao i formirao u dva obličja, kao stanovnik predgrađa i kao stanovnik teksta. Prvi pjesme nastanjuje prijateljima i poznanicima, roditeljima, evidencijama i komentarima fingiranih, konkretno predočenih situacija (poštar Jale, Stipe, Ribe, Anđelko, Šime i T. Vuković neki su od likova koji se pojavljuju u (para)tekstovima). Pojedini tekstovi izašli su iz okvira stiha i prerasli u prozne zapise, kratke eseje iza kojih se nazire homogen subjekt iskaza. Autor čak u taj iskaz uključuje i vlastito ime i prezime, tematizira poziciju profesora, čitatelja i pisca, stvarajući tako svoj literarizirani antipod. Drugo je lice glasa zbirke potpuno u domeni svijeta teksta – ono je istovremeno graditelj tog svijeta i njegov nimalo povlašteniji stanovnik, demijurg koji zaboravlja da je demijurg, koji zamjenjuje mjesta i uloge s ostalim tekstnim entitetima: planina se u njemu zaboravlja, olovka ga piše. Svijet pjesme i ranije je za Bagića bio prostor dodira i preoblike, u zbirci Jezik za svaku udaljenost (2001) na jednome mjestu ta se zamjenjivost izravno osvjetljava: najprije ja kažem 'ptica' / onda ptica kaže 'ja' / poslije sve postaje moguće / poslije ja-ptica / sve mogu početi / sve što nije teško. Nastavak te priče o pisanju kao međusobnoj kreaciji (prisjetimo se onda i stiha piši me dok te pišem iz iste zbirke) moguće je upisati u stihove već citirane pjesme iz ciklusa Badem i bedem. Nakon stihova o “običnim riječima” slijedi strofa: čovjek govori / bog se smješka / između pjesme i pjesnika / ptica. Ona posredno uprizoruje postanak teksta, čin svjetotvorstva u kojem izreći znači iznaći, čin nikad do kraja objašnjiv, svijet koji se ne da atomizirati, jezik koji se opire kroćenju. Biće teksta, biće koje glasom oblikuje tekst ujedno je i samo podložno tekstu.

Premda dakle u Zidovima obitava mnogo manje imenovanih i konkretiziranih likova (ne računajući pritom imena iz abecedarija, čija je funkcija nabrajalačka), treba spomenuti pjesmu koja ludički re/de/konstruira našu pjesničku scenu, njezine obrate i aktere: lako je prepoznati tko su miro i zvonkec, a tko brankec sa svojim sve je rema, te na što se aludira stihovima nastupilo je doba velikih promjena / pjesnici su cijevima šibali gramatiku / vježbali mucanje i matematiku / logika je smislu rekla čekaj.

Ciklus Mrak nema zida sastoji se od, kako stoji u podnaslovu, grafita i Ivinih kodova. Preuzimanje grafita, odnosno njihovo utekstovljenje gotovo da se nameće kao logičan nastavak govora o zidovima. Grafiti i jesu crteži ili natpisi na zidu, glas se dakle prepušta zidovima, koji podnose svaki upis, svako struganje. Navedene grafite povezuje kontekst, riječ je o natpisima s bolničkog zida, mahom evidenciji ozljeda i ozlijeđenih. Između grafita promaljaju kodovi (izmjenjuju se redom; Bagić je i drugdje sklon takvom unakrsnom ulančavanju, supostavljanju dviju različitih cjelina i promatranju dobivenog uzorka, u ovoj zbirci također i u posljednjem ciklusu), nizovi naoko nepovezanih situacija i apsurdnih izričaja koji se slažu prema začudnim podudarnostima. Tako primjerice pjesma kôd argentina započinje zaređivanjem Franje Buntića 18. 8. 1888., a završava slučajem iz crne kronike 28. 8. 2008., u kojemu sudjeluje osoba jednakih inicijala, F. B. Simuliranje kauzalnosti i provlačenje niti izvan ustaljenih obrazaca povezivanja donekle je analogno jezičnom eksperimentiranju, princip kodova nalik je igranju riječima. Kao i kod grafita, riječ je o propitivanju građe za pjesmu, traženju elemenata od kojih se ona može stvarati i promatranju učinaka njihova umještanja u prostor teksta.

Pogovarač i predsjednik žirija koji je Zidovima dodijelio nagradu “Dobriša Cesarić” D. Rešicki naglašava izraženu angažiranost i obračun s vremenom koji zbirka priziva. Ipak, čini mi se da nije toliko riječ o protestiranju, koliko o prostiranju pjesmom stvorenim blizinama, prostorom između bedema i badema. Odlučimo li ipak u Bagićevim stihovima vidjeti i proglas, možda je najvjerodostojniji onaj koji izokreće mjesto onog koji gleda i onog što je (pre)viđeno: trebalo bi srušiti zidove / koji žive u nama / koji su se naselili u nas / i zazidali nam pogled. Poslije je stvarno sve moguće, sve što nije teško.

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg