proza

Ivan Domančić: Saveznik

Ivan Domančić (1988.) živi u Starom Gradu na otoku Hvaru. Ovo je njegov prvi tekst objavljen na Kritičnoj masi.



 

 

SAVEZNIK

 

Svi smo mi grešnici. Sve nas čeka isti put. Raj je za bezgrešne. Bezgrešni ne postoje.

Ronalda sam znao samo kao jednog od novijih župljana koji su nazočili nedjeljnom obredu. Uvijek bi sjedio sam u prvoj klupi do oltara. U mjestu je bio jako tih i povučen tip. Ni s kim se nije družio. Marljivo je radio u prodavaonici voća i povrća te je uvijek poslije posla odlazio ravno kući. Za njega kafana, ljudi i zabava nisu postojali. Bio je on star, ali i drugačiji čovjek od lokalaca, no ja sam župnik koji ne pravi razlike među ljudima. Ipak su oni moje stado i sve ih  vidim jednako.

Iznenadio sam se ugledavši ga jedne večeri poslije mise u sakristiji. Imao je jaku želju ispovjediti se.

Sjeli smo jedan nasuprot drugoga i Ronald je započeo priču.

Priča je krenula sa stricem Zlatkom. Zlatku je hobi bio lov, a pošto nije imao djece uvijek je Ronalda vodio sa sobom. Stric ga je naučio pucati iz puške i pištolja. Svake nedjelje, u sami cik zore, odlazili su loviti divljač. Ronaldu je Zlatko nadomjestio prerano preminulog oca. Napokon je imao nekoga svog na koga se mogao ugledati. Pucali su na zečeve, fazane i divlje svinje. Tokom lova bi mu stric davao i neke važne životne lekcije, pokušavajući ga usmjeriti na pravi put. Skupa su odlazili  i gledati nogometne utakmice lokalnog tima poslije kojih bi ga stric uvijek vodio u omiljenu pizzeriju. Zlatko je bio automehaničar pa bi mu Ronald nekad pomagao oko popravaka dodavajući mu alat, a stric bi ga zauzvrat nagradio džeparcem.

Sve je to bilo lijepo i krasno dok ga stric Zlatko nije neprimjereno dodirnuo. Tad je sve ono dobro nestalo u treptaju oka. Ronald više nije htio imati ništa sa stricem. Nije mu se javljao ni u prolazu. Poslije tog čina, on se dosta povukao u sebe. Zlatko mu je zaprijetio da mu slučajno ne padne na pamet nekomu nešto reći, jer da će njega i majku žive zakopati. Ronald bi iz škole otrčao ravno u svoju sobu i raspalio muziku. Od tamo se ne bi micao ostatak dana. Kad ga je majka pitala što mu je, samo bi joj bezobrazno odbrusio. Bilo ga je sram. Osjećao je gađenje koje nije želio podijeliti ni s kim. Njegov idol je iznenada postao čudovište.

Jedno poslijepodne, vraćajući se s nastave, ugleda strica kako ležeći popravlja automobil. Laganim koracima se došulja te gurne dizalicu koja je držala auto i  ono u trenu zgnječi Zlatka.

Nije bilo svjedoka. Nitko ništa nije vidio ni čuo. Bio je siguran.

Ronald kaže kako dolazi iz jako siromašne obitelji te da su mu se druga djeca često u školi rugala zbog njegove iznošene odjeće. Jednom je dečku u WC-u dok su pušili tijekom velikog odmora slomio ruku samo zato što mu je ovaj rekao da mu je majka drolja koja radi u javnoj kući. Uglavnom, žena je zaista tamo radila, ali je čistila i ribala zahode, a ne spolno općila za lovu.

Istjerali su ga iz srednje pa je počeo raditi na baušteli kako bi mogao plaćati satove i ispite u večernjoj školi.

Majku mu je odnio karcinom kad je imao dvadeset godina. Ostao je sam.

Na dan pokopa, dobio je dvjesto tisuća kuna na jackpot listiću kojeg je uplatila njegova mama.

Spakirao je kofere te se preselio na sjever.

Kupio je kuću te je otvorio malu prodavaonicu alata.

Živio je skromno. Nije puno trošio. Vozio je pristojan auto i pristojno se odjevao.

Svena je upoznao u obližnjem kafiću u koji je zalazio. Kaže da je izgledao božanstveno. Imao je crnu kovrčavu kosu i neobično modre oči. Mirisao je na rano proljeće, a njegov osmijeh ga je podsjećao na nešto što ne smije nikad prestati. Svaki put kad bi ga Sven pogledalo i nasmijao se, bez da kaže jednu jedinu riječ, Ronaldu bi srce malo brže zaigralo. Kuhao je najbolju kavu i pravio najbolje sendviče na kugli zemaljskoj. Bio je njegova tiha patnja jer, nažalost, Sven je bio u braku. Svejedno je nastavio dolaziti u kafić, čisto da ga vidi jer ipak je on bio Ronaldov najljepši dio dana.

Spasio ga je jedne večeri od nekog divljaka koji je pokušao opljačkati kafić dok je Sven zatvarao. Sva sreća da je tog popodneva Ronaldu ostao mobitel u kafiću te se po njega vratio u pravi trenutak. Potencijalni lopov je ostao bez zuba i završio slomljenih palčeva. Smjestio je Svena, onako potresenog, u svoj automobil i vozio ga prema kući. Negdje na pola puta, Sven  je povukao ručnu kočnicu i valjda ga od šoka počeo strastveno ljubiti. Ronald ga je pokušao zaustaviti, ali brzo je odustao. Nije mu mogao odoljeti.

I tako je sve počelo. Malo po malo i svake su se večeri sastajali kad bi Sven zatvorio te vodili ljubav u kafiću ili autu. Nakon nekoliko mjeseci, napokon je uz njega zaboravio na sve gadosti iz vlastitog djetinjstva. Sven ga je popravio. Više nije bio pokvaren. Ronald je njemu pružio ljubav i toplinu koju Sven nije našao uz muža koji je često bio odsutan jer je vozio one velike kamione diljem zemlje. Postali su toliko ludo zaljubljeni jedan u drugoga da je Sven ozbiljno mislio ostaviti muža i ostatak života provesti s Ronaldom.

No, dogodilo se nešto neočekivano.

Sven i njegov suprug Filip imali su malu kuću pored jezera koje bi se zimi, kad su velike hladnoće, zaledilo. Filip je baš tog jutra, kad ga je Sven namjeravao ostaviti, šetao psa koji je pobjegao na zaleđeno jezero i on je, pokušavajući ga uhvatiti, propao kroz led i utopio se. Kad je Sven nazvalo Ronalda da mu kaže što se dogodilo, ovaj nije mogao vjerovati.

Nakon mjesec dana, preselio se kod njega i živjeli su zajedno narednih pet godina sve do Svenove smrti.

Neki je lik tog nesretnog dana vozio obitelj na izlet, a Sven nije gledao cestu kad je pretrčavao te ga je automobil iz suprotnog pravca samo dotaknuo branikom, ali on je prilikom pada krivo udario glavom o pod i umro na mjestu.

Ronald je bio shrvan. Ponovno mu je sve nestalo pred očima. Nije znao kako naprijed. Propio se i ta tuga i alkohol su ga doveli do ludila.

Našao je adresu na kojoj je stanovao čovjek koji je autom udario Svena. Kupio je pušku i krenuo u besmislenu odmazdu.

Prvo mu je upucao suprugu na dvorištu. Čuvši pucnjeve, susjedi su odmah pozvali policiju. Razvalio je ulazna vrata te mu smaknuo sina i kćer. U njega je pucao zadnjeg. Dok je stajao nad mrtvim tijelima, pokušavajući naći spokoj, začuje tihe jecaje iza fotelje. Tamo je, sklupčan i prestrašen, ležao najmlađi sin. Ronald je uperio cijev puške u klinca. Gledali su jedan u drugoga bez riječi dok su sekunde prolazile kao dani. U tom trenu ga je razoružala policija.

Bio je zatvoren dosta dugo. Nakon nekoliko se godina smirio i pronašao izlaz u Gospodinu. Rekao je kako vjeruje da je cijeli niz događaja zapravo Božji plan i iako zna da ga ne čeka mjesto u Njegovom kraljevstvu, vjeruje da Svevišnji ima na koncu nešto i za njega. Bio je svjestan da će do kraja života živjeti s grijehom, ali prošlost je ostavio prošlosti te skrušeno nastavio dalje. Bio je uključen u dosta aktivnosti u vremenu iza rešetaka. Izbjegavao je nasilje. Zbog dobrog je vladanja na slobodu pušten malo ranije. Ovoga mu je puta vjera pomogla da se ne osvrće, ali isto kaže da nikad nije uspio zaboraviti lice dječaka koji ga je prestrašeno gledao onoga kobnog dana.

U tom trenutku Ronald podigne glavu te pogleda u mene. Ja pogledam u njega. Prepoznao me je, iako sam četrdesetak godina stariji. Prepoznao sam i ja njega, iako je sad starac, iza sijede duge kose i brade. Ponovno smo se gledali bez riječi, baš kao i onda. Sekunde su nanovo krale otkucaje srca. Stara ura na zidu udarila je osam sati. Zgrabio sam olovno raspelo sa stola i zabio ga Ronaldu u glavu. Pao je sa stolice, a pod sakristije preplavila je boja purpura. Promatrao sam neko vrijeme cijelu situaciju. Peta Božja zapovijed je bila prekršena. Dobrog pastira više nema. Ostale su samo dvije posrnule ovce od kojih je jedna već bila na putu prema dolje. Valjda je želja za osvetom, koju sam davno potisnuo, eskalirala. Djelovao sam životinjski, bez razmišljanja. Potom sam uzdahnuo te otišao do litice s koje sam se namjeravao baciti u ponor.

No, ipak, umro sam u zatvoru.

Tonući polagano u svoj posljednji san, osjetih strašan miris sumpora. Odjednom se pojavila neopisiva vrućina u tami bez zvuka. Zrak je nestajao. Propadajući sve dublje i dublje u nepovrat ugledah malu rupu na dnu iz koje je dopiralo neko svjetlo. Kroz tu rupu su prošle ogromne ruke koje su me uhvatile za glavu i izvukle nevinog iz majčine utrobe. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg