poezija

Mateja Jurčević: Žene iz Altamire (iz knjige pjesama)

Mateja Jurčević rođena je 1995. u Vinkovcima. Studira komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnica je nagrade Goran za mlade pjesnike za 2016. godinu. Nagrađeni rukopis, Paranoja, objavljen je 2017. pod naslovom Bijela vrata. Svoju drugu zbirku, Žene iz Altamire, objavljuje 2019. godine. Piše književne kritike. Poeziju je objavljivala na portalima, te u zbornicima i časopisima kao što su: Tema, Eckermann, Nova riječ, Književna riječ Strane, Poezija, Polja i drugi.



 

***

 

Moja se ljubav širila zemljom

kao sovjetski stanovi

U jedan si najzad uselio

ali kroz njegov kuhinjski prozor nisi prestao

motriti vrane što u pirueti ulijeću u nebo

na ostakljenom pročelju banke

 

 

 

 

***

 

Sada je tu gdje stojiš jedna livada i jedna dolina

ispod planinskog lanca

na plavim pločama zgrada

od svega je ostalo samo ime i snijeg

Kakve su to ulice na istoku grada

iza kojih se vuče devetnaestoljetni vitez

i grafitira neki lik

njezin je valjda

više nije žena sada je bulevar

li la lo lu le

kraj trgovine igračkama tepa plišanim medvjedima

bijeloj i smeđoj mladunčadi

Kako se ćud promijeni kada postaneš djed

koliko unučadi stane u dvjesto godina staro krilo

Otvorio bi zoološki za svoje hidrofobno potomstvo

ali ne ovdje i ne u ovoj zemlji

u kojoj more ispire pločnik

 

 

 

***

 

U tu je zemlju uletjelo moje srce kao

ptica u motor aviona

i laptop ti je skliznuo s bedra

i stranac ti je povratio u krilo

Voljet ću te dok ne opožari

dok velika metalna majka

s grudi ne zbaci maske za kisik

 

 

 

 

***

 

Tri kamena ukradena iz luke

tri slane njuške labradora

taru se u džepu o moje prste spasitelja

Tako šećemo gradom

vlažni kameni psi zlostavljani od mora i ja

s lancem čiji doseg završava u ovoj zemlji

 

Sada se mogu samo propinjati

sada će me velike bijele ruke povući natrag u okot

 

Sjedeći pred jednom francuskom slastičarnicom

s tvrdim leglom u jakni lakše spoznajem:

Moje svjetleće zjenice ne mogu obustaviti

tvoju nježnost za solarne ploče

Zato ću nas nahuškati na izlog i razbiti ga

u oči popodnevnih gostiju

Treba se samo skotrljati

iz želatinoznog gnjeva u staklo

i baciti kerber-kamen

u veliku zdjelu kuhane kreme

 

Svi će pobjeći nenadano slijepi

nenadano slani

Samo će meni staviti brnjicu na brbljave ruke

i odvesti me tamo

gdje će mi dati pločicu s imenom

na koje ću se nehotice odazvati

 

 

 

 

mogućnosti

 

Da sam tog dana

ne dvojeći kao melankolični požar pred obiteljskom kućom

pojela riblju platu u tišini popodneva

život bi krenuo u drugome smjeru

prema Idahu ili Montrealu

Trebalo je jesti kao medvjed

jesti s kostima glavom i škrgama

biti nafta koja se noću iskrada iz prekooceanskog tankera

i ždere ikru na tematskom plesnjaku

 

Trebalo je jesti

i na putu za Idaho ili Montreal

ne bi se ispriječio ovaj susret

kao glad utjelovljena u cvjetnom ornamentu rajčice

 

Da si tog dana ostao sjediti u žutom kvadratu ravnodnevnice

bilo bi nemoguće opaziti

da u očima uzgajaš zeleno-smeđe patke

i s vremenom bih svarila more

s vremenom bi otpali očnjaci

 

Sada si mi zaglavljen u podčeljusnoj žlijezdi

i svako jato koje me nadleti

zamišljam obareno u ključalom jezeru

 

 

 

 

zatim su se dugo smijali

 

a ja bez zrcala bez izloga bez prozora automobila

u kojem bi se moglo ogledati

ako je bura razmjestila moje posloženo lice

ako je prelomila Kupidov luk o kamene koševe

preostao je samo duboki tanjur donje usne

s ječmenim riječima natopljenim vodom

svaka mi drskost ispadne plačljivo

 

U novom kupaćem kostimu

u žutoj haljini

čekala sam prijevoz do Budve

do Budve je nekoliko sati

do Budve ćemo unatoč vjetru

na obalu ćemo prijepodne iz mora nikada

Rekao je: drži me

za jestivu riječ kao prsti otopljen sladoled

Zatim se na želudac spustila noć

zatim su se u gradu upalila svjetla

zatim su se dugo smijali

 

 

 

 

pustinje

 

I da ne zaboravim

kauč sa žutim točkama – nastoj da ga ne iznesu

Ništa je ispod našivenih dugmića

ništa zbog čega bi vrijedilo oslijepiti obiteljskog vepra

Oderat će meso tvoje uniforme

kao tri godine prije

oprugom moje bedro

 

U podne su mi opet u grlo ucijepili školjke

tako postajem crveno more s dubokim obrazima za ronjenje

Uzgajam u njima tri svjetleće ribe koje se na udarac

pale i gase i pregaraju

Sanjam te ponekad u bijelom

dolaziš s ljeskavom zmijom u šaci kako bi je podigao i

razdijelio mi nateklu čeljust

objesio o pluća krhke kuglice prosinačkog zraka

 

Naše je sabirno mjesto na vjetrovitoj čistini

nepotrebno prostranstvo za igličasta tijela

Na ulicama

u novinama

za okruglim hrastovim stolovima zovu nas Ježpolje

U Ježpolju su danas proglasili jesen i otresli jabuke

oni koji su vjerovali u košare nisu se vratili da nam kažu

postoje li i vrijedi li nastaviti sa zrenjem

 

Prije nego popusti grč koji me veže za stablo

željela bih spoznati sredinom i košticama

kako su tvoji topli prsti gipko okrenuli dugačak broj

izručivši im ime i adresu

oblik nosa i raspon ruku

Zvonko si pjevao u rupice telefona:

 

Sjećam se točno toga proljeća

Bile su suviše kratke da bi ih spojila na mojim leđima

 

 

 

 

 

što je ostalo nakon što smo napustili stan

 

Na osunčano parkirno mjesto iznijet ću monsteru u velikoj glinenoj zdjeli

sušilo s rubljem i stolac

da sjednem uz cestu u svoj dugi pravokutnik u kojemu se od tebe može naći

samo oprani sivi sako

da izložim obraze i čelo

karoseriju lica

da ugasim klimu i osmjehnem se prtljažniku susjednog Smarta

da me s petog kata netko polije prljavom vodom

da bude ljeto i more koje donosi kuhanu plastiku s daleke pučine

da iz miješanog otpada izvlačim boce i dijelim ih kao milosrdni Samaritanac

kao sladoledar

da uvečer spakiram stvari i krenem i da za mnom trče djeca

da me pitaju ima li još

 

 

 

 

 

disanje ljubavi

 

Uho i pramen kose

to je sve što se zamjećuje iza kovanog duhana

ali se promjer novčića širi ako otvorim šaku

ako je stisnem

netko se unutra počinje moliti bogu

netko mrmori esej o škrtosti

poziva se na ustav

 

U trenutku kada ovom cestom prođe

policijska patrola s pjevajućom sirenom

u ovaj kišni jesenski dan

palac mi odguruje tvoje pozelenjelo lice

i s tvojim zadivljenim pogledom na dugu peraju

koja čisti mokro vjetrobransko staklo

nešto je među nama konačno kao morsko dno

 

Više ne režem podstave kaputa da bih tvoje gladno polje

opskrbila svjetlošću

ne podižem te kada se otkotrljaš pod stolicu ili radijator

na blagajni plaćam samo tvojim skrivenim tijelom

na svakom mjestu te gubim

na svakom te ostavljam

 

 

 

 

 

himera

 

Njemu su pod kapke uglavili

debelu povijest grčke civilizacije

 

Bio je nabuhlih očiju

kada mu se ona učinila skladnijom od pojmovnika

Godinu nakon utvrdio je:

Žene koje leže na grašku izrastaju u njega

 

Zbog naivne jestivosti praštao je

vječnu glupost bilja

sljepoću za svjetlo sjenu i zvuk

nikome potrebne konstelacije planeta

kojima vjeruje ona u kojoj prebiva

suluda mržnja prema riječnim ribama

dabrovima

i uopće svemu nalik na nju

 

On pak nije ni po čemu nalik na vodu

nije ga moguće pustiti da oteče niz slavinu

niti ga pripitomiti za bazen

On presađuje režnjeve riječi

iz zemlje u zemlju iz zemlje u zemlju

za nju je zemlja dom glistama i ništa više

 

Na rođendan

njoj je uzgojio ružu u enciklopediji suvremene kulture

i dugo čekao da se sol kristalizira u britkost

 

Ali ona

još uvijek ne zna imenovati nijednoga bas-gitarista na svijetu

 

I u trenutku

mrena nježnosti pada

kao knjige u vatru na Opernplatzu

 

 

 

 

 

nemogući predjeli

 

Raj – ona stoji

na prstima desne noge

u zdjelici vage za brašno i orahe

Kazaljka ne hita ne titra

šuti usmjerena u nula u negram

O kada bi se pomaknula lijevo

pola kile ispod ničega

on bi se vratio

sigurno bi

 

 

 

 

 

pokušaj samoubojstva u lutrijskom bubnju

 

Umrijeti u takvome krugu

bježeći iz vlažnih usta boga

značilo bi biti prognan kroz njegove zube

kao sjemenka suncokreta

 

Tvoja ti savjest govori:

Nije ljubav ako ne uplaćuje na voljene brojeve

premda je odavno napustio dan svojega rođenja

preselivši sve stvari u sredinu ljeta

 

Za sobom je ostavio zbunjeno vrijeme

koje ga u matičnim knjigama traži

nadraženih kazaljki

i tebe

primoranu upitati majku u koliko je sati čula

prvi panični vrisak spoznaje da je rujanska kiša

samo atrofirano jezero

 

Jedino tako kombinacija može biti potpuna:

tvoj datum i sat i tvoja početna masa

to si uglavnom ti

numerirana i dotjerana do u vlas

stišćeš bijeli listić i čekaš pred televizorom

fanfare furioznih anđela

izvlačenje

trenutak kada će te bubanj pretvoriti u iracionalan broj

 

 

 

 

povratak

 

Samo da zatopli

samo da se povuku jakne iz izloga

samo da se probude činčile i napuste joj leđa

kao Gandhijevi pobunjenici

počevši od vrata

mirno

niz udubljenu crtu kralježnice

samo da se provuku između butina

kroz kanjon u plodnu noć

Taman da se vrisne od straha

taman da se odbaci koža

i pobjegne

golog mesa u divljinu 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg