Marijana Radmilović (Vinkovci, 1971.) studij kroatistike završila je u Osijeku. Pjesme i priče objavljivala u Quorumu, Književnoj reviji, Plimi i Zarezu. Godine 1998. objavila je zbirku poezije Portreti nepoznatih žena, za koju je 1999. nagrađena književnom nagradom Josip i Ivan Kozarac. Na prvim Danima Dobriše Cesarića u Požegi 2003. dobila je pjesničku nagradu Dobriša Cesarić za najbolju neobjavljenu knjigu poezije Bolest je sve uljepšala. 2019. objavila je knjigu pjesama Putovanje oko tijela.
Bajka za kraj
Sanja kako dijete plače,
u tom snu okreće se ključ, pomiče zid,
klize hladne, prazne, naslagane sobe,
sve se naginje na jednu stranu
i čini se da se svijet svlači poput zmije
i pakosno propinje.
Na tom mjestu bez lađara voda se odvaja
od dna i ne propušta nas.
U slobodnom padu, tonemo,
u zglobovima hladnoća metala,
ne možemo platiti, ne možemo kupiti,
ne možemo prodati vrijeme iz tuđeg sna.
Netko dalek, umoran i poražen
pokušava nas smjestiti negdje izvan tog zla.
Preko vode pada sjena i gasi obrise i odjeke,
nepomične slojeve vremena, nerazuman sjaj.
Dok junakinja spava, ljepota joj je ledena,
ima nešto precizno i zastrašujuće u tolikoj ljepoti,
to je dug, spor i siguran pad.
Beskorisna svjetiljka
Taj je dječak htio biti sam sa svojim svjetionicima.
Ravnodušna svjetlost na vrhu svijeta,
glasovi i vatra, i krvav trag unatrag,
jedina nit koja mu je pružena.
Ledena drhtavica struji mu udovima,
ali to nije njegov čamac, košara se rasušuje,
svjetlost se tanji, svijet se udaljava
i gasi, voda mami i umrtvljuje,
dječak odustaje.
Sve što vrijeme čini samo sebi,
svojoj umornoj sjeni, svome bogu,
a ja ne mogu, ne mogu jer me goni vrag
i tijesno nam je i bolesno usred naše zaljuljanosti,
na dnu izokrenuti, na vrhu potopljeni.
Nije lako sjediti pod tom neobuzdanom svjetiljkom.
Kako se samo gasi i iznova ozdravlja;
izranjaju duhovi njezina zdravlja, promiču utvare
i dok ih gazimo, utiskujemo u natrule daske,
ljepljiva plijesan diše njihov dah,
a njihovo lice postaje sklisko i mekano, rastočeno dno.
Dok govore jezikom što ih produbljuje
u vrijeme što se produžuje, trguju uljem i snom,
tragaju za potragom:
Zašto ti je pisaljka sprijeda šiljasta, a straga plosnata?
Meka i tvrda, zašto je svaka podloga jednako podložna.
Bogu božje, vragu vražje, u sigurnosti crne svjetlosti,
riječi razapinju čvrsto tijelo tame i usred prve plamteće
praznine, sve što je zapisano mora se izbrisati,
sve što je rečeno, ne zna se kome će pripasti;
nevina obijest kaosa, zašto pišeš, zašto brišeš,
zašto šutiš, zašto govoriš, zašto podižeš pogled prema nebu,
zašto obaraš oči prema tlu, zašto gasiš moje uljanice,
zašto ih ti pališ, još i sada razgovaraju bog i vrag.
Ako je to stijenj što se stanjuje, vatra što se raspiruje,
voda što nas preplavljuje, lica što se izobličuju,
glasovi što se ne čuju, prostor se udaljava,
krug se zatvara, svjetlost rasplamsava,
svjetiljka se gasi.
Sigurna kuća
Ti si ta koja me vuče kroz vrijeme, sve ovo vrijeme.
Sve ovo vrijeme između tebe i mene
nema nikoga
tko bi darovao postojanjem, daljinom i počinkom
duboko, nedokučivo mjesto na kojem smo.
U tvojim ustima krv cvjeta crno.
Tvoja umorna krv. Otječe u pijesak
pod našim nogama. Grumenje prašine,
mrtve životinje, cesta se lijepi za stopala,
ljepljivo, gusto, gladno cjedilo vremena.
Dubina guta daljinu, jedna je u svima,
ljepota propadanja.
Cijelu smo noć sadile glasove uz cestu,
lupale osušenim kožama o zemlju,
iz prhkog smo sjemenja
tjerale vjesnice bolesti i smrti.
Mjesec nam je izgulio lica, razobličio tijela,
ljušte se srebrne ljuske, padanje ne prestaje,
tvoj odraz s onoga svijeta, moja otpala sjena.
Oko nas raste ravnodušna svjetlost, sljepoća kamena.
Sve ovo vrijeme između tebe i mene.
On je uvijek sam. Nosi ime za svaki vjetar,
zna hoće li donijeti kišu ili glad,
prepoznaje duhove obojane od glave do pete,
prepoznaje miris oguljene kože,
misao žrtve i lovine,
ali ne izlazi iz kolibe, miruje.
Tko je stajao usred vjetra i nevremena, pun divljenja,
tko je zakapao životinje, tko je skupljao vodu i krv
u zemljane posude, natopio sjemenje, oprao ruke, umio lice,
upitao boga da stane i odmori se?
Da podigne šator, savije gnijezdo, sagradi kuću,
čvrsti, nepropusni, tamni šator za nomade u pustinji,
za pustinju u sebi. Ta silna živa slika.
Zlatna kuća sa besprijekornim prozorima.
Tko je tkao sagove i ukrasio ih vezom,
tko je optočio zastore zasljepljujućim zrcalima?
Zlato, mjed, drvo života, rešetka vremena,
tko je sve učinio, nevidljivo i nečujno?
Na putu prosjaci, na drumu razbojnici,
na cesti ratnici, pet ludih djevojaka
prenoćilo je pred vratima,
ali u naš crni šator, u našu zlatnu kuću
nitko ne ulazi.
Obilje zlata, suho zlato, čisto zlato, zlato moje,
ti si ta koja me vuče kroz vrijeme, sve ovo vrijeme.
Što ja imam s tom ženom,
zar joj se ne sviđa moja čarolija?
Voda čisti bez počinka, uvijek iznova.
Ovo su moje napunjene posude.
Ovo je moja kuća. Kuća mjeseca,
kuća od teških srebrnih blokova,
pod njima pucaju zrcala, trunu sagovi,
osipaju se zastori, prah prahu, oko za oko,
glas pod zemlju, ugušena, mukla jeka tijela,
sve što je nevidljivo, nečujno, propadljivo.
Klizi, tone, viče zaustavi me, ne mogu više,
kakva je to igra da gaziš po mrtvima,
više nam se ne igra.
Cakli se noć, povija se korov uz put,
naša kosa raste iz samoće, naši glasovi
niču iz zemlje i cvjetaju sami od sebe.
Kopamo do vode, hladnoća se hrani kostima,
kosti u blatu, pucaju glinene žile vremena,
svjetla u daljini, kuća od suhog, zlatnog sna.
Sve ovo vrijeme nema nikoga.
Preostaje sve dublje, sve dalje, sve manje,
umor kamena, bolestan i otjeran pas,
kao da se bog vuče za nama.
Slika ničega
Sveobuhvatna i nepregledna pustinja,
ono što je glad, nije glad, grad opasan zidinama,
tijela duboko ukopana, obuzeta, sama,
raskopana tama, pljesnive mumije, njihovi trusni
napjevi, zibanje, vrijeme koje ne istječe,
slika grada zasuta solju i pepelom, slika tijela
nanesenih vodom, slika spokoja.
Ono što je žudnja, nije žudnja. Nema tragova
težine, vjetra zaustavljenog ljudskim rukama.
Dani u sebi prostrani i slobodni,
velika, sjajna, zanosna praznina.
Žene peru rublje i potrošenu vodu
bacaju preko vremena, site pepela i sna,
sve su više nalik gladi svoga zaborava,
kao da kiši u njima, praznina je neizlječiva.
Njihova pustinjska djeca kopaju duboke,
podzemne hodnike, tajna skrovišta za svoja
izgubljena sjećanja, oslobođeni smijeh odjekuje
praznim ulicama, zov koji zatvara,
kutija puna osakaćenih igračaka.
Pustinja, načinjena od svoga preslika,
od slike ničega, ono što je zvuk nije zvuk,
ono što je slika, nije slika, nije pjesma,
nije povorka, nije tlo što izmiče pod nogama,
nije dno što se rastvara.
Izgubljeni kraj
Na ovome mjestu priča se prekida
i cijelim se kraljevstvom pronosi glas
kako je u posljednjoj bajci na svijetu
glavna junakinja odlučila zaspati
i nikada se više ne probuditi.
Njezine su oči potamnile
i potonule na dno nezasitna jezera,
dva ugašena, ravnodušna kamena
bez sjaja i znamenja.
Bajka je već ispričana, soba je zaključana,
tajna je sačuvana, ali kraj je
ostao pod ruševinama.
Njezina se kosa razrasla kao divlja biljka
i rasula po svim odajama,
svojim teškim, oporim mirisom
nepregledne pustopoljine uspavala je
glasove, korake, puteve i snove
od kojih opet sve počinje.
Spava, spokojna i mirna kao nepronađeni gral,
kao glasnik koji stiže poslije bitke
i progovara jezikom koji više ne razumije,
dok na karti nestaloga svijeta briše svoj trag
i umoran liježe u san
u kojem je usnulo cijelo kraljevstvo.
Ali jedna se ruža razrasta i miriše,
jedna se žena saginje ubrati je,
trn i krv miješaju se:
„Vidim kako se voda povlači i kako izranja
njezin tamni sjaj, vidim urušene, sablasne gradove,
opustošene ulice, u prašini pismo, ne razabirem mu
početak i kraj, čujem kako vjetar jedva vuče svoj teški
umrtvljeni dah, osjećam blizinu, miris, pulsiranje,
ne vidim odakle dolazi, ali čujem uzdah, čujem korake,
mračno je, udaljava se, vraća se, podiže nešto s tla.
Vidim zmiju i pticu, ugažene pod stopalima.
Zmija izlazi iz jezera, ptica širi krila
i pokazuje na širok put što se razdvaja.
Vidim kako se u svijetu bez bajki
budi jedna djevojčica i ne sjeća se što je sanjala.
Kraj uzglavlja pronalazi dva još topla,
ugašena kamena i ne zna što bi s njima učinila,
bi li priču završila ili ju tek počela.“
Prije sjećanja
Prve su se izbezumile životinje,
gubile su rogove, kopita, snagu i strah,
u mahnitom trčanju s kraja na kraj
nepostojećeg dvorišta.
Na kraju je snažan vjetar zakovitlao kostima,
njihovim probadajućim zvukovima
sabio zemlju, usitnio u fini, postojani prah,
sva ta tijela ostavljena pticama.
Toliko smo puta izlazile na cestu
i ponovno se vraćale. Svi ti putevi,
siromašna ljetina, pljesnivo rublje,
sunce i tuga u nama, zapuh s kraja svijeta
pod nepostojećim vratima,
ograda podignuta do ruba nestajanja.
Krv i koža u napuklinama tla,
toliko sam puta krenula i ponovno se vratila.
Žene me ispraćaju, smiju se i plaču,
kopaj dublje, kopaj jače, zvukovi ne prestaju,
gore u kostima, lede se u žilama.
Usta pune zemlje i sukrvice,
ugašena sjena prstenja, u kosi mračna
snaga korijena, stopala srasla s dalekim
podrhtavanjima, bijeli glasovi lišća,
duhovi životinja.
Nebo ispod površine svijeta,
opustošena jeka,
voda guta zrak, guši zvuk,
na putu mrtve stvari, oduzete suze,
napuštene sjene, žene tumaraju
u ispražnjenom snu.
Njihova djeca, smežurana i stara kao zemlja,
trče uokrug za duhovima životinja.
Sopćući dah proganjanja, bijela svjetlost u očima,
spaljena koža na ispruženim rukama,
slika nečega prije sjećanja i oblika,
svi ti putevi, siromašna ljetina,
pljesnivo rublje, sunce i tuga u ženama,
sva ta tijela ostavljena pticama.
Oslobođeno dno
Rasplamsava se nerazumni vulkan,
njegovo podzemno, zloslutno obilje,
ona druga, goruća strana sna.
Ozdravlja nas njezin iznenadni mrak,
dobrota snijega što nas prekriva
iz daleke, diluvijalne čežnje
i vjerovanja da je umirena voda, njezino
glatko, ulašteno dno, postelja bogova.
Spaljujemo cestu, ona se prepušta sporoj,
neuhvatljivoj geometriji nestajanja,
pleše u izmaglici obavijena vatrama,
sigurna u svoj beskonačni kraj.
Vjetar donosi miris paljevine,
tali se daljina, sva raskoš njezina opiranja,
topi se gusta smjesa glasova,
riječi kidaju svoje plamteće košuljice,
jezik se usijava do točke urušavanja.
Odgonetavaju se mjesto i vrijeme,
vjerodostojnost se prepričava.
Oko nas bujaju divlje i otrovne biljke,
spaljenim travama i praznovjerjem
liječimo im posustalo zlo.
Djecu smo sklonili na sigurno.
Sjedimo u krugu kao napuštene,
beskorisne lutke, sve što skupimo
vjetrovi raznesu, uvijek na istom mjestu
odustajemo i počinjemo ponovno.
Nesnosan miris spaljene daljine.
U staklenim očima igračaka zavodljiv sjaj.
Nebom lete hostije, uzvitlane sjajne krpice
nezasitne molitve. Bujica raznosi kulise,
gradom plutaju zanijekane fotografije,
kao svici iz tek pronađenog vremena,
prizor nekog neočekivano svijetlog
i prozračnog sabiranja, iznenadno blago
u odloženim, praznim košarama,
snaži nas i zastrašuje njihovo
slobodno, konačno dno.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.