poezija

Marijana Radmilović: Izbor iz poezije

Marijana Radmilović (Vinkovci, 1971.) studij kroatistike završila je u Osijeku. Pjesme i priče objavljivala u Quorumu, Književnoj reviji, Plimi i Zarezu. Godine 1998. objavila je zbirku poezije Portreti nepoznatih žena, za koju je 1999. nagrađena književnom nagradom Josip i Ivan Kozarac. Na prvim Danima Dobriše Cesarića u Požegi 2003. dobila je pjesničku nagradu Dobriša Cesarić za najbolju neobjavljenu knjigu poezije Bolest je sve uljepšala. 2019. objavila je knjigu pjesama Putovanje oko tijela.



 

Bajka za kraj

                     

 

Sanja kako dijete plače,

u tom snu okreće se ključ, pomiče zid,

klize hladne, prazne, naslagane sobe,

sve se naginje na jednu stranu

i čini se da se svijet svlači poput zmije

i pakosno propinje.

Na tom mjestu bez lađara voda se odvaja

od dna i ne propušta nas.

U slobodnom padu, tonemo,

u zglobovima hladnoća metala,

ne možemo platiti, ne možemo kupiti,

ne možemo prodati vrijeme iz tuđeg sna.

Netko dalek, umoran i poražen

pokušava nas smjestiti negdje izvan tog zla.

Preko vode pada sjena i gasi obrise i odjeke,

nepomične slojeve vremena, nerazuman sjaj.

Dok junakinja spava, ljepota joj je ledena,

ima nešto precizno i zastrašujuće u tolikoj ljepoti,

to je dug, spor i siguran pad.

 

 

 

 

 

Beskorisna svjetiljka

 

 

Taj je dječak htio biti sam sa svojim svjetionicima.

 

Ravnodušna svjetlost na vrhu svijeta,

glasovi i vatra, i krvav trag unatrag,

jedina nit koja mu je pružena.

Ledena drhtavica struji mu udovima,

ali to nije njegov čamac, košara se rasušuje,

svjetlost se tanji, svijet se udaljava

i gasi, voda mami i umrtvljuje,

dječak odustaje.

 

Sve što vrijeme čini samo sebi,

svojoj umornoj sjeni, svome bogu,

a ja ne mogu, ne mogu jer me goni vrag

i tijesno nam je i bolesno usred naše zaljuljanosti,

na dnu izokrenuti, na vrhu potopljeni.

 

Nije lako sjediti pod tom neobuzdanom svjetiljkom.

 

Kako se samo gasi i iznova ozdravlja;

izranjaju duhovi njezina zdravlja, promiču utvare

i dok ih gazimo, utiskujemo u natrule daske,

ljepljiva plijesan diše njihov dah,

a njihovo lice postaje sklisko i mekano, rastočeno dno.

Dok govore jezikom što ih produbljuje

u vrijeme što se produžuje, trguju uljem i snom,

tragaju za potragom:

 

Zašto ti je pisaljka sprijeda šiljasta, a straga plosnata?

Meka i tvrda, zašto je svaka podloga jednako podložna.

Bogu božje, vragu vražje, u sigurnosti crne svjetlosti,

riječi razapinju čvrsto tijelo tame i usred prve plamteće

praznine, sve što je zapisano mora se izbrisati,

sve što je rečeno, ne zna se kome će pripasti;

nevina obijest kaosa, zašto pišeš, zašto brišeš,

zašto šutiš, zašto govoriš, zašto podižeš pogled prema nebu,

zašto obaraš oči prema tlu, zašto gasiš moje uljanice,

zašto ih ti pališ, još i sada razgovaraju bog i vrag.

 

Ako je to stijenj što se stanjuje, vatra što se raspiruje,

voda što nas preplavljuje, lica što se izobličuju,

glasovi što se ne čuju, prostor se udaljava,

krug se zatvara, svjetlost rasplamsava,

svjetiljka se gasi.

 

 

 

 

Sigurna kuća

 

 

Ti si ta koja me vuče kroz vrijeme, sve ovo vrijeme.

Sve ovo vrijeme između tebe i mene

nema nikoga

tko bi darovao postojanjem, daljinom i počinkom

duboko, nedokučivo mjesto na kojem smo.

 

U tvojim ustima krv cvjeta crno.

Tvoja umorna krv. Otječe u pijesak

pod našim nogama. Grumenje prašine,

mrtve životinje, cesta se lijepi za stopala,

ljepljivo, gusto, gladno cjedilo vremena.

Dubina guta daljinu, jedna je u svima,

ljepota propadanja.

 

Cijelu smo noć sadile glasove uz cestu,

lupale osušenim kožama o zemlju,

iz prhkog smo sjemenja

tjerale vjesnice bolesti i smrti.

Mjesec nam je izgulio lica, razobličio tijela,

ljušte se srebrne ljuske, padanje ne prestaje,

tvoj odraz s onoga svijeta, moja otpala sjena.

Oko nas raste ravnodušna svjetlost, sljepoća kamena.

 

Sve ovo vrijeme između tebe i mene.

On je uvijek sam. Nosi ime za svaki vjetar,

zna hoće li donijeti kišu ili glad,

prepoznaje duhove obojane od glave do pete,

prepoznaje miris oguljene kože,

misao žrtve i lovine,

ali ne izlazi iz kolibe, miruje.

 

Tko je stajao usred vjetra i nevremena, pun divljenja,

tko je zakapao životinje, tko je skupljao vodu i krv

u zemljane posude, natopio sjemenje, oprao ruke, umio lice,

upitao boga da stane i odmori se?

Da podigne šator, savije gnijezdo, sagradi kuću,

čvrsti, nepropusni, tamni šator za nomade u pustinji,

za pustinju u sebi. Ta silna živa slika.

Zlatna kuća sa besprijekornim prozorima.

Tko je tkao sagove i ukrasio ih vezom,

tko je optočio zastore zasljepljujućim zrcalima?

Zlato, mjed, drvo života, rešetka vremena,

tko je sve učinio, nevidljivo i nečujno?

 

Na putu prosjaci, na drumu razbojnici,

na cesti ratnici, pet ludih djevojaka

prenoćilo je pred vratima,

ali u naš crni šator, u našu zlatnu kuću

nitko ne ulazi.

Obilje zlata, suho zlato, čisto zlato, zlato moje,

ti si ta koja me vuče kroz vrijeme, sve ovo vrijeme.

 

Što ja imam s tom ženom,

zar joj se ne sviđa moja čarolija?

Voda čisti bez počinka, uvijek iznova.

Ovo su moje napunjene posude.

Ovo je moja kuća. Kuća mjeseca,

kuća od teških srebrnih blokova,

pod njima pucaju zrcala, trunu sagovi,

osipaju se zastori, prah prahu, oko za oko,

glas pod zemlju, ugušena, mukla jeka tijela,

sve što je nevidljivo, nečujno, propadljivo.

Klizi, tone, viče zaustavi me, ne mogu više,

kakva je to igra da gaziš po mrtvima,

više nam se ne igra.

 

Cakli se noć, povija se korov uz put,

naša kosa raste iz samoće, naši glasovi

niču iz zemlje i cvjetaju sami od sebe.

Kopamo do vode, hladnoća se hrani kostima,

kosti u blatu, pucaju glinene žile vremena,

svjetla u daljini, kuća od suhog, zlatnog sna.

Sve ovo vrijeme nema nikoga.

Preostaje sve dublje, sve dalje, sve manje,

umor kamena, bolestan i otjeran pas,

kao da se bog vuče za nama.

 

 

 

 

Slika ničega

 

 

Sveobuhvatna i nepregledna pustinja,

ono što je glad, nije glad, grad opasan zidinama,

tijela duboko ukopana, obuzeta, sama,

raskopana tama, pljesnive mumije, njihovi trusni

napjevi, zibanje, vrijeme koje ne istječe,

slika grada zasuta solju i pepelom, slika tijela

nanesenih vodom, slika spokoja.

Ono što je žudnja, nije žudnja. Nema tragova

težine, vjetra zaustavljenog ljudskim rukama.

Dani u sebi prostrani i slobodni,

velika, sjajna, zanosna praznina.

Žene peru rublje i potrošenu vodu

bacaju preko vremena, site pepela i sna,

sve su više nalik gladi svoga zaborava,

kao da kiši u njima, praznina je neizlječiva.

Njihova pustinjska djeca kopaju duboke,

podzemne hodnike, tajna skrovišta za svoja

izgubljena sjećanja, oslobođeni smijeh odjekuje

praznim ulicama, zov koji zatvara,

kutija puna osakaćenih igračaka.

Pustinja, načinjena od svoga preslika,

od slike ničega, ono što je zvuk nije zvuk,

ono što je slika, nije slika, nije pjesma,

nije povorka, nije tlo što izmiče pod nogama,

nije dno što se rastvara.

 

 

 

Izgubljeni kraj

 

 

Na ovome mjestu priča se prekida

i cijelim se kraljevstvom pronosi glas

kako je u posljednjoj bajci na svijetu

glavna junakinja odlučila zaspati

i nikada se više ne probuditi.

 

Njezine su oči potamnile

i potonule na dno nezasitna jezera,

dva ugašena, ravnodušna kamena

bez sjaja i znamenja.

Bajka je već ispričana, soba je zaključana,

tajna je sačuvana, ali kraj je

ostao pod ruševinama.

 

Njezina se kosa razrasla kao divlja biljka

i rasula po svim odajama,

svojim teškim, oporim mirisom

nepregledne pustopoljine uspavala je

glasove, korake, puteve i snove 

od kojih opet sve počinje.

 

Spava, spokojna i mirna kao nepronađeni gral,

kao glasnik koji stiže poslije bitke

i progovara jezikom koji više ne razumije,

dok na karti nestaloga svijeta briše svoj trag

i umoran liježe u san

u kojem je usnulo cijelo kraljevstvo.

 

Ali jedna se ruža razrasta i miriše,

jedna se žena saginje ubrati je,

trn i krv miješaju se:

 

„Vidim kako se voda povlači i kako izranja

njezin tamni sjaj, vidim urušene, sablasne gradove,

opustošene ulice, u prašini pismo, ne razabirem mu

početak i kraj, čujem kako vjetar jedva vuče svoj teški

umrtvljeni dah, osjećam blizinu, miris, pulsiranje,

ne vidim odakle dolazi, ali čujem uzdah, čujem korake,

mračno je, udaljava se, vraća se, podiže nešto s tla.

 

Vidim zmiju i pticu, ugažene pod stopalima.

Zmija izlazi iz jezera, ptica širi krila

i pokazuje na širok put što se razdvaja.

 

Vidim kako se u svijetu bez bajki

budi jedna djevojčica i ne sjeća se što je sanjala.

Kraj uzglavlja pronalazi dva još topla,

ugašena kamena i ne zna što bi s njima učinila,

bi li priču završila ili ju tek počela.“

 

 

 

 

 

Prije sjećanja

 

 

Prve su se izbezumile životinje,

gubile su rogove, kopita, snagu i strah,

u mahnitom trčanju s kraja na kraj

nepostojećeg dvorišta.

Na kraju je snažan vjetar zakovitlao kostima,

njihovim probadajućim zvukovima

sabio zemlju, usitnio u fini, postojani prah,

sva ta tijela ostavljena pticama.

 

Toliko smo puta izlazile na cestu

i ponovno se vraćale. Svi ti putevi,

siromašna ljetina, pljesnivo rublje,

sunce i tuga u nama, zapuh s kraja svijeta

pod nepostojećim vratima,

ograda podignuta do ruba nestajanja.

 

Krv i koža u napuklinama tla,

toliko sam puta krenula i ponovno se vratila.

Žene me ispraćaju, smiju se i plaču,

kopaj dublje, kopaj jače, zvukovi ne prestaju,

gore u kostima, lede se u žilama.

 

Usta pune zemlje i sukrvice,

ugašena sjena prstenja, u kosi mračna

snaga korijena, stopala srasla s dalekim

podrhtavanjima, bijeli glasovi lišća,

duhovi životinja.

 

Nebo ispod površine svijeta,

opustošena jeka,

voda guta zrak, guši zvuk,

na putu mrtve stvari, oduzete suze,

napuštene sjene, žene tumaraju

u ispražnjenom snu.

Njihova djeca, smežurana i stara kao zemlja,

trče uokrug za duhovima životinja.

 

Sopćući dah proganjanja, bijela svjetlost u očima,

spaljena koža na ispruženim rukama,

slika nečega prije sjećanja i oblika,

svi ti putevi, siromašna ljetina,

pljesnivo rublje, sunce i tuga u ženama,

sva ta tijela ostavljena pticama.

 

 

 

 

Oslobođeno dno

 

 

Rasplamsava se nerazumni vulkan,

njegovo podzemno, zloslutno obilje,

ona druga, goruća strana sna.

Ozdravlja nas njezin iznenadni mrak,

dobrota snijega što nas prekriva

iz daleke, diluvijalne čežnje

i vjerovanja da je umirena voda, njezino

glatko, ulašteno dno, postelja bogova.

Spaljujemo cestu, ona se prepušta sporoj,

neuhvatljivoj geometriji nestajanja,

pleše u izmaglici obavijena vatrama,

sigurna u svoj beskonačni kraj.

Vjetar donosi miris paljevine,

tali se daljina, sva raskoš njezina opiranja,

topi se gusta smjesa glasova,

riječi kidaju svoje plamteće košuljice,

jezik se usijava do točke urušavanja.

Odgonetavaju se mjesto i vrijeme,

vjerodostojnost se prepričava.

Oko nas bujaju divlje i otrovne biljke,

spaljenim travama i praznovjerjem

liječimo im posustalo zlo.

Djecu smo sklonili na sigurno.

Sjedimo u krugu kao napuštene,

beskorisne lutke, sve što skupimo

vjetrovi raznesu, uvijek na istom mjestu

odustajemo i počinjemo ponovno.

Nesnosan miris spaljene daljine.

U staklenim očima igračaka zavodljiv sjaj.

Nebom lete hostije, uzvitlane sjajne krpice

nezasitne molitve. Bujica raznosi kulise,

gradom plutaju zanijekane fotografije,

kao svici iz tek pronađenog vremena,

prizor nekog neočekivano svijetlog

i prozračnog sabiranja, iznenadno blago

u odloženim, praznim košarama,

snaži nas i zastrašuje njihovo

slobodno, konačno dno.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg