Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je nositeljica različitih kolegija iz hrvatske i svjetske književnosti. Znanstvenim je interesima najviše usmjerena suvremenoj književnosti, kako onoj za odrasle, tako i onoj za djecu i mlade. Objavila je pedesetak znanstvenih radova u domaćim i stranim publikacijama te dvije znanstvene knjige: Autobiografski diskurs djetinjstva (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.) i Poetika oblika – suvremene konceptualne i hipertekstualne proze (Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.). Autorica je pjesničkih zbirki Jutarnji laureat (rukopis je odabran za objavljivanje na natječaju Grada Čakovca 2008., u biblioteci Insula), Lunule (Disput i DHK, Zagreb, 2012., dobitnik nagrade „Dobriša Cesarić“), Teleidoskop (HDP, Zagreb, 2018., finale nagrade „Ivan Goran Kovačić“) i Stepenice za Stojanku K. (V.B.Z., Zagreb, 2019). Pjesme su joj prevođene na makedonski, slovenski i mađarski jezik. Članica je Hrvatskog društva pisaca (HDP) i Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti (HIDK). Urednica je i voditeljica književno-kulturne tribine KAČ na Učiteljskom fakultetu, Odsjeku u Čakovcu.
DŽEPNA PRAŠINA
Riječi i simboli
džepni su svemir ljudskoga bića,
piše Edgar Morin.
Prašina iz dna kaputa
hvata ti se na jagodice
dok čekaš ženu
u dnu hodnika za kemoterapiju.
Na stolici pokraj
starica miriše na vlagu
i ima zatvorene oči.
Pa ti dođe da joj prašnim dlanom
prođeš kroz kosu,
da se opereš ti dođe
dok čekaš.
Kasnije vani prigušeno sunce,
tri dječaka nose loptu i žamore.
I lopta ti se učini kao gruda prašine,
kao oblaci davni
nagutani
dok si s dečkima kotrljao
kolutove za burad.
Uvečer s balkona
vidiš kako magla obestjeljuje brda
i to zapišeš.
Morin bi rekao
kozmomorfička metafora,
kao kada pripadnik plemena Kanana
kaže „sok teče“
gledajući u venu na svojoj ruci.
Istu večer baki iz čekaonice
iz očiju se prospe zvjezdano nebo,
pokušala je zrnca pokupiti prstima
no zrak je bio gust
i trepavice su drhtale prašinom.
Cijele noći sadio si siva slova
u sivi vrt,
zakašljan i slijep.
HOLOGRAMI TIŠINE
Učim govoriti bjelinama,
zrakom između slova.
No prozor je na koncu samo nebo
zagledano u oko kuće.
Kao i harmonika što udahne zorom
pa joj se užegnu pluća od preširoke vasione.
I tek kad se iz maramice porode ptice,
propiska svod.
Još samo malo, i s određenih točaka u svemiru
uređajima ćemo primati prizore
koji su se davno dogodili.
Ugasli životi kao utrnuli žišci
drhtat će se pred našim očima.
I one će drhtati pred zaboravljenim slikama
koje će gledati po drugi put.
Daljina ima smisla samo kada je govorom omeđena,
inače je bezdan, mrena na oku kiklopa.
Dosoljavamo si praznine među prstima,
opravdavamo znoj na ruži.
OGLEDALA
Travka prelomljena u struku
i nagnuta nad rijeku,
nalik je obješenom.
Prepoznaješ ih po kičmi
što se klati kao olovka,
piše zrakom
i nikako da se zaustavi.
Vrana na vrhu zgrade
nalik je strahu,
a malo i bogu.
Povezuje ih crno krilo
i pogled preko horizonta.
Dječaka kojeg je majka bacila u more
usvojile su ribe suznih očiju
i tople krvi.
Ranije, dok je još disao na pluća,
običavao je trčati stubištem
i jednom se, kažu,
čvrsto uhvatio za nogu susjedi
što mu je poklonila igračku.
SLIJEGANJE SNIJEGA
U UKRASNOJ KUGLI
Kada ih gledaš u visini,
ptice ti se prije ili poslije
pomiješaju u oku.
Vrana je ćuk,
ćuk je kos,
kos je vrana.
I glasovi onih koje smo znali
srastu u nama,
spletu se kao divlja trava.
Pa pužemo kroz šipražje
dok nad nama lete pobrkane ptice.
Čekam da se zemljina kugla smiri,
govorio bi Perhan.
Sjetim se toga
zureći u plave makove uz cestu
do jučer još crvene.
Obeskrvljeni, a živi.
CAMERA OBSCURA
Kada luk prerežeš napola
i položiš bočno,
nalik je na dojku.
Mnogo sitnih žilica
i mnogo ranjivosti.
Kada s obližnjeg brda
usijane kugle padaju na grad,
rupe u asfaltu nalik su na ruže.
Grad je ružičnjak
u ratu.
Istina je da se može nositi
i noževe i križeve.
Ali je istina i ono što kažu Jasmina
i Albert,
da se može pucati
i ne pucati.
Knjige nas ne uče ničemu,
one tek pomažu da krošnja
koja naraste u priči
zamiriše u nosnicama zemlje.
Da groblja dišu
kao sve moderne galerije
i proljetna mjesta.
U dnu objektiva
jedna žena ispija arsen,
brnistra cvate.
ASTROGNOZIJA, KAO NAKON SNA
Svaki je čovjek kombinacija petero drugih ljudi
koji su mu bliski, tvrde znanstvenici.
Pa odstranjuješ, za probu,
tuđe misli i prste
slova i slike
nježno, kao da vadiš grašak iz mahune.
Koncem lipnja nebo je visoko
a noći plave kao u Africi.
Sjećanje na zvijezde kao na polomljenu igračku
nagaženu u mraku balkona
nehotice, nakon dvadeset godina.
Bio je trokut, veliki
i još dvije male s lijeve strane.
I nebo je bilo plavo, kao u Africi.
Ljudi su danas sretni samo u autu, dok se voze i putuju,
kaže pisac, tumačeći napuknuće svijeta.
Nakon toga zamišljaš vijadukt s nogama u zraku,
s malim žutim i crvenim automobilima koji voze nasmješene ljude
dok se u stražnjem planu drobe horizonti
i oblaci nestaju bezglasno, u točkama bezmjerne gustoće.
Nebo miruje kao protok u zaleđenoj veni
i samo još neke odjavljene oči pucketaju,
šušte ti po pidžami.
JUŽNI ZIDOVI
Kada je sedmomjesečna djevojčica
ostavljena ispred crkve,
dan je bio vruć, a njezina točkasta haljina
primjerena okolnostima i godišnjem dobu.
Žutila se kao raspolućeno sunce
ili rana naranča
čiji će joj se okus rastakati ustima
srh po srh
dok se vrijeme ne odmota do kraja
sve do bijele, hrapave praznine.
Agave cvjetaju jednom u sto godina
i nakon toga uvenu.
Iako je to običaj prirode,
svečanošću podsjeća na upornost starih seljanki
što žele umrijeti u krevetu
u kojem su rodile svoju djecu.
Umirući uvijek preklinju da ih se vrati kući.
Možda je to vezano uz činjenicu da krv ne hrđa
i da je u svakom gradu poneki zid
stubište, lift
prekriven talogom eritrocita
osnažen nečijim zamusanim suzama.
Ganutljiva je ta dosljednost žbuke,
vjera u čitko pismo –
recesivna kao i gen za melankoliju
ili sjeta za jugom.
ONO ŠTO OSTAJE ŠUMI
Postoji knjiga koja je objavljena u dva primjerka.
Slovima: dva, baš tako piše.
S prednje strane naslov joj je napisan crvenim,
sa stražnje plavim slovima.
Naletiš na nju nakon godina
pa osjetiš kako joj se voda prelijeva preko korica,
rastače ti prste kao razmočen kruh.
Ako čovjeka vidimo onakav kakav jest,
činimo ga gorim, misli Frankl.
Precjenjujući ga, dovodimo ga pred kolibu
čiji zidovi drhte ili se raduju.
Postoji veliko nasmješeno sunce na zidu špajze
slikano od onoga koji je već riješio da odlazi.
Smješi ti se dok guliš krumpire,
taj dječji narančasti bog
narisan u vječnosti bočnog zida špajze.
Četveroredno plačemo samo onda
kada u nama prosuze već zapakirane oči.
Tada i jelen raskopča svoje rogove
pa noću sluša kako mu glog probija čelo,
kako jauče granje u tihom mraku
na potezu između uha i oka.
ČESTICE
Kada je Lepa Radić poslije trodnevnog zlostavljanja
dovedena među bagremove
između tunela i željezničke stanice u Bosanskoj Krupi,
na nogama je imala samo vunene čarape
a ruke su joj bile vezane telefonskom žicom.
Bila je veljača '43, Lepa je bila 17-ogodišnje lijepa,
a u Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi brinula je o prijenosu ranjenika
i organizaciji zbjega u Grmeču.
Njemački vojnik koji joj je nataknu omču na vrat
fotografiju njezina pogubljenja nosio je u novčaniku
sve do dana svoje smrti, na Savskoj cesti u Zagrebu,
iako je tek iznimno, u sasvim bijelim noćima,
čuo glas banditkinje koja je pokazala neviđen inat.
Bagremov cvijet je medonosan,
cvate čak i pod snijegom,
u povremenim mirisnim zimama
kad se djeca razlatičenih lica
njišu na svijetlim granama.
Ne znaš da je najveći dio ljudskoga tijela
zvjezdana prašina,
elementi što su u svemirskoj masi
prisutni tek u tragovima.
Pa u nekim ionskim sutonima
pogledaš prema mraku u kojem su sahranjene zvijezde
i dopustiš da ti vodik ispuni dušnik
kao i svakom drugom tinjajućem planetu.
RUŽE FRANJE FERDINANDA
Moja baka već tri dana spava
i nitko je ne može probuditi.
U glasnom joj disanju
čujem kako se preslaguje nebo
i kako se jata ptica križaju
negdje nad Atlantikom.
Smrt je bezbolna
kada je kraća od misli
i brža od čiope.
Recimo, kao hici Franza Ferdinanda
koji su tijekom 1913.
uspavali
više od 5000 jelena.
U pauzi između dva okidanja
puno ruža ruža
u ružičnjaku
puno latica
među jelenskim rogovljem.
U pauzi između trena smrti
i vijesti bližnjima
mumificirana samoća bića.
Kao recimo, osamljenost Principove ruke
između vidovdanskog pokreta
i gangrene okrunjene amputacijom
1916. u Terezinu.
Crna ruka.
Smrt je sinegdoha, mislim,
i slušam kako se u sasušenim plućnim opnama
preslaguje nebo
sporije od pupanja najprkosnije ruže
u vrtu Franza Ferdinanda.
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.
Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.
Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.
Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.
Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.
Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.
Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.
Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.
Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.
Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.
Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.