proza

Édouard Louis: Tko je ubio mog oca

Édouard Louis (rođen 1992. kao Eddy Bellegueule) odrastao je u selu Hallencourt na sjeveru Francuske. Siromaštvo, nasilje i alkoholizam s kojima se susretao u djetinjstvu glavne su teme njegova književnog rada. Prvi je u široj obitelji maturirao, a 2011. primljen je na prestižnu École Normale Supérieure u Parizu. Godine 2013. službeno je promijenio ime u Édouard Louis. Njegov prvijenac ''Raskrstimo s Eddyjem'' (2014.) doživio je nesvakidašnju medijsku pozornost i brojne pohvale zbog književne iznimnosti, ali i izazvao kontroverze zbog načina prikazivanja radničke klase i vlastite obitelji. Slijede romani ''Povijest nasilja'' (2016.) i ''Tko je ubio mog oca'' (2018.). Kao angažirani pisac, koji u svojim javnim nastupima i manifestima oštro progovara o jačanju desnice i kritizira kapitalističke društvene odnose, smatra se jednim od najvažnijih glasova svoje generacije u Francuskoj gdje uživa status zvijezde, a njegovi su romani dosad prevedeni na tridesetak jezika te uprizoreni na kazališnim daskama.
Roman "Tko je ubio mog oca" objavila je Naklada OceanMore, a s francuskoga ga je preveo Zlatko Wurzberg. Knjigu - ne zaboravite - možete naručiti i preko interneta.



 

Tko je ubio mog oca

 

 

 

Ustajao si rano ujutro i palio televizor u isto vrijeme kad i prvu cigaretu. Bio sam u susjednoj sobi, miris duhana i zvuk dopirali su do mene, poput mirisa i zvuka tvog bića. Ljudi koje si nazivao svojim frendovima dolazili su popiti pastis k nama u kasnim popodnevnim satima, gledao si televiziju s njima, odlazio si ih povremeno posjetiti, ali najčešće zbog bolova u leđima, zbog tvojih leđa koje je zdrobila tvornica, tvojih leđa koja je zdrobio život koji si bio primoran živjeti, ne tvoj život, nije to bio tvoj život, ti svoj život zapravo nikad nisi proživio, živio si pokraj svojeg života, zbog svega toga ostajao si kod kuće, više su oni dolazili, ti se više nisi mogao micati, tijelo te previše boljelo.

 

            U ožujku 2006. vlada Jacquesa Chiraca, francuskog predsjednika tijekom dvanaest godina, i njegov ministar zdravstva Xavier Bertrand, objavili su da država neće više plaćati za desetke lijekova, među kojima, većim dijelom, lijekove protiv probavnih smetnji. Budući da si nakon nesreće morao ležati cijeli dan i loše se hranio, probavni problemi kod tebe su bili stalni. Postajalo je sve teže i teže kupovati lijekove koji bi ti reguirali probavu. Jacques Chirac i Xavier Bertrand uništavali su ti crijeva.

 

            Zašto ta imena nikad ne spominjemo u nečijoj biografiji?

 

            2007. godine, kandidat na predsjedničkim izborima Nicolas Sarkozy vodi kampanju protiv onih koje on naziva korisnicima pomoći, za koje kaže da kradu novac od francuskog društva jer ne rade. Izjavljuje: „Radnik [...] vidi da osoba koja prima pomoć može bolje od njega sastaviti kraj s krajem ne radeći ništa.“ Dao ti je do znanja da si, ako ne radiš, suvišan na svijetu, lopov, prekobrojan, beskorisna usta, rekla bi Simone de Beauvoir. On te ne poznaje. On nema pravo to misliti, ne poznaje te. Ta vrsta poniženja koje dolazi od vladajućih još ti više savija leđa.

 

            2009. godine vlada Nicolasa Sarkozyja i njegov suradnik Martin Hirsch zamjenjuju RMI*, minimalni dohodak koji francuska država isplaćuje ljudima bez posla, s RSA. Ti si primao RMI otkako više nisi mogao raditi. Prijelaz s RMI na RSA imao je za cilj „potaknuti povratak na tržište rada“, kako je govorila ta vlada. Istina je da te od tada država maltretirala da se vratiš na posao, usprkos tvojemu katastrofalnom zdravlju, usprkos onomu što ti je učinila tvornica. Ako ne prihvatiš posao koji ti je ponuđen, ili bolje rečeno koji ti je nametnut, izgubio bi pravo na socijalnu pomoć. Nudili su ti samo honorarne, iscrpljujuće, fizičke poslove, u velikom gradu četrdeset kilometara udaljenu od kuće. Svaki dan plaćati benzin za putovanje tamo i natrag koštalo bi te tristo eura na mjesec. Nakon izvjesnog vremena bio si prisiljen prihvatiti posao smetlara u drugom gradu, za sedamsto eura na mjesec, sagnut cijelog dana skupljati tuđe smeće, sagnut uništenih leđa. Nicolas Sarkozy i Martin Hirsch lomili su ti leđa.

 

            Bio si svjestan da je za tebe politika stvar života i smrti.

 

            Jednog dana, ujesen, subvencija za početak školske godine koja se svake godine isplaćuje obiteljima kao pomoć da kupe potrepštine, bilježnice, školske torbe, bila je povećana za gotovo stotinu eura. Bio si lud od radosti, vikao si u dnevnoj sobi: „Idemo na more!“ i pošli smo nas šestero u našem automobilu s pet sjedala – ja sam se vozio u prtljažniku poput taoca u nekome špijunskom filmu, to mi je bilo najdraže.

            Cijeli je dan bio praznik.

            Kod onih koji imaju sve, nikada nisam primijetio da obitelj odlazi vidjeti more da proslavi neku političku odluku, jer za njih politika ne mijenja gotovo ništa. Osvjedočio sam se u to kad sam otišao živjeti u Pariz, daleko od tebe: oni koji imaju moć mogu se žaliti na ljevičarsku vladu, mogu se žaliti na desničarsku vladu, ali vlada im nikad ne izaziva probavne probleme, nikada im ne lomi leđa, vlada ih nikad ne potiče da odu na more. Politika im ne mijenja život, ili vrlo malo. Neobično je i to što oni određuju politiku, a politika gotovo da nema nikakvog utjecaja na njihov život. Za one koji imaju moć politika je, najčešće, estetsko pitanje: način razmišljanja o sebi, način gledanja na svijet, konstruiranja svoje osobe. Za nas, značilo je to živjeti ili umrijeti.

 

            U kolovozu 2016., pod predsjedanjem Françoisea Hollandea, Myriam El Khomri, ministrica rada, uz podršku premijera Manuela Vallsa, donijela je zakon zvan „Zakon o radu“. Taj zakon olakšava otpuštanja i omogućuje tvrtkama da im zaposlenici mogu na tjedan raditi nekoliko sati više, povrh onoga što već rade.

            Tvrtka za koju meteš ulice mogla bi od tebe tražiti da meteš još dulje, da se još dulje sagibaš svakog tjedna. Tvoje zdravstveno stanje danas, teškoće u kretanju, teškoće s disanjem, tvoja nemogućnost da živiš bez pomoći aparata u velikoj su mjeri posljedica života u kojem si radio automatizirane pokrete u tvornici, zatim svakodnevno punih osam sati zaredom bio pognut dok meteš ulice, dok meteš tuđe smeće. Hollande, Valls i El Khomri su te ugušili.

 

            Zašto nikad ne izgovaramo ta imena?

 

            27. svibnja 2017. – u jednom gradu u Francuskoj, dvojica sindikalista – obojica su u majici – dvojica muškaraca nasred ulice prozivaju francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Ljuti su, to se razumije iz načina na koji govore. Također, izgledaju kao da pate. Emmanuel Macron odgovara im, glasom punim prijezira: „Nećete me uplašiti svojom majicom. Najbolji način da si kupite odijelo je da radite.“ One koji si ne mogu priuštiti da kupe odijelo on otpravlja u sramotu, beskorisnost, lijenost. Aktualizira nasilnu granicu između onih koji nose odijela i onih koji nose majice, između moćnika i potlačenih, onih koji imaju novac i onih koji ga nemaju, onih koji imaju sve i onih koji nemaju ništa. Takvo poniženje koje dolazi od moćnika još ti više savija leđa.

 

            Rujan 2017. – Emmanuel Macron optužuje „lijenčine“ koji u Francuskoj, prema njegovim riječima, sprečavaju reforme. Oduvijek znaš da je ta riječ rezervirana za ljude poput tebe, za one koji nisu mogli ili ne mogu raditi jer žive predaleko od velikih gradova, koji ne mogu naći posao jer su prerano izbačeni iz školskog sustava, bez diploma, za one koji više ne mogu raditi jer im je život u tvornici zdrobio leđa. Nikad se ne kaže lijenčina za nekoga gazdu koji po cijele dane sjedi u uredu i drugima izdaje naredbe. Nikad se to ne kaže. Kad sam bio mali, opsesivno si govorio: „Ja nisam lijenčina“ jer si znao da ta uvreda visi nad tobom, poput bauka koji si htio istjerati.

            Nema ponosa bez srama: bio si ponosan što nisi lijenčina, jer te bilo sram biti među onima koje se moglo nazvati tom riječi. Riječ lijenčina za tebe je prijetnja, poniženje. Ta vrsta poniženja koja dolazi od nadređenih još ti više povija leđa.

 

            Ta imena koja sam maloprije naveo, možda nisu poznata onima koji će me čitati ili slušati, možda su ih već zaboravili, ili ih nikad nisu čuli, ali upravo ih zbog toga želim izgovoriti, jer postoje ubojice koji nikada nisu imenovani za ubojstva što su počinili, postoje ubojice koje ne sustigne sram zato što ostaju anonimni ili zaboravljeni, strah me jer znam da svijet djeluje pod plaštem sjene i mraka. Ne pristajem na to da budu zaboravljeni. Želim da postanu poznati sada i zauvijek, posvuda, u Laosu, u Sibiru i u Kini, u Kongu, u Americi, preko svih oceana, u unutrašnjosti svih kontinenata, preko svih granica.

            Zaboravlja li se sve na kraju?

            Želim da ta imena ostanu isto tako nezaboravljena kao Adolf Thiers, kao Shakespeareov Richard III. ili Jack Trbosjek.

            Želim da njihova imena ostanu u povijesti iz osvete.

 

            Kolovoz 2017. – vlada Emmanuela Macrona oduzima pet eura na mjesec najugroženijim Francuzima, oduzima pet eura na mjesec od socijalne pomoći koja najsiromašnijima u Francuskoj omogućuje da imaju stan, plaćaju najamninu. Istog dana, ili gotovo istog, svejedno, Macron najavljuje smanjenje poreza za najbogatije u Francuskoj. On smatra da su siromašni previše bogati, da bogati nisu dovoljno bogati. Njegova vlada pojašnjava da pet eura nije ništa. Oni ne znaju. Izgovaraju te zločinačke rečenice jer ne znaju. Emmanuel Macron uzima ti hranu iz usta.

 

*

            Holland, Valls, El Khomri, Hirsch, Sarkozy, Macron, Bertrand, Chirac. Povijest tvoje patnje nosi ova imena. Povijest tvojeg života priča je o tim osobama koje su se izmjenjivale da te dokrajče. Povijest tvojeg tijela priča je o tim imenima koja su se smjenjivala da te unište. Povijest tvoga tijela optužuje političku povijest.

 

*

            Promijenio si se posljednjih godina. Postao si netko drugi. Dugo smo razgovarali, opravdavali se jedan drugome, krivio sam te za osobu koja si bio dok sam bio dijete, za tvoju grubost, šutnju, one prizore koje sam maloprije nabrajao, a ti si me slušao. I ja sam tebe slušao. Tebe koji si cijeli život ponavljao da problemi u Francuskoj dolaze zbog stranaca i homoseksualaca, sada kritiziraš rasizam Francuske, tražiš me da ti govorim o muškarcu kojeg volim. Kupuješ knjige koje objavljujem, daruješ ih ljudima oko sebe. Promijenio si se preko noći, jedan moj prijatelj kaže da djeca mijenjaju svoje roditelje, a ne obratno.

            Ali zbog toga što su učinili tvom tijelu nisi u stanju otkriti osobu koja si postao.

 

            Prošlog mjeseca, kad sam te došao posjetiti, prije nego što ću otići, upitao si me: „Još se baviš politikom?“ – riječ još odnosila se na moju prvu godinu srednje škole, kada sam pristupio partiji ekstremne ljevice i kad smo se posvađali jer si mislio da ću imati problema s pravosuđem zbog sudjelovanja u ilegalnim demonstracijama. Rekao sam ti: „Da, sve više i više.“ Pustio si da proteknu tri ili četiri sekunde, pogledao si me i na kraju rekao: „Imaš pravo. Imaš pravo, mislim da bi bila potrebna jedna dobra revolucija.“



* Revenu minimum d'insertion, minimalna naknada za uključenje na tržište rada, francuski dodatak socijalne skrbi, na snazi od 1988. do 2009. Namijenjen osobama u radnoj dobi bez primanja, a bez drugih prava na naknadu za nezaposlene. U potpunosti ga je zamijenio RSA (Revenu de solidarité active) 2009. godine, koji korisnicima jamči minimalni dohodak, a zauzvrat sadrži obvezu traženja posla ili definiranje i praćenje profesionalnog projekta usmjerenog na poboljšanje financijske situacije. (op. prev.) 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg