proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.



 

Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

 

„Volim vidit ljude na uglu ulice, isprid dućana s pićem“, rekla je Alba i rastegnula svoju sablasno koštunjavu ruku da dohvati pepeljaru na drugom kraju prozora. Žega se rastapala među njima cijelog popodneva i Alba je večer dočekala sjedeći na dasci hotelskog prozora samo u gaćicama i pamučnoj donjoj majici.

„Tu će vjerojatno provest noć, no ipak nekako, svi redom, izgledaju kao da su u prolazu. Djeluju kao oživljavanje ideje ili metafore da smo svi u prolazu. I obvezan svijetleći znak koji te zove da kupiš. Slova poredana jedno ispod drugoga. I grafit: 'Jesi li moja?' Ili 'Još mi fališ.' Neko se došeta. Tkogod dojuri na skejtu. Pa se neko dogura biciklom. Puni su riječi, samo razgovaraju, svi pitomi.“

Kad joj sestra, koja se ispružila na jednom od dva spojena hotelska kreveta nije odgovorila, Alba je nastavila: „Nema ništa gradskije, da tako kažem, od prodavaonice pića na uglu.“

„Mogla si se onda spustit doli i donit nam nešto. Ova vrućina će me dokrajčit.“

Alba je prečula komentar. Rastegne se do upaljača i pripali.

„Isuse, prestani već jednom dimit u sobi“, rekla je sestra.

„Mama uvik ponavlja onu priču o babi, o svojoj materi, kako se jednog jutra digla iz kreveta, a tad je već bila dosta bolesna…“

Sestri zazvoni mobitel i ona bez riječi ustane i nestane iz sobe. Alba ju je još mogla čuti kako s hodnika grakće na nekoga s druge strane slušalice.

Alba ispuše dim prema prodavaonici pića. Osjeti u tom trenutku da je i ona gradska, da joj nešto vibrira oko pluća. Pomisli kako bi se mogla spustiti dolje, kupiti pivu ili sok i onda kao slučajno ostati. Nitko se ne zadržava sam, naravno. Trebao bi ju netko pozvati ili upitati nešto, a ona bi se raspričala. Da, baš bi se razgalila. Već je počela snovati tko bi joj pripriječio put do hotela. Onaj brončani mladić u bermudama s masivnim džepovima ili ona djevojka naslonjena na bicikl s tetovažom na gležnju? A sestra bi čekala. Gledala bi s prozora, razgovarala na svoj nesnosni mobitel i svako malo bacala komentare kako se Alba ne vraća.

Dali su im sobu s dva spojena kreveta. To je Alba također vidjela kao oživljavanje metafore.

Kad su se prije tri dana prijavile u hotel i ušle u sobu s pogledom na ulicu, Alba je rekla sestri da se osjeća kao u romantičnom filmu.

„Tamo uvik dobiju zadnju sobu, obično neku rupetinu i moraju spavat na istom krevetu jer miljama uokolo ili nema hotela ili nema prazne sobe.“

„Ne pričaj gluposti, rezervirale smo prije skoro godinu dana“, rekla je sestra i bacila svoju putnu torbu pokraj kreveta.

Alba je u sebi rekla da nije u tome stvar. Željela je prokomentirati i crveni prekrivač sa zlatnim resicama kojim je bio prekriven krevet i koji su zračili zadnji put prije njenog rođenja, ali suzdržala se. Neće pričati gluposti. 

Sestra se vrati u sobu i legne potrbuške na isto mjesto gdje je maloprije ležala.

„To što je mama ponavljala o babi“, nastavi Alba kao da sestra nije ni izlazila. „Jednog se jutra digla iz kreveta, otvorila škafet u kužini, onaj treći di su stale krpe, ispod krpa izvukla kutiju cigareta i zapalila. Prije toga nije pušila dvadeset godina. A mater tu uvik doda da pitaj boga koje su to bile cigarete, da može bit da se više nisu ni proizvodile.“

Osjetila je Alba da se jezikom spušta u bliskost. Pobjegne joj kad govori o babi i onom potkrovlju s kredencima gdje su ona i sestra bile sestre i gdje ih najrastavljeniji kreveti na svijetu nisu mogli udaljiti. Pribjegla je jeziku babine kužine, jeziku tamnog, maslinastog drveta i babinog romantičnog sobička sa singericom.

„Mater nije tila raščistit babine stvari kad je ova umrla jer joj je baba prid smrt svašta izgovorila, pa sam se toga prihvatila ja. Moraš se sićat sobe koja je tebi i meni uvik bila dosadna kad smo bile male jer su u njoj stale babine knjige i singerica čije smo kolo uporno vrtile – bilo nam je i volan i kormilo, staklena vitrina s milijun drangulija i ona strašna škrinja ispod prozora koju nikad nismo uspile otvorit i di je parket bio najlošiji, a baba nije dala da se lakira i brusi jer će joj uništit knjige.

U toj sam sobi skoro poludila.

Baba je imala knjige na svim jezicima. Za većinu sam mogla utvrdit imena autora, ali bila su to izdanja na poljskom, bugarskom, makedonskom, srpskom, slovačkom, engleskom, francuskom; slikovnice na njemačkom. Sigurno znan da toliko jezika nije govorila. Škrinju sam uspila otvorit, razbila sam katanac. Tamo me dočekala, u najlon umotana, crvena svilena spavaćica s tri botunčića u imitaciji bisera. Osim haljine, dupkom puna kutija izrezanih novinskih članaka, vijesti o mornarici, potom pjesama iz brojnih onodobnih rubrika. Kao da sve puste knjige nisu dovoljne, imala je iščupane stranice iz knjiga. Za neke sam otprilike znala odakle su uzete, tipa ludo detaljan opis singerice kod Danila Kiša. To je čuvala, zamisli! Za većinu nisam imala pojma odakle je iskidano, naravno. Mnogi su isječci bili na ćirilici i teško sam ih čitala, drugi pak na jezicima koje nisam uopće razumjela. Tu sam našla još nešto, al nisan rekla materi.

Imala je baba neki izbor Iz savremene španske lirike, s podcrtanim pjesmama naziva Naga žena, Krčmareva kći, Zarobljena muzika i slično. Potom izbor iz renesansnih novela, žut i smrdljiv, Proustovu biografiju na srpskom u kojoj je više puta okružila kemijskom oko citata na početku, nečeg vezanog za naš život, jedini istinski život ili tako nešto. Imala je knjigu na poljskom, Siekerezadu, na čijoj je naslovnici čovjek stisnutih očiju, a u čijoj je unutrašnjosti, na hrvatskom, pisalo: 'Neka svi mudri budu pametni i neka ja budem glupa sa svojom ljubavlju.'

Posvete u knjigama bile su također na brojnim jezicima. Izmješani stihovi iz više pjesama. U jednoj: „I like my body when it's with your body“, a odmah ispod toga: „Lady, I touch you with my mind“. Tresla sam se. Kopala sam dalje. Počela sam spavati u toj sobi, kužiš?

Otkrila sam babin život, babin tajni život koji je imala izvan matere, izvan pokojnog dida i izvan nas. Razglednice su bile poseban šok. Jedne prastare, obasjane sepijom i kao poslane s mondenih ljetovališta di su se ljudi još kupali u dugin gaćama. Druge čudne, uvrnute k'o one Mainzerove s mačkama, sve ispisane pozdravima, stihovima, mjestimično očitom erotikom. Potpisane imenima za koja nikad nisam čula. Muškim i ženskim.“

Zvuk sestrina mobitela rasječe sobu. Alba ponovo potegne prema upaljaču. Sestra se skoči i ponovo bez riječi izađe na hodnik. Par koraka kasnije, Alba je nije čula. Okrene se opet prema uglu i sjajećem natpisu koji nudi piće. Majka je ono s babinim cigaretama pričala kao anegdotu iz koje bi čovjek pomislio da je bila bliska s njom. Kako se pojedini isječci, izrezani iz šire slike, čine nepripadajućima toj istoj slici.

Baba je stan ostavila Albi i sestri, a majka je urlala kad Alba nije željela prodati. Rupčaga stare pijandure, tako ga je zvala. I sestri, koja ima dvoje male djece u drugom gradu, značio bi taj novac. Kako se nije mogla odlijepiti od babine tavanske sobe?

Sestra je predložila ljetovanje, još na sprovodu. Žele i more i grad – grad. Odmah su rezervirale. Idu njih dvije same i baš ih briga. Tako su rekle. Bile su malko zaljuljane rakijom. Majka, razbacana na sve strane, gledala ih je s olakšanjem. Kad im je trijeznima, godinu dana poslije sprovoda, došlo vrijeme za pakovanje prtljage, ni jedna nije željela odustati. Čule su se telefonski. Otezale razgovor do neprimjerene nelagode, sve u nadi da će jedna reći kako ne može ići. Trodnevna tišina među njima umutila se u zrak. Udisale su je kroz lijenost žege. Bauljale su gradom, razgledavale bez ijedne fotografije, ležale na plaži. Alba je plivala, sestra je u hladu razgovarala na mobitel.

Sestra se vratila u sobu dok je Alba bila u zahodu. Zatekla ju je gdje sjedi na krevetu i otvara im bocu gina.

„Baba se navodno opijala“, reče Alba.

„Navodno?“ ponovi sestra jedva razumljivo s čepom boce među zubima. Ispljune čep u šaku pa kaže: „Baba se malokad triznila.“

„U škrinji je bio snop od sigurno stotinjak stranica ispisanih babinim rukopisom. Prvo sam mislila da su pisma i ostavila ih za kraj. Dala sam se na pročešljavanje knjiga i posveta, na ulazak u trag razglednicama što su ispadale iz knjižurina. Bila sam sigurna da sam otkrila babin tajni život koji joj je bio toliko mio i blizak da bi ga sama objava potrošila. Već sam i zamišljala muzej obične osobe, muzej jedne tajne koji bih sastavila od te sobice na tavanu. Danima sam popisivala imena sa posveta, tražila po internetu stihove, prevodila citate, guglala adrese s razglednica, popušila sve cigarete koje je skrivala po sobici – a bilo ih je posvuda i toliko da se vjerojatno nije digla iz kreveta nakon dvadeset godina nepušenja kako je mater govorila – i konačno počela kontaktirati ljude s adresa.

Za brojne su mi rekli da su umrli. Do nekih sam uspila doć, pa čak i nekih inozemnih. Ali niko nikad nije čuo za našu babu.“

Boca gina, postavljena na podu između Albe i sestre, brzo se praznila. Sestra protegne svoju ruku prema Albi i prstima joj mahne da želi dim.

„Uvik sam zavidila tom tvom vikend-pušenju“, reče Alba i doda joj cigaretu.

Sestra se nasmije, valjda prvi put u ta tri dana. Sparina oko njih je otežala. Albini su prsti od toga postajali gnjecavi, dlanovi otekli. Mobitel do sestre snažno zavibrira. Ona ga baci pod jastuk.

„Bila sam toliko zasljepljena. Toliko obuzeta. Uzela sam slobodne dane na poslu odlučna da pratim svaki trag. Povezivala sam posvete s onim što je podcrtavala, s naslovima koje je imala, s člancima i pjesmama koje je rezala. Hodajući gradom, pijući kavu, sjedajući uz more, osjećala sam da sama podrhtavam pod nekim novim smislom. Bila sam na misiji, bila sam gradska, a prašnjava prošlošću. Ljuljuškala sam se u zanosu kako sam otkrila koliko je unutarnji život bogatiji od vanjskog. U to vrijeme sam zaključila da joj je netko iz inozemstva slao sve te knjige i uvjerila se da mora da je neki ljubavnik. Neko koga je krila od svih nas. Priča o kakvoj se snimaju filmovi.

Okrenula sam se pismima koja nisu bila pisma nego tekstovi, priče i pjesme. Sve do jedne lascivne, pornografske, divlje, taktilne, pune prostota - krcate. Ne bi virovala da baba zna te riči. Uz to sve, usijane i uzbudljive.

Kako sam već rekla, bila sam obuzeta. Toliko zavedena da nisam vidila šta mi je prid nosom. U mnogim je knjigama na prvoj stranici, u gornjem desnom kutu olovkom pisala cijena. Negdje kune, negdje dinari. Negdje prekriženo, snižena sa šezdeset na pedeset. To mi je bilo poznato. Imala sam i sama takvih knjiga. Imala si i ti. Nabavljale smo ih kod Lizavete - sićaš se da smo je tako zvale - kod one babuskare u antikvarijatu.“

Sestra se zakašljala. Sažalno je pogledala Albu, kao da se koleba treba li joj se pridružiti na prozorskoj dasci. Podragati ju po leđima. Poljubiti joj kosu.

Alba se odjednom udarila smijati, glasno i histerično, a kad je podigla glavu iz očiju su joj bježale krupne suze, sve u žurbi, svu je preplavljujući.

„Ispada da je baba kupovala te knjižurine u antikvarijatu, a u njima su ostajale tuđe posvete, tuđe razglednice. Ona je izmišljala okvir tim životima, zamišljala njihova gola tijela i o njima tako uvjerljivo pisala. Pritom je vjerojatno bila pijana i sama, zatvorena u onoj prašinetini.“

Alba glasno uhvati zraka. „Mislila sam da je život zanimljiviji.“

Nedugo zatim Alba i sestra legle su na spojene krevete, sklupčale se glavom uz glavu i tako zaspale. Na već težak zrak naslonio se zadah alkohola. Mobitel pod sestrinim jastukom neonski je svijetlio.

Dolje na ulici ljudi su se počeli razilaziti. Jasno. Nitko nikad nije zauvijek ostao pred prodavaonicom pića.

 

    

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg