proza

Darko Šeparović: Ovako

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Darko Šeparović (1987., Vela Luka) objavio je zbirku poezije ''Autopilot'' (Algoritam, Zagreb, 2015.) i roman ''Krvotok'' (Gradska knjižnica, Rijeka, 2018.). Tekstovi su mu prevedeni na engleski, njemački, slovenski i grčki. Priprema roman ''Pristanište'' koji će uskoro biti objavljen u nakladničkoj kući Fraktura.



 

OVAKO

 

 

 

... hobotnica koja zavlači

pipke s crnilom među stijene

može vladati tobom. Pripadaš joj,

 

a ne znaš. Hobotnica si, a misliš da si ti.

 

Eugenio Montale

 

 

 

 

Samo sam padala i padala, kao u meko lišće, u topli gusti pamuk i nikakvih ruku nije bilo blizu, nikakvog tijela na koje se mogu osloniti i tako sam padala, dok je plavo svjetlo obasjavalo moja leđa i kroz taj sam pad mislila o tupim pogledima ljudi iz gledališta koji će me dočekati ako jednom ustanem. Moje vrijeme curi i toga sam svjesna, fizički tragovi su nepotkupljivi i moje su oči, oči žene koja kad prstima jede glavu ribe, gleda njezine ugašene oči na tanjuru kao da gleda nešto čemu se približava. Nisam tako željela završiti, u toj svibanjskoj večeri s prizorom ribljih očiju i ležati na pozornici kazališta kako se valjda leži na trajektu za olujna vremena. Ali padala sam polako i kopnjela poput očiju one ribe, dio po dio tijela približavao se podu. Najprije su koljena dodirnula pozornicu, zatim kukovi, trup i na kraju glava. Prožela me nekakva toplina, ali to nije bila toplina reflektora već nešto drugačije, kao vrući pijesak u srpnju; mekano i opasno. Ne znam koliko sam dugo ležala, možda nekoliko sekunda ili minuta i jedino se sjećam da me probudilo potmulo koračanje, tamni i oštri topot od kojeg je cijela pozornica vibrirala. Nakon nekoliko nejasnih povika, otvorila sam oči i osjetila nečiji udarac u nogu. Sve je to bilo slučajno i neočekivano, sve šminka razmazana po licu, sve metež jedne propale premijere. Ležala sam u nezavršenoj slici, draga.

Prije nego sam ustala, upalila su se svjetla u kazalištu, a ljudi iz gledališta već su bili na pozornici. Ispred mene bilo je prazno gledalište i to jako bijelo svjetlo bilo je neprimjereno za kazalište i tu svibanjsku noć. Vidjela se svaka nečistoća, pukotina i prljavština na podu i zidovima, naša prejaka šminka i umorne oči. Sinoć se u kazalištu mogao vidjeti prizor svijeta kojim smo okruženi; gomila ljudi na pozornici, a nitko u gledalištu da gleda ili sluša i svi imaju nešto za reći, njihovo je mišljenje važno, jer nitko zapravo ne sluša što drugi govore. Odmah su započela i različita nagađanja o tome zašto smo se onesvijestili, trebamo li izići iz kazališta, i tako dalje i dalje, svi pomalo izgubljeni, svi nesigurni u sljedeći korak. Željela sam pobjeći iz tog prizora, biti sama na pozornici, jer jedino tada odgađam to neko vrijeme, usporavam njegov protok i ne postoji ništa osim svjetla na pozornici i mraka u gledalištu. Dok glumim, živim na toj granici svjetla pozornice i mraka među ljudima i tek tada mogu osjetiti koliko smo sami, draga.

Dok sam stajala na rubu pozornice, iza mojih je leđa vibrirala gomila nerazumljivih glasova. Nekoliko je ljudi i dalje ležalo na podu, nitko se na njih nije obazirao. Valjda tako pozornica djeluje na ljude, a ja se nisam mogla pomaknuti. Iznad nas je visio teški crveni zastor kojeg se nitko nije bojao. Panika i privremeno zajedništvo toliko su prizemni da pogled zaustavljaju na visini nosa, a ponekad su najopasnije stvari iznad naših glava. Izvlačila sam pogled iz te zapetljane mreže ljudi fiksirajući oči na prazno gledalište. Tek tada sam uspjela primijetiti da negdje duboko u gledalištu sjedi netko i promatra nas. Nisam uspjela vidjeti detalje lica; kosu, boju očiju, ali sigurno je bio muškarac. Glasovi ljudi na pozornici bujali su poput tijesta i lijepili se za zidove. Ponekad bi zazvonila neka kratka rečenica, kao Idemo, idemo, nakon čega bi uslijedilo oprezno Pričekajmo, a onda je popustila ravnoteža, počela sam padati i samo sam padala i padala sa svim tim ljudima. Bili smo stručci cvijeća koji se bacaju na pozornicu nakon uspjele premijere, ali nitko nije pljeskao, draga.

            Taj drugi pad bio je brži. Sletjela sam na tijela koja su već bila na podu i znala sam da nemam razloga za strah. Probudit ću se i sve će biti dobro, ali što će biti dalje? Ubrzo nakon pada otvorila sam oči. Nisam mogla ustati, bila sam kugla olova u prozirnoj tekućini, kao da je netko držao letvu u ravnini mojih ključnih kostiju. Svjetla je bilo previše, tog mrmora rasvjetnih tijela, u ušima je zujala nepoznata melodija saksofona, boje su neočekivano rastvarale oči i to hladno svjetlo na mojoj dugoj haljini pretvaralo me u ranjenu životinju. Ljudi oko mene su još uvijek bili onesviješteni, a moje su se oči umarale pokušavajući pronaći neko poznato lice. I ponovno sam padala i padala, preko pijeska i perja, u plavu kosu i smeđe oči. Mogla sam tako padati danima, ali u padu su me zaustavili nečiji dlanovi i dotaknuli mi obraze. Moja se glava odlijepila od poda. Probudi se, probudi se... Moramo izići..., zazvonio je njegov glas u mojim ušnim školjkama i koža se naježila brzinom plimnog vala koji nadvisuje čelo. Naglo sam se pridignula udahnuti zrak iz plićine pluća. Taj muškarac iz zadnjeg reda gledališta stajao je iznad mene, a oko nas su ležali ljudi. Pružio mi je ruku i tada sam pomislila da smo možda nas dvoje posljednji živi ljudi na svijetu.

            Potrčala sam prema garderobi, njegovi su koraci slijedili moje i nisam mogla pričati ni razmišljati, samo sam htjela uzeti ključeve stana, izići na svježi zrak i više nikada ne ući u kazalište. Trčali smo kroz hodnike, on je nešto govorio, ali u toj brzini nisam mogla razumjeti njegove riječi. Bilo je u njima rasprskavajućeg nemira koji ih je pretvarao u nerazumljivu tlapnju. A vani je padala kiša iz monsunskih šuma, kap je bila zalijepljena za kap, voda je udarala po kazališnom trgu i vlažila podnožja okolnih kuća, odzvanjali su limovi automobila i nikoga nije bilo na ulicama. Već nakon nekoliko koraka bila sam potpuno mokra, ali morala sam se probiti kroz tu kišu i nekako stići do stana. On me sustigao i pružio jaknu da pokrijem glavu, a zatim stavio ruku oko mojeg struka. Nisam se odupirala, cestama su bujale rijeke i samo smo padali i padali, propadali u lokve i nečistoće grada. Ta je kiša bila tako primjerena za grad koji se gasi već godinama, baš poput mene. I dok smo se zagrljeni probijali kroz sve to, rekla sam mu da ovaj grad odavno nije grad, samo imena i prezimena ulicama daju nekakav privid normalnosti i ne želim da kiša prestane, neka izbriše asfalt i terase koje su pojele ulice i još sam rekla kako ponekad poželim počupati sve gromobrane na krovovima da užarena struja prepeče oronule fasade kako bi vidjeli da je naš život u ovom gradu jedna preduga i loše servirana večera. Zatim je on podignuo ruku i negdje u blizini nas udario je grom, a mi smo ubrzali hod.

            Moja duga haljina bila je potpuno zalijepljena za kožu i tek kada smo ušli u stan primijetila sam da je on suh kao da su ga sve kapi mimoišle. Pošla sam u kupaonicu, iz mene se cijedila ta kiša i ostavljala sklizave otiske stopala. Nije me slijedio. Tuširala sam se dugo, dugo i strugala tu kišu, jedan čitavi grad je nestajao u odvodu tuša; tamno crveni krovovi, tragovi guma, taj nakupljeni elektricitet i svi oni ljudi onesviješteni na pozornici kazališta, čađave tramvajske šine, oštri kutovi zgrada, moja plava kosa i umorne noge, večeri kojih se ne sjećam, a trebala bih, sve je to nestajalo u dubokoj tami cijevi.

Kada sam izišla iz kupaonice, on je otvarao prozor u kuhinji i kada je njegova glava provirila van, kiša je prestala. U meni je nakon tuširanja ostala jedna prazna plaža zimi i nisam mogla shvatiti zašto je on još uvijek u mojem stanu. Pružila sam mu jaknu, ali prsti su popustili. Pala je na pod, on se prignuo podignuti je i ostao dolje. Tako prignut, priznao je da to između nas može opisati samo pokretima u krevetu, a ne jezikom i nije mislio da će večer završiti propalom premijerom, da će se ljudi onesvijestiti, kiša natopiti grad, i tako dalje i dalje, i njegov je strah bio strah plijena uhvaćenog u stupicu iz koje ne može van.

Trebala sam reći da se rakovi nikada ne vraćaju po odbačeni oklop, ali u meni je bila ta prazna plaža. Gledala sam ga u toj nepokretnosti i izustila da se ne može voljeti uništavajući sve od čega je nečiji život izgrađen i dok sam to izgovarala, stajala sam gola nad njime. On je padao i padao gledajući u pod kao u dubinu mora. Na kukovima nisam osjećala težinu, tih trideset i osam godina vidljivih na mojem tijelu nisu bili nikakva prepreka da mu pružim ruku i zagrlim ga. I napokon nisam osjećala nikakav sram zbog bora i strija na koži, ti su tragovi moj reljef koji se treba nježno otkrivati. Ne znam što je sljedeće očekivao. Ispod naših nogu punilo se jezero vodom koja se cijedila iz mojeg svježe opranog tijela. Izišla sam iz zagrljaja i gledala ga u oči dok nije otišao.

            Nakon njegovog odlaska kiša je ponovno počela pljuštati. Cijelu noć nisam mogla zaspati. Kap zalijepljena za kap, pa nekoliko udaraca munje i tako do jutra. Sad sam pogledala kroz prozor i vidjela da s neba padaju naranče. Čim ovo prestane, draga, ja ću otići. Ovako.

 

 

 

   

 

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg