proza

Darko Šeparović: Ovako

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Darko Šeparović (1987., Vela Luka) objavio je zbirku poezije ''Autopilot'' (Algoritam, Zagreb, 2015.) i roman ''Krvotok'' (Gradska knjižnica, Rijeka, 2018.). Tekstovi su mu prevedeni na engleski, njemački, slovenski i grčki. Priprema roman ''Pristanište'' koji će uskoro biti objavljen u nakladničkoj kući Fraktura.



 

OVAKO

 

 

 

... hobotnica koja zavlači

pipke s crnilom među stijene

može vladati tobom. Pripadaš joj,

 

a ne znaš. Hobotnica si, a misliš da si ti.

 

Eugenio Montale

 

 

 

 

Samo sam padala i padala, kao u meko lišće, u topli gusti pamuk i nikakvih ruku nije bilo blizu, nikakvog tijela na koje se mogu osloniti i tako sam padala, dok je plavo svjetlo obasjavalo moja leđa i kroz taj sam pad mislila o tupim pogledima ljudi iz gledališta koji će me dočekati ako jednom ustanem. Moje vrijeme curi i toga sam svjesna, fizički tragovi su nepotkupljivi i moje su oči, oči žene koja kad prstima jede glavu ribe, gleda njezine ugašene oči na tanjuru kao da gleda nešto čemu se približava. Nisam tako željela završiti, u toj svibanjskoj večeri s prizorom ribljih očiju i ležati na pozornici kazališta kako se valjda leži na trajektu za olujna vremena. Ali padala sam polako i kopnjela poput očiju one ribe, dio po dio tijela približavao se podu. Najprije su koljena dodirnula pozornicu, zatim kukovi, trup i na kraju glava. Prožela me nekakva toplina, ali to nije bila toplina reflektora već nešto drugačije, kao vrući pijesak u srpnju; mekano i opasno. Ne znam koliko sam dugo ležala, možda nekoliko sekunda ili minuta i jedino se sjećam da me probudilo potmulo koračanje, tamni i oštri topot od kojeg je cijela pozornica vibrirala. Nakon nekoliko nejasnih povika, otvorila sam oči i osjetila nečiji udarac u nogu. Sve je to bilo slučajno i neočekivano, sve šminka razmazana po licu, sve metež jedne propale premijere. Ležala sam u nezavršenoj slici, draga.

Prije nego sam ustala, upalila su se svjetla u kazalištu, a ljudi iz gledališta već su bili na pozornici. Ispred mene bilo je prazno gledalište i to jako bijelo svjetlo bilo je neprimjereno za kazalište i tu svibanjsku noć. Vidjela se svaka nečistoća, pukotina i prljavština na podu i zidovima, naša prejaka šminka i umorne oči. Sinoć se u kazalištu mogao vidjeti prizor svijeta kojim smo okruženi; gomila ljudi na pozornici, a nitko u gledalištu da gleda ili sluša i svi imaju nešto za reći, njihovo je mišljenje važno, jer nitko zapravo ne sluša što drugi govore. Odmah su započela i različita nagađanja o tome zašto smo se onesvijestili, trebamo li izići iz kazališta, i tako dalje i dalje, svi pomalo izgubljeni, svi nesigurni u sljedeći korak. Željela sam pobjeći iz tog prizora, biti sama na pozornici, jer jedino tada odgađam to neko vrijeme, usporavam njegov protok i ne postoji ništa osim svjetla na pozornici i mraka u gledalištu. Dok glumim, živim na toj granici svjetla pozornice i mraka među ljudima i tek tada mogu osjetiti koliko smo sami, draga.

Dok sam stajala na rubu pozornice, iza mojih je leđa vibrirala gomila nerazumljivih glasova. Nekoliko je ljudi i dalje ležalo na podu, nitko se na njih nije obazirao. Valjda tako pozornica djeluje na ljude, a ja se nisam mogla pomaknuti. Iznad nas je visio teški crveni zastor kojeg se nitko nije bojao. Panika i privremeno zajedništvo toliko su prizemni da pogled zaustavljaju na visini nosa, a ponekad su najopasnije stvari iznad naših glava. Izvlačila sam pogled iz te zapetljane mreže ljudi fiksirajući oči na prazno gledalište. Tek tada sam uspjela primijetiti da negdje duboko u gledalištu sjedi netko i promatra nas. Nisam uspjela vidjeti detalje lica; kosu, boju očiju, ali sigurno je bio muškarac. Glasovi ljudi na pozornici bujali su poput tijesta i lijepili se za zidove. Ponekad bi zazvonila neka kratka rečenica, kao Idemo, idemo, nakon čega bi uslijedilo oprezno Pričekajmo, a onda je popustila ravnoteža, počela sam padati i samo sam padala i padala sa svim tim ljudima. Bili smo stručci cvijeća koji se bacaju na pozornicu nakon uspjele premijere, ali nitko nije pljeskao, draga.

            Taj drugi pad bio je brži. Sletjela sam na tijela koja su već bila na podu i znala sam da nemam razloga za strah. Probudit ću se i sve će biti dobro, ali što će biti dalje? Ubrzo nakon pada otvorila sam oči. Nisam mogla ustati, bila sam kugla olova u prozirnoj tekućini, kao da je netko držao letvu u ravnini mojih ključnih kostiju. Svjetla je bilo previše, tog mrmora rasvjetnih tijela, u ušima je zujala nepoznata melodija saksofona, boje su neočekivano rastvarale oči i to hladno svjetlo na mojoj dugoj haljini pretvaralo me u ranjenu životinju. Ljudi oko mene su još uvijek bili onesviješteni, a moje su se oči umarale pokušavajući pronaći neko poznato lice. I ponovno sam padala i padala, preko pijeska i perja, u plavu kosu i smeđe oči. Mogla sam tako padati danima, ali u padu su me zaustavili nečiji dlanovi i dotaknuli mi obraze. Moja se glava odlijepila od poda. Probudi se, probudi se... Moramo izići..., zazvonio je njegov glas u mojim ušnim školjkama i koža se naježila brzinom plimnog vala koji nadvisuje čelo. Naglo sam se pridignula udahnuti zrak iz plićine pluća. Taj muškarac iz zadnjeg reda gledališta stajao je iznad mene, a oko nas su ležali ljudi. Pružio mi je ruku i tada sam pomislila da smo možda nas dvoje posljednji živi ljudi na svijetu.

            Potrčala sam prema garderobi, njegovi su koraci slijedili moje i nisam mogla pričati ni razmišljati, samo sam htjela uzeti ključeve stana, izići na svježi zrak i više nikada ne ući u kazalište. Trčali smo kroz hodnike, on je nešto govorio, ali u toj brzini nisam mogla razumjeti njegove riječi. Bilo je u njima rasprskavajućeg nemira koji ih je pretvarao u nerazumljivu tlapnju. A vani je padala kiša iz monsunskih šuma, kap je bila zalijepljena za kap, voda je udarala po kazališnom trgu i vlažila podnožja okolnih kuća, odzvanjali su limovi automobila i nikoga nije bilo na ulicama. Već nakon nekoliko koraka bila sam potpuno mokra, ali morala sam se probiti kroz tu kišu i nekako stići do stana. On me sustigao i pružio jaknu da pokrijem glavu, a zatim stavio ruku oko mojeg struka. Nisam se odupirala, cestama su bujale rijeke i samo smo padali i padali, propadali u lokve i nečistoće grada. Ta je kiša bila tako primjerena za grad koji se gasi već godinama, baš poput mene. I dok smo se zagrljeni probijali kroz sve to, rekla sam mu da ovaj grad odavno nije grad, samo imena i prezimena ulicama daju nekakav privid normalnosti i ne želim da kiša prestane, neka izbriše asfalt i terase koje su pojele ulice i još sam rekla kako ponekad poželim počupati sve gromobrane na krovovima da užarena struja prepeče oronule fasade kako bi vidjeli da je naš život u ovom gradu jedna preduga i loše servirana večera. Zatim je on podignuo ruku i negdje u blizini nas udario je grom, a mi smo ubrzali hod.

            Moja duga haljina bila je potpuno zalijepljena za kožu i tek kada smo ušli u stan primijetila sam da je on suh kao da su ga sve kapi mimoišle. Pošla sam u kupaonicu, iz mene se cijedila ta kiša i ostavljala sklizave otiske stopala. Nije me slijedio. Tuširala sam se dugo, dugo i strugala tu kišu, jedan čitavi grad je nestajao u odvodu tuša; tamno crveni krovovi, tragovi guma, taj nakupljeni elektricitet i svi oni ljudi onesviješteni na pozornici kazališta, čađave tramvajske šine, oštri kutovi zgrada, moja plava kosa i umorne noge, večeri kojih se ne sjećam, a trebala bih, sve je to nestajalo u dubokoj tami cijevi.

Kada sam izišla iz kupaonice, on je otvarao prozor u kuhinji i kada je njegova glava provirila van, kiša je prestala. U meni je nakon tuširanja ostala jedna prazna plaža zimi i nisam mogla shvatiti zašto je on još uvijek u mojem stanu. Pružila sam mu jaknu, ali prsti su popustili. Pala je na pod, on se prignuo podignuti je i ostao dolje. Tako prignut, priznao je da to između nas može opisati samo pokretima u krevetu, a ne jezikom i nije mislio da će večer završiti propalom premijerom, da će se ljudi onesvijestiti, kiša natopiti grad, i tako dalje i dalje, i njegov je strah bio strah plijena uhvaćenog u stupicu iz koje ne može van.

Trebala sam reći da se rakovi nikada ne vraćaju po odbačeni oklop, ali u meni je bila ta prazna plaža. Gledala sam ga u toj nepokretnosti i izustila da se ne može voljeti uništavajući sve od čega je nečiji život izgrađen i dok sam to izgovarala, stajala sam gola nad njime. On je padao i padao gledajući u pod kao u dubinu mora. Na kukovima nisam osjećala težinu, tih trideset i osam godina vidljivih na mojem tijelu nisu bili nikakva prepreka da mu pružim ruku i zagrlim ga. I napokon nisam osjećala nikakav sram zbog bora i strija na koži, ti su tragovi moj reljef koji se treba nježno otkrivati. Ne znam što je sljedeće očekivao. Ispod naših nogu punilo se jezero vodom koja se cijedila iz mojeg svježe opranog tijela. Izišla sam iz zagrljaja i gledala ga u oči dok nije otišao.

            Nakon njegovog odlaska kiša je ponovno počela pljuštati. Cijelu noć nisam mogla zaspati. Kap zalijepljena za kap, pa nekoliko udaraca munje i tako do jutra. Sad sam pogledala kroz prozor i vidjela da s neba padaju naranče. Čim ovo prestane, draga, ja ću otići. Ovako.

 

 

 

   

 

 

 

 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg