proza

Filip Rutić: Riža s kečapom, blagim ili ljutim

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Filip Rutić (1997., Varaždin) nakon završetka gimnazije upisuje sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je u procesu završavanja preddiplomskog studija. Piše scenarije i prozu koja češće ispadne kraća nego duža. Njegova priča ''Šipu racku'' objavljena je u magazinu za književnost i umjetnost NEMA. Pohađao je Ferićevu radionicu kratke priče u sklopu koje je nastala kratka priča ''Godišnjica'' koju je moguće pročitati na Booksinom portalu.



 

Riža s kečapom, blagim ili ljutim

 

Nevjerojatno me svrbi negdje ispod koljena i to traje već danima. Pokušao sam kemijskom i kuhačom i bakrenom žicom, no nikako da dosegnem tu točku. Na kraju se zadovoljavam time što prstima grebem po gipsu na mjestu gdje mislim da se nalazi svrab. Ispod noktiju mi je bijelo i zbog toga ih više ne grizem. Barem ne na desnoj ruci. Zbog položaja u kojem sjedim na fotelji primjećujem kako mi je narasla škemba. Prstima upirem u trbuh i ne popuštam dok me ne zaboli. Kada više ne mogu izdržati naglo mičem pritisak i gledam kako se salo vraća na mjesto. Odlučio sam da počinjem vježbati čim mi skinu gips. Ništa ekstremno, za početak samo desetak trbušnjaka dnevno. Kad se oporavim možda mogu ponovno krenuti s trčanjem. Ovaj kvart je idealan za trčanje. Ima dosta hlada. Samo, trebao bih kupiti nove tenisice. Od ovih koje imam sada dobivam žuljeve čak i od samog hodanja. Palac desne noge koji viri iz gipsa svjedoči tome. Noga na povišenom i što manje kretanja. Uputa se pridržavam bez pogovora.

Fotelja na kojoj sjedim postavljena je kraj prozora. Toliko je niska da mi ne pruža pogled u dvorište. Ako zabacim glavu vidim vrh susjedne zgrade i njene antene i ptice koje po njima seru. Ponekad ih oponašam zviždukom u nadi da će sletjeti kraj mog prozora. Zovem ih u goste da prikratim vrijeme dok čekam. Ništa. Valjda su zapamtile kako bi ih svaki put nogom tjerao s pločnika dok zobaju prosute mrvice. Sada se rugaju. Iz njihove perspektive izgledam jadno. Dižem se samo kad trebam pišat ili kenjat i pogled mi je okovan za televizor. Gledam oponašanje stvarnog svijeta od kojeg sam odsječen i čoham muda. Pušim cigaretu za cigaretom dok mi usta ne presuše. Ne da mi se dohvatiti štake samo kako bih otišao po vodu. Čekam. Noga me ponekad boli iz čistog mira. Počinje nenadano i ne traje predugo, ali siguran sam da osjećam kosti kako se miču. To su spori i inatljivi pokreti, poput škrguta zubi. Zbog boli se ne mogu koncentrirati na program. Iznad televizora nalazi se ogromna pukotina na zidu u koju tada buljim. Stišćem vilicu i grizem frustraciju dok gledam u cigle koje su se razdvojile i sa sebe skinule tanki sloj žbuke. Kroz pukotinu se nazire ljubičasti zid spavaće sobe. Spavaća soba još je uvijek u neredu. Knjige su popadale s polica i staklo od uokvirenih fotografija samo je pometeno u kut. Kada zažmirim vidim više. Opet se trese.

Marijana se s posla vraća oko pet. Čujem je i prije nego što otvori vrata. Potpeticama lupa po svakoj stepenici kao da je kažnjava. Izbjegava lift. Kada uđe pozdravi me onim bok koji ima barem šest o. Šuška vrećicama koje odlaže u hodniku i odlazi u kupaonu oprati ruke. Pere ih dugo, no svejedno priča. Ušuti tek kada zatvori slavinu. Gleda me kao da očekuje odgovor na šum vode. Nasmijem joj se jer ne znam što bih drugo. Poljubi me i podraga po glavi, gotovo majčinski. Pita me kako mi je noga. Bolje, slažem. Promatram je kako iz vrećica vadi kruh, parizer, pive i votku. Sve strpa u frižider. Smije se sama sebi. Vadi kruh iz frižidera. Govori mi kako je danas cijela smotana i kako joj šef ide na kurac – a vani je lijepo vrijeme. Vidjela sam i prve visibabe, znaš?

Za ručak kuha rižu. Jedna šalica riže i dvije šalice vode. Nepogrešiv recept. Nećka se hoće li je preliti blagim ili ljutim kečapom. Ja navijam za ljuti. Napravila bi nam i kolač, no ponestalo je brašna. Okrenut sam joj leđima, ali prepozanjem njene pokrete po zvukovima. Znam da je već popila pola dvolitrene pive, onako poskrivećki. Tjera me da pričam iako smo si sve rekli. Zanima je što je bilo na vijestima. Kraj je mjeseca i to znači da je potrošila megabajte na mobitelu. Na poslu nitko nije kupio današnje novine.

- Klincima budu otkazali maturalce zbog ovog sranja.

- Ma daj? Pa dobro, nije ni moja generacija išla. Naš su otkazali zbog rata. A trebali smo ići u Španjolsku, znaš?

Znam. Jebote, koliko mi je to puta ispričala. U glasu koji se trudi biti smiren čujem neku novu, meni nedohvatljivu razinu žaljenja. Žaljenje koje je produbljeno prolaskom vremena. Govori o otkazivanju maturalnog putovanja prije dvadeset i kusur godina kao o događaju koji je promijenio tok njenog života. Da su otišli u Barcelonu i da se imala prilike barem jednom okupati na Nova Mar Bella plaži i poševiti s nekim tamnoputim baristom, sve bi bilo u redu. U njenom sjećanju važnost svega nakon tog nesuđenog putovanja blijedi u usporedbi. Kao da svaka ljubičasta žilica na nosu ne skriva vlastitu priču.

- Znaš kaj? Kad si malo bolje razmislim, ovakvo stanje stvarno nije bilo još od rata.

Ne znam. Brzo mijenjam programe kako bih opravdao svoju šutnju, učinio je dinamičnijom. Marijana mi donosi tanjur pun crvene riže i čašu pive. Ispijam naiskap. Bio sam užasno žedan. Nisam navikao rižu jesti žlicom i sad čeprkam po tanjuru sve dok me ona ne opomene. Razvalila se na kauču nasuprot i čeka da pojedem. Leži tako samo u gaćama i majici, s jednom nogom svkrčenom u koljenu na kauču i s drugom na podu. Riža je još uvijek vruća pa pušem. Ne mogu skrenuti pogled s dlaka koje strše lijevo i desno od tanke crte tkanine. Odlučujem uzeti zalogaj kada prvi puta namjesti gaće u jednu ili drugu stranu. Znam da će otkriti previše i sve sam to vidio već toliko puta, no svejedno me zabavlja. Pitam se koji je moj nesvjesni ritual. Znam da ponekad lupkam prstima po hrbtu nosa i da gornjom usnicom pokušavam dotaknuti vrh brade. No, ako ga prepoznajem ostaje li i dalje nesvjesan? Šteta. Stavila je blagi kečap.

Noć prije tog jutra, a prošla su sada već i dva tjedna, gadno smo se posvađali. Slomio sam nogu u glupoj nesreći na Držićevoj. Valjda nisam pričekao zeleno ili su mi otkazale kočnice na biciklu, zbilja se ne sjećam. Tada sam već nekoliko mjeseci živio s Marijanom, no zapravo bi se rijetko viđali. Ona je radila jutarnje, a ja popodnevne smjene uz povremene posjete faksu, i to je odlično funkcioniralo. Meni je trebao krov nad glavom, a ona jednostavno nije navikla biti sama. Quid pro quo. I kroz tih prvih nekoliko gipsom obilježenih dana zapravo smo se poprilično zbližili. Žalila me i osjećala se dobro jer mi pomaže. Pronašla je dodatni smisao u mojoj nesreći. Ja sam izmišljao priče koje su je zabavljale i svake smo večeri bili netko drugi. Ipak, osmjesi i tepanje brzo su prerasli u oštre uzdahe i okretanje očima. Ja sam postajao nepodnošljiv sa svojim zahtjevima, osobito kada bi se napili. Te večeri sam je zamolio, ne, naredio sam joj da mi izmasira ramena i ispeče nekoliko jaja. Učinila je i jedno i drugo, no nije prestajala govoriti. Nije bila glasna, ali riječi koje je izgovarala titrale su od uznemirenosti i zaplitale se od alkohola. Nisam se bunio jer me vrijeđala, no kada mi je rekla da joj na kraju mjeseca moram platiti stanarinu odgovorio sam da joj svake večeri plaćam kurcem. Tanjur s kajganom proletio mi je centimetar iznad glave i razbio se o prozorsku dasku. Zaurlao sam od smijeha na što me ona počela udarati po glavi i po leđima. Kada se smirila sjela je na kauč i upalila televizor. U potpunoj smo tišini pogledali večernje vijesti i film nakon toga. S posebnom mi je nježnošću pomogla do kreveta i pokrila me.

Probudili smo se u isto vrijeme. Digitalni sat kraj kreveta pokazivao je 6:45. Sjećam se jer sam ga gledao kako poskakuje sve dok nije pao s noćnog ormarića kojem su se otvorile ladice. Ne znam koliko mi je trebalo da shvatim kako se trese cijela prostorija. Drveni prozori sami su se otvorili i lupali su u ritmu otkucaja srca – mojeg, njenog, srca cijele zgrade. Kako je odjednom zahladilo, pomislio sam i svejedno zbacio pokrivač sa sebe. Umjesto da skočim iz kreveta zadržao sam pogled na desnoj nozi. Gips je odjednom postao toliko težak, pretvorio se u uteg koji me vukao sve dublje u madrac. Marijana je već stajala na mjestu gdje se nalaze vrata i gledala me tako nepomičnog. Tražila je od mene nešto, reakciju ili savjet. Nisam uspjevao proizvesti nikakav zvuk. Siguran sam da su mi oči vikale upomoć, no ona to nije razumjela. Trznula je glavom u suprotnom smjeru kada je čula buku sa hodnika. Više se nije okretala. Istrčala je nevjerojatnom brzinom i odlučnošću. Nije ni zatvorila ulazna vrata stana za sobom. Prestao sam se migoljiti na mjestu kada se srušila slika sa zida i kada sam osjetio val topline koji mi se širi međunožjem. To je bila moja kapitulacija. Ponovno sam spustio glavu na jastuk i zažmirio.

Nakon početnog negodovanja temeljtio sam počistio tanjur. Zatražio sam i repete. Riža ima način da zavara želudac tako da do sitosti dolazi tek nakon što pojedeš previše. Već smo popili obje dvolitrenke i načeli vodku kada je Marija krenula zijevati. Sutra se rano dižem, rekla je nakon što je završio televizijski kviz. Bila je zadovoljna svojim znanjem u usporedbi s posljednjim natjecateljem. Dodala mi je štake i pomogla da ustanem iako sam joj rekao da mogu sam. Oprao sam zube i ugasio televizor. Zatekao sam je u spavaćoj sobi već pokrivenu do brade. Štakom sam zatvorio vrata i, nogu po nogu, legao kraj nje. Šutili smo dok mi se nije u potpunosti približila. Naslonila je glavu na moje rame i češkala me po bradi. Ona nije oprala zube. Osjetio sam kombinaciju mirisa vodke i kečapa koja mi je u tom trenutku neobično godila. Iz one krhke faze sna prenula me ponovno istim riječima.

 – Molim te, reci mi da se noćas neće tresti. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg