proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.



 

Grbava plesačica

 

 

Kad je Ela prvi put lupala glavom o kauč, Mislav i ja smo umirali od smijeha. Iz televizije je treštao užurbani ritam neke dječje pjesme. Ela je ciknula i skočila na noge s poda na kojem se igrala sa svojim kockicama. Popela se na kauč i namjestila tako da su joj leđa dodirivala naslon. Ručice uprljane flomasterom je ugurala pod bedra i počela udarati glavom o naslon.
- Ela pleše! - objasnila je. 

Dum, dum, dum – njihala se glava s plavim kovrčama naprijed-nazad u ritmu glazbe. Oboma se šok prelio u smijeh. Njezinim je licem tad preletio izraz sreće i ponosa, kao da je upravo naučila voziti bicikl. Mislav je zgrabio mobitel i snimio njezin sjedilački ples. Bila je izvan sebe od sreće. Neko nam je vrijeme njezin "ples" bilo simpatičan. Imala je tek dvije godine i bila je rumena i zaokružena kao jabučica. Uostalom, mislili smo – ovo je samo faza, kao što je odbijanje hrane, bacanje po podu ili mokrenje po noći u krevet. Sve je faze prerasla, osim ove.

 

- Jutros sam vidio Elu kako lupa glavom… - rekao je Mislav jedne večeri kad smo ležali u krevetu.

- Da, još to radi - potvrdila sam. Nisam mu ništa htjela spominjati jer se tek vratio s terena nakon mjesec dana.

- Vanja, to ne može više tako! Još malo pa će napuniti pet godina.

- Znam... - ponovim stežući vilicu od bijesa. Ponekad se osjećam kao samohrana majka. Što god da Ela radi loše, ja sam za to kriva.

- Da je odvedemo u psihijatra ili što? - upitala sam ljutito.
- U psihijatra? Ti nisi normalna! Još mi samo fale priče da mi je mala luda - reče gledajući u strop, zamišljajući zlobne primjedbe i šapate iza leđa..

- Ela nije luda - rekla sam.

- Naravno da nije - odvratio je. - Ali me isto brine...
U tom mi je trenutku nešto palo na pamet.
- Ne brini – rekla sam i pomilovala ga po obrazu. On me je pogledao zbunjeno.
Okrenula sam se prema zidu i uskoro zaspala sa smiješkom na licu.

 

Nije moglo biti jednostavnije. Nisam mogla vjerovati da sam se tog tek tada sjetila. Samo sam joj trebala pokazati da se može plesati na drugi način. Cijeli sam se dan osjećala dobro i poletno, željno iščekujući trenutak kada ću gotovo pa pucketanjem prsta riješiti svoj problem.

Kad smo se vratile iz vrtića, odmah sam odvela Elu u boravak.

-Sad ću ti nešto pokazati. - rekla sam veselo. Ela je kimnula i znatiželjno me promatrala.

Upalila sam YouTube i upisala ime pjesme Havana koja je to ljeto bila jako popularna i koju je Ela obožavala. Čim je pjesma počela, zanjihala sam se u ritmu i tapkala nogom po podu. Ela je naravno krenula prema kauču.

- Danas nećemo plesati na kauču - dotrčala sam do nje i uzela je za ruku.
- Ali mama, ja bi na kauč! - usprotivila se.
- Ma samo probaj, ples na nogama je zabavniji! - odvukla sam je sa sobom na sredinu velikog šarenog tepiha. Duboko je uzdahnula i tužno gledala moje pokrete. Osjetila sam žmarce od bijesa, ali sam se nasmijala.
- Miči ramena gore-dolje i njiši bokovima. Ovako! - osjećala sam se kao idiot. Nikad nisam voljela plesati. Na tulumima ili koncertima bi uglavnom stajala negdje sa strane i kimala glavom – zvali su me drvena marija. Bila bih sretna kad bi Ela tako radila. Bilo što, samo da ne udara glavom o kauč.
- Je li ovo dobro? - upitala je. Noge su joj bile ukočene i jedva je pomicala ramenima kao da se boji da će joj otpasti ruke. Ugasila sam muziku i rekla joj da opere ruke prije jela.

Lice joj se još više snuždilo. Učinilo mi se da će zaplakati, ali mi je okrenula leđa i otišla u wc.

Kada smo kasnije sjedile za stolom i jele ručak, potegnula me je za rukav i upitala:
- Mama, jesam li te rastužila? - gledala me je kao da od mog odgovora ovisi njezin život ili smrt.

- Ne, zašto to misliš Elice? - pogladila sam je po kosi i nasmijala se.
-I mala si tako tužno lice kad si me gledala kako plešem. Mislila sam da ćeš se rasplakati - rekla je tiho i odvratila pogled.

- Nisam bila tužna, samo malo razočarana što ti se ne sviđa plesati kao ja - rekla sam.

- Ali mama – ona živne – ja ne mogu onako plesati, ne osjećam dobro muziku - zvučala je kao profesionalka koja ne može drugima približiti ono što ona doživljava.

Zbunio me njezin odgovor, njezine riječi izrečene sa strašću koja nadilazi njezine godine. Trebalo mi je nekoliko sekundi da se priberem.
- Ela, ako tako nastaviš, dobit ćeš grbu - odrezala sam.
Njezine su punašne usnice zatitrale - nesklad u odnosu na njezinu profesionalnu strastvenost.
- Šta je grba?
- Grba je kamen koji ti naraste pod kožom ako lupaš glavom o kauč. Razdrečila je svoje tirkizne oči i ispustila žlicu iz ruke.
- Da, da - potvrdila sam ulijevajući još pileće juhe u njezin tanjur. Nije uopće primjetila, inače bi se već pobunila. - Bit ćeš kao Anisija s trećeg kata - rekla sam, sjetivši se žene koje su se djeca bojala, a susjedi svašta pričali o njoj.
- Mama, neću više plesati na kauču -uzviknula je i počela srkati juhu.

Od našeg je razgovora prošlo nekoliko dana i nijednom se nije približila kauču. Uglavnom je na podu slagala legiće, crtala pastelama i flomasterima ili se igrala u parkiću ispred zgrade. Sve je radila bez poleta, kao da izvršava neku obvezu. Stalno je bila ozbiljna pa se činila starijom. Tako je to kad se djeci oduzme nešto što vole - mislila sam - jedno vrijeme se dure i onda se preko noći užive u nešto drugo. Ali, moja Ela je i tu bila drugačija od druge djece. Što je vrijeme prolazilo, bivala je sve namrštenija i tužnija. Više nije htjela da joj čitam prije spavanja.
- Nisam više beba. Ne trebaju mi tvoje priče - rekla je jedne večeri kad sam ušla u njezinu sobu sa slikovnicom Ja sam Akiko u ruci. Ta joj je bila najdraža. Shvatila sam da mi je dijete na rubu depresije. Preplavio me val usamljenosti i krivnje. Ali nisam smjela popustiti. Što ako joj stvarno naraste grba? Ili još gore, što ako netko od djece ili teta jednom sazna za to? Zavrtjelo mi se u glavi od zamišljanja tuđih podsmijeha i pogleda sažaljenja.

 

Jednog jutra nakon što sam odvela Elu u vrtić me je prenuo iz misli nečiji zvonki glas. Upravo sam otključavala vrata stana.
- Oh, to ste vi! - uzviknula sam. Iza mene je stajala Anisija s trećeg kata. Iako gotovo nikad nije izlazila iz stana, njezinu pojavu nisam zaboravila. Imala je crvenu kosu do brade, naočale debelih crnih okvira koje su isticale njezine sitne, svjetlucave plave oči. Lice joj je bilo zategnuto, ali je imala usporene i ukočene kretnje starice.
- Evo, ja upravo iz pekare - rekla je i pokazala na zelenu vrećicu u ruci iz koje je stršio vrh crnog kruha.
- Nadam se da ste dobro - rekla sam.
- Nikad bolje! - nasmijala se i pokazala red velikih bijelih zubiju.
- Ali, vi mi izgledate kao da vas nešto muči - približila mi se sa zabrinutim izrazom na licu.
- Ne, ja sam dobro.samo sam malo umorna - rekla sam i okrenula se prema vratima. Obuzela me jeza od ove žene.
- Sigurno vam je teško samoj s malim djetetom - rekla je s notom suosjećanja u glasu.
- Ah, znate kakva su djeca - rekla sam i okrenula se prema njoj. Izgledala je iskreno zabrinuta.
- Ako želite, možete navratiti u mene na kavicu. - predložila je.
- Pa...čak bih i mogla - pogledala sam na sat. Suđa mogu čekati, a i nisam odavno razgovarala s nekim tko nije teta iz vrtića.
- Odlično! - pljesnula je rukama. Na trenutak me je podsjetila na Elu kad je bila sretna.
Krenula sam za njom. Dok smo se penjale do trećeg kata, cijelo vrijeme me je gledala grba posuta velikim tratinčicama.

Čim smo ušle u mračni hodnik njezinog stana, zapahnuo me je opori miris mačje hrane i duhana. Zatim su negdje u razini naših nogu sijevnule okrugle oči i iz mraka je išetala bijela perzijska mačka. Omazila se o Anisijinu nogu, a meni je uputila upitan pogled.
- Falila si mi ljubavi - Anisija se spustila na koljena uz glasno krckanje koljena i provlačila koščate prste kroz paperjasto krzno. Pogled mi je opet pao na grbu na njezinim leđima. Učinilo mi se kao da gledam u Elinu budućnost. Ugrizla sam se za usnicu.
- Samo se vi raskomotite - upalila je svjetlo i pokazala na maleni dnevni boravak na lijevoj strani. Izgledao je upravo onako kako sam zamišljala da izgleda boravak jedne čudakinje. Starinski namještaj ofucan od mačjih kandža, duguljasti stol od orahovine ukrašen kukičanim stolnjakom, hrpe knjiga na podu, stolu i policama i listići duhana raspršeni na parketu. Za nekoliko minuta je miris kave prekrio ustajali zrak. Anisija je ušetala u boravak s dvije šalice kave na plastičnom pladnju.
- Mislim da će ti dobro doći - namignula mi je i sjela na kauč pokraj mene. Nasmijala sam se i ispila gutljaj. Ne sjećam se kad sam zadnji put pila tako dobru kavu. Pohvalila sam je, a ona je opet pljesnula rukama i zahihotala se.
- Svaki dan popijem i do četiri šalice. Cijeli dan prevodim pa mi treba puno goriva - rekla je.
- Ali još bolje slušam. Slobodno reci Anisiji što te muči - nadodala je zagledavši se u mene. Njezine oči su molile za odgovor. Ni ona nije dugo razgovarala s nekim.
- Ma, moja Ela… - počela sam. Anisija je suosjećajno kimnula i uhvatila me za ruku. Riječi su provalile iz mene. Govorila sam sat vremena. Kad sam se vratila kući, bila sam stotinu kila lakša, ali me je negdje duboko još grebalo. Izlanula sam da mi treba pomoć i ona se odmah ponudila.
- Daj mi samo pola sata s njom. - rekla je s mirnom sigurnošću koja me je potakla da odmah prihvatim njezin prijedlog. Nakon što se Ela sutra vrati iz vrtića, ja ću otići u dućan, a Anisija će je čuvati. Tek mi je kasnije sinulo da nisam normalna što ostavljam svoju petogodišnju kćer sa ženom koju uopće ne poznajem. Ali sam se brzo sjetila onih molećih očiju, toplog, sigurnog glasa i - grbe. 

 

Sutradan sam Eli rekla da ćemo imati gosta.
- Ko, ko? - navaljivala je povlačeći me za suknju.
- Susjeda - odgovorila sam.
- Pa koja? Imamo ih barem sto.
- Jedna s trećeg kata.
- Anisija? - upitala je drhtavim glasom.
- Dušo, Anisija mi je puno pomogla ovih dana. Budi dobra, ok? - poljubila sam je u čelo. Dugo me je promatrala, kao da se želi uvjeriti da govorim istinu. Kimnula je i otišla u boravak.

Bilo je čudno čuti zvono na vratima nakon toliko dugo vremena.
Kad sam se pojavila u boravku s Anisijom pokraj sebe, Ela je skočila na noge i zabuljila se u pridošlicu. Anisija joj je prišla i pružila ruku. Ela me je pogledala u nedoumici. Uputila sam joj ohrabrujući smiješak. Ela je polako pružila ruku i rukovala se s Anisijom.
- Tvoja mama mi je rekla da voliš puno crtati - Ela je kimnula. Anisija je iz velike kožne torbe što joj je još visjela na ramenu izvukla kutiju s drvenim bojicama. To je izmamilo široki osmijeh na Elino lice. Prije dva dana je izgubila svoje bojice u vrtiću.
- Hvalaaa! - rekla je i zgrabila kutiju. Ovo je bio dobar trenutak da odem.
- Ela, moram skoknuti čas do dućana. Slušaj tetu Anisiju, može?
- Može! - ispalila je Ela. Nisam znala da je tako lako potkupljiva. Je li stvarno u redu ostaviti je, pomislila sam. Ali, već je bilo gotovo. Anisiji sam prstom pokazala na daljinski upravljač na stolu. Podigla je palac u zrak.

 

U supermarketu preko puta zgrade sam kupila mlijeko i čokoladu za Elu. Samo da se s nečim pojavim. Možda je bilo stvari koje je trebalo kupiti, ali nisam mogla razmišljati o tome. Htjela sam što prije doći kući i uvjeriti se da je sve ok.

Ušla sam u haustor i čula vrisak. Požurila sam uza skale, brže bolje otključala vrata i uletjela u stan. Čula se Havana. Oprezno sam spustila vrećicu na pod i približila se dnevnom boravku. Kroz poluotvorena vrata sam vidjela Anisiju i Elu. Sjedile su na kauču jedna kraj druge. S rukama pod bedrima udarale su leđima o kauč kao klackalice i glasno se smijale. U jednom je trenutku Eli ukosnica pala na pod. Skočila je s kauča i sagnula se da je podigne. Učinilo mi se da sam vidjela ispupčenje na majici s nasmijanim pčelicama. Ela se vratila na kauč. Namjestila se i njihov ples je krenuo ispočetka. Odmah su uhvatile ritam. Osjetile su glazbu, kako bi rekla Ela. Počela sam tapkati nogom i tiho pjevušiti. Naslonila sam se na dovratak, zatvorila oči i prepustila se glazbi. 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg