proza

Josip Tomić: Navještenje (ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Tomić (1994., Zagreb) završio je neke humanističke tečajeve na Sveučilištu u Zagrebu. Pokušava se zaposliti kao profesor, ali nitko ga neće. Zato bere jagode po gradskim periferijama. Ponekad piše, lektorira, asistira na seminarima iz prezbiterijanskog petrarkizma, ali uglavnom ne radi ništa.



           

NAVJEŠTENJE

 

 

Lidija nam je mahala s perona i vlak je polako krenuo. Niz prozore se slijevao usporen film sastavljen od blijedih prizora jutarnje svakodnevice. Pas laje na vranu koja sjedi u visokoj praznini, netaknuta. Ćelavi starac sjedi na klupi i puši cigaretu. Ljudi u tramvajima naginju se na prozore, zijevaju i pogledavaju prema nebu. Žena u žutom mantilu pala je s bicikla.

Vlak je bio pun uznemirenih, sredovječnih hodočasnika i mladih muškaraca u poslovnim odijelima. Viktor nije podrezao nokte i na njegovoj se košulji nazirala diskretna mrlja od umaka. S nama u kupeu sjedili su djevojka s hidžabom na glavi i čovjek u crnini, s maskom Darth Vadera.

– Zove se Gabrijel – rekao je Viktor – dječak o kojem trebamo napraviti reportažu. Navodno se sjeća svoga prošlog života. Tvrdi da je bio pisac, da je napisao roman Iz zemlje mjesečara. Najbolje od svega je što sam ja pročitao taj roman. I svidio mi se.

– O čemu je?

– Ima svega i svačega. Koloplet imena, vremena i gradova, panorama koja sondira egzistencije mnogih ljudi i pritom obuhvaća nekoliko stoljeća, od srednjeg vijeka naovamo. Eklatantan primjer kasnog postmodernizma.

– To je sigurno jedan od onih romana u kojima prostitutke citiraju Marka Aurelija, a  čitava priča vrvi od slučajnih, lutajućih beskućnika koji se sjećaju svojih prošlih života i tvrde da im je ovaj život dvadeset i sedma svjesna inkarnacija. U priči zbog toga glave padaju kao loše ugrađeni lusteri tijekom potresa. Rijeke krvi slijevaju se niz struju svijesti. Psi bacaju uroke na prolaznike.

– Na dobrom si tragu. Sve u svemu, stvar je izrazito kompleksna. Čak bih se usudio reći da je to jedan od najboljih romana napisanih u prošlom stoljeću.

– Ovih dana si sklon pretjerivanju.

– Naravno da pretjerujem, ali imam svoje razloge. Trudim se prekoračivat granice da vidim kako će ljudi reagirat, kako ću ja reagirat, što će pasti s neba ako pravovremeno pljunem na sunce.

Izvadio je vrećicu sa sendvičima i rekao mi da slobodno uzmem, da se ne ustručavam. Jeli smo u tišini. Djevojka je igrala šah na tabletu. Darth Vader je gledao kroz prozor. U toaletu, dok sam puštao krepki, prozirno žuti mlaz u grotlo pisoara, zapodjenuo sam razgovor s jednim hodočasnikom. Tvrdio je da je on službeno najbolji malonogometni sudac na svijetu, da je prije dva mjeseca dobio nagradu. Ako mu ne vjerujem, rekao je, pokazat će mi fotografije na kojima mu čelnici međunarodne malonogometne organizacije dodjeljuju pehar i plaketu. Rekao sam da ne vidim razloga zašto mu ne bih vjerovao. Upitao sam ga kakav je osjećaj biti najbolji na svijetu.

– Neopisiv. – rekao je – To je kao da si se spakirao i čekaš da odeš nekamo kamo još nitko nikada nije otišao. I pritom znaš da je taj odlazak jedini smisao čitave priče. Mislim na priču života.

Kada sam se vratio u kupe, Viktor je spavao. U unutarnjem džepu kaputa našao sam papirić na kojem su bile ispisane sljedeće riječi: parmezan, šunka, sir, tost, jaja, kečap, wc papir, tjestenina, paradajz. Uzeo sam kemijsku i na prljavo bijeloj poleđini napisao: Ja i jedan pas na pločniku razmišljamo jedan o drugom. Nekoliko sam puta presavio papirić i stavio ga u vanjski lijevi džep Viktorove jakne. Darth Vader je i dalje gledao kroz prozor. Nečiji mobitel je vibrirao. Djevojka, koja je skinula hidžab, imala je lice zamišljene hamadrijade. U kupe je tada ušao dječak, koji nije imao više od osam godina.

– Oprostite. – rekao je – Jeste li vidjeli moju sestru?

– Josipe – rekao je Darth Vader i okrenuo se prema dječaku – ovdje sam.

Dječak ga je pogledao, osmjehnuo se i otišao.

 

Na kolodvoru nas je dočekala djevojka kratke kose. Rukovala se s nama i predstavila kao Gabrijelova sestra.

– Najbolje da odmah krenemo. – rekla je – Gabrijel je ostao sam kod kuće. Parkirala sam iza onog kafića.

U vožnji nam je rekla da studira povijest umjetnosti i etnologiju. Uzela je apsolventsku godinu i trenutno radi u putničkoj agenciji kao administrativna djelatnica.

 – To je službeni naziv moga radnog mjesta. – rekla je – Administrativna djelatnica. Kako da te ljudi shvate ozbiljno kad im kažeš da radiš kao administrativna djelatnica u putničkoj agenciji? Moj posao je da vodim službenu facebook stranicu i odgovaram na eventualne upite. Prije dva tjedna jedan čovjek mi je napisao da prodaje svinje i da mu se javim ako znam nekoga tko je zainteresiran.

– Teška su vremena. – rekao sam – Poznajem čovjeka koji može zagurati cijeli štapić za uši u nosnicu bez da ga savine.

– Odvratno. – rekla je – Čime se vi bavite, Viktore?

– U slobodno vrijeme sam frustriran. – rekao je – Živimo u svijetu pobjednika i gubitnika. Nema između. Jedno vrijeme sam se tješio stoicima, ali sad je voda došla do grla. Osjećam kako blijedim, polako postajem proziran, moje postojanje je ugroženo.

– Koliko imate godina?

– Nepristojno je pitati za godine. – rekao je Viktor.

– Zašto mislite da bih trebala biti pristojna?

– Ja imam trideset i dvije. – rekao sam – Viktor je blizu pedesete.

– Laže. Prije dva mjeseca sam napunio trideset i sedam.

– Godine su važne. – rekla je – Dob je presudna kategorija. Moj omiljeni pisac je rekao da ako želimo shvatiti čovjeka prvo trebamo shvatiti njegovu dob.

– Tko je to rekao? – upitao sam. – Malaparte? 

– Ne mogu vam reći. Da ga ne ureknem.

– Nemojte biti praznovjerni. To nije dobro za zdravlje. – rekao je Viktor.

– Pokušavala sam racionalizirati stvari i pojave, svesti ih na prihvatljive dimenzije, istrenirati svoje zdravorazumske mehanizme, biti duboko uronjena u stvarnost. Ali to je jedna velika zabluda. To je svjesno sljepilo. Magija je svuda oko nas. Ješua Ha-Nocri i Woland sjede u svakom pojedinom atomu i igraju šah jedan protiv drugog. Svijet je vječito na korak do kataklizme.

– Kad smo kod Ješue i Wolanda – rekao sam – tko bi pobijedio u teniskom meču između njih dvojice?

– Nemojte se šaliti. – rekla je – To su ozbiljna pitanja.

– Ja sam sve samo ne neozbiljan.

– U redu onda. Kladila bih se na Ha-Nocrija. Opet su godine presudne. Ha-Nocri je u najboljim godinama. Mogu ga zamisliti kako podiže pehar u Wimbledonu. S druge strane, Woland je beskonačno star i boli ga noga.

– Woland bi mogao pobijediti na iskustvo. – rekao je Viktor.

– Iskustvo bi igralo ulogu prva dva seta. – rekla je – Onda bi se počeo žaliti na bolove, počeo bi praviti tehničke pogreške, loše servirati, a Ješua je klasa koja takve prilike ne propušta.

Kada smo stigli pred kuću, Gabrijel je sjedio na stepenicama i čitao. Viktor i ja smo izašli iz auta i iz prtljažnika izvadili naše stvari, kameru i ostalu aparaturu. 

– Gabrijele – obratila mu se sestra – pozdravi goste.

Podigao je pogled, zaklopio knjigu i odložio ju sa strane.

– Oprostite – rekao je – nisam vas primijetio. Ponekad mi osjetila ne funkcioniraju kako bi trebala. Ponekad imam percepciju vjeverice. Ali ništa zato. Sad je sve u redu.

– Ponekad bih te trebala opaliti. – rekla mu je sestra, koju ćemo odsada zvati Djevojka Kratke Kose. – Uđite u kuću. Moram nešto obaviti.  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg