proza

Josip Tomić: Navještenje (ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Tomić (1994., Zagreb) završio je neke humanističke tečajeve na Sveučilištu u Zagrebu. Pokušava se zaposliti kao profesor, ali nitko ga neće. Zato bere jagode po gradskim periferijama. Ponekad piše, lektorira, asistira na seminarima iz prezbiterijanskog petrarkizma, ali uglavnom ne radi ništa.

NAVJEŠTENJE

Lidija nam je mahala s perona i vlak je polako krenuo. Niz prozore se slijevao usporen film sastavljen od blijedih prizora jutarnje svakodnevice. Pas laje na vranu koja sjedi u visokoj praznini, netaknuta. Ćelavi starac sjedi na klupi i puši cigaretu. Ljudi u tramvajima naginju se na prozore, zijevaju i pogledavaju prema nebu. Žena u žutom mantilu pala je s bicikla.

Vlak je bio pun uznemirenih, sredovječnih hodočasnika i mladih muškaraca u poslovnim odijelima. Viktor nije podrezao nokte i na njegovoj se košulji nazirala diskretna mrlja od umaka. S nama u kupeu sjedili su djevojka s hidžabom na glavi i čovjek u crnini, s maskom Darth Vadera.

– Zove se Gabrijel – rekao je Viktor – dječak o kojem trebamo napraviti reportažu. Navodno se sjeća svoga prošlog života. Tvrdi da je bio pisac, da je napisao roman Iz zemlje mjesečara. Najbolje od svega je što sam ja pročitao taj roman. I svidio mi se.

– O čemu je?

– Ima svega i svačega. Koloplet imena, vremena i gradova, panorama koja sondira egzistencije mnogih ljudi i pritom obuhvaća nekoliko stoljeća, od srednjeg vijeka naovamo. Eklatantan primjer kasnog postmodernizma.

– To je sigurno jedan od onih romana u kojima prostitutke citiraju Marka Aurelija, a  čitava priča vrvi od slučajnih, lutajućih beskućnika koji se sjećaju svojih prošlih života i tvrde da im je ovaj život dvadeset i sedma svjesna inkarnacija. U priči zbog toga glave padaju kao loše ugrađeni lusteri tijekom potresa. Rijeke krvi slijevaju se niz struju svijesti. Psi bacaju uroke na prolaznike.

– Na dobrom si tragu. Sve u svemu, stvar je izrazito kompleksna. Čak bih se usudio reći da je to jedan od najboljih romana napisanih u prošlom stoljeću.

– Ovih dana si sklon pretjerivanju.

– Naravno da pretjerujem, ali imam svoje razloge. Trudim se prekoračivat granice da vidim kako će ljudi reagirat, kako ću ja reagirat, što će pasti s neba ako pravovremeno pljunem na sunce.

Izvadio je vrećicu sa sendvičima i rekao mi da slobodno uzmem, da se ne ustručavam. Jeli smo u tišini. Djevojka je igrala šah na tabletu. Darth Vader je gledao kroz prozor. U toaletu, dok sam puštao krepki, prozirno žuti mlaz u grotlo pisoara, zapodjenuo sam razgovor s jednim hodočasnikom. Tvrdio je da je on službeno najbolji malonogometni sudac na svijetu, da je prije dva mjeseca dobio nagradu. Ako mu ne vjerujem, rekao je, pokazat će mi fotografije na kojima mu čelnici međunarodne malonogometne organizacije dodjeljuju pehar i plaketu. Rekao sam da ne vidim razloga zašto mu ne bih vjerovao. Upitao sam ga kakav je osjećaj biti najbolji na svijetu.

– Neopisiv. – rekao je – To je kao da si se spakirao i čekaš da odeš nekamo kamo još nitko nikada nije otišao. I pritom znaš da je taj odlazak jedini smisao čitave priče. Mislim na priču života.

Kada sam se vratio u kupe, Viktor je spavao. U unutarnjem džepu kaputa našao sam papirić na kojem su bile ispisane sljedeće riječi: parmezan, šunka, sir, tost, jaja, kečap, wc papir, tjestenina, paradajz. Uzeo sam kemijsku i na prljavo bijeloj poleđini napisao: Ja i jedan pas na pločniku razmišljamo jedan o drugom. Nekoliko sam puta presavio papirić i stavio ga u vanjski lijevi džep Viktorove jakne. Darth Vader je i dalje gledao kroz prozor. Nečiji mobitel je vibrirao. Djevojka, koja je skinula hidžab, imala je lice zamišljene hamadrijade. U kupe je tada ušao dječak, koji nije imao više od osam godina.

– Oprostite. – rekao je – Jeste li vidjeli moju sestru?

– Josipe – rekao je Darth Vader i okrenuo se prema dječaku – ovdje sam.

Dječak ga je pogledao, osmjehnuo se i otišao.

Na kolodvoru nas je dočekala djevojka kratke kose. Rukovala se s nama i predstavila kao Gabrijelova sestra.

– Najbolje da odmah krenemo. – rekla je – Gabrijel je ostao sam kod kuće. Parkirala sam iza onog kafića.

U vožnji nam je rekla da studira povijest umjetnosti i etnologiju. Uzela je apsolventsku godinu i trenutno radi u putničkoj agenciji kao administrativna djelatnica.

 – To je službeni naziv moga radnog mjesta. – rekla je – Administrativna djelatnica. Kako da te ljudi shvate ozbiljno kad im kažeš da radiš kao administrativna djelatnica u putničkoj agenciji? Moj posao je da vodim službenu facebook stranicu i odgovaram na eventualne upite. Prije dva tjedna jedan čovjek mi je napisao da prodaje svinje i da mu se javim ako znam nekoga tko je zainteresiran.

– Teška su vremena. – rekao sam – Poznajem čovjeka koji može zagurati cijeli štapić za uši u nosnicu bez da ga savine.

– Odvratno. – rekla je – Čime se vi bavite, Viktore?

– U slobodno vrijeme sam frustriran. – rekao je – Živimo u svijetu pobjednika i gubitnika. Nema između. Jedno vrijeme sam se tješio stoicima, ali sad je voda došla do grla. Osjećam kako blijedim, polako postajem proziran, moje postojanje je ugroženo.

– Koliko imate godina?

– Nepristojno je pitati za godine. – rekao je Viktor.

– Zašto mislite da bih trebala biti pristojna?

– Ja imam trideset i dvije. – rekao sam – Viktor je blizu pedesete.

– Laže. Prije dva mjeseca sam napunio trideset i sedam.

– Godine su važne. – rekla je – Dob je presudna kategorija. Moj omiljeni pisac je rekao da ako želimo shvatiti čovjeka prvo trebamo shvatiti njegovu dob.

– Tko je to rekao? – upitao sam. – Malaparte? 

– Ne mogu vam reći. Da ga ne ureknem.

– Nemojte biti praznovjerni. To nije dobro za zdravlje. – rekao je Viktor.

– Pokušavala sam racionalizirati stvari i pojave, svesti ih na prihvatljive dimenzije, istrenirati svoje zdravorazumske mehanizme, biti duboko uronjena u stvarnost. Ali to je jedna velika zabluda. To je svjesno sljepilo. Magija je svuda oko nas. Ješua Ha-Nocri i Woland sjede u svakom pojedinom atomu i igraju šah jedan protiv drugog. Svijet je vječito na korak do kataklizme.

– Kad smo kod Ješue i Wolanda – rekao sam – tko bi pobijedio u teniskom meču između njih dvojice?

– Nemojte se šaliti. – rekla je – To su ozbiljna pitanja.

– Ja sam sve samo ne neozbiljan.

– U redu onda. Kladila bih se na Ha-Nocrija. Opet su godine presudne. Ha-Nocri je u najboljim godinama. Mogu ga zamisliti kako podiže pehar u Wimbledonu. S druge strane, Woland je beskonačno star i boli ga noga.

– Woland bi mogao pobijediti na iskustvo. – rekao je Viktor.

– Iskustvo bi igralo ulogu prva dva seta. – rekla je – Onda bi se počeo žaliti na bolove, počeo bi praviti tehničke pogreške, loše servirati, a Ješua je klasa koja takve prilike ne propušta.

Kada smo stigli pred kuću, Gabrijel je sjedio na stepenicama i čitao. Viktor i ja smo izašli iz auta i iz prtljažnika izvadili naše stvari, kameru i ostalu aparaturu. 

– Gabrijele – obratila mu se sestra – pozdravi goste.

Podigao je pogled, zaklopio knjigu i odložio ju sa strane.

– Oprostite – rekao je – nisam vas primijetio. Ponekad mi osjetila ne funkcioniraju kako bi trebala. Ponekad imam percepciju vjeverice. Ali ništa zato. Sad je sve u redu.

– Ponekad bih te trebala opaliti. – rekla mu je sestra, koju ćemo odsada zvati Djevojka Kratke Kose. – Uđite u kuću. Moram nešto obaviti.