proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.



 

Klošari

 

Sutra je utakmica, grande finale Francuska - Hrvatska. Kolege na poslu, sva sila Modrićevih i Rakitićevih reprodukcija, su već sada dobrano namočeni mlakim pivom što ga naginju iz papirnatih čaša. Kakvi će tek onda biti sutra? Srećom, sutra ne radimo, iako je srijeda i zatrpani smo narudžbama.

˝Alergičan sam na poliester!˝

Branim se kad me pitaju zašto nisam u državnim bojama, zašto se ne cirkusiram i kreveljim skupa s njima.

˝Dres mi stvara plikove na koži koje onda gratam dok ih ne raskrvarim,˝ kažem uvjerljivije kad vidim da bi mogli pucati u mene.

˝Nenormalno se znojim u tome,˝ nastavljam, ˝uf, bolje da ne znate kakav je to smrad...˝

Prijezir zamjenjuje gađenje, konačno me ostavljaju na miru. Ovaj put me neće svući nasred kantine i opiturati u crveno bijele kvadratiće.

Ja, zapravo, navijam za Francusku. Oduvijek volim sve francusko, od Germinala, Edith Piaf, festivala u Cannesu do plijesnivih sireva i burgundske janjetine. Osim za Francuze, redovito navijam za svaku momčad koja igra kontra Hrvatske, pa makar to bila rekreativna ekipa veterana Trinidada i Tobaga. Utakmice nikad ne gledam uživo, a rezultat saznajem dan poslije preko portala. Navijam  nečujno, iz sjene i iz sveg srca.

U kancelariju mi bez kucanja upada napirlitana tajnica. Kaže da direktor sa mnom mora hitno razgovarati.

Zar su informatičari pronašli način čitanja misli? Ove kamere koje na nas vrebaju iz svakog kantuna, sofisticiranije su nego što izgledaju.

Kucam na staklena zamućena vrata, pa ne dočekujući dopuštenje, ulazim.

˝Ti jedini u firmi znaš francuski, jel´ tako?˝

Direktor me dočekuje skopljenih ruku, laktovima oslonjen na stol. Iza njegovih leđa dominira golemi preparirani iglun.

˝Oui, monsieur!˝

˝E, pa sutra ideš u Pariz, na stadion PSG-a, gledat repku,˝ kaže mi direktor kiselo se smješkajući.

Muk.

˝Sve ti je plaćeno, za to se ne moraš brinit,˝ nastavlja brže s vidnim razočaranjem na licu.

˝Slušajte, gospodine direktore,˝ zamuckujem,˝ znate, ja i ne bih baš išao u Francusku, na tu vašu utakmicu... Naime, ja uopće ne volim nogomet, stoga nema smisla sav taj trošak...˝

Odmah otkrivam karte, uz najveći mogući obzir. Direktor me gleda zaprepašteno, kroz usta mu može uletjeti dron. Zagrcaje se. Ljubazno mu pružam bočicu vode što se nalazi s moje strane stola.

˝Slušaj ti mali nezahvalni gade,˝ direktor je grimizan u licu, iz ušiju samo što mu ne suklja para. Govori tiho dok mi se unosi u lice, poput svećenika u ispovjedaonici: ˝Ideš sutra čarterom u Pariz na jebenu utakmicu zato šta moraš, a ne zato šta je meni palo na pamet da tvoja kontinuirana kašnjenja i zabušavanja nagradim nekakvim izletom! U igri su ozbiljni novci s Arapima, našim budućim klijentima, vrlo vjerojatno i investitorima. a ti moraš bit tamo i predstavljat firmu! Jel´ ti to jasno?!˝

˝Ali gospodine direktore...˝

˝Nema ali! Idi sad lipo kući, spakiraj u kufer četkicu za zube, najbolje odijelo šta imaš... Ni slučajno da si iša u tim iskidanim rebatinkama! I lipo se naspavaj, let ti je u zoru. Andiamo!˝

˝Zapravo se kaže: ´Nous allons!´, odnosno ´Tu va!´ ako ste htjeli reći...˝

Direktor se bijesno osvrće po uredu, poseže za klamaricom, no ja ne želim vidjeti što kani s njom napraviti, brzo izlazim iz ureda.

 

*

Ovo mi je prvi put da putujem avionom. Daleko od toga da se bojim letenja ili da nisam imao želju za takvom vrstom putovanja, jednostavno nikada nisam imao dovoljno novca za takav luksuz. Zapravo, na gostovanja smo, Vučica i ja, najčešće išli autostopom...

 

Na naplatnim kućicama Dugopolje, stojimo već satima. Puše olujno jugo s kišom, a mogućnost da se nekome uvalimo u auto, dodatno otežava to što obojica više nemamo dječja lica već prave brade i muški vonj. Situacija je takva da nas ignorira čak i vozač pogrebnih kola. Pomišljamo da odustanemo i vratimo se kući.

˝Gospođice, molim vas budite tako dobri kao što ste lijepi pa nas povedite do Zagreba,˝ Vučica po tko zna koji put pokušava prijevoz užicati kod ženske.

Nepisano pravilo je da se za prijevoz ne pita strance, obitelji, žene s djecom, žene solo, žene općenito. U biti, krug potencijalnog prijevoza je prilično malen.

Cura se smije, gleda njega, gleda mene. Prevrće tiket. Rampa je otvorena, iza nje već nestrpljivo trubi kamion.

˝Nećete me silovat?˝

˝A ti nas?˝

Vučica prihvaća igru, namiguje joj.

˝Ajde, ulazite.˝

 

U avionu me stjuardesa nudi sokom, vodom, kavom, čajem... Odabirem šampanjac. Za grickanje kažem da mi donese pistači. Zahvaljuje mi, pa hitro odlazi po narudžbu. Pružam se u kožnoj fotelji, skidam cipele, a ispod glave namještam jastuk. Avion nudi opciju wi-fi koju objeručke prihvaćam. Do slijetanja ima nekoliko sati koji će mi brzo proći u skrolanju portala i društvenih mreža. Na gostovanjima smo vrijeme ubivali na malo drugačiji način...

 

Sjedimo na ljuljačkama, u parkiću za djecu iza benzinske. Vučica otkida nekoliko komadićaka šita. Soli ih u duvan, pa sve skupa fino rola. Njegov zamorac po imenu Hrč, znatiželjno proviruje iz pederuše, njuška vlasnikov origami.

˝Nema Hrč, ovo nije za tebe,˝ Vučica ga nježno jagodicama prstiju gura natrag u sklonište.

Počeo ga je voditi sa sobom otkad su mu roditelji zaprijetili da će mu ga oduzeti ako nastavi bježati na gostovanja.

˝Dobro, onda ga nosim sa sobom˝, Vučica im je odgovorio, ˝barem će mu guzica malo vidit puta.˝

I tako je to počelo, a Hrč je sad već odavno dio ekipe. Mali dlakavi ultras.

Na benzinsku pristiže auto. Iz njega se iskrcavaju četiri lika, na sebi imaju narančasto-crne bar šalove. Utroba mi se grči, zubi mimo moje kontrole počinju cvokotati.

˝Evo ih! Evo ih!˝

Odmah nas skontavaju, trče prema nama. Vučica i ja, skupa s Hrčom u torbici, povlačimo se u zahod. Vrata ne zaključavamo za sobom, tâ nismo curice; samo ih pritvaramo. Ispod vrata stavljamo klin da se ne mogu otvoriti do kraja.

Za nekoliko sekundi nahrupljuju.

˝Di ste, tovari?!˝ viču.

Guraju vrata, guraju ih svom snagom, ali ona ni makac.

˝Otvaraj!!!˝

˝Pa vidiš da je otvoreno, ulazi,˝ odgovaramo.

Prvi Funcut provlači glavu i dio tijela. S naše strane ga srdačno dočekuje nekoliko udaraca. Povlači se jaučući.

Tako redom svoju porciju dobivaju i drugi, i treći, sve dok ne dođe red na četvrtog kojeg spašavaju sirene što pristižu izdaleka.

˝Eno murija!˝ viču i hvataju šturu.

Još se kratko zadržavamo u zahodu, dok ja obavim veliku nuždu i zrak se raščisti.

˝Eto, Hrč ima prvu tuču iza sebe. I to s Funcutima!˝ kaže Vučica oduševljeno dok miluje zamorca po njušci.

Hrč zadovoljno stišće okice ni ne sluteći u kakvoj se opasnosti nalazio.

˝Prva, pa dobivena,˝ odgovaram, pa pripaljujem trubu.

 

Slijećem na St. Denis; po mene dolazi vozač u limuzini. Dok se vozimo, ne čuje se ni motor ni vreva grada. Pokraj prozora prolijeće masa lica svih boja i oblika. Gledaju u nas zainteresirano, ali prekratko da bi ih zapamtio, izmjenjuju se kao slike crtanog filma. Unutrašnjost auta je, treba li to uopće napominjati, od kože. Ono što nije od kože, titan je. Na stoliću su čaše, sastrane je mini bar. Između ostalog, unutra je i šampanjac.

˝Zašto ne,˝ kažem.

Otvaram ga i natačem u kristalnu čašu.

˝À votre santé!˝ kaže vozač.

˝Živia i ti meni rođo sto godina!˝ nazdravljam i ja na svoj način.

Ispred glavnog ulaza dolazimo istovremeno kad i igrači francuske reprezentacije. Primjećujem Kyliana s divovskim ružičastim slušalicama na glavi. Pružam mu ruku. Predstavljam se kao agent; žicam ga da mi dade svoj broj. Malo me čudno gleda, ali kada skonta da sam izašao iz limuzine njegova gazde, namiguje mi i daje svoju vizitku.

˝Ouais!˝ kažem, ˝Merci beaucoup!˝

Predvorje Parka Prinčeva nalikuje na ulaz u hotel s pet zvjezdica. Malo se kolebam kada vidim sav taj sjaj... Povlačim se nekoliko koraka prema izlazu, u namjeri da se odmah vratim kući, u Hrvatsku, gdje mi je i mjesto.

˝Croatie? Alu Flex Pack?˝ pita me hostesa dugih dugih nogu.

Bojažljivo kimam.

˝S´il vous plaît!˝

Oko vrata mi vješa akreditaciju; hvata me pod ruku i odvlači u lift. U dizalu šuti, povremeno vadi mobitel i nešto zamišljeno tipka. Njen miris me opija, zaklapam oči...

 

Vučica i ja na tribinu unosimo svak po jednu dimnu. Cijelo prvo poluvrijeme sjedimo maskirani, usred kopa. Ne vidimo ni jedne jedine sekunde utakmice. Konačno, u šezdesetoj minuti, pripaljujemo fitilje i ustajemo. Obavija nas gusti narančasti dim. Opet ne vidimo teren, ali utakmica se ionako prekida. Pjesma se ori, bubnjevi odvode cijeli stadion u trans. Miris dimne me podsjeća na Božić, na kolače koje majka vadi iz pećnice. Iz moje buktinje dim suklja sve jače, pouzdan znak da se bliži kraju. Puštam je na pod, pa poput štakora, pognute glave bježim na savim drugi kraj tribine.

 

Iz sanjarenja me preda zvuk otvaranja vrata lifta. U hodniku je poprilično ljudi, uglavnom fosili u odijelima besprijekorno ispeglanima na crtu. Hostesa me odvodi u jednu od loža. Pogled na teren je tako jasan. Točno sam iznad glava igrača, kao u orlovom gnijezdu. Gledanje utakmice uživo ne može nadomjestiti ni jedna televizija, ma koliko god inčna bila...

 

Vanjski dio je opasan ogradom sa željeznim šiljcima na vrhu. Iza se uzdižu betonski blokovi debeli poput zidova nuklearke. Panduri su ovaj put na ulazu postavili šator. Hvata me drhtavica, u grlu mi je knedla. Okrećem se prema Vučici, pogledom ga pitam hoćemo li odustati od unošenja. Vučici odustajanje nije ni na kraj pameti, namigivanjem mi daje do znanja da se ne brinem.

˝Skidaj se,˝ kaže mi debela kornjača.

Sorry, al´ nisi moj tip, poželim mu odgovoriti, ali sjetim se da mi je tek zacijelila modrica od zadnjeg pendreka. Poslušno se razgolićujem pred desetak mrkih pogleda, skidam se do gola kao da sam u zatvorskoj kupaonici. Začudo, nije me sram.

˝U redu je, zategni˝, debeli mi kaže da se obučem.

Sistematski bez problema prolazi i Vučica.

˝Šta misliš, je li sad glasuju čiji je veći?˝ pita me zabrinuto.

Koliko god se satrali da dođemo na utakmicu, sva muka se pretače u nagradu ulaskom na tribinu. Ogromno zelenilo blješti, cakli se natopljeno prskalicama. Na stotine reflektora osvjetljava pozornicu; na razglasu svira Shakira i hit ´Waka, Waka´. Igrači se zagrijavaju, trčkaraju gore-dolje. Utakmica je kao predstava u kojoj svi sudjeluju: igrači, suci, treneri, bolničari, djeca što dodaju lopte, vatrogasci, policija, navijači, svi, baš svi. Vjerujem da nas pred nastup sve obuzima isti osjećaj ugodnog iščekivanja, prijatne nervoze. Kao onda na proljeće, kad je ugodno predvečerje, a ja imam sa zgodnom curom prvi dogovor za piće. Ona je samo zbog mene otkazala sve svoje obaveze za taj dan; cijelo popodne se tušira, ispire, maže svom silom kremica i losiona, nanosi maskaru na duge trepavice, na usne stavlja šminku boje trule trešnje; pred ogledalom isprobava na desetke odjevnih kombinacija, odlučuje se za minicu i pilsiranu bluzu. Na dejt dolazim barem sat vremena prije, da slučajno ne propustim njen dolazak, kad se pojavi tamo iza kantuna, ispeglane kose i izdepiliranih nogu, nasmijana i sretna.

 

Hostesa, koja me i dalje ne pušta iz ruku, predstavlja me jednom finom gospodinu u haljini i s maramom oko glave. Objašnjava mu, koliko već mogu razumjeti njen šušljetavi engleski, odakle dolazim.

Arapin kima glavom i kaže: ˝Oh, yes! Koketa! Gavrilovic! Your firm makes very good cans!˝

Pokazuje mi da sjednem pokraj njega. Hostesa me pita što ću piti. Naravno, opet šampanjac, ne valja miješati pića. Arapin naručuje sok od rajčice. Kaže kako mu je drago da sam uspio doći iz Jugoslavije, iz tog ratom okupiranog područja. Sućutno kimam glavom, nikakav drugi odgovor mi ne pada na pamet jer ponekad i sam pomislim kako u Hrvatskoj rat još uvijek traje.

Hostesa se, srećom, brzo vraća. Donosi mi čitavu bocu, pametna cura, zašto da ide svako malo točiti. Podižem čašu, nazdravljam Arapinu i njegovom poma džusu.

Na poluvremenu je u hodniku katering. Mozak mi ne uspijeva prepoznati niti desetinu svih jestvina, ali da pokušam: ratatouille, punjeni puževi, crème brûlée, galette bretonne... Osim francuskih klišeja, tu ima i nešto arapske spize, kako mi moja hostesa, mogu je slobodno već tako zvati, strpljivo objašnjava: makloubeh - prevrnuta torta od riže, albadhinjan - patlidžani punjeni bademima, rajčicom i češnjakom. Tu su još i kubbeh - polpete od bulgura, hindbeh - dinstani listovi maslačka s karameliziranim lukom, musakhan... I tako dalje, i tako dalje, više uopće ne pratim što govori, pohlepno grabim rukama, gutam sve redom. Jedva uspijevam okusiti hranu - moj stari način preživljavanja na putovanjima, nakrcati se hranom do grla, jer tko zna kada ću opet jesti... Ni stara garda gostiju, pa ni moj arapski domaćin, ne skanjuju se jesti rukama. Svi pohlepno iščučavaju, sišu, grizu, ližu. Baš opuštena atmosfera, podsjeća me na jedan davni švedski stol, odnosno bolje rečeno, lički...

 

Nedjelja je popodne, a mi smo se zaustavili na staroj pumpi bez videonadzora usred Like. Da stvar bude ljepša, na njoj radi samo jedan djelatnik, a i on je star i šepav. Ja s police uzimam paket od sto komada čokoladica Životinjsko carstvo za svoju baku koja marljivo već desetljećima popunjava albume. Vučica se, s druge strane, odlučuje za ogromnog plišanog medu, poklon mlađoj sestri. Radnik s pumpe nešto prigovara, prijeti, ali mi se samo uljudno zahvaljujemo i odlazimo. Osim plišanog mede, Vučica je još štošta nakrao. Uvijek me iznenađuje gdje onako mršav uspije sve to potrpati: nekoliko Pringlesa, umak koji ide uz njih, kolut sira, boca Balantinesa, marcipan kao desert i suncokretove sjemenke za Hrča.

˝Zaboravio sam kolu!˝ kaže pa trči natrag na pumpu.

 

Pauza traje prekratko, igrači se već vraćaju na teren. Većina ekipe fosila nastavlja s proždiranjem, ali ne i ja, vraćam se u svoju ložu u cik-cak hodu. Odbijam se od zidova poput loptice. Konačno nekako ulazim u ložu, s olakšanjem se zavaljujem u fotelju. Pogledom tražim svoju čašu i bocu.

˝Di mi je šamp...˝ osvrćem se prema svom domaćinu.

Domaćin je ugodno popunjena plavuša u dresu na crvene kvadratiće koja hipnotizirano bulji ispred sebe.

˝Jupiiii!˝ viče, ˝Ajmo Luka! Ajmo Domagoj! Naprijed naši!˝ viče uživljeno.

Ispod pazuha su joj dvije velike fleke, kao da je ispod njih držala dva bureka, iako ih nisam primjetio na kateringu... Povraća mi se. Žurno ustajem, u potrazi za ovaj put, mojom ložom.

Konačno je, uz pomoć hostese koja me čeka ispred, pronalazim. Arapin kaže kako se već zabrinuo za mene. Kažem da se s razlogom brinuo, jer skoro sam deportiran natrag u Hrvatsku, tj. Jugoslaviju. Arapin želi znati nešto više o toj neugodnosti, ali ja samo odmahujem rukom i prihvaćam se nove, nenačete boce šampanjca što me čeka u posudi s ledom. Prvi gutljaj ledenog šampanjca u nastavku poluvremena me presijeca poput oštrice noža. Iz nekog razloga, to me podsjeća na gostovanje u Poljsku do koje smo se truckali tri dana. Da bar nikad nismo ni stigli tamo...

 

Odmah po dolasku u Krakow, pitamo gdje je stadion jer je do utamice ostalo samo par sati, a mi, naravno, nemamo ni pribijene kune, a kamoli kartu za ući.

Oko stadiona je sve crveno-bijelo, Poljaci pjevaju, žderu nekakve bijele hrenovke od kojih nam sline idu na usta. Tu su i kornjače, k tome još na konjima; onako u crnim uniformama i oklopima nalikuju na Crne Jahače iz Gospodara Prstenova. Vučica i ja prvi put vidimo pandure u takvom izdanju, pa se s njima slikajemo.

˝We are Polish fans from Slovenia, our car is broken, can you please give us some money?˝ Vučica odmah kreće s laganjem njihovih navijača, nešto kasnije i naših gastrabajtera.

Gastrabajteri se prave da nas ne vide onako odrpane i jadne, okreću se čim primjete da im se približavamo. Misle da su pobjegli od problema ako su napustili granice Hrvatske...

Kružimo dalje oko stadiona, sa stotinjak zlota što nam sada već umirujuće šuškaju u džepovima, sve do jednog parkića. U njemu sjede ćelave glave, tuku po pivama i povjerljivo razgovaraju. Vučica nonšalantno kreće prema njima kao da su mu ekipa iz kvarta. Skinsi nas primjećuju, prestaju s pričom. Zure u nas, skamenjeni.

˝Hello guys, do you have a beer?˝ Vučica odmah vidi što bi od njih mogao dobiti.

Iznenađenost u njihovim pogledima zamjenjuje mržnja. Neki od njih počinju duboko disati, kao psi kad vide macu da prpa po njihovim posudicama.

˝Vučo, mislim da ti ovo i nije baš pametna ideja,˝ kažem mu tiho.

Skinsi ustaju, kreću prema nama. Polako se počinjemo povlačiti. Osvrćem se kamo da krenemo bježati, ali udaljili smo se od stadiona i nalazimo se na brisanom prostoru.

˝Vučo, bižmo!˝

Nisam to ni rekao, a s leđa me pogađa šaka. Magli mi se pred očima, padam na pod. Na mene se obrušava desetak pari fino patiniranih čizama. Panično zapomažem.

Počinjem tonuti u mrak, ali me nešto trgne: čujem topot kopita.

˝Policja! Policja!˝ sad i Poljaci urlaju.

Cipelarenje naglo prestaje, polako podižem pogled; nikada u životu mi nije bilo draže vidjeti pandure.

˝Vučo, jesi živ,˝ kažem smješkajući se onoliko koliko mi to dopušta utrnula gornja usnica i modro tijelo.

Vučo leži na podu, skvrčen. Ne miče se. Na trbuhu ima crnu fleku iz koje polagano kaplje.

˝Upomoć!˝, vičem, ˝Pomozite!˝

Bez obzira na moju amneziju engleskog jezika, dolazi hitna i odvodi nas u bolnicu. Hm, bolnica... U operacijskim salama otpada boja sa zidova, pod je ljepljiv, a u čekaonici spavaju beskućnici. Sve skupa izgleda kao da smo na snimanju seta za film o Drugom svjetskom ratu. Takvi su im i doktori: Vučici šiju ubodnu ranu bez drena kojim bi otjecao višak krvi. Vučo je pri svijesti, lica definitivno bijelijeg od zidova bolničke sobe. Bezbrižno mazi Hrča koji je, eto, preživio i drugu tuču u svojoj navijačkoj karijeri.

Shvaćam da ga ne mogu ovdje ovako ostaviti.

Nekako dolazim do brojeva ljudi iz Hrvatskog nogometnog saveza, do igrača, pa na kraju i do kapetana momčadi.

Na moju molbu da Vuču povedu sa sobom u avion, da je ranjen i nema se kako vratiti kući, kapetan hrvatske  nogometne reprezentacije mi odgovara: ˝Pa što ste uopće dolazili bez para ovde?!˝

Poklapa mi slušalicu, a na moj drugi pokušaj zvanja, sekretarica mi javlja da je korisnik isključio mobilni uređaj.

Sutradan Vučicu otpuštaju iz bolnice. Policija nas u marici vozi na kolodvor gdje nas stavljaju na vlak Krakow - Prag - Beč.

Vučici pomažem da se popne na raštela za odlaganje prtljage, da mu bude komotnije za ležat. Osim nas u kupeu nema nikoga; nije da nitko ne ulazi, svako malo se otvaraju vrata, ali nitko se ne zadržava dulje od jedne stanice; smrad je nepodnošljiv skoro i nama. Cijeli dan i noć se vozimo do Beča gdje presjedamo na vlak za Zagreb.

U vlaku nemamo ništa za jesti i piti, na željeznici nema benzi kao na autoputu. Tek povremeno, na većim stanicama iz automata uzimam kakvu čokoladicu ili bombone. Žeđ gasimo tehničkom vodom iz zahoda.

Većinu povratka Vučica šuti ili spava, najčešće ovo drugo. Njegova rana na trbuhu zaudara sve više, pa ja sve manje vremena provodim u kupeu. Povremeno, kad ga iznenadim svojim povratkom, uhvatim ga kako plače. Pravim se da ništa nisam čuo.

Put traje predugo. Vučica, tamo negdje iza Knina, tri dana poslije izlaska iz klaonice, zauvijek zatvara svoje umiljate oči. Pokrivam ga jaknom i do kraja puta sjedim u hodniku ispred vrata, poput vjernog psa. U Splitu njegovim roditeljima mogu predati samo njegovo ukočeno tijelo i pederušu s dokumentima i Hrčom.

 

Dolje na terenu, Luka Modrić i ekipa, skupa s predsjednicom mokrom do kože, podižu kantu svjetskih prvaka. Ispred očiju mi se muti, suze mi klize niz lice, nos, kaplju u usta, slane i gorkaste. Ridam poput malog djeteta. Arapin u loži mi čestita na tituli; ne djeluje baš kao da mu je nešto naročito krivo što smo ih pobjedili. On mi čestita, a ja mislim samo na to kako bih sad sve na svijetu dao da sam s Vučom negdje zapeo na stopu: uhvatila nas je noć na benzi na pustom autoputu. Puše bura, potom počinje padati i gust snijeg, a mi se drhtureći smijemo tome kako smo naprašili grupicu protivničkih navijača, Armadu ili Kohortu, ne znamo točno, i brojimo koja je to Hrču tuča po redu.

    

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg