proza

Dunja Matić Benčić: Utjeha; Preuzmi; Skinuti s vješalice; Naći ću te

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Dunja Matić Benčić (1988., Split) objavila je roman ''Troslojne posteljine'' (Studio TiM, 2017.) i zbirku kratkih priča/fragmentarni roman ''Sinestezije'' (Vertia, 2019.). Diplomirala je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, gdje danas i radi. Od 2018. članica je neformalne književne skupine Ri Lit.



 

Utjeha

 

Zvali su me prdac, zato što sam bila sitna. Ničeg za vidjeti na meni, samo oči, one su gutale sve osim hrane, hrana je bila tu da se proba, ne da se proždire. Jesu li mi rebra parala kožu, jesu li to bile same klimave kosti, ne znam, ne pamtim, ali znam da ih je morila ta mršavost, bila sam boležljivi mali stvor i velika briga. Pogotovo za babu, možda je preselila u grad, ali u njoj je ostalo selo, a u selu, salo je znak zdravlja. Zamišljam da sam zavoljela tu hranu kada je on prestao voljeti mene. Ta je zamisao možda zamjena za neku drugu istinu koju sam zaboravila, zamjena za istinu koja je bila banalna i nevažna i nije zaslužila da je zapamtim. Zapamtila sam ovo. Jedan dan igramo nogomet u dnevnom boravku i pjevamo Gunse preko spikerfona. Drugi dan te nema, nema te ni treći, ni četvrti, nema te nikada, a ja sam još tu, čekam te u dnevnom boravku. Gdje si? Onda je baba otkrila zalogaje zadovoljstva, burek i topla lisnata tijesta i pekarsku pizzu punu slatkog ketchupa i kinderladu i neke sitne šarene mrvice šećera kojima me hrani na žlicu i žbačeno jaje i krafne i smoki i sir u svim stanjima, tvrdi, mrvljeni, mekani, rastopljeni. Druge djevojčice postajale su djevojke, a ja debela. Njima rastu cice meni šlaufi, pupa, toplo tijesto. Vidi me i ja mogu pojest kao ti, ali ti plivaš i trčiš i sve rastopiš, a na meni moje ostaje i grije me jer uvijek je hladno. U gradu, salo je poziv na smijeh i odstranjivač dodira, a sada bih već i htjela da me netko dotakne, samo da me primi za ruku ili pogodi gumicom u glavu jer ne zna za bolje, to će biti dovoljno, hvala. Umjesto zagrljaja, tu su kasni večernji zalogaji. Rekla sam dosta, u utrobu utjerala disciplinu, zaboravila na večere i šećere, zaboravila na usta puna masne utjehe, zaboravila na zamjene za ljubav. Spavala s krojačkim metrom pored kreveta, sanjala hamburgere, budila se i mjerila centimetre struka, gledala kako klize. Došlo je ljeto, bila sam sitna i spremna za dodir. Za to vrijeme, u mojoj tvornici djece rasle su ciste. Moja tvornica ostat će nespremna za te terete, troma i spora i stalno pred stečajem. Ništa neće sama da radi, nema snage. Tako je od onda, tako je i danas.

***

Danas jurim od jedne bijele kute do druge i svima recitiram isto. Krvare mi desni i ispada mi kosa, kosti mi se same od sebe krive, bole me koljena i ljušte mi se nokti, što god da pojedem na tijelu se ne prima, jedem pet puta dnevno i nezaustavljivo mršavim, u mojoj maloj tvornici rastu odvratne ljepljive priraslice. A ja, što god da radim sitna sam, smanjujem se. To zadnje, to je sve što čuju. Doktor kaže, pa jedite još. Druga doktorica kaže: žene bi ubile za vaš problem! Taj savjet plaćam petsto kuna i idem dalje, na redu su travarke u slovenskim selima. Ova se zove Ana, dražesna žena koja cvrkuće dok priča, obrazi su joj mekane rumene buhtle, izgleda zdravo i ne mogu joj odrediti godine. Na zidu ordinacije obiteljske fotografije. Snene note, cvjetni mirisi, bijeli namještaj i zidovi boje breskve umiruju bojazni. Čitav mi život čita iz mokraće, prodaje pet kutija čajeva i poseban napitak koji ima okus kokakole, to mi je za energiju. Moj čovjek kaže, dala ti je kokain da piješ, pa se smijemo i zamišljamo da makar to liječi, fino tekuće samoljublje. Osim pet kutija čaja i pune boce kokaina, pripisuje i dijetu. Samo kokoš i zelene jabuke, nikakvo slatko voće, nikakav šećer, ništa svinjetina, ni teletina ni govedina, ništa što je sisalo majčino mlijeko, nikakvo mlijeko, nikakav sir, ni krumpir, ni pomidor, ni patlidžan, ni kukuruz, nikakve salame, ništa iz konzerve, ništa konzervirano, ali prije svega i poslije svega, zaboravi na svako i bilo kakvo tijesto, sve to što kvasi i buja i mekano je i masno i slatko, kao utjeha.

 

 

 

Preuzmi

 

Kada je ostala bez posla majka ga je naučila preoteti. Svaki je rad dobar dok god pokreće, inače kosti postanu krute i koža se objesi na mlitavom mesu, svijetlom kao u svinje. Sa svakim zadatkom koji nam je ukrala, bila je brža, spretnija, okretnija. Dok je ona ubrzavala mi ostali smo usporili, opustili, prepustili se. Preuzela je sve, jutarnju kupovinu za babu, ručak za nas, pranje suđa i robe i peglanje robe, popravljanje kreveta i pospremanje svega za svima. Navečer je postajala profesorica, slušala nas dok ponavljamo školsko gradivo. Pretpostavljam da je brat pričao zbog zanimljivosti stvari, a ja iz obaveze da ih znam, prije nego što ih zaboravim. Osim lektire i latinskog, latinski sam ponavljala za gušt, na tom sam jeziku pisala pjesme, o sudbini i smrti i ostalim svečanostima. Danas je to samo jezik dijagnoze, nema poezije tamo.

***

U tih desetak kvadrata stalo je sve, tanjuri i tave, televizija i gramofon, skripte i bilježnice i mi. Gdje god da jesmo blizu smo pa kad on reže kapulu, meni suze oči. Miris mesa ispunjava prostoriju, a previše je hladno za otvoriti prozore. Svejedno sam tu, pod dekom na kauču. Spavaću sobu izbjegavam, takvo ležanje u krevetu podsjeća na starost i predaju. Uostalom, spavaća je soba mjesto sušenja robe, odlaganja odjeće i instrumenata i uspomena. Gledam ga kako kuha ručak i pere suđe i miče moje papire sa šanka koji je zamjena za stol. Mašem mu kada odlazi u kupovinu, na istom mjestu čekam ga kad se vrati. Okrećem se za mirisom oprane odjeće i dok s lavorom nestaje iza vrata sobe zamišljam da su s druge strane livade. Onda otvaram naručje knjige i skrivam se u tuđim slovima. Među tim redovima nema prostora za skrenuti u sebe, krute rečenične konstrukcije traže koncentraciju. Mimoilazim bol i beskorisnost, šaram po udžbenicima, probirem podatke, prepisujem osnovno, tako od jutra do mraka i nakon. Onda pušimo dok nam se oči same ne zaklope, po prvi put njegove popuštaju brže od mojih. Umorno je tijelo dobar protuotrov za misli, rad ih sve rastjera. Ne vrate se ni po noći, ni dok spavaš.

Moja majka, ona nikada ne sanja.

 

 

 

Skinuti s vješalice

 

U meni, ona živi kao dvije žene.

Prvu sam sačuvala u sjećanju i samo je ovako povremeno prizovem, da ne izblijedi, da ne nestane. Njezin ured je uredan, vidim prozor iznad stola i na stolu spise, pravokutnike od papira, pepeljaru, pisaću mašinu, biljku u kutu. Crna kosa puna izdajničkih bijelih vlasi strogo je rezana do ušiju, to je gusta čvrsta kaciga, šljem. Pamtim nakit na rukama, odijela i pažljivo ispeglane košulje, suknje visokog struka i ravne cipele. Na njezinom tijelu strateška mjesta uvijek su skrivena, ona je sva kao svoje lice, ništa ne pokazuje. Dozivam joj držanje, ramena ravna kao velike vješalice, dugi vrat diže joj glavu u vis i nos je nadomak nebu. Kada su se upoznali, otac ju je osvajao jer je mislio da to nitko ne može. Nemogućnost, ona je zamašnjak žudnje, otac će i danas reći, tvoja majka bila je boginja. Meni je izgledala kao borg, mašina koja sve može savladati. Bila je kratka kao svoje noge, ali imala je odlučan korak, koračala je kao ona koja zna kamo ide i zato nikada ne žuri, jer žurba je kao žudnja, nestrpljiva i puna pogrešnih procjena. A moja majka, ta mašina, smirena i precizna, diskretna i konkretna, nije ostavljala prostora za pogreške. Moja majka, možda je svima bila do ramena, ali svejedno ste morali dignuti glavu i podići se na prste da je dosegnete, biti iznad onoga što jeste samo da bi joj se na kratko našli blizu.

Sve se mijenja ovdje, u trenutku se politika preokreće i prvo joj neki ljudi prijete, onda gubi posao, jedan pa drugi, onda odustaje i ostaje kući. Žena uspravnih ramena ostala je obješena na vješalici sa svojim odijelima. Dok ih je svlačila, s glave je počupala i snop crnih vlasi, sada su sve bijele, mekane i rijetke. Kada nam poslužuje ručak zadnja sjeda za stol. Preko stola, dva muškarca, otac i sin, svađaju se oko toga tko je gori prema njoj. Ona se smiješi i šapće: hajde, ohladit će vam se to. Održavanje našeg odmarališta njezin je život. Umjesto nakita na rukama, koža poderana od sapunice. Nos joj više ne nalazi nebo, a ponekad kada hodamo zastane. Sve je tada sivo kao beton i noge su nam ukopane. Mene to ljuti, ja ne volim pauze, mirovanje mi mrsi živce i sve me žulja iznutra, tijelo mi je tijesna cipela. Ako stanem, možda postanem ova druga, doći će dok budem spavala i počupat će mi kosu. Ako stanem, možda se više nikad ne pokrenem.

Zato žurim, želim sustići tu ženu koja zna kamo ide, nositi njezina odijela i ravne cipele, sačuvati je i spasiti nas obje. Njezin korak je kratak, moj grabi kilometre, pa svejedno, ona je tim dalje što više žudim da je dostignem. Hej, vičem, kamo ćeš? A ona se samo smiješi i blijedi.    

 

 

 

Naći ću te

 

Tog ljeta morala sam paziti kako mašem i loviti lopte odozdo. Rekla mi je da se u mojim godinama još ne briju dlake, prijetila kožom koja postaje kruta kao stari kruh. Potkošulje su grijale bubrege sve dok ih ne bi rastopio lipanj. Te jeseni, potkošulje se svlače u portunima prijateljica i trpaju u torbe. Šminkalo se u školi, u zahodu prije prvog sata. Do kraja zadnjeg sata, do kuće, šminka se sama brisala, kao da je tako programirana, kao da je napravljena za djevojčice koje se skrivaju od majki. Zima je. Ona ne voli način na koji se smijem onima koji mi se sviđaju i mrzi kad mi oči stenju od sreće. Kada razgovaramo o nečem važnom podsjeća me da govorim tiše. Neugodno joj je kad se zanosim i srami se umjesto mene, jer uvijek treba paziti da se ne pokaže previše. A ja bih gola hodala, okrenuta iznutra. Bila bih neuredna kao svoja soba i uvijek bosonoga. Ne bih joj dala da mi krati kosu. U proljeće, moje se prijateljice po prvi put ljube, pitam ih kako je to? Ja sam još držala ruke skupljene.

Kada sam otišla dovoljno daleko od kuće, šminkala sam se koliko hoću i još. Pustila kosu da raste i oblačila ko da me mater ne vidi. Nekad bih osjetila njezin pogled iznutra i s usana obrisala boju. Češće sam je, ipak, ostavljala na tuđim. Za inat, za slobodu. Blizina drugih tijela grijala je kao ljeto i sram se svlačio brže od odjeće. Spavala sam u robi i u rupama, pod kulama prljavog posuđa, na spojenim kuhinjskim stolicama, klupama, plažama i podu učionice. U učionicama, tamo smo vodili kićaste rasprave i najtvrđe riječi žvakali kao žvake. Zanos je bio glasan i zarazan. Daleko od kuće, smijala sam se koliko hoću i još. Plakala samo njoj, telefonom. Udaljene, bile smo dobre jedna drugoj, bezbolno blizu.   

Danas je to sjećanje daleko kao dom. Umjesto raspravama, riječi služe smiraju. Sastaju se u tišini na bjelini, dodirom tipke. Malo ih je i sve su mekane. Mekane su i moje maske, obrisale su se crne crte na kapcima, boje na mojim usnama dovoljno je koliko je. Sve više je previše, gusti talog koji grize kožu. Golog lica vidim koliko joj sličim. I ja danas čistim dok mi prsti ne prokrvare. Ništa ne podnosim gore od nereda. Ništa, osim trenutaka kada netko govori glasno i doživljava previše. Više se ne sramim, ali ni ne osjećam slobodu i ponekad se moram podsjetiti na smijeh. Smrzla bih se bez potkošulje.

 

 

 

 

 

    

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg