proza

Dinko Kreho: Anton Benčić, magična djevojka

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Dinko Kreho (1986., Sarajevo) diplomirani je komparatist i profesor književnosti. Piše kratku prozu, eseje, poeziju i književnu kritiku, bavi se kazališnim radom te prevodi s francuskog jezika. Objavio je pjesničke knjige ''Ravno sa pokretne trake'' (2006.), ''Zapažanja o anđelima'' (2009.) i ''Simptomi'' (2019.), cjelovečernju radio dramu ''Bezdrov: zvižduk u noći'' (u koautorstvu s Darijem Bevandom, 2013.), kao i esejističku knjigu ''Bio sam mladi pisac'' (2019.). Živi u Zagrebu.



 

ANTON BENČIĆ, MAGIČNA DJEVOJKA

Uljez

 

„Sve sam ja njima govorila. Da ste pošten čovjek, priseban, miran...da ste, na kraju krajeva, što se kaže, naš – ako im je već to najvažnije. Ništa! To samo silu sluša“ konspirativno je govorila susjeda Milka, friško umirovljena poštanska službenica, lica gotovo prilijepljenog uz Antonovu mišku. Iz njegovog držanja nije bilo moguće zaključiti sluša li je on uopće. Netremice je promatrao balkon u visokom prizemlju, zastakljena vrata iza kojih je, po svoj prilici, netko živio kao svoj na svome. Je li on tjednima dreždio po šumama i gorama, gulio besane noći na straži, zamalo se i rastao s dušom u onome jarku, da bi ga sad na pravdi Boga neka mrcina razvlastila!? I da je dvostruko prisebniji i mirniji, to bi za Antona Benčića bilo previše. Duboko je udahnuo i užurbanim korakom zaputio se natrag unutra. Susjeda Milka digla je glas, ali nije mrdnula s mjesta.

„Ja sam ti lijepo objasnio!“, dreknu novi stanar i prije nego što je otvorio vrata, kao da je samo vrebao kad će Anton opet pozvoniti. „Ova nekretnina sad je pod ingerencijom Hrvatske vojske. Ni ti ni tvoja strina oficiruša nemate tu šta tražiti.“ U pozadini se moglo razabrati još nekoliko glasova. „Možemo te uhititi!“

„Ne, ne“, izusti Anton tiho, ali odlučno. „Ne, ne, ne, ne. Neće to ići“. Stezao je pesnice i fiksirao žilavoga, vržljastog tipa na vratima u oči. Ovaj se blago nasmiješi.

„Znači, tako.“

„Ovo je moja kuća, živim tu“. 

Uljez baci pogled preko ramena, u stan, a zatim iskorači prema Antonu. Ovaj je osjećao da brane popuštaju. Umjesto da pusti da se eksplozija dogodi, odlučio je preuzeti inicijativu: pokrenuo je proces. Napunio je trbuh zrakom, stegnuo mišiće čmara, prizvao vrućinu u sljepoočnice, obraze i vrat. Tijelo mu je sâmo upalo u poziciju – stražnja noga kliznula je unatrag, stopalo se ukopalo, dalja ruka primila je bok, a bliža se ispalila prema naprijed, s isturenim kažiprstom. Ispustio je krik od kojeg se uljez stresao, ustuknuvši nekoliko koraka. Sad će ti uniformirani huligani vidjeti svoga vraga!

Samo, nije se dogodilo ništa.

Stajao je s prstom pod nosom uljeza, dok ga je ovaj zblanuto gledao. Uzbunjeni maloprijašnjim urlikom, na hodniku su se stvorila još dvojica tipova.

Naspram njih je, međutim, i dalje stajao Anton. Nalazio se u Antonovom tijelu i glasao se Antonovim glasom. Što je najgore, osjećao se kao da ga je netko grubo probudio, zapravo – kao da je u pola sna ljosnuo iz kreveta na pod. U ušima mu je zvonilo. Umjesto ushita i poriva za kretanjem nadolazila mu je mučnina.

Je li moguće da je Anton Benčić baš u tom odsudnom času ostao bez svojih moći?

 

Plesačice u noći

           

Kao i mnogo toga drugog u njegovoj okolini, neobični i dramatični događaji u životu Antona Benčića eskalirali su u jesen te godine. Negdje s početkom školske godine počela ga je mučiti nesanica. Iz svega što je imao priliku čuti – na tržnici, u samoposluzi, na korzu – Anton je mogao zaključiti da većina njegovih sugrađana pati od nekakvih tegoba, bilo da je posrijedi spavanje, probava ili apetit, kao da je to naprosto danak vremenu. U inat svemu, pa tako i službenim preporukama koje su govorile protiv prekomjernih noćnih kretanja, počeo je šetati baš u sitne sate. Ustvari, svoju je šetalačku rutinu intenzivirao još prethodnog ljeta, nakon što ga je Lara ostavila: i po tri-četiri sata dnevno znao je provesti u vršljanju, najprije gradom i bližom okolinom, a onda i po okolnim šumama. Činilo mu se da mu hodanje namješta frekvencije, sinkronizira ga sa njim samim, da mu omogućuje da gradi neki paralelni, autentičniji život, mimo svakodnevice u kojoj se sve rjeđe ćutio dobrodošlim. Otkako se dao na noćne šetnje, raskol je postajao još izraženiji: danju je igrao unaprijed pripremljene uloge, povinovao se tuđim zakonima, a noću bi postajao Anton Benčić, koji igra po vlastitim pravilima.

Jedne posebno duge i spore noći, dobacio je dalje nego ikad prije. Uspeo se Morriconijevim stubama, prošao Bijelu česmu i nastavio puteljkom koji vodi u manje gostoljubive predjele unutrašnjosti; prohodao je cijeli šumarak, prevalio čistinu, pa zašao u sljedeći. Već se bližio kraj listopada i nije bilo nimalo toplo, no Anton je grabio uvježbanim, na trenutke i robotskim korakom. Moglo je biti oko dva poslije ponoći, a on dobrih deset kilometara daleko od kuće, kad je začuo pjesmu. Bila je diskretna, osjetno prigušena, na način da je Anton na časak pomislio da dolazi iz zvučnika sakrivenog u šiblju, ili čak u deblu drveta – ali veoma ugodna. Na trenutak je zastao da oslušne i orijentira se, a potom se zaputio prema izvoru melodije. U pjevanju je, tanko, s pola snage, sudjelovalo više glasova; riječi, pa ni jezik u kojem su bile uobličene, Anton nije prepoznavao čak ni kad je dospio sasvim blizu. A kad je izbio nadomak proplanka na kojem se pjesma razvijala ustanovio je da o cijeloj situaciji ne može zaključiti ama baš ništa.

Ličilo je to na neku od halucinacija u polubudnom stanju koje su ga tih noći znale spopadati dok bi se borio da zaspi. Ženske prilike, gole s izuzetkom maski koje su im zaklanjale lica, plesale su na mjesečini – i pjevušile. Ničim nisu dale naslutiti da ih svježina jesenske noći imalo ometa; Antonu se najprije učinilo da ih je pet ili šest, no brzo je shvatio da su znatno brojnije, samo što se većinom drže rubova „pozornice“. I dalje nije mogao razabrati što i na kojem jeziku pjevaju (a držao je da poprilično dobro razumije sve što se govori i pjeva u Istri), kao što nije mogao ni odgonetnuti što njihove maske, spletene od pruća, predstavljaju, ili što sve to skupa uopće predstavlja. Doduše, nije baš ni bio najsposobniji za analizu: scena koju je gledao upijala je svu njegovu pažnju. Nije se usuđivao ni mrdnuti prstom – ne samo zato da ga društvo na proplanku ne bi opazilo, nego i stoga da slučajno ne bi nešto poremetio u tom događanju koje mu se činilo neobično značajnim. Anton Benčić nije bio duhovan čovjek, no u tom se trenutku mogao zakleti da svjedoči nečemu svetom.

Ipak, premda se na to s vremena na vrijeme zaboravljalo, sjenke rata bile su se nadvile i nad Istru. Dok su plesačice izvodile svoju numeru, a Anton ih netremice pratio, nešto je eksplodiralo. Bila je to bez sumnje jedna u nizu provokacija, kako su se povremeni izgredi jedne ili druge strane uhodano nazivali (uglavnom od one druge strane). Anton se bacio, bolje rečeno skljokao na zemlju, licem u grmlje; nije morao vidjeti proplanak da bi shvatio da je i tamošnje događanje prekinuto, i da su se njegove sudionice uspaničeno razjurile. Glas jedne od njih, hrapav i odlučan, nimalo u skladu s istančanom pjesmom od maločas, pozivao je ostale da se priberu (Antonu se po prvi put učinilo da razumije pokoji riječ). Ali, baš dok se ošamućen pridizao, loveći grančicu zapletenu u svoju kuštravu kosu, našao se licem u lice s jednom od žena. Teško je reći tko se više prepao: on, kad je pred njim iskrsnula maska od pruća iza koje su se u nevjerici raširila dva zelena oka, ili pak ona, kad je u takvim okolnostima i na takvom mjestu naletjela na uljeza.

„Ja nisam... ja sam samo... oprostite, nisam...“ nabadao je Anton. Dakako, bez učinka: žena s kojom se umalo sudario već je bila dala petama vjetra, vičući na sav glas. Njezine suučesnice u žurbi su grabile stvari – odjeću, obuću, torbe, ali i nekakve druge predmete, raspoređene u polukrugu, koji je Anton tek tad primijetio – i nestajale u šumi. Na sceni gdje se prethodno odvijao čudnovat ljudski spektakl ubrzo više nije bilo ni traga ikakvoj ljudskoj aktivnosti. Anton je bazao po čistini, i dalje mrmljajući, sad doista sam sa sobom. Nesanica se umjela opako igrati s umom, ali on je znao da je prizor kojem je svjedočio bio stvaran barem onoliko koliko i provakcija koja je odjeknula u noći. Pritom, dok se za potonji događaj zacijelo već pročulo, za onaj prvi, slutio je, nije izgledno da će se to uopće dogoditi. Još uvijek je tumarao gore-dolje po livadi kad ga je najednom ugledao. Kamen u obliku šesterokuta, promjera otprilike pola dlana, presijavao se na mjesečini; i svojom zagasito crvenom bojom i površinom koja je očigledno bila preoblikovna ljudskom rukom odudarao je od okolne flore. Bio je to po svoj prilici jedan od onih predmeta posijanih u travi, koji su odbjegle plesačice u strci zaboravile. Anton je na mjesečini mogao vidjeti da su u njegovoj sredini urezane dvije linije na V, unutar V krug, a duž ruba šara za koju nije bio siguran predstavlja li likovni ukras ili natpis na njemu nepoznatom pismu. Antonov srednjoškolski kolega radio je u Arheološkom muzeju: eto povoda, pomisli on, da nakon sto godina i posjeti muzej i vidi Koprivu, kako su nekoć zvali tog tipa (ukoliko je, naravno, on još tamo – takve stvari više nisu bile posve izvjesne).

Posve opijen dojmovima, jedva da je primijetio kad je stigao kući. Nakon svega što se mu te noći dogodilo, moglo bi se pretpostaviti od spavanja neće biti ništa. Dogodilo se upravo suprotno: Anton Benčić spavao je kao beba, a premda je morao ustati već nakon četiri sata, na posao je krenuo neobično odmoran.

 

Magična djevojka

 

Ni sam Anton vjerojatno nije siguran kad je počeo shvaćati da se s njim događa nešto neobično. Ipak, o tome kad je i kako do kraja osvijestio činjenicu da posjeduje stanovite moći – a i da one, na izvjestan način, posjeduju njega – nije bilo dvojbe. Od one noći u šumi bilo je prošlo oko tjedan dana. Opet nije mogao spavati, ali sad iz posve drugih razloga: iz kreveta ga je tjerao neslućeni višak energije. Osjećaj da negdje treba odvesti svoje tijelo i nešto učiniti s njim u Antonu je svakog dana jačao – da bi jedne noći dramatično eskalirao. Hitro se uzverao na livade povrh Valevekije, privlačeći usput poglede lokalnih pijanaca i rijetkih noćnih prolaznika. Kad se našao okružen dubovima, grabovima i jasenima, najprije mu se učinilo da ga odjeća žulja, i nije puno oklijevao da je se oslobodi; ubrzo je, međutim, shvatio da ga žulja nešto dublje, nešto unutra ili iznutra. Jednom nogom iskoračio je unatrag, uvukao je trbuh i stegao čmar, jednu ruku položio na bok, a drugu ispružio – dok se iz njegovih pluća oteo kontroliran, no nimalo stidljiv krik. Postupao je instinktivno: osjećao je da je to pravi i jedini način.

            Cijelo tijelo Antona Benčića buknulo je poput lomače. Proždirala ga je neka energija koju nije znao imenovati, pa ni smjestiti u okvire poznatoga svijeta i do tada proživljenih iskustava. Epicentar neodoljive energetske bujice nalazio se negdje u licu, između čela i sljepoočnica: odatle se širila u svim pravcima, tutnjala kroz žile, vibrirala kostima, u tren oka opsjedala i preobražavala organe.

            Zaletio se, odrazio, i najednom se našao iznad krošnji; nakratko mu se učinilo da je ostao levitirati nekoliko metara nad zemljom. Prizemljio je gotovo bez zvuka, s okretnošću i mekoćom koje su ga čak i u tim okolnostima iznenadile. Poletio vjerojatno ipak nije, no bilo je sasvim izvjesno da je uspio preskočiti pola šumarka. Bio je nadljudski moćan, a gibak i lagan na nogama. Štoviše, Anton je osjećao da to nije sve. Usmjerio je pažnju na jedan grab udaljen pet-šest metara. Ispružio je ruku prema stablu i usredotočio se: pokušao se odgurnuti u mjestu, usmjeriti silu koja ga pokreće izvan granice tijela. Krošnja se zatresla kao da ju je pogodio nanos olujnog vjetra; rijetko preostalo lišće raspršilo se na sve strane, a nekoliko je grančica i puklo. Nije loše za prvi pokušaj. Anton je slutio da je sposoban i za još fantastičnije podvige, samo da to još uvijek ne može ili ne umije pokazati. Pomisao ga je pomalo plašila, ali ga je daleko više oduševljavala.

            Nije da Anton Benčić, gimnazijski profesor matematike, ljubitelj logičkih problema, kvizova i lake atletike, odgojen u duhu znanstvenog ateizma, nije uviđao da su njegove novostečene sposobnosti krajnje nesvakidašnja pojava – štoviše, da one bez pardona krše zakone fizike. Ipak, budući da je na ovom zlom vremenu štošta što se dotad nije dalo zamisliti postalo moguće, čak i uobičajeno, a nerijetko i prihvatljivo, činilo mu se da ni njegov slučaj u datom okruženju nije tako nevjerojatan. Tim prije što njegove moći, po svoj prilici, nisu čak bile ni endemske: priče o ljudima koji izvode čisto nadnaravne, herkulovske podvige, poput onog slavonskoga čovjeka od kamena („Super Hrvoja“, kako su mu tepali režimski mediji) koji je golim rukama zaustavio kolonu tenkova, punile su novinske stupce – i na stranu propagandno napuhavanje, bilo je tu nekog vraga. Stoga Anton zapravo i nije bio šokiran. Neće ga frapirati ni kad Kopriva sutradan sa sigurnošću bude ustvrdio kako onaj predmet iz šume („medaljon“, kako je rekao) nije nikakav drevni artefakt, već vjerojatno nekakav suvenir, posve izvjesno novije izrade. Antonova nesanica, susret s maskiranim plesačicama, eksplozija, predmet koje su ostavile za sobom a Anton pokupio, moći koje je zatim dobio – sve je to moglo, a i nije moralo stajati u uzročno-posljedičnoj vezi. Obje su varijante bile podjednako sumanute i podjednako zamislive.           

Sad je trebalo učiti nositi se s tim – što god „to“ u osnovi bilo – a onda i razumjeti kako to iskoristiti na najbolji način. Zadatak nije bio jednostavan, tim više što Antonov mali ples nije samo aktivirao nadnaravne moći, već i temeljitu promjenu psihofizičkog stanja: on bi uistinu postao nova osoba. Transformacija bi mu donijela novi skup čula – ne samo izoštreniji, nego i drugačiji vid, sluh i njuh, – novi doživljaj sebe, nove emocije, a prvenstveno novo tijelo, po koječemu drugačije od onoga s kojim je proživio dotadašnje trideset i tri godine. Jedan aspekt transformacije osobito ga je zbunjivao i tražio poseban trud da se na njega privikne. Anton Benčić, naime, bio je poprilično siguran da ga aktivacija njegovih moći pretvara u ženu.

Nije se nužno radilo o tome da mu izrastu dojke ili da mu se testisi preobrate u jajnike; ništa tako banalno. Bilo je to prvenstveno osjećaj, koji je dolazio iz istih onih predjela kao i neopisivi plamen koji ga je obuzimao. Postajao bi ženom iznutra. Na mjesto mirnog i pomalo melankoličnog tridesettrogodišnjaka stupila bi okretna, hitra, vrckava magična djevojka. 

 

Odgovornost

           

Antonovi dani i noći nizali su se u grozničavom razmišljanju, premišljanju i planiranju. Drama u zemlji i dalje se zaoštravala, a dijelom zemlje je, htjeli-ne htjeli, bila i Istra. Izbjeglice su svakodnevno stizale, ulicama su sve češće kružile kojekakve policijske, parapolicijske, vojne i paravojne skupine s raznim novim oznakama i grbovima, dok se pregovorima s donedavno neprikosnovenom JNA nije nazirao kraj. Anton je sve manje mogao zamisliti da skrštenih ruku čeka da se situacija razriješi. Nametao mu se zaključak da ga njegove sposobnosti, kad su već tako pale s neba, obavezuju da nešto i učini. Štoviše: nije bilo isključeno da je svoje sposobnosti i stekao baš zato da bi nešto učinio. Ali kako bi izgledalo i od čega bi se sastojalo to nešto? Na svu sreću, nadljudski dotok energije kojim je Anton raspolagao omogućavao mu je da unatoč svim svojim mukama u svakodnevici funkcionira nesmetano (dvije kolegice čak su komentirale kako jedini djeluje jedro u sveopćem sivilu).

U nekoliko navrata razmišljao je da napadne kasarnu Petar Corazza, uporište donedavno narodne vojske koja je sad postala okupatorska. Više se puta kasno navečer odvezao do Grabika, na pola puta do Pule, zatim bi u osami izveo svoju transformaciju i uzverao se nadomak kasarne. Nadograđena čula omogućavala su mu da sa sigurne udaljenosti prouči što se događa s druge strane ograde, pa čak i da posluša djeliće razgovora koji su se odvijali u barakama (i tamo se, očito, slabo spavalo). Zamišljao je da uzima zalet, preskače žicu, munjevito izbacuje stražare iz stroja. Postavio bi ultimatum: kupite se odavde ili na scenu stupa bataljon ovakvih kao ja. Ideju bi svaki put, na licu mjesta, iznova otpisao. Najprije, nije imao pojma može li se, ukoliko blef ne upali, nositi s kalašnjikovima, mitraljezima, a kamoli s tenkovima; vlastiti testovi potvrdili su mu da je nadljudski otporan, ali nije bio siguran da je neranjiv. Drugo, i još važnije: čak i kad bi se ispostavilo da je dovoljno moćan da parira vojsci, da li bi njegova intervencija mogla proći bez krvoprolića? I ne bi li to krvoproliće samo dalje zakotrljalo kotač koji je već mjesecima samo dobijao na ubrzanju? Situacija je bila mučna.

Valja reći da je Anton Benčić razmišljao i o djelovanju na nižim razinama i sa skromnijim dometima. Padalo mu je na pamet da bi, ako već nije dorastao krupnijim zalogajima, barem mogao zavesti red u svom mjestu – kao nekakav superherojski šerif. Naprimjer, baš u njegovom susjedstvu kolale su glasine da sin Peruška, vlasnika sve popularnijega diskonta Figa, iz obijesti maltretira izbjeglice. Mlađi Peruško, inače nekakav vječiti student, navodno se iživljavao nad tim ljudima tako što im je nudio „pomoć” u zamjenu za razna poniženja, u stilu: „dam ti dva Mesna doručka ako se skineš gol i pojedeš ovaj komad zemlje“. Ne samo da nijedan superjunak dostojan te titule ne bi tolerirao takvo nasilje u vlastitom dvorištu, nego to ne bi smjelo činiti niti jedno ljudsko biće koje drži do sebe. Ipak, da bi se samoinicijativno dao na utjerivanje pravde Anton se morao iz prve ruke uvjeriti u postojanje nepravde – dok je u slučaju Figa sve bilo na rekla-kazala. Cijeli jedan vikend proveo je u špijuniranju svog osumnjičenika, i jedini grijeh koji mu je uspio ustanoviti bio je taj da dozlaboga isprazno trati vrijeme. U jednom je trenutku čak pomislio da bi mu mogao postaviti zamku: izvesti transformaciju, a onda mu se približiti u ženskoj inačici, možda baš glumeći neku nesretnicu koju je donio ratni vihor. Ta mu se filmska ideja ipak učinila neizvedivom. Prvo, nije znao koliko ga transformacija zapravo mijenja izvana, i u kojoj ga mjeri čini neprepoznatljivim; drugo, nije bilo izvjesno koliko će se normalno moći držati i ponašati dok je u transformiranom stanju; treće, bilo bi odveć rizično da svijet već sada dozna za njegove moći, čak i ako bi se to dogodilo u jeku bitke za pravdu. Stoga, opet, nije kretao u akciju.

Netko zloban ili manje upućen mogao bi zaključiti da se Anton Benčić ponašao kukavički. Međutim, on se samo na vlastitoj koži uvjeravao u valjanost stare floskule o velikoj moći koja donosi i veliku odgovornost. Sile koje su vladale njegovim tijelom podsticale su ga da se aktivira, da učini nešto, da pređe na stvar – a on nije imao pojma odakle krenuti i kako sprovesti taj poduhvat. Imao je osjećaj da je zapeo u slijepoj ulici i sad udara glavom o blindirani zid koji stoji na njenom kraju.

 

U prašini

 

Uspio se pridići dovoljno da vidi svoje tijelo prekriveno prašinom kao kakvom glazurom. Zatim ga je bol, koja je u jednom potezu probadala leđa, rame i vrat, povukla natrag u horizontalu. Plašio se da ponovno pokuša ustati. Bol nije bila neizdrživa: veće muke zadavala mu je drhtavica, od koje mu je čeljust radila kao singerica a zubi prijetili da će se rasprsnuti od cvokotanja. Slušao je, tako, klopotanje čeljusti, zujanje u ušima i lupanje srca, dok su se ostali mnogobrojni zvukovi – brujanje motora, sirene, vika – u pozadini stapali u zvučnu kulisu. Moguće da bi ga transformacija izbacila, no tek se to nije usuđivao pokušati – a nije imao pojma ni bi li funkcioniralo u položaju u kojem se nalazio. Nije mogao procijeniti koliko je vremena proveo tako, podno ceste, u prašini, prije nego što je shvatio da oko njega neki ljudi nešto rade, da ga premještaju u kola, da ga voze. Kad su ga napokon iskrcali, iznenadio ga je sumrak u kojem se obreo.

Slijed događaja koji je Antona digao na akciju bio je pomalo paradoksalan. Prije svega, JNA je započela s evakuacijom iz Istre a da on tome nije dao apsolutno nikakav doprinos. Glavni pregovarač s istarske strane, psihijatar iz Rovinja po imenu Matteoni, u svojoj je ulozi premašio sva očekivanja, a usput vjerojatno i pomrsio konce političkim strukturama. Zahvaljujući Matteonijevim diplomatskim vještinama, njegovim satima, danima i tjednima provedenim u iscrpljujućim šahovskim partijama s admiralima Nušićem i Čukalom i ostalim starješinama, vojska se pristala povući. Međutim, dok je cijela ta bulumenta manje-više mirno – što će reći uz poneku provokaciju, ali bez mrtvih i na jednoj strani – napuštala Istru, njihove kolege u drugim krajevima ponašali su se posve drugačije. Vijesti o razaranjima, ubojstvima, pokoljima i progonima stizale su službenim i neslužbenim kanalima. Anton je sumnjao u istinitost brojki i podataka koji su se vrtjeli na televiziji, ali sama nedjela vojske i njenih različitih vojnih i paravojnih pomagača bez sumnje su bila stvarna (uostalom, o njima je svakodnevno izvještavao i BBC). Stoga je zaključio da je kap prelila čašu: umjesto da glumi nekakvog lokalnog redara, vrijeme je da zasuče rukave i zaputi se u srce tame. Ipak, nije imao namjeru da se prijavi se kao dobrovoljac – i to ne samo zato što mu ni vojne snage s njegove strane fronte nisu djelovale odveć simpatično. Naime, smatrao je da intervencija kakvu ima na umu zahtijeva poseban, samotnjački pristup i strategiju.

Na put se Anton dao u cik zore. Rijetko je koristio svoj Renault 5 za vožnje duže od one do obale, ili do roditelja i natrag, a sad je bio spreman da u njemu prevali pola Hrvatske. Plan infiltracije na ratište koji je prethodnih dana razradio djelovao mu je posve solidno. Imao je i priču o tome kamo putuje, za slučaj da ga tko priupita ili zaustavi: ide u Karlovac, na koncert za mir koji se tamo održava iste večeri. Nažalost, ili nasreću, Anton Benčić nije stigao ni do Karlovca ni do ratišta. Trenutak nepažnje na magistrali učinio je da završi katapultiran u jarak – u običnom ljudskom tijelu koje nije dobilo priliku uzeti nadljudski oblik.

 

Hrabrost

 

„Dobro što nestaneš, što te danima nema, što za to vrijeme nastane sranje. Ali šta ti je bilo da tražiš kavgu s onim idiotima? Mogao si ostati invalid, ili još gore!“ pjenio je Antonov otac.

„Mario, molim te, ruke na volan i gledaj cestu“, ubacila se majka. „Zvali smo jutros Kočevara, onog inspektora iz Pule što se dobro zna s tetom Stanom. Obećao je da će se sve riješiti u najkraćem roku“.

„I Stana je našla gdje će i s kim će. U pravo vrijeme na pravom mjestu“, gunđao je otac.

„Papiri su čisti, a imamo i vezu. Morat će se riješiti“, majka je zvučala optimistično, no teško je bilo odrediti koliko je u tome bilo iskrenosti.

Na zadnjem sjedalu Lade Nive Lara je pritiskala oblog na očnu jabučicu još uvijek izgubljenog Antona. Novi stanar stana koji je dobio na korištenje od tetke oficiruše nije štedio na šakama, da i ne spominjemo popratne uvrede i poniženja. Kako se moglo potrefiti da Antonove moći zakažu baš onda kad ih je najviše trebao? Je li za to kriva saobraćajka? Kako je, za razliku od svog Renaulta, iz nje izašao relativno čitav, dotad mu nije bilo ni na kraj pameti da je mogla nešto promijeniti. A možda je psihološki šok koji je pretrpio nekako presjekao dovod one tajanstvene (magične?) energije, ili je preusmjerio tko zna gdje? 

„Čim te doktor provjeri, i malo se odmoriš, idemo u Zagreb barem na tjedan dana“, blago je rekla Lara. Nakon što je ljetos objavila Antonu da joj je potrebna pauza od zajedničkog života, iskoristila je preustroj u banci u kojoj je radila da se prebaci na radno mjesto koje se tek bilo otvorilo u Zagrebu. Tom je prilikom naglasila da svakako ostaju u kontaktu, i da bi je Anton trebao posjetiti tamo gore čim se malo uhoda; međutim, u ona tri ili četiri telefonska razgovora koja su nakon toga vodili takva se mogućnost više nije spominjala. Preko volje ju je nazvao kad je završio u riječkoj bolnici: tako je, za razliku od Antonovih roditelja, Lara znala za njegovu nesreću (kao i policiji i liječnicima, poturio joj je onu priču o karlovačkom koncertu, i djelovala je uvjereno).

„I ja ću uzeti slobodno“, dodala je. „Svima nam treba predah“. Jednom je rukom i dalje pritiskala oblog, dok je drugom milovala Antona po butini. U nekom trenutku ruka joj je zastala na džepu: „Šta ti je ovo?“

Anton je do te mjere bio navikao nositi onaj kamen sa sobom da o njemu gotovo više i nije razmišljao. Međutim, kad ga je, da udovolji Larinoj znatiželji, izvukao na svjetlo, imao je što vidjeti: njegova površina bila je prazna. Ni onoga V s krugom, ni šare uzduž ruba više nije bilo; Anton je zbunjeno okretao kamen s jedne na drugu stranu, no on je i dalje izgledao kao najobičniji kamen. Kad je vidjela kako je Anton iskolačio oči, Lara se zasmijuljila: opet joj se učinio kao onaj stari čudak. 

            „Iz Opće bolnice u Puli potvrđeno je da je koordinator Saveza općina Istre Renato Matteoni, nad kojim je skupina neidentificiranih muškaraca prošloga petka izvršila oružani napad, prošao bez većih ozljeda“, dopro je do njih s radija. „Iz uprave MUP-a poručuju da policija intenzivno radi na rasvjetljavanju slučaja, ali u interesu istrage još uvijek ne žele imenovati osumnjičene“.

„U interesu istrage, ma možeš mislit“, mrštio se otac. „U interesu zna se čijem!“

„Šta se događa?“ slabašno se uključio Anton.

„Fašisti“, rekla je Lara u pola glasa.

„Neki su tipovi pokušali odvesti Matteonija“, rekao je majka. „Presreli ga na ulici, s puškama, usred bijela dana, u Puli. Zamisli! Ali su se prolaznici usprotivili, nisu dali. Vele da su im ga doslovno oteli iz ruku“.

            „Stigla narudžba iz Zagreba!“, otac je opet dizao glas. „Hoće ga kaštigat jer nas je izvukao čitave. Ovo je gore od onog rata. Onda je barem bilo junaka...”

„Ne znam za junake“, uzvratila je majka, „ali ljudi su založili kožu da ga spase. Običan svijet. Nismo baš svi skrenuli s pameti“.

            Dok se u očevoj Ladi zahuktavala diskusija o ratu i miru, politici i društvu, ustašama, četnicima i partizanima, Anton je na Larinom ramenu tonuo natrag u vlastite misli. Ponovno se počinjao osjećati udaljenim, odsječenim od sebe samoga. Hoće li za pet, deset, ili petnaest godina – dakako, bude li tad još uvijek u jednom komadu – sebi uopće moći objasniti što se događalo ovih godina, gdje je on bio, šta je radio? Po prvi put u životu, obuzimao ga je osjećaj da su njegovi najbolji dani i godine ostali iza njega – i da je poraz neminovan.

    

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg