proza

Lucija Švaljek: Nikad nećemo biti Julije Roberts

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Lucija Švaljek (1995., Krapina) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru na temu ''Žanrovske transformacije gurmanskog lika''. U Zadarskoj smotri objavljena je njezina recenzija romana ''Pjevač u noći'' Olje Savičević Ivančević. 2019. godine ušla je u širi izbor natječaja ''Sedmica & Kritična masa'' s pričom ''Ne znam što da radim sa sobom''. Piše prozu i slam poeziju te je nastupala na ovogodišnjoj Pameli u Močvari s dvije pjesme: ''Biologija u osnovnoj školi'' i ''Zahvala''. Lucija živi u Zagrebu.



 

Nikad nećemo biti Julije Roberts

 

Marta

 

Kada je bio potres u Zagrebu Marta je istrčala van iz zgrade bez ključa i zaglavila pred njom sa stotinama drugih ljudi. Ona živi na trećem katu jedne stare zgrade u Opatovini i u djeliću sekunde shvatila je da je u javnosti bez šminke.

Priznala mi je da je trčala u strahu od straha jer ne zna što se događa, od straha od same sebe jer je neki dan prekinula dugu vezu i sada živi sama, od straha od potresa koji se upravo desio i od straha jer nije stavila puder. Ne može bez šminke u javnost, javnost sve zna.

Javnost je baba kat ispod njezinog i dijete koje šeta psa i kupi njegov izmet u malu plastičnu vrećicu. Za nju je javnost pogled i oštrica svježe nabrušenog noža na njezino lice bez šminke i Vichy pudera za tristo i pedeset kuna iz obližnje ljekarne. Javnost su prokleti zidovi koji šapuću i pokvareni telefoni bez kraja.

„Nije važno jer je bio potres“, pomislila je u nesvjesnom djeliću sekunde, „nego ja nisam stigla staviti svoj puder“.

Marta se sakrila u svoju dugu pastelnu spavaćicu i sklupčala na zadnjem sjedištu automobila. Pomislila je na svoj mali stan dok se vozila prema rodnoj kući.

„Fala Bogu, imala sam mobitel pa sam nazvala starog da dođe po mene. Usput smo svratili do Bipe… Pa nije red da idem takva među ljude! Uzela sam vlažne maramice i neku BB kremu“. , govorila je majci na telefon, a s druge strane linije majka je potvrdno kimala.

Trčanje iz zgrade bez šminke u spavaćici, Martu je pretvorio je u običnu ženu. Ranjenu ženu. Kad ju je skupio otac, u staklima retrovizora vidjela je modrice na svome licu.

Davora je upoznala vani jedne subote u Spunku, postavljanjem onog kvazi-arhetipskog pitanja „imaš li cigaretu?“ koje se pokazalo kao odlično sredstvo probijanja leda, jer iako ne pušite možete npr. reći: pitam za frenda. Ukoliko razgovor krene u željenom smjeru i osoba vam da i uz to pripali cigaretu, to je odličan znak. 

Marti je cigaretu uz brzopotezni trzaj palca na upaljač pripalio privlačan, crnokosi tattoo majstor iz Zagreba koji često koristi riječ „buraz“ i voli svoj skejt.

Marta će kasnije saznati da ima polusestru narkomanku, da je u dugovima i da uz tetoviranje ne radi ništa drugo od čega bi zarađivao.

Njihova veza počela je odmah nakon te večeri, i puno previše potrajala, razvukla se na dugih pet godina poput bezukusne žvakaće gume. Marta je mislila da nije dovoljno lijepa za njega i nije skidala šminku čak ni kad je spavala.  Ručak je pravila na bromazepamu, s cigaretom u ustima i razmazanim ružem.

On je ponekad tetovirao svoju ekipu i obećavao da će se promijeniti. Pet godina prošlo je u cikličkom obećavanju, usputnim poljupcima i dodirima koji su bili utjeha za laž, uvijek neuspješnom traženju posla ili pak brzom dobivanju otkaza. Vječito dotjerana i spremna za obranu svojeg crnokosog skejtera, Marta je bila žena-trofej. Pored zajedničkog instagrama i slika, u stanu na Opatovini padale su pljuske i grube riječi koje se nikad ne stavljaju na internet.

Na putu prema svome domu, ispričala je ocu sve što se dogodilo. Čvrsto je uhvatila svoju spavaćicu i sjetila se pukotina na zidu, podrhtavanja kreveta i napadaja panike. Na zadnjem sjedištu auta mogla je osjetiti miris očevog šampona iz djetinjstva i prvi put nakon dugo vremena osjećala se da je na sigurnom.

U stanu na Opatovini ostale su uspomene spremljene u ladice namještaja; pokvarena hrana, skupa šminka za prekrivanje modrica i perut u kosi, bolne zanoktice i mljeveno meso u frižideru. Lažna obećanja progutale su pukotine u zidovima i na stropu, a povratak kući bio je početak povratka samoj sebi.

 

Mia

 

Mia živi sa starim ocem koji viđa anđele i davno umrle rođake u dva ujutro. Vidi bijele miševe kako se penju po zidovima njihove male sobice u kojima su stolci s navlakama. Navlake su slične onima kakve ima Nanny Fine i zaudaraju na vlagu i plijesan.

Mia jako dobro govori kineski jezik i oduševljava je njihova kultura. Simpatično je kako prijateljima na zid piše rođendanske čestitke na kineskom i uvijek stavi smajlić na kraju rečenice. Njezina majka je mrtva i počinila je suicid kad se Mia vraćala sa sata sviranja klavira. Vozila se vlakom do svoje stanice i toga dana zastala je da pomazi uličnu mačku. Nebo je bilo neobično sivo, makar se u zraku osjećao miris proljeća.

Pričala mi je kako je njezina majka bila rodom iz Imotskog i kako je ju otac zlostavljao. Morala je voditi ovce na ispašu i šibali su je po nogama do krvi. Tako je to onda bilo, a sada više nije?

Jednog običnog petka s plavom maskom na licu krenula je prema stanu na Maksimirskoj cesti i usput skupila ocu ručak. Njezin otac voli jesti hranu iz jednog obližnjeg restorana koji sprema odlično varivo. Prelazila je zebru i brojala korak po korak. Gledala je sive oblake koji su podsjećali na napuhane životinje od balona i šećernu vatu iz lunaparka.

Mia često ima noćne more otkad nema mame i nikad nije bila u kući strave jer se boji mraka. Njezini prijatelji ju potajno žale jer živi sa starim i bolesnim ocem koji lagano gubi razum.

„Danas sam vidio dva anđela i rekli su mi da ova korona nije ništa drugo nego božja kazna za sve pokvarene ljude! Sve nam se vraća zbog zla koje smo učinili! Reko' bi tvoj pokojni djed: tako nam je grah pao. A sve smo sami zakuhali“…, govorio je njezin otac dok je u usta trpao poriluk.

Plave i bijele platnene maske na licima prolaznika nisu ništa nestvarnije od maski koje nosimo svaki dan. Prije puta za posao vadimo „masku za poslovnog čovjeka“ i trudimo se biti pribrani, prije odlaska na kavu „masku za odlazak na kavu i ležeran razgovor“, prije odlaska na tečaj sviranja klavira „masku za lažno samopouzdanje“.

Prije poziva o majčinoj smrti Mia nije stigla izvaditi „masku koju stavljaš kad ti netko javi da ti je umro roditelj“, nego se njezino lice skamenilo kao glinena skulptura: nepomična, autistična i ravna kao nepravilna vratna kralježnica. Je li bolje spavati sa ili bez jastuka, treba li plakati za majčinom smrti? Camus bi rekao da robujemo društvenim normama, no Mia voli spavati na više jastuka i plakati kad joj se plače, a plakalo joj se kad je umrla mama.

Miji se tog petka oko sedam sati popodne zavrtjelo u glavi od iznemoglosti i šugavog vremena. Vidjela je konjiće iz lunaparka, šareni vrtuljak na koji je odlazila po deset puta i svaki put bi joj odletjele najdraže crvene klompe i rajf. Malo dalje od vrtuljka stajao je djed s još jednim žetonom i šećernom vatom.

Iz maštanja su ju trgnule egzistencijalne brige i  sjetila se da mora pod hitno uključiti laptop. Sada je online nastava zbog mjera socijalne distance. Mia jednom klincu daje instrukcije iz kineskog što joj je odlično za podmiriti troškove, pošto je otac nezaposlen.

 

 

Da je tada u lunaparku bilo više šećerne vate i pahuljica od nebeskih kristala, zvijezda padalica i ostvarenih dječjih želja, da se životinje iz maksimirskog zoološkog vrta pobune i pobjegnu van u stvarnost pa sudare s tramvajem i naprave havariju, Mia bi danas možda i vjerovala u čuda.

Potapšala je oca po ramenu i stavila laptop na punjenje. Pomislila je na svoju mamu i onaj prokleti dan kad je svirala klavir. Prešla je rukom po vrhovima svoje kose i uzela neseser. Misli da se mora šišati, ali frizerka joj se premjestila u Tratinsku.

„Ošišaj se sama, nećeš valjda plaćati sto kuna za to“, dobacio je stari otac.

Uzela je škare i odrezala kosu koja je padala tiho i spokojno. Treba platiti režije i za sljedeći mjesec i nahraniti oca varivom. Otišla je u svoju sobu, a vrata je ostavila blago odškrinuta da može slušati kako otac tiho diše.

Konjići u lunaparku i zvjezdana prašina, crvene klompe i veliki šareni vrtuljak sada su zapisani negdje daleko u svemiru. Daleko od Maksimirske ceste i zvukova iz zoološkog vrta u kojemu se pravi šećerna vata za sretnu djecu koja se cijeli dan igraju lovice.

Mia se sjetila  bakrenih valova na otoku Krku i kako je tada bilo lijepo. Na Krku je s majkom posljednji put jela jagode sa šlagom i prvi put se poljubila.

Nakon očevog telefonskog poziva bila je sigurna da je njezina mama postala anđeo. Bez lažnog stavljanja maski toga dana sjela je u vlak i činilo joj se da je vozio sporije i duže nego ikada.

 

Marina

        

Upoznala ga je na večeri slam poezije i iste sekunde je znala da će s njim izgubiti nevinost. Desilo se to u prosincu u jednom stanu na Trešnjevci. Bio je sasvim običan dan, i dok su se ljudi bavili svojim svakodnevnim problemima, Marina se prvi put poseksala. Zapitala se čemu tolika fama oko famoznog prvog puta. U nju je napokon ušao penis i nakon toga nije se osjećala ništa više drugačijom nego prije.

Zapalila je cigaretu u improviziranom dnevnom boravku trešnjevačkog suterena i zaljubila se u ideju da je ona nečija djevojka. Da je netko ponosan jer ju drži za ruku i ljubi pred drugim ljudima.

Pričala mi je o njemu sa sjajem u očima i bila je sretnija nego inače. Rekla mi je da on ima roditelje koji ga vole, što je njoj bila nepoznanica. Činjenica da su ga zvali u ponoć da mu čestitaju rođendan bila je Marini toliko daleka i nestvarna da se danima tome čudila.

Pušila je usrani plavi Chesterfield više nego ikad, jer su je boljela leđa i odlazila je kod nekog kiropraktičara Japanca. Bilo ju je sram voditi dečka u njezin raspadnuti stan koji je dijelila s još četiri osobe. Život bez svjetla u vlažnom prostoru nije dobitna kombinacija. Vlaga u suterenima i nedostatak svjetla naprave od normalnog čovjeka potpunog luđaka.

Marina je znala je da mora odseliti iz te vlažne trešnjevačke rupe s pogledom na nečiju šupu za bicikl. Ima iskustva sa selidbama i više puta u životu nosila je svoje stvari po vrećama za smeće u nove usrane stanove i nosila se s novim usranim stanodavcima, polozima, nenadanim izbacivanjima i renoviranjem stanovima baš u vrijeme ispita.

„Još jedna, selidba, ma pičkin dim.“, rekla je dok je ispuhivala dim cigarete.

Njezina prva ljubav trajala je taman do početka korona virusa. Izgubila je nevinost, dečka i posao, no osjetila je što znači voljeti nekog. Nije se ponudio da joj pomogne u selidbi jer je imao važnijeg posla, poput opijanja s ekipom. Kako je vrijeme prolazilo, njega je bilo sve manje. Sama je preselila u novi stan na petom katu i manje ju bole leđa. Ima čak i vlastiti balkon s pogledom na šumu.

„Kad non stop radiš, odlaziš na jebene vježbe za leđa ili se nadaš da ti se otac koji ima PTSP neće ubiti, ljubavne boli postaju smiješne.“, mislila je u sebi.

Dan nakon potresa stigla je njegova poruka. Taman kad ga je bila zaboravila, potres kao da je postao simbol za lažnu brigu i primarni razlog za slanje poruke bivšim ljubavnicima. Poslao je: „Je li sve u redu, jesi u Zagrebu?“ i odjavio se s fejsbuka.

„Sve je u redu“, odgovorila je.

Nikad se više nisu čuli.

Svježi zrak s balkona, svjetlost koja dopire u sobu, nove zavjese i kada za kupanje. Omekšivač za rublje s mirisom vanilije. Mirisna jastučnica na jastuku za spavanje. Razgovori u ponoć s najboljom prijateljicom.

Marina je nakon dugo razmišljanja zaspala poslije dva u noći. Bila je sretna jer shvatila da je sposobna voljeti.

 

Zgodna žena

 

U isprekidanim kakofonim zvucima stvarnosti nije lako biti Julija Roberts. 

Prebaciti se iz ispijanja jutarnje kave i namrgođenog lica u Julijino kešenje curama nije polazilo za rukom. Ni najjača turska kava nije bila od pomoći.

Nered i ranjivost, smrdljivi suterenski stan, modrice i nepripremljeno mljeveno meso za ručak, stari i bolesni otac kojeg čeka sigurna smrt sada su samo riječi zapisane u prošlom svršenom vremenu.

U tom prokletom vremenu je kroz rupe u zidovima i rupe u srcima prošlo oštrih i mekih predmeta, stvari za čišćenje, žvakanje i gutanje. Gutale su se riječi i šake, gutalo se strpljenje na kapaljku, žvakale su se tablete i sadile  biljke pored prozora. Čistili su se fiktivni prostori lažnih obećanja i sudoper od mrvica kruha. Plaćale su se režije i plakale su se uspomene. Bilo je to vrijeme tuge koja nema nakinđurene nastavke za aorist ni imperfekt.

Marta je poslala poruku u wazzap grupu da je počeo film.

„Jeben mi je njezin smiješak“, odgovorila je Marina i uslikala se kako se kesi  kao Julija.

Juliju je trebalo istjerati iz svake pore njihovog života. Otrgnuti ju kao što se razdvajaju sijamski blizanci, brzo kao što se vadi truli i pokvareni zub. Progutati je zajedno s osjećajem krivice, sumnje i proklinjanja onoga što se naziva njihovim životom. Ispljunuti ju van zajedno s velikim hollywodskim smiješkom i umjetno zapakiram riječima koje joj glumci govore kako bi došli do njezine pičke.

 „Nađemo se na starom mjestu“, napisala je Mia.

Tri žene slušale su pjesmu Bijeg jednog zagrebačkog benda.

Plešeš bez imena, ptice me zovu da dođem i ja.

Nestale su daleko u pjesmi. Daleko u šumi.

Gledale su jedna drugoj u dlan i maštale o tome što donosi sutra. 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg