proza

Tina Čatlaić: Mrtva priroda na crvenom

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Tina Čatlaić (2000., Čakovec) studira anglistiku i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bivša je glavna urednica portala Udruge srednjoškolaca Hrvatske, novinarka kluba Prostor u Čakovcu i kulturnog portala Ziher.hr. Dugogodišnja je članica Dramskog studija Dada Kazališne družine Pinklec. Sa svojom je poezijom dvaput sudjelovala u performansu ''Noć mračnog cirkusa'' u klubu Prostor u Čakovcu i zagrebačkoj Močvari, ali i raznim programima poput književnih večeri u Čakovcu i tribine Pamela u Močvari. Trostruka je državna prvakinja i trostruka viceprvakinja u poznavanju hrvatskog jezika. Autorica je pjesničkih zbirki ''Gušenje polikromije'' (Biblioteka Insula, Čakovec, 2018.) i ''Muzej lomova'' (Nagrada Milivoj Cvetnić, Hrvatska Kostajnica, 2019.). Od 2019. surađuje s alternativnim čakovečkim bendom Zagušljivi dim s kojim je u studenom prošle godine izvela glazbeno-poetski performans u kojem je recitirala vlastite stihove uz specifičnu glazbenu pratnju grupe. Trenutno sa Zagušljivim dimom radi na snimanju studijskog albuma prema izvedenom performansu.

Mrtva priroda na crvenom

Počelo je s upaljačem.

Gluho doba noći. Pokušaš pisati, ali papir ostaje prazan kao i tvoj izraz lica. Motaš suhi duhan u krhki listić istrgnut iz knjige. Ukočeni prsti bore se sa žilavim papirom, savijaju, presavijaju, sve dok ga jedva jedvice ne oblikuješ u degeneričnu iskrivljenu cigaretu,  staviš ju među zube i pališ svojim šarenim upaljačem.   

Sjediš obasjana bolesnim žutim svjetlom noćne svjetiljke, blago ošamućena nakon ovog iznenađujuće napornog posla. Gledaš u sliku na zidu ispred sebe, poklon koji si dobila za prvi rođendan: tamna prostorija i u njoj žarkocrveni stol, golubica dokono stoji na samom rubu stola. Ovaj nejasni prizor oduvijek je budio u tebi maglovitu nelagodu, ali svejedno si svaki put gledala ravno u tu sliku kad si sjedila u sobi, poput djeteta koje uporno klima pokvareni zub, iako pri svakom dodiru osjeća oštru bol.

Mehaničkom kretnjom ruke spuštaš dlan na umrljani stolnjak. Teški šareni upaljač obložen sitnim blještavim kamenčićima nije bio na mjestu gdje je ležao prije pola minute.

Mora da je pao na pod. Sagni se i provuci prste kroz krzno tepiha.

Ništa.

Čudno.

Jesi li ga nehotice stavila u džep kućne haljine?

Ruka nervozno putuje po svili. Opet ništa.

Tvoje bose noge tapkaju nesuvislo gore-dolje po sobi dok prsti vrebaju po policama, grebu divljački po drvenim površinama, ali  upaljač kao da je propao u zemlju.

 Pet minuta. Deset  minuta. Petnaest minuta potrage za Godotom.

Počinješ se pitati zašto ti je odjednom toliko bitan taj upaljač, ionako izgleda jeftino i neukusno. Pomalo te sram što si ga uopće kupila u nekoj neobjašnjivoj i kratkotrajnoj navali ljubavi prema blještavim predmetima.

Odgovor ipak znaš, samo se praviš da ne znaš. Sitnice su najdelikatniji povod eksplozijama, a ti gladno čekaš taj povod, iglu koja će probušiti balon gnjile tinte koji ti sporo, poput tumora, bubri oko glave. 

Da možeš reći Opet, opet je sve protiv mene.

 Naglasak na sve. Zvuči melodioznije.

 Tišina i spokoj noći zamjenjuju neugodni žamor i galamu dana. Ali u čovjeku se događa  upravo suprotno. Sat kaže 3:06. Krunidba nesanice. Sitnica je u ove sitne sate najdelikatniji povod eksploziji, a ti si ju gladno dočekala.

Opet, opet se sve urotilo protiv mene.

I eto, osjećaš kako ti se plućna krila priljepljuju jedno uz drugo, u ušima zuji roj stršljenova, poluslijepo se krećeš prema štednjaku i naposljetku na plameniku pripaljuješ cigaretu čija se kralježnica u međuvremenu dodatno pogrbila.

Udah. Izdah.

Ružni je balon puknuo kao mjehurić od sapunice. Gotovo da možeš čuti sićušni zvuk kapljica kako skakuću s tvoje kose.

Nema veze, naći ćeš već taj upaljač. Nećeš se zbog toga uzrujavati, ne budi smiješna. 

Malo se lakše diše, jel' tako?

Malo.

. . .

Iduća je na redu bila bilježnica. Rođendanski poklon.

Prekrasna, tamnosmeđa, kožom uvezena bilježnica sa starinskim crnim uzorkom urezanim u korice, poput muzejskog primjerka, poklon dobiven za jedan od onih prijašnjih rođendana kada su uz tebe još vezivali riječi Talent, Ambicija. Zasigurno je zaslužila više pažnje nego što si joj davala.

Piši u nju! rekli su ti.

U proteklih pet godina ispisala si možda dvije stranice - loši nacrti pjesama u kojima su se ponavljale iste slike, isti motivi, iste teme, djetinjim rukopisom i nespretnošću izraza oskvrnuta djevičanska ljepota skupocjenog papira. Zgadilo ti se uništavati ju dalje, odmaknula si ju od sebe.

Ali tog si poslijepodneva dobila želju da ipak pokušaš prenijeti misli na papir. Više iz želje da organiziraš nered uskovitlanih misli tako da ih zatočiš zauvijek na bijelom papiru nego iz potrebe za stvaranjem. Iz žudnje za smirenjem koje je mogućnost uspješnog izražavanja donosila.

Kožnata bilježnica već godinama leži na gornjoj polici brižno pospremljena između ostalih knjiga s lijepim koricama. S njima je tvorila malo carstvo. Znaš točno njeno mjesto, između Bijednih ljudi i Jesenjinove zbirke, u zagrljaju ruskih velikana.

Prilaziš polici. U tebi se rađa bljesak, ideja za jednu kratku slikovitu priču.

Dostojevski i Jesenjin stoje bok uz bok. Kožnata je bilježnica isparila iz njihovog stiska. Nema čak ni praznog prostora između koji bi nagovijestio njenu nedavnu prisutnost.

Baš te krenulo ovaj tjedan.

Netko ju je premjestio. Ili odnio.

Majka? Posjetila te prošli tjedan. Moguće da ju je uzela pa ti je zaboravila spomenuti. 

Zoveš ju.

Jesi li možda uzela moju kožnatu bilježnicu kad si bila kod mene?

Koju kožnatu bilježnicu? Ne budi smiješna, nije tamo bilo nikakve bilježnice.

Što je rekla? Smiješna? Tko, ti - smiješna? Pa ta ti je bilježnica jedna od najvrjednijih predmeta u ovoj kući, bez obzira što si joj zatrovala papirnatu utrobu svojim škrabotinama.

Prekidaš liniju.

Morat ćeš ju potražiti sama.

 Oči ti putuju preko redova knjiga, fascikala, rokovnika i udžbenika. Toliko stranica, toliko riječi koje si  jednom upila, sve si ih progutala. Da, ti, slabovidno, bljedunjavo, šutljivo dijete kakvo si bila, bez prijatelja, uvijek s nosom u knjigama. Ali kao da su većinom isparile iz tebe sve te ideje, i informacije, i mjesta, i izrazi, i fantazije, i znatiželje. Što sada kad više nisi čudo od djeteta, a nije ti udobno u prosječnosti? Kad više nisi sama kao prst, a opet ti se u grlu gnijezdi probadajući strah od odbačenosti i zaboravljenosti?

Preni se. Usredotoči se, tražiš bilježnicu, sjećaš se?

Da, da.

Nestala je.

Ma, dobro. Pisat ćeš u onaj rokovnik.

Ili nećeš uopće pisati. Ideja ti se ponovno izmakla dok si unezvijereno tragala za bilježnicom i košmar tvojih misli omotao se poluprozirnom membranom, tako da ga nazireš, ali ne možeš doprijeti do njegove srži i čupati riječi van.

Ne, ipak nećeš pisati.

. . .

Zatim je odlučila ispariti plišana ovca.

Pohabani suvenir djetinjstva. Bijelo runo postalo je prljavosivo. Na leđima su joj stršali šavovi poput rebara od tkanine. Crna špekula na mjestu lijevog oka davno je ispala ostavljajući zjapeću rupu koja je zajedno s glasgowskim osmijehom na ovčjem licu tvorila uznemirujući prizor.

Bilo ti je žao baciti ju s obzirom na njenu starost i neku duboku, neobjašnjivu tugu koja te uvijek preplavila pri pogledu na dječje igračke.

 Sakata, zdepasta ovca stajala je na ljupkom stoliću uz balkonska vrata, uz staromodni porculanski set posuđa za čaj. 

Ljuta si te večeri, frustrirana obavezama koje te salijeću sa svih strana. Zavaljena u krevetu, čitaš stručnu literaturu satima da bi shvatila da ti je mozak već nekoliko puta zaredom krišom odšetao s redaka i ljupko odbio sudjelovati u pohranjivanju podataka. Počinješ se pitati zašto maltretiraš samu sebe, zašto se ne možeš usredotočiti, prestati uludo trošiti dragocjeno vrijeme.

Okreneš se u stolici. Odlučuješ iskaliti bijes na nečemu što nije živo, a ipak djeluje kao da jest.

Sakata, zdepasta ovca srela se s tvojim pogledom.

Misao koja ti sine neočekivana je, gotovo da te nasmijala, ali ti se ujedno čini i kao zgodna ideja za fotografiju – kuhinjski nožić zabijen u plišano ovčje srce. Zamiranje djetinjstva, umiranje infantilnih ideala i ostale velike, šuplje riječi kojima bi kritičari opisali takav prizor.

Pa dobro, to je samo igračka. Neće ju stvarno boljeti.

(Misle li tako bezosjećajni ljubavnici o ljudima koji ih istinski zavole?)

Uzimaš fotoaparat, odlaziš u kuhinju. Nasmiješ se podrugljivo ispod glasa shvativši da ćeš doista ideju provesti u djelo.

Kad se vratiš s nožićem u ruci, ovce više nema. Bijelo porculansko posuđe stoji netaknuto, ni milimetar pomaknuto. 

Stojiš i gledaš. Gledaš i stojiš. Sada ti je jasno da nešto nije u redu.

Priviđa li ti se?

Ma ne može ti se priviđati nešto što je nestalo. Prođeš rukom po mjestu gdje je  donedavno stajala ovca. Zrak. Tako je. Ne priviđa ti se. Doista je nema.  

Možda ti stvari postaju nedostupne oku? Nevidljive?

Nevidljivo.

Mogla bi nam napisati knjigu o nevidljivosti, zar ne?

Opsežnu, debelu studiju svojeg osjećaja stapanja s pozadinom.

Paradoksalna je to emocija s obzirom na činjenicu da uvijek djeluješ napadno. Izgledaš kao veliko kliničko gađenje nad prosječnosti, komprimirano u zatvorski tetrapak ljudskog tijela. Nakićena, nasrtljiva oku poput onog đavoljeg upaljača s kojim je ovo započelo. Tvoja pojava vrišti Primijetite me, volite me jer ja ne znam tko sam ni tko ću postati, a ljudi ju tapšaju po leđima kretnjom odsutnog roditelja i kažu Da, da, samo se stišaj, preklinjem te. Ti si ustvari tužni, jadni, mali klaun.  

Opsesivni strah od praznine rađa pećine praznine.

Opsesivni strah od zaboravljenosti čini te predmetom zaborava. 

Opsesivni strah od odbačenosti čini te savršenim plijenom odbačenosti. 

Ti bi nam mogla održati cijelo predavanje o nevidljivosti, zar ne?

Mogla bi napisati opsežnu, debelu studiju osjećaja stapanja s pozadinom.

Pričaj, pričaj! Naslonili smo obraz na dlan i slušamo, slušamo:

Nevidljiva je mlada žena, besprijekorno dotjerana, bijele ručice ovijene rukavicama, spletene kose, namirisana kao egipatska kraljica, koja sjedi pored mladog muškarca.

Gleda ga sa svim nebeskim zviježđima u očima, tog mladog muškarca.

Mladog muškarca koji glavu okreće od nje, okreće glavu od nje za nekim tko prolazi. Nezgrapnom, neuglednom pojavom, priprostog lica, pretilog tijela i grubih pokreta.

Ali pogled mladog muškarca zaboden je poput čavla u tu iznenadnu prikazu.   

Nevidljiv je očaj te mlade žene, apsurd i tragikomičnost njenog položaja, njena vrišteća nijemost u godinama patnje. Nečujni su metci njene mržnje usmjereni u Boga. Svaka riječ koju ona piše žigosana je odjekom bola, poniženja, i zato će njena slova uvijek biti opletena trnjem, a s vremenom će to onima koji su vjerovali u njen stvaralački izričaj dosaditi. I boji se, strahuje da će ostati sama, zaboravljena, prozirna i prohodna poput zraka.

Oh, ti govoriš o sebi?

Možda. 

Ne želiš doživjeti nevidljivost, nikada više. U rječniku svih boli koje se rađaju u tišini, nevidljivost je najoštrija psovka.

Smiri se sada, dosta o tome. Plišana ovca nije nevidljiva. Ne budi dijete.

Da. Sve, sve je vidljivo. Samo čovjek i njegova nemoć mogu biti nevidljivi.

. . .

Sljedećih dana još su poneki predmeti u stanu iščeznuli. Bočica parfema u obliku Snjeguljičine jabuke, afrodizijački miris ljetnih noći. Veliko, raskošno pero kojim si ponekad pisala, iako prividni šarm takvog pisala nije pripomogao lakoći tvog izražavanja. Teška, uska ogrlica iz Grčke. Voljela si ju nositi iako ti je oko vrata sjela kao Prometeju okov. Čak i set posuđa za čajanku u čije se porculanske želuce nikad nije slio čaj. 

Očajna si, ne možeš se othrvati osjećaju da te predmete netko ili nešto proždire.

 Sjedneš za stol i nasloniš  glavu na ruke. Sada je stvarno previše.

Nakon nekog vremena podižeš pogled i usmjeriš ga u onu zagonetnu sliku na zidu. Gotovo si zaboravila na nju od ovog kaosa.

I s crvenog stola na slici zabljesne te dijamantni upaljač.

 Zajedno s velikim kitnjastim perom odložen je na kožnatu tamnosmeđu bilježnicu s ugraviranim crnim cvjetnim uzorkom. Malo dalje na stolu, na lijevom donjem rubu, stoji bočica parfema, a uz nju je nemarno bačena grčka ogrlica-okov. U sredini se bjelasa posuđe za čajanku, dok se s gornjeg lijevog ruba, preko puta onog goluba koji je oduvijek sjedio tamo, pomalo zlokobno osmjehuje ofucana plišana ovca.

Sjediš i gledaš. Gledaš i sjediš.

Pa se počneš smijati, smiješ se i smiješ kao da si čula najradosnije vijesti na svijetu, kao izbezumljeno dijete koje škakljaju u igri, kao žena koja ne zna plakati.

Ah, kakvo olakšanje!

Ustaješ, odguruješ stol i prilaziš slici. Promatraš ih, prstom lupkaš po platnu. Nestašni mali neživi ljubimci, kako su se samo udomaćili tamo preko! Smiješ se, eto, bar znaš da ih nisi ti negdje zametnula. Smij se! Smij se!

Stojiš i gledaš. Gledaš i stojiš. Naginješ glavu na jednu stranu, pa na drugu. Grickaš donju usnu u napetom razmišljanju između osmijeha koji ti neobuzdano zateže lice u navalama obijesne, djetinje radosti nad ovom nijemom igrom skrivača u kojoj si upravo izgubila.

Slika, tako vječna, zauvijek lijepa, stabilna, mirna i staložena u svom okviru. Ona šuti, ne treba riječi, ne misli, ne govori, ne plače, ne proklinje. Privlači svačiji pogled. Svečano položena na zid neke grandiozne galerije, kilometarskog hodnika svjetskog muzeja, slika je beskraj, ona nikada neće biti zaboravljena. Nju štuju generacije u njenoj snazi.

Tako je, tako je – i ti želiš biti takva, i ti to želiš, ta vječna ljepota, taj spokoj, uokvirenost, dorečenost, ta ljubav, obožavanje, ljubav, mir, ljubav, ovaj je ljudski život previše skučen, tijesan, ubrizgan strahovima, biti vječna i ljubljena na zidu galerije, na ovoj veličanstvenoj slici sa svojim ljubimcima, to ti želiš-

U tom  trenutku vidiš samu sebe kako si se pojavila na slici.

* Foto: Zlatko Vrzan (Međimurske novine)