proza

Tomislav Lovrić: Svijet je gorio, a Karmen je trčala

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Tomislav Lovrić (1998., Zagreb) upisao je poljski jezik i književnost i etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali nakon godinu dana studija napušta fakultet i pristupa Oružanim snagama Republike Hrvatske. Nakon nešto manje od tri godine karijere u OSRH, napušta vojnički posao i upisuje se na Akademiju umjetnosti u Osijeku.



 

Svijet je gorio, a Karmen je trčala

 

Za Kristinu, koja me natjerala da napišem ovu priču

 

Stipe

Upoznao sam ju u pivnici. Od svih mjesta koje je takva kreacija mogla izabrati za svoje eskapade, Karmen je odabrala pivnicu. Pukom igrom slučaja je upravo ta pivnica moja omiljena; konobari mi znaju ime i prezime, adresu, broj mobitela, a ne bi me začudilo da mi znaju i OIB.
Nije to ni bilo kakva pivnica, nemojte ju uspoređivati sa seoskim birtijama koje na terasi imaju žute suncobrane i jukebox za puštanje najpoznatijih, najnekreativnijih i najnekulturnijih pjesama nerazvijenog Balkana.

Ova je pivnica bila gospodska, sa preko dvjesto vrsta piva, pedesetak vrsta vina i nekoliko sorti žestokih pića. Ne bi me čudilo da poslužuju i etanol. Ondje nećete čuti Lidiju Bačić ili istočne susjede koji izvode isti žanr glazbe. Svira i domaća i strana glazba, ali s ukusom. Vlasnik se ne boji Olivera, Kemala i Dine jednako kao ni Queena, Bon Jovija ili Ray Charlesa.

Rijetko tko će ovdje sjesti i naručiti najkomercijalnija piva koje lijepa naša nudi. Iako ih ovdje poslužuju, svima je jasno da se ovdje ne dolazi iz tih razloga. Poljska piva s medom, indijski pale aleovi, i norveški pilsneri kojima postotak alkohola iznosi jedanaest – to je ono što će prosječni posjetitelj ove pivnice naručiti.

Karmen nikada nije bila prosječna.

Bilo je to kao gledati u Sunce. Na prvi pogled predivno, ali ako predugo zurite – oslijepiti ćete. Imala je crvenu kosu – to je prvo što sam primijetio. Tamno-riđu, da budem precizniji. Previše je svijetla da bih rekao da je crvena, ali je tamnija od riđe. Savršeno joj je pristajala. Sve što sam vidio je bila bujna, tamno-riđa kosa koja je prekrivala crnu kožnu jaknu. Nosila je tamno-smeđe čizme od štavljene kože i tamno-plave traperice.

Ne, ne. Stanimo. Upravo je skinula jaknu i otkrila svijetlo-plavu košulju. Još joj uvijek nisam vidio lice, ali znam da će pomesti pod mojim umom kada ga vidim.

Za razliku od mene, sjedi sama za šankom. Ne drži pivo u ruci, što je to? Ne mogu vidjeti. Mislim da nije ni vino. Mislim da pije viski...ili bourbon.

Prestao sam slušati svoje prijatelje prije nekoliko minuta, u trenu u kojem sam ugledao nju ostatak je svijeta prestao postojati. Dijeli nas šest metara udaljenosti, dvadesetak centimetara visine i četiri sloja odjeće.

Vadi cigaretu i poseže za upaljačem, ali ne – šanker joj je zapalio. To me ljuti; ja sam taj koji bi joj trebao paliti cigarete. Mislim da sam se zacrvenio od bijesa. Ali ipak, ona na to ne reagira, nije joj se svidjelo – to me obradovalo.

Potom se okrenula i otpuhnula dim. Skoro sam pao sa stolice, a gutljaj piva koji sam upravo otpio mi je završio u dušniku. Stao sam kašljati i privlačiti pozornost cijele pivnice, pa tako i njenu. Dok su me moja dva prijatelja udarali po leđima u pokušaju spašavanja, moje su se oči (u ovom trenutku pune suza što je uzrokovalo mutan vid) zaključale na nju i nisu imale nikakve namjere pomicanja.
I dalje sam kašljao, i dalje sam se borio, ali me nije bilo briga – postojala je samo ona.

Oči su joj bile smeđe, usne su joj bile pune, lice joj je bilo kameno. Sve dok mi se nije počela smijati, obrazi su joj se raširili i pokazali najširi osmijeh koji sam ikada vidio. Postojalo je nešto u njoj, iz nekog razloga mi se smjela smijati i nije mi smetalo. Da je htjela, mogla je upirati prstom i vikati „Vidi budale!“ i meni ne bi smetalo. Nisam ni znao kako se zove, a već sam bio njen.

Nisam bio jedini, bila je poput magneta – svaka je osoba blizu nje gledala u nju. Poput kakve estradne zvijezde, nitko nije mogao maknuti pogled s nje, dok je ona gledala samo u mene; budalu koja se guši, i smijala se.

Napokon sam došao sebi, i dok sam otpio još jedan gutljaj samo da spasim samog sebe od grlobolje, ona se već okrenula nazad ka šanku.

„Nema šanse.“ promrmljao sam.

Nije bilo šanse da ću ju propustiti. Sjetio sam se svega što sam propustio u životu: svake utakmice koju nisam odigrao iz straha da ću se osramotiti, svake djevojke kojoj nisam prišao iz straha da ću se osramotiti i svakog ispita na koji nisam izišao iz straha da ću se osramotiti. Ova je djevojka bila vrijedna svake sramote.

Ustao sam se s iznenađujuće napuhanim prsima, bez sumnje na ono što želim napraviti. Nisam se tresao, nisam puhao, nisam odmahivao glavom i nisam morao potegnuti još jedan gutljaj za sreću. Moji me prijatelji nikad nisu vidjeli takvog, ovaj je Stipe bio odlučan, samopouzdan, odvažan. Ovaj je Stipe znao da je najgori mogući scenarij da ga ova djevojka odbije, i da će u tom slučaju večeras jednako spavati sam kao i da ju nije probao upoznati.

Koracima junaka sam se stvorio pored nje, ona se na to okrenula i progovorila:

„Mogu li ti kako pomoći?“ kao da je netko pretvorio ruže u glas, tako je zvučala. Kao da je najljepša ruža progovorila. Oči su joj bile zelene, nisam to mogao primijetiti jer su moje bile pune suza kada sam ju gledao dok sam se borio za vlastiti život, ali sada je bilo kristalno jasno. Oči su joj bile šumski zelene.

„Oprosti.“ rekao sam „Ali ti si tako jebeno lijepa.“

Moram priznati da sad, kada gledam svoj ljubavni život u retrospektivi, nikada nisam bio tako otvoren. Vrlo sam rijetko prilazio curama, većinom iz već prije navedenog straha, a kada bih i prišao nikad nije bilo ovako. Ona je bila snažnija od mene, kao da me navela da joj to kažem.

Šanker je sumnjičavi pogled okrenuo prema meni, ali nije me bilo briga. Mogao sam ga osjetiti kako mi diše nad vratom i znam da je mogla i ona, ali ni nju nije bilo briga. To mi je navuklo osmijeh na lice.

„Ja sam Karmen.“ rekla i pružila mi ruku.

„Stipe.“ rekao sam i prihvatio ju, bila je topla.

 

*                    *                    *

 

„Ovo je bilo nevjerojatno.“ priznao sam, ne imajući snage podignuti nogu koja je visila sa strane natrag u krevet. Ona je samo zurila u strop, ne govoreći, ali joj se mali smiješak zadovoljstva pojavio na licu.

Bila je potpuno mokra od znoja, kao i ja, toliko da joj se kosa lijepila za lice. Nepomično smo i u potpunoj tišini ležali nekoliko minuta, ja sam pokušavao doći do daha, dok je njoj shvaćanje da je muškarca težeg od nje barem trideset kilograma ostavila u stanju fizičke nemoći postavilo novi smiješak na lice.

„Želiš li piće?“ pitala je i potpuno gola se odšetala u kuhinju.

„Da.“

Sipala je viskija u čašu, prekrila ga limunskom travom, dodala je krišku limuna i nekoliko kockica leda. Postojali su određeni glamur i gracioznost u njezinim pokretima, istovremeno kraljevski kao i damski. Pružila mi je čašu i tek sam sada primijetio da su nokti koji su ostavili ogrebotine po mojim leđima krvavo crveni.

Popili smo piće na balkonu uz cigaretu kada mi je iznenada rekla:

„Sada trebaš ići.“

Na moj je začuđen pogled reagirala rekavši „Idem trčati.“

Nisam ju razumio i iskreno sam mislio da se šali sve dok se nije obukla u tajice, majicu i jaknu za trčanje i navukla svoje crvene tenisice za trčanje. Nije me požurivala u oblačenju, a potom smo liftom napustili njezinu zgradu.

„Da te nazovem ovih dana?“ lagao sam, jer su mi u glavi bile dvije pomisli: ili me ne želi više vidjeti, a ako me želi vidjeti htjeti ću ju nazvati za sat vremena.

„Ne.“ rekla je, okrenula se i počela trčati.

 

 

Mirela

Upoznala sam ju u posljednjem razredu srednje škole. I djevojčice i dječaci, svi su voljeli Karmen. Bila je nova učenica u razredu i iz nekog razloga je odlučila da ćemo ona i ja biti prijateljice. Bilo je to kao da sam dobila ekskluzivna prava biti u društvu kraljevske loze – svi su bili opsjednuti njome. Nije prošlo niti punih tjedan dana, a već je cijela škola htjela upoznati Karmen. A ona? Ona se držala mene.

Poput uplašenog laneta, ona se držala mene. Mislim da je to dokaz njezine nesigurnosti; usprkos tomu što je bila najpoželjnija osoba koju sam ikad upoznala, Karmen se i dalje bojala svih novih, nepoznatih ljudi. Zbog toga je odabrala mene, relativno nepopularnu i nepoznatu djevojku, da budem njezino sidro.

Prvi je dan nastave sjela pored mene.

„Pretpostavljam da je ovo slobodno?“ pitala je, pokazujući na praznu stolicu s moje lijeve strane.

Ja sam samo kimnula.

„Karmen.“ pružila mi je ruku.

„Mirela.“

Od tog je dana svaki projekt na koji bih se prijavila bio naš, svaki rad u paru i svako učenje i pisanje zadaće poslije škole. Karmen je u svemu bila bolja od mene. Nije bilo tog predmeta u kojem nije imala izvrsne rezultate uz malo rada.

„Imam fotografsko pamćenje.“ kasnije mi je priznala svoj trik za pamćenje svega što bi pročitala.

Ali više ju je zanimalo oduzimanje. Ne znam kako opisati to što je ona radila u svoje slobodno vrijeme, pa to zovem oduzimanjem same sebe. Uživala je svaki porok koji je mogla pronaći; od svih vrsta alkohola do većine opojnih droga koje možete zamisliti – Karmen je to pronašla.

U početku je bilo u malim količinama i u rijetkim prigodama, dovoljno da se opusti, ali kroz nekoliko mjeseci je počela uživati u onome što poželi samo jer joj se sviđalo. I odmah sam uvidjela ono što nitko nije mogao jer je Karmen bila toliko dobra u tome. Karmen je lažljivica.

Karmen je potpuno, iskreno i nepopravljivo slomljena osoba. Nikad nisam shvatila što joj se točno dogodilo da bi postala takva osoba kakva je, ali Karmen je u dubini duše u neizdrživim bolovima. Trebalo mi je puno vremena da skupim hrabrosti da bih ju pitala išta o tome, nisam ju željela naljutiti. Sada kad premotam film unazad; bila sam sebična. Karmen je bila moja ulaznica u život popularnih klinaca filmova holivudske produkcije i nisam željela to izgubiti. Cijela ju je škola pratila i opsjedala, svi su joj se dečki upucavali, a kako su primijetili nju, tako su primijetili i mene.

Svojim je uživanjem poroka barem na kratko vrijeme bila sretna. Zapravo, ni danas ne mogu reći da je bila sretna, ali za to vrijeme dok joj je um bio pomućen nije bila tužna. Suprotno tomu, Karmen nije uživala u društvu muškaraca. Nije joj smetalo njihovo često invazivno i neukusno upucavanje, ali nikada nije nikome dopustila da ju vodi kući.

Bilo je pomalo uznemirujuće koliko je neodoljivo zavodljiva bila samo sjedeći na stolici, pijuckajući piće na slamčicu. Nitko nije mogao maknuti pogled s nje, nešto u čemu je ona naizgled uživala, dok ju zapravo nije zanimalo.

Najednom se tijekom zime i to promijenilo, Karmen je prihvatila jednog od svojih bezbroj udvarača. Zvao se Marin, bio je visok, zgodan, brz na jeziku i pomalo opasan. To je bio jedini logičan izbor moje Karmen, djevojke kojoj je falilo toliko sigurnosti da ju je tražila u alkoholu i drogi, da će pronaći muškarca koji na najočitiji način pokazuje svoju muškost i manjaka straha (nešto što sam ja nazivala „Višak gluposti.“).

Marin je bio onaj nesiguran tip kakve smo svi upoznali, kojemu niste smjeli proturječiti ili ga krivo pogledati, jer bi on to vidio kao pokazivanje nepoštovanja što nadalje dovodi do povrede njegova ponosa. Bio je toliko užasno nesiguran u sebe da mu niti Karmen nije smjela kritizirati krive poteze. Ja sam to obično povezivala s veličinom spolnog organa (odnosno s manjkom iste), nešto što je Karmen kasnije i potvrdila.

Ali ona se u njegovu zagrljaju osjećala sigurno. To je iz moje perspektive izgledalo više kao razmjena usluga, nego veza. Karmen mu je mogla pružiti ono što je on tražio: titulu kralja svog vrlo ograničenog svemira jer je spavao s boginjom, a on je njoj u zamjenu za to pružao sigurnost.

I uistinu, otkad je upoznala njega prestala je piti. On je postao središte njezinog svemira kao potpuno nova vrsta opojne droge. To je trajalo mjesecima, sve dok mi se jednog dana nije pojavila u dvorištu. Stvorila se doslovno ni otkuda, kao da je nastala iz čistog zraka. Nosila je tajice, majicu kratkih rukava i tenisice za trčanje. Bila je vidno uznojena.

„Karmen! Što ti tu radiš?“ pitala sam, potpuno začuđena. Karmen je bila u mojoj kući samo tri ili četiri puta, uvijek u svrhu učenja i uvijek najavljeno. Nikada se nije samo pojavila pred vratima.

„Mirela.“ rekla je.

„Molim, draga?“

Pogledala me, još uvijek zadihana od trčanja i stala plakati. Suze na licu joj se nisu znale razabrati od znoja, ali bilo je očito da je plakala.

„Hej, ljubavi. Što je bilo?“ pitala sam, grleći ju. Ona me je na to stisnula oko struka i stala mi ridati u prsa. Nekako sam ju uspjela natjerati da sjedne na klupu na terasi sa mnom. Nije me pustila niti na sekundu.

„Karmen, hoćeš li mi reći što se dogodilo?“ pitala sam, a ona bi svaki put podignula glavu i pogledala me u oči. Svaki bi put intenzivirala plač.

Tješila sam ju i mazila gotovo sat vremena dok me napokon nije pogledala tim Bambijevskim očima i rekla:

„O, Mirela...kako ja mrzim dečke.“

Ništa mi više nije bilo potrebno, da budem iskrena – nekako sam i očekivala da će se ovo dogoditi. U mom je naručju provela još jedan sat, a potom je nastavila trčati.

Svijet se naglo vratio u normalu, odnosno u ono što je za Karmen bila normala. Marin više nije postojao, zamijenio ga je alkohol. Ovo ju je sve dugoročno šokiralo; ne znam što se to dogodilo u njenom životu da je tražila sigurnost i spas u rukama nekoga tko joj to očito ne može pružiti (osim na onoj najprimitivnijoj razini, a nije ni tu bio toliko sposoban koliko je zapravo napuhivao vlastita prsa), ali sada kada je izgubila tu istu sigurnost zbog te osobe – nije vjerovala nikome.

Postala je vidno slomljena i oštra. Nije ju bilo briga ni za što, čak ni za mene. Jedan od posljednjih dana škole mi je samo rekla:

„Znam što radiš.“

„Što?“

„Nećeš postati ja zato što si blizu mene, i vjeruj mi da ne želiš biti poput mene. Ne želiš vidjeti stvari koje sam ja vidjela. Osjećam se kao da umirem.“ nastavila je monotono „Ne želiš postati ovakva: nešto naizgled lijepo izvana i užasno iznutra.“

To je jedna od posljednjih stvari koje mi je rekla, ubrzo nam je završila posljednja godina srednjoškolskog obrazovanja i Karmen je nestala. Nisam ju pokušala zvati niti ju pronaći, poznajem ju dovoljno da znam da kada bi ona htjela da ostanemo u kontaktu onda bi osigurala da to tako bude.

Karmen je kao kojekakva mačka. Ako joj sami pokušate prići najvjerojatnije ćete ju samo otjerati od sebe. Prići će vam kada joj to odgovara i kada ona to želi, i dok je tu uistinu će biti tu za vas. Nije ona vrsta prijatelja koja vam je prijatelj samo kada njima to odgovara. Ali jedan dan, Karmen će nestati; možda očekivano, možda neočekivano, ali Karmen nikada nije u vašem životu zauvijek. To je konstanta poput gravitacije ili plime i oseke, Karmen nestaje.

Karmen je iz mog života nestala prije više od desetljeća i od tada joj se gubi svaki trag i glas. Gdje je? Možda daska na obalama Portugala. Možda je pobjegla i živi skromnim životom na Kubi. Možda snima trećerazredne bolivudske filmove. Možda se udala za bogatog šeika i živi u Dubaiju (iako bih veće šanse dala daskanju u Portugalu).

Nitko ne zna gdje je Karmen, nekada pomislim da je ona proizvod moje svijesti ili podsvijesti; nekakva kreacija koju je moj mozak stvorio da bi se lakše nosio s vlastitim problemima. Nešto što sam oduvijek htjela biti, ali nikad nisam. Moj alter ego. Nekada pomislim da Karmen nikad nije ni postojala, ali sada – sada kada nema nikakve veze s mojim životom, bila ona stvarna ili izmišljena mi nije niti bitno, znam da nikada neću zaboraviti Karmen.  

 

 

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg