proza

Sonja Nerat Eppert: Pukotina; Vulgarita; Krijes

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Sonja Nerat Eppert (1986., Šibenik) je magistra edukacije hrvatskoga i francuskoga jezika. Njezina kratka priča ''Napušteni auto'' odabrana je 2019. godine za sudjelovanje na Festivalu prvih i bila je izložena u galeriji KNAPA-a. Sonja trenutno živi u Zagrebu.



 

Pukotina

 

Tjedan Prvi

Jutros sam vidjela pukotinu na zidu blagovaonice. Lažem, viđam je već neko vrijeme, ali još je nisam sanirala. Ne stignem, puno radim, možda bi bilo najbolje da na nju nalijepim poster ili zakucam sliku.

Kad smo kod pukotina, pukotina na mom srcu nije još zacijelila otkad me je Robert ostavio. On je trebao sanirati pukotinu u blaovaonici, zašto bih se ja bavila muškim poslovima? Ali sad je kasno, otišao je, rekavši da sam previše “control freak”. Ova pukotina je dokaz da nisam, inače bih je već davno sanirala, ali neću. Ako se ikada vrati u ovaj stan i vidi ju, shvatit će da je pogriješio. To mu je bila samo izlika za prekid. Još ga volim i nedostaje mi. U stanu je pretiho bez njega. Vrijeme je da krenem dalje. Idem u trgovinu kupiti materijal i sanirati pukotinu.

Tjedan Drugi

Govore na vijestima da se pojavio neki virus, neki koronavirus. Ne razumijem zašto korona, korona znači “kruna” ili “vijenac”. Ako je u značenju vijenca, podsjeća me na sprovode, to može značiti da je virus smrtonosan. Sumnjam da znači “kruna”. Sigurno opet sve preuveličavaju. No, možda ne bi bilo loše da se opskrbim namirnicama za cijeli tjedan, tko zna u kojem pravcu se ovo može razviti. Inače, ipak sam odlučila staviti sliku na onu pukotinu u blagovaonici. Super izgleda. Robert se još nije javio. Sigurno razmišlja o svemu. Idem sada na piće s frendicom da vidim što ona misli o tome. O Robertu, naravno.

Tjedan Treći

25 zaraženih. Prošli vikend sam bila na koncertu s frendicama,. Otkud, kako? Što će dalje biti?

Ne trebam dizati paniku, ali još mi je samo to trebalo. Govore o nekoj karanteni. Mogla bih danas pogledati neki film o zarazi. Možda ga budem i uživo gledala uskoro, nadam se da do toga neće doći. Pala mi je slika. Da, ona slika koja je bila zakucana iznad pukotine. Očito je bila preteška. Pukotina se još više proširila. Stavit ću neki poster, on je lagan, pričvrstit ću ga pribadačom.

 

Tjedan Četvrti

Karantena. Sama u karanteni. Radim od doma. Nema socijalnog kontakta. Uvijek sam se bojala samoće. Sada mi se ta bojazan ostvarila. Svaki dan mi je isti. Rutinizirane radnje. Čujem se s dragim ljudima, ali to nije to. Osjećam se samom. Jutra su najgora jer znam da me čeka još jedan dan samoće.

Promatram poster koji skriva pukotinu na zidu. Osjećam tu pukotinu i u sebi, samo što ne želim pogledati u nju. Bojim se da ne vidim prazninu.

 

Tjedan Peti

Već se pomalo navikavam na novonastalu situaciju. Više sam u prirodi, više se mogu posvetiti nekim hobijima za koje prije nisam imala vremena. Osjećam promjenu u rutini koja je postojala prije. Ovisi li imenovanje nečega rutinom o tome kako mi to percipiramo ili postoje univerzalna pravila za određivanje rutine? Možda je ono prije bila rutina.

Najviše mi nedostaje Zagreb, gužva… Što bih dala da se mogu stisnuti s ljudima u tramvaju…

Otpao je poster s pukotine. Pribadača je bila prelagana da bi ga mogla držati. Sad imam još jednu rupicu  pokraj nje. Žao mi je što ipak nisam otišla u trgovinu po materijal, što je nisam sanirala. A sada ni ne mogu.

 

Tjedan Šesti

Potres.Potres. Potres. Ne mogu. Ne znam mogu li napisati išta o tome. Ne mogu.

 

Tjedan sedmi

Mislila sam da je gotovo. Kada je zatreslo i žbuka je počela padati po meni, mislila sam da je to kraj.

Pokraj pukotine u blagovaoni je nastala još jedna pukotina, puno veća, uzrokovao ju je potres.

 Sretna sam što postoji. Ta pukotina. Sretna sam, to znači da zid u mom stanu još postoji, da stan postoji. Tužna sam zbog  Zagreba. Na pukotinu u zidu više ne obraćam pozornost jer se tisuću pukotina otvorilo u meni. Kako su se pukotine stvorile u mom gradu, tako su se stvorile i u meni.

 

Tjedan Osmi

Grad je počeo ponovno živjeti. Korona je nestala. Šteta od potresa se sanira. Moj život se promijenio. Počela sam više cijeniti neke stvari. Robert se nije javio, ali više to nije ni važno. Sanirala sam pukotinu u blagovaoni. Skoro pa se i ne primijeti, iako ću ja uvijek znati da je bila tamo. A možda i zaboravim.

Obojat ću zid novom bojom.

 

 

Vulgarita

 

Ispred mene prazni papir. Razmišljam kako bih mogla uklopiti kurac, sisu i pičku u svoju priču…

Inače, psujem samo kad se naljutim, a u svoje priče rijetko stavljam psovke. Razmišljam o tim trima riječima. Pička mi se čini najprostijom, kurac ponekad koristim u psovkama pa mi nije stran, a sisa je previše neupečatljiva.

I danas obavljam jutarnju rutinu. Probudim se, pogledam u prazni papir i pretražujem u glavi tisuće tema koje sam već davno pohranila, a o kojima bih mogla pisati. Ali, ni u jednoj nema kurca, sise i pičke.

Ne, nema zajebancije, moramo se baciti na ozbiljno pisanje.

Prošli vikend sam bila kod tete Marice, mamine sestre. Stara usidjelica, nema pametnijeg posla od onoga da čita moje priče i uvijek ih iznova hvali.

Al’ zbilja su dobre, to i ja objektivno mislim, to su priče koje će u nesretnim ljudima iznova probuditi želju za životom, motivacijske pričice.

Al, jebiga, to se danas ne traži. Možda da se pokušam uživjeti u ulogu kao i glumci.

Odlučila sam. Trudit ću se biti nesretna i isfrustrirana tridesetgodišnjakinja. “Da, život je siv, tmuran, nemam razloga za život”, govorila sam sebi . Čak sam  i kosu obojala u crno te sam izvadila svu svoju tamnu odjeću iz ormara.

Od danas svima govorim: “Odjebi.” Svima koji neće razumjeti moj stil i osjećaje. Ali, ne mogu to govoriti obitelji i bliskim prijateljima. Najbolje bi bilo nepoznatim ljudima, dođu i odu, nikad ih više ne vidim.

Danas mi je na blagajnu došla jedna baba koja se uporno žalila na visoke cijene.

“Pa gospođo, nisam ih ja određivala. Odjebite iz dućana ako ne želite kupovati”, rekla sam joj.

Na to se baba zgrozila i otišla vani u predinfarktnom stanju. Moram priznati da je to bio dobar osjećaj.

Tu večer sam prolazila parkom pokraj stana svoga dečka i razmišljala o svim našim sukobima u kojima sam ja morala popustiti. Istresla sam mu sve u facu kad sam došla do njega i otišla.

Nakon nekoliko dana sam imala manje poziva i poruka i moram vam priznati da mi je to odgovaralo. Totalno sam se uživjela u uloga.

Opet sam obavljala svoju jutarnju rutinu. Gledala sam u papir koji više nije bio prazan. Počela sam pisati priču koja bi se mogla svidjeti komisiji natječaja. Imam jednog nesretnog lika, imam psovke, imam samoubojstvo, imam homoseksualni par. Imam sve što treba imati u priči jedna urbano osviještena biseksualna tridesetogodišnjakinja.

Prekinula sam s dečkom. Ne znam, jednostavno mi nije bio više zanimljiv. Stalno me je ispitivao zašto sam u depresiji. A ne družim se više niti s većinom prijatelja.

Ne razumiju oni kako je to biti hiperemotivan, osjećati svijet, patiti zbog svijeta, biti neshvaćen.

Pa mogu reći da društvo nije shvaćalo moje priče dosad. Samo mi je jedna priča objavljena. I to vjerojatno zbog toga što je u njoj bilo seksa. Kada su mi javili da dođem na dodjelu nagrada, uf, čovječe, ko da su me zvali za Nobelovu ili nešto slično.

Kad ono, dođem tamo, u konkurenciji nas troje, a samo jedna nagrada. Ove dvije nisu došle i jedna od njih je dobila nagradu. I to za nekakav osobni dnevnik koji je vjerojatno izvukla iz prašine svojih tinejdžerskih dana. Njezinu nagradu je preuzeo neki XY lik, a ti ostaneš ko posran, obješene frizure, znojnih pazuha i sa žuljevima na nogama. Likica se čak nije ni potrudila doći na dodjelu nagrada. Istinabog, nije bila bogzna kakva nagrada u pitanju, već obično slovo na papiru. Možda je očekivala neku lovu, ali ja nekako mislim da više vrijedi priznanje od para. Barem meni, možda sam debil, al tako je kako je.

No, dobro, evo ulomka iz moje nove priče pod nazivom Strast.

Gledao je u mene svojim ogromnim zelenim očima koje su odavale dobrotu, ljubav, brigu, sve one vrijednosti davno izgubljene u ljudima. Te oči su imale dušu koja se u meni zrcalila. Gledala je u mene iskreno, neiskvareno, s pitomošću koja se viđa samo kod male djece koja kada progledaju, gledaju na svijet kao na divno mjesto, prepuno krasnih, još neotkrivenih tajni. Sjećam ih se kao da su sada uperene u mene, možda zato što su svojim pogledom upile dio moje duše ili sam ja upila u sebe dio dobrote toga bića koje mi se godinama nesebično davalo. A sada mi je dao i svoje tijelo, bilo je toplo, pripijeno uz moje grudi, dok je rukom prelazio po mojim golim leđima.

Ali ja sam u tim trenucima maštala samo o njezinim oblinama i poljupcu u kojem su se naša dva jezika spretno zaplitala jedan od drugi.

 

Mislim da je to dovoljno erotičan početak i da ovaj put zbilja imam dobru šansu da dobijem nagradu. Poslat ću je danas poštom, poljubit ću kuvertu pa što bude.

Kada sam se vratila doma iz pošte, iz ladice su virila dva papira. Gledala su me moje dvije priče koje sam slala s toliko puno nade, ali nije bilo uspješno. Sada kada ih čitam ni ja ih ne bih nagradila. Kao da ih je pisala potpuno druga osoba, previše su optimistične i svaka ima “happy end”.

Gledam u njih, a one gledaju u mene, kao dva oka iz tame koja žele da opet prijeđem na “mračnu stranu”, stranu gubitnika. Biti pisac zahtijeva odricanje, odricanje od bilo kakvog odnosa. Ti moraš živjeti svoju priču, ona srasta zajedno s tobom. Bacila sam te dvije priče u smeće, nisu bile vrijedne niti čitanja do kraja.

Strast…hm…možda sam mogla drugi naslov staviti…ovaj je preobičan, al jebiga, priča je već napisana i poslana. Za mjesec dana ću saznati vrijedi li išta moje pisanje. Ako ova ne prođe, kunem se, ostavljam se pisanja. To je to, bilo je dobro dok je trajalo, ali džabe ti sve kad ne ide.

Sutra stižu rezultati natječaja. Biti ili ne biti. Vrtim se po krevetu cijelu noć i osluškujem zvuk grada.

Budim se iz nesna jer cijelu noć nisam spavala. Prelazim znojnim kažiprstom po ekranu mobitela i dolazim do naslova Dobitnici.

Tu sam, među njima sam… Uzbuđeno iznova čitam svoje ime. Moja priča je prošla na natječaju. Dobila sam drugu nagradu, nije prva, al’ ni druga nije za bacit.

Čovječe, ja sam pisac, ja sam priznati pisac! U želji da proslavim s nekim ovaj uspjeh, shvatila sam da nema nikoga tko bi bio raspoložen sa mnom slaviti. Frendova i dečka više nemam, a starcima je taj hobi ionako zabušantski.

Odlazim iz stana na pivo u obližnji kafić.

Vani je vruće, a pivo je toplo. Pasja vrućina.

 

 

KRIJES

 

Prošlo je već 5 godina otkad smo se upoznali na paljenju krijesa.

Te noći su se oslobodile neke prirodne sile koje su nas dovele na istu točku u vremenu. Vatra, voda, zrak i zemlja…nikad njihova moć nije imala veći utjecaj na mene kao tada. Osjećala sam svu silinu prirode koja me je milovala. Čudno je stavljati silinu i milovanje u jednu rečenicu, ali priroda ne budi u tebi osjećaj adrenalina već osjećaj slobode. Ništa nije neprirodno, čudno, ljudske konvencije nestaju, sjedinjen si s prirodom i osjećajem slobode koji tjera tvoje tijelo na pokrete, udahe, sveopće blaženstvo. U tom blaženstvu smo se i mi upoznali, u noći u kojoj se palio krijes, u kojoj su prirodne sile bile isprepletene u jedno kako bi i nas dovele na to isto mjesto. Tražili smo se u vremenu…

Bio je prijateljičin rođendan, a istovremeno se održavalo i paljenje krijesa pod nazivom “Mistična noć”. Kada smo prilazili livadi ispod mosta, čuli smo afričke ritmove, djevojke su vrtile hulahop, jedan mladić je hodao na štulama, nekolicina njih je plesala, bivša cirkusantica je bacala čunjeve… Svatko je radio baš ono što treba, ono što ga trenutno ispunjava. Mi smo sjedili na travi i uz omamljujuće djelovanje hašiša slušali glazbu, pozdravljali ljude, stapali se s prirodom.

Ubrzo nam je prišao jedan mladić, koji je očito bio prijateljičin poznanik, kako bi joj čestitao rođendan, sjeo je s nama i podijelili smo hašiš.

Ubrzo smo on i ja počeli razgovarati, riječi kao da su tekle u potocima, nije bilo tabu tema, nije bio neugodne tišine, samo smo razgovarali o običnim i neobičnim stvarima. Vatra je susrela vodu, ali ju nije ugasila, nego je prigrlila njezinu toplinu, primila ju je sebi.

Ubrzo je uslijedilo i paljenje krijesa. Ljudi su bacali drveće u krijes kako bi vatra sukljala sve više i više, neki su plesali oko krijesa, uključujući i mene. Krijes me je privukao kao svjetlost noćnoga leptira.

On je ostao sjediti na travi i gledao me je. Ostali smo sami. Počeli smo se ljubiti. Ne znam je li to bilo zbog topline vatre, ljetne noći ili nečega trećega, ali osjećala sam se kao da lebdim, kao da sam upravo tamo gdje trebam biti.

Njegovi poljupci su u meni istovremeno budili duhovnost, osjećaj da smo se uistinu sretali u prošlim životima, a istovremeno strast, strast koja drhti, strast u kojoj se pribojavaš ići dalje, ekstazu koja dovodi do nirvane. Sve je u životu postignuto, u ovom trenutku sam sa svojom srodnom dušom, moje “više ja” se spustilo na zemlju i zagrlilo nas je u svoj svojoj svjetlosti.

On i ja smo bili povezani na svim razinama, kao kad dvije slagalice sjednu na svoje mjesto.

Ništa drugo u našim životima nije bilo bitno, bio je važan samo sadašnji trenutak.

Sretali smo se i poslije i opet bi isti osjećaj zavladao u nama.

A možda je taj krijes bio samo san, možda smo se upoznali u pripitom stanju u jednom osrednjem kafiću dok smo oboje bili željni slobode, slobode u kojoj možeš biti što jesi, a da te netko ne osuđuje. Htjeli smo da se u nama opet upali krijes koji je nekoć gorio, krijes koji simbolizira naše osobno svjetlo u kojem smo napokon ono što želimo biti.

Tek u trenucima samoće, sjetila bih se da on nije kraj mene, nego pokraj svoje djevojke koja je njega privlačila kao svjetlost moljca, uvijek kada bi odlazio, iznova bi joj se vraćao. Zar je moguće da srodne duše kada se susretnu ne ostanu zajedno? Tražili smo se po prošlim životima…

Zašto me je ostavljao, zašto je odlazio uvijek iznova u ono nezadovoljstvo koje ga je razdiralo iz dana u dan? Dugo sam sebi postavljala ta  pitanja i onda sam jednoga dana došla do odgovora.

Shvatila sam da funkcija srodnih duša nije da se spoje jedna s drugom i ostanu zajedno do kraja života, već da jedna u drugoj upale svjetlo u trenutku kada je potebno buđenje tvoga pravoga “ja”, kada je nužno upaliti iskru u drugoj osobi kako bi ponovno mogla egzistirati u svoj svojoj “svjetlosti”.

Srodne duše ne susrećemo na svakom koraku, susrećemo ih kada nam je to najpotrebnije. To mogu biti naši prijatelji, ljubavnici, slučajni sugovornici…ali je bitno da ih prepoznamo, da ih osjetimo.

A neke možda i zauvijek ostanu uz nas, kako bi naš “krijes” neprekidno tinjao.

 

 

 

 

 

 

    

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg